Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-158/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1761/2024 od 3. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1761/2024 od 3. siječnja 2025.

II Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom je suda prvog stupnja u toč. I. izreke usvojen deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu od 21. lipnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita. U toč. II. izreke na ime odredbe koja je utvrđena ništetnom naloženo je tuženiku da tužiteljici plati (vrati) iznos ulazne naknade od 621,74 eur sa zateznom kamatom tekućom od 26. lipnja 2007. do isplate, dok je u toč. III. izreke tužiteljici dosuđen trošak postupka od 816,36 eur sa zateznom kamatom od presuđenja.

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbe presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti akcesorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužiteljice radi isplate tzv. ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica kao potrošač i tuženik kao banka sklopili namjenski Ugovor o kreditu od 21. lipnja 2007. kojim je tuženik odobrio kredit za kupnju motornog vozila u osobne svrhe u visini od 32.165,83 CHF. Utvrdio je da je prema čl. 3. Ugovora tužiteljica preuzela obvezu isplate ulazne naknade od 3,30% od iznosa odobrenog kredita i da je to na dan obračuna i isplate iznosilo 4.684,49 kn.Ove činjenice nisu bile sporne, dok je bilo sporno je li odredba čl. 3. u dijelu ugovaranja troškova obrade kredita ništetna.

7. Polazeći od odredbi čl. 81. st. 1. i 2. te 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.- dalje ZZP) u svezi sa čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO) sud je ocijenio da se ne radi o odredbi koja bi se odnosila na glavni predmet ugovora, već o akcesornoj odredbi koja ne podliježe isključenju testa poštenosti.

8. Analizirajući isprave u spisu i iskaz tužiteljice, sud je prvog stupnja ocijenio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer je istu unaprijed formulirao tuženik na standardiziranom obrascu bez da je tužiteljica kao potrošač imala odnosno mogla imati utjecaja na njezin sadržaj, čime je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. To zato jer, iako je tuženik imao određene troškove na ime obrade kredita iste nije specificirao i naveo u nominalnom iznosu, već u postotku od glavnice kredita, što ukazuje na zaključak da se ne radi o realnim troškovima budući ovise o visini kredita. Sud utvrđuje da je tuženik zasigurno imao određenih materijalnih troškova (za uredski materijal, utrošak energenata, poštarine, cijenu usluge) međutim ocjenjuje kako bi naknada za sve kredite trebala biti jednaka, umjesto što ovisi o visini odobrenog kredita, čime citirana ugovorna odredba odstupa od čl. 59. st. 1. ZZP. Zaključuje sud kako zahtjev transparentnosti sadržan u čl. 85. ZZP podrazumijeva da ugovorne odredbe moraju biti jasne, razumljive i jasno uočljive kako bi potrošač mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz preuzete obveze proizlaze za njega. To da nužno ne znači da bi u Ugovoru o kreditu specificirano trebalo navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu, međutim da je kod provođenja testa poštenosti potrebno sagledavati sve okolnosti slučaja koje su prethodile sklapanju ugovora i one koje su bile prisutne tijekom sklapanja istog da bi se preispitao odnos između iznosa naknade i pružene usluge.

9. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljica bila informirana o visini i obvezi plaćanja ulazne naknade, međutim nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade i njezinoj svrsi, odnosno čemu služi predmetna naknada i za podmirenje kojih troškova i usluga i u kojoj visini. Pri tome se sud poziva na predmete C-84/19 i C-224/19 u kojima da se iznosi pravno stajalište ukoliko troškovi ulazne naknade nisu obrazloženi da su time i netransparentni. Iz navedenog slijedi kako je sud prvog stupnja navodeći da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi to podrazumijevao samo u odnosu na znanje tužiteljice o visini naknade koju je dužna platiti, ali ne i u odnosu na sadržaj obveze i njezinu svrhu, što pak odredbu ne čini transparentnom. Nadalje, po stajalištu je suda kod donošenja ocjene o postupanjima koja bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja potrebno ocijeniti je li razumno za očekivati da potrošač prihvati takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima, a u ovom slučaju tuženik nije mogao razumno očekivati da bi u pojedinačnim pregovorima tužiteljica pristala na takvu odredbu. Sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nametnuo tužiteljici spornu odredbu osnovom koje je naknadu morala platiti da bi ostvarila kredit, čime banka nije vodila računa o zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača i time je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužiteljice uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana. Iz narečenog da slijedi kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri ni tijekom predugovorne, ni tijekom ugovorne faze, niti je dokazao da bi ulazna naknada odgovarala stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10. U konačnici sud prvog stupnja ocjenjuje a imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o namjenskom kreditu za kupovinu vozila, da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivnu mogućnost utjecaja na sadržaj sporne odredbe o ulaznoj naknadi budući se o istoj nije pregovaralo, te da visina ulazne naknade ne odgovara stvarno pruženoj usluzi, kako je sve navedeno bilo od utjecaja na pravni položaj tužiteljice na negativan način i time je uzrokovana značajna neravnoteža.

11. Kako je sud prvog stupnja našao osnovanim zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi u tom je dijelu usvojio tužbeni zahtjev pozivom na prednje citirane zakonske odredbe, te je usvojio i zahtjev radi isplate nakon što je otklonio tuženikov prigovor zastare. Naime, sud je prihvaćajući pravno stajalište Vrhovnog suda RH (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) ocijenio kako novčani zahtjev nije u zastari jer da ista teče tek od pravomoćnosti sudske odluke o ništetnosti ugovorne odredbe. Kako ovdje odluka suda nije pravomoćna to pak znači da zastara nije počela teći i tužiteljica je podnijela tužbu u okviru općeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO koji se primjenjuje na izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove. Tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i nametnuo tužiteljici sklapanje ugovora s ništetnom odredbom zato je kao nesvjesni stjecatelj dužan platiti kamatu koja teče od dana plaćanja naknade, sve prema odredbi čl. 1115. ZOO.

12. Tuženik u žalbi tvrdi kako sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Naprotiv radi se o transparentnoj odredbi, dok ugovaranje ulazne naknade u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo zakonom zabranjeno iz čega proizlazi kako je tužiteljica bila upoznata sa visinom iste i ekonomskim posljedicama u vlastitoj sferi. Time se postupci tuženika ne mogu okvalificirati kao nedostatak dobre vjere, pogotovo nema elemenata za zaključak o nastanku značajne neravnoteže na štetu tužiteljice. Kako je sve ove okolnosti uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, sud prvog stupnja ocijenio na pogrešan način, time po stajalištu tužitelja nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i činjenično je stanje pogrešno utvrđeno.

13. Ovaj se žalbeni navod ne prihvaća jer je prvostupanjska presuda jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet, a ne na apstraktnoj razini kako to tvrdi žalitelj. Time nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti je ostvarena relativno bitna iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 326. a i 186. c. ZPP uz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebalo odbaciti jer se njime zahtjeva nedospjela tražbina (jer zastara još nije počela teći). Citirana relativno bitna povreda nije ni mogla biti ostvarena jer tužbeni zahtjev nije postavljen u smislu odredbe čl. 186. c ZPP, a nije ni trebao biti jer ništetnost djeluje ex tunc i time je obveza vraćanja naravno dospjela. Kako nije ostvarena ni jedna druga apsolutno bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP presudu je moguće ispitati.

14. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom je presuda utemeljena na pravilnoj primijeni materijalnog prava.

15. Tuženik žalbu koncentrira na tvrdnju da ugovaranje ulazne naknade nije bilo zakonom zabranjeno, da je tužiteljica bila informirana o njezinoj visini zbog čega ne stoji zaključak o netransparentnosti ugovorne odredbe pa da se ne radi o postupanju u suprotnosti sa dobrom vjerom i nastanku značajne neravnoteže.

16. Na sva je ova pitanja sud prvog stupnja odgovorio u obrazloženju presude pa se tuženik upućuje na isto. Neovisno od prednjeg valja još pojasniti da je sud prvog stupnja u razlozima odluke raspravljao i akceptirao okolnost što u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu zakon nije zabranjivao ugovaranje naknade za obradu kredita. Vodeći računa i o tome pravilno je sud ocijenio da nedostatak zakonske zabrane ne čini utuženu naknadu valjanom budući je nakon provođenja testa poštenosti ispravno utvrđeno kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri zbog čega je ugovorna odredba ništetna. K tome još treba uputiti i na odluku Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer joj tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu ulazne naknade ukoliko je tužiteljica kao potrošač željela ishoditi kredit.

17. Isto tako iz razloga se pobijane odluke vidi da se sud prvog stupnja oslanja na recentnu praksu i odluku Vrhovnog suda Rev-673/2023 kada provodi test nepoštenosti i izvodi zaključke o transparentnosti ugovorne odredbe. Prije svega je za reći, kako je sud pravilno utvrdio i ocijenio kako tuženik u ovom predmetu u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 3,30% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužiteljici zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 3,30% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužiteljici nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva joj je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužiteljice.

18. Nije prihvatljiva ni žalbena tvrdnja da bi se radilo o situaciji iz čl. 326. st. 2. ZOO. Istina ugovor je ispunjen, no nije ostvaren drugi uvjet a taj je da bi se radilo o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo tj. ZZP, o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuju prije svega Sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, tako da ni jedna povreda prava potrošača ne može se smatrati onom manjeg značaja.

19. Jednako kao što je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredbi ZZP kada je utvrdio odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu ništetnom, tako je pravilno primijenio odredbe ZOO i ocijenio da tražbina nije u zastari. I ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja (plaćanja ulazne naknade) u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu. Što pak ne znači da je tužbu trebalo odbaciti prema odredbi 186. c. ZPP budući je utvrđenjem ništetnosti tražbina dospjela.

20. Slijedom je svega narečenog žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

21. Odluka o troškovima postupka zakonito je utemeljena na odredbi čl. 154. i 155. ZPP, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.). Žalbeni sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), a kako tuženik u žalbi ne iznosi prigovora protiv iste, valjalo je i u tom dijelu žalbu odbiti i presudu potvrditi sukladno odredbi čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP.

22. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku stoga mu ne pripada pravo na trošak istog.

U Rijeci 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar