Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-927/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermarkische banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupan po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6519/2022 od 26. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6519/2022 od 26. ožujka 2024. u točkama I., II. izreke te u dosuđujućem i odbijajućem dijelu točke III. izreke, osim za odbijajući dio parničnog troška od 62,50 eur.

II Uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se odbijajući dio odluke o parničnom trošku sadržan u točki III. izreke i sudi:

„Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pored dosuđenog parničnog troška plati daljnji iznos troška od 62,50 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 26. ožujka 2024. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke s uvećanjem od tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja a drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja iste godine.“

III Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužiteljici troškove žalbenog postupka od 22,25 eur, dok se s ostatkom zatraženog troška tužiteljica odbija kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvog stupnja u toč. I. izreke usvojen deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu od 5. studenog 2004. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini od 01.000% (jedan posto) od iznosa kredita obračunate s datumom sklapanja Ugovora. U toč. II. izreke na ime odredbe koja je utvrđena ništetnom naloženo je tuženiku da tužiteljici plati (vrati) iznos ulazne naknade od 522,67 eur sa zateznom kamatom tekućom od 5. studenog 2004. do isplate, dok je u toč. III. izreke tužiteljici dosuđen trošak postupka od 513,27 eur sa zateznom kamatom, dok je s preostalim troškom očito odbijena.

2. Protiv odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka sadržane u toč. III. izreke žali se tužiteljica pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava, dok se protiv presude u cjelini žali tuženik pozivajući se na žalbene razloge ostvarene apsolutno bitne povrede i pogrešne primjene materijalnog prava propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP). Stranke predlažu da se njihove žalbe uvaže i prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

3. Stranke nisu odgovorile na žalbu.

4. Žalba tužiteljice djelomično je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti akcesorne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužiteljice radi isplate tzv. ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica kao potrošač i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu od 5. studenog 2004. kojim je tuženik odobrio stambeni kredit od 80.200 CHF radi kupnje nekretnine u osobne svrhe. Utvrdio je da je prema čl. 10. Ugovora tužiteljica preuzela obvezu isplate ulazne naknade od 1% od iznosa odobrenog kredita i da je to na dan obračuna i isplate iznosilo 3.938,06 kn. Ove činjenice nisu bile sporne, dok je bilo sporno je li odredba čl. 10. u dijelu ugovaranja troškova obrade kredita ništetna.

7. Polazeći od odredbi čl. 81. st. 1. i 2. te 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.- dalje ZZP) u svezi sa čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO) sud je ocijenio da se ne radi o odredbi koja bi se odnosila na glavni predmet ugovora, već o akcesornoj odredbi koja ne podliježe isključenju testa poštenosti.

8. Analizirajući isprave u spisu i personalne dokaze, sud je prvog stupnja ocijenio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer je istu unaprijed formulirao tuženik na standardiziranom obrascu bez da je tužiteljica kao potrošač imala odnosno mogla imati utjecaja na njezin sadržaj, čime je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. To zato jer, iako je tuženik imao određene troškove na ime obrade kredita iste nije specificirao i naveo u nominalnom iznosu, već u postotku od glavnice kredita, što ukazuje na zaključak da se ne radi o realnim troškovima budući ovise o visini kredita, pa korisnici sa većim iznosom plaćaju veću naknadu. Zaključuje sud kako zahtjev transparentnosti sadržan u čl. 85. ZZP podrazumijeva da je ugovor sastavljen u pisanom obliku, da njegove odredbe moraju biti jasne, razumljive i jasno uočljive kako bi potrošač mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz preuzete obveze proizlaze za njega. To da nužno ne znači da bi u Ugovoru o kreditu specificirano trebalo navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu, međutim da je kod provođenja testa poštenosti potrebno sagledavati sve okolnosti slučaja koje su prethodile sklapanju ugovora i one koje su bile prisutne tijekom sklapanja istog da bi se preispitao odnos između iznosa naknade i pružene usluge.

9. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljica bila informirana o visini i obvezi plaćanja ulazne naknade, međutim nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade i njezinoj svrsi, odnosno čemu služi predmetna naknada i za podmirenje kojih troškova i usluga i u kojoj visini. Navodi sud kako je kod donošenja ocjene o postupanjima koja bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja potrebno ocijeniti je li razumno za očekivati da potrošač prihvati takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima i bi li odbijanje potrošača dovelo do situacije da je ograničen u ostvarivanju svojih prava. Sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nametnuo tužiteljici spornu odredbu osnovom koje je naknadu morala platiti da bi ostvarila kredit, čime banka nije vodila računa o zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača i time je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužiteljice uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana. Iz narečenog da slijedi kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri ni tijekom predugovorne, ni tijekom ugovorne faze, dok iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora Potrošač (Pž-7139/13) u kojem je sudjelovao u svojstvu stranke također proizlazi nedostatak dobre vjere u odnosu na ostale ugovorne odredbe, a radi se o ništetnoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nepošteno je postupio i u pojedinačnim sporovima kod ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita (Rev-112-2018).

10. U konačnici sud prvog stupnja ocjenjuje a imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, odnosno da se radi o stambenom kreditu, te okolnost da su i ostale odredbe Ugovora o kreditu ništetne (promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita) kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri jer tužiteljica kao potrošač nije imala objektivnu mogućnost utjecaja na sadržaj sporne odredbe o ulaznoj naknadi budući se o istoj nije pregovaralo.

11. Kako je sud prvog stupnja našao osnovanim zahtjev radi utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi u tom je dijelu usvojio tužbeni zahtjev pozivom na prednje citirane zakonske odredbe, te je usvojio i zahtjev radi isplate nakon što je otklonio tuženikov prigovor zastare. Naime, sud je prihvaćajući pravno stajalište Vrhovnog suda RH (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) ocijenio kako novčani zahtjev nije u zastari jer da ista teče tek od pravomoćnosti sudske odluke o ništetnosti ugovorne odredbe. Kako ovdje odluka suda nije pravomoćna to pak znači da zastara nije počela teći i tužiteljica je podnijela tužbu u okviru općeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO koji se primjenjuje na izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove. Tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i nametnuo tužiteljici sklapanje ugovora s ništetnom odredbom zato je kao nesvjesni stjecatelj dužan platiti kamatu koja teče od dana plaćanja naknade, sve prema odredbi čl. 1115. ZOO.

12. Tuženik u žalbi tvrdi kako sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo i u duhu europske pravne stečevine kada je zaključio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Naprotiv radi se o transparentnoj odredbi, dok ugovaranje ulazne naknade u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo zakonom zabranjeno iz čega proizlazi kako je tužiteljica bila upoznata sa visinom iste i ekonomskim posljedicama u vlastitoj sferi. Time se postupci tuženika ne mogu okvalificirati kao nedostatak dobre vjere, pogotovo nema elemenata za zaključak o nastanku značajne neravnoteže na štetu tužiteljice. Kako je sve ove okolnosti uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, sud prvog stupnja ocijenio na pogrešan način, time po stajalištu tužitelja nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

13. Ovaj se žalbeni navod ne prihvaća jer je prvostupanjska presuda jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka. Kako nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ni jedna druga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP presudu je moguće ispitati.

14. Zapravo izneseni žalbeni navodi bi prema svom sadržaju predstavljali pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, što je u ovom sporu dopušteno jer je uz zahtjev radi isplate, podnesen i zahtjev radi utvrđenja ništetnosti, pa se ne radi o sporu male vrijednosti.

15. Međutim, ni ovaj žalbeni razlog nije ostvaren je prvostupanjska presuda sadrži iscrpne razloge o nepoštenosti ugovorne odredbe koji su utemeljeni na pravilnoj primijeni materijalnog prava.

16. Tuženik žalbu koncentrira na tvrdnju da ugovaranje ulazne naknade nije bilo zakonom zabranjeno, da se radi o uobičajenoj poslovnoj praksi toga vremena, da je tužiteljica bila informirana o njezinoj visini zbog čega ne stoji zaključak o netransparentnosti ugovorne odredbe i da su svi navedeni zaključci suda protivni odluci suda EU C-621/17 iz koje proizlazi da ne trebaju detaljno biti navedene sve usluge koje su obuhvaćene naknadom, te da se u načelu ne radi o postupanju u suprotnosti sa dobrom vjerom i nastanku značajne neravnoteže.

17. Na sva je ova pitanja sud prvog stupnja odgovorio u obrazloženju presude pa se tuženik upućuje na isto. Neovisno od prednjeg valja još pojasniti da je sud prvog stupnja u razlozima odluke raspravljao i akceptirao okolnost što u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu zakon nije zabranjivao ugovaranje naknade za obradu kredita. Vodeći računa i o tome pravilno je sud ocijenio da nedostatak zakonske zabrane ne čini utuženu naknadu valjanom budući je nakon provođenja testa poštenosti ispravno utvrđeno kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri zbog čega je ugovorna odredba ništetna. Niti uobičajena poslovna praksa banaka iz tog vremena, pa tako i tuženika, nije razlogom za prihvatiti žalbenu argumentaciju jer kad bi ta okolnost govorila u prilog dobroj vjeri tuženika tada ne bi opstojala pravomoćna presuda iz kolektivnog spora Potrošač iz koje slijedi da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pravilno je sud ocjenjujući sve okolnosti ovog slučaja uzeo u obzir cjelovito ponašanje tuženika pri sklapanju Ugovora i zaključio da tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer joj tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer je znala se sve banke služe istom nepoštenom praksom (što tuženik priznaje u žalbi) pa nije bilo objektivno moguće utjecati na visinu naknade za ishođenje kredita koji joj je kao potrošaču bio potreban za rješavanje stambenog pitanja.

18. Isto tako iz razloga se pobijane odluke vidi da se sud prvog stupnja oslanja na recentnu praksu i odluku Vrhovnog suda Rev-673/2023 u kojoj je jasno rečeno kako suđenje u tom predmetu, a time ni ovom budući su činjenično istovjetni, nije protivno pravnim stajalištima Suda EU u predmetu C-621/17. I ovaj sud smatra da se da se ne radi o usporedivim činjeničnim situacijama jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 1% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužiteljici zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 1% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužiteljici nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva joj je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužiteljice.

19. Jednako kao što je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredbi ZZP kada je utvrdio odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu ništetnom, tako je pravilno primijenio odredbe ZOO i ocijenio da tražbina nije u zastari. I ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja (plaćanja ulazne naknade) u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu. Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima („Narodne novine“ broj 53/20 i 83/20) ne utječe na tijek zateznih kamata jer su njime obuhvaćene isključivo situacije koje se odnose na vođenje postupaka prisilne naplate, a ne ostale poput ove.

20. Slijedom je svega narečenog žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi u toč. I. i II. izreke sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

21. Odluka o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu toč. III. izreke u svemu je zakonita jer je utemeljena na odredbama 154. st. 1. i 155. ZPP, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.- dalje Odvjetnička tarifa). Na tuženikovu tvrdnju da nije trebalo vrijednost boda računati po 2 eura, valja odgovoriti kako je u vrijeme pokretanja ovog postupka već bila na snazi Izmjena i dopuna Tarife NN126/22 u čijem je Tbr. 50. vrijednost boda određena sa 15,00 kn/sada 2 eur prema Tarifi/23. Time u postupku nisu obavljene radnje koje bi imale manju vrijednost.

22. Stoga je žalba tuženika neosnovana i dosuđujući je dio odluke o troškovima valjalo potvrditi i žalbu odbiti sukladno odredbi čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP.

23. Za razliku od toga, žalba je tužitelja izjavljena protiv odbijajućeg dijela djelomično osnovana. Naime, tužitelju je valjalo priznati za pristup na ročište za objavu presude iznos od 50,00 eur uz PDV, ukupno 62,50 eur. Sudska pristojba na presudu nije dosuđena jer iz podataka u spisu nije razvidno da je plaćena. Iz tih je razloga žalbi tužiteljice valjalo djelomično udovoljiti prema odredbi čl. 380. st. 1. toč. 3. ZPP kao u toč. 2. izreke ove presude.

24. Prema vrijednosti ožalbljenog dijela tužiteljici za sastav žalbe prema Tbr.10/4. pripada 12,50 eur uz PDV od 3,12eur, ukupno 15,62 eur, te na ime sudske pristojbe na žalbu 6,63 eur. Stoga je o žalbenom trošku odlučeno kao u toč. 3. izreke sukladno odredbi čl. 166. ZPP.

U Rijeci 12. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar