Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2845/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Mariu Žaji, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Račkog 6, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. Split, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-413/2024-8 od 26. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 12. veljače 2025.

p r e s u d i o j e  i  r i j e š i o j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-413/2024-8 od 26. kolovoza 2024. u toč. I., II., III., IV i V. izreke.

II. Djelomično se uvažava kao osnovana žalba tužitelja te se preinačuje odluka o troškovima postupka tako da se nalaže tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati, pored iznosa parničnog troška u iznosu od 7.839,00 eura s pripadajućom kamatom i daljnji iznos od 1.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 26. kolovoza 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i daljnji iznos od 62,50 eura, dok se za više zatraženi iznos na ime naknade troška zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom, utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9011704062 od 21. srpnja 2006. koja je označena u dijelu toč. 4.1. i toč. 4.2. sadržaja pobliže navedenog u toč. I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju po toj ništetnoj odredbi iznos od 9.302,43 Eur, zatim su utvrđene ništetnim i odredbe čl. 1. i 7.2. označenog ugovora glede valutne klauzule (toč. III.) te je obvezan tuženik isplatiti tužitelju s osnova promjene tečaja u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita iznos od 38.879,30 Eur (toč. IV.) a ujedno je obvezan tuženik tužitelju isplatiti parnični trošak u iznosu od 7.839,00 eura (toč. V.).

2.Protiv dijela odluke o troškovima postupka koji mu nisu priznati žalbu podnosi tužitelj predlažući preinačiti odluku dosudom daljnjeg troška tužitelju u iznosu od 2.250,00 EUR.

2.1.Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

2.2.Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka; zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog pobijanu odluku preinačiti i zahtjev tužitelja odbiti uz dosudu troškova tuženiku, odnosno ukinuti odluku i vratiti je sudu prvog stupnja na ponovni postupak radi raspravljanja o prigovorima o kojima nije raspravljeno, odnosno provedbe dopunskog dokaznog postupka.

2.3.Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

3.Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

3.1.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.

4.1.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

4.2.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev, kao i prigovore tuženika te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

4.3.Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj tužbenim podneskom od 7. lipnja 2019. tražio donošenje presude kojom bi se utvrdila ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplatu s tim u svezi, a nakon odgovora na tužbu tuženika od 5. siječnja 2021., ali prije pripremnog ročišta i prije zaključenja prethodnog postupka je podneskom od 16. travnja 2021. tužbu preinačio isticanjem i zahtjeva na ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu glede valutne klauzule i isplatu s tim u svezi, kojoj se preinaci tuženik protivio a sud ju je dopustio (rješenje na ročištu od 8. veljače 2023.) te o preinačenom zahtjevu i odlučivao, smatrajući preinaku svrsishodnom, sa čime je suglasan i ovaj žalbeni sud, budući svoje traženje tužitelj temelji na istom ugovoru.

4.4.Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid "prava na sud" sadržano u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99-pročišćeni test 6/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija). Slijedom navedenog, protivni žalbeni navodi tuženika nisu utemeljeni te je sud pravilno postupio kada je dopustio preinaku i o tom zahtjevu tužitelja odlučivao.

5.Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 9011704062 od 21. srpnja 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je tužitelj obvezan platiti kamatu po kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci tuženika i ispunjavati obveze uz valutnu klauzulu u CHF te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova tih ništetnih ugovornih odredaba.

6.Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- kako je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredit u iznosu od 158.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te kojim je ugovorena kamatna stopa od 4,20 % promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke i ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF;

- kako je jednostran način promjene ugovorne kamatne stope i ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu koja je vezana uz CHF, na identičan način kao što je u konkretnom slučaju ugovoreno Ugovorom o kreditu, utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., da je tužitelj ovlašten pozvati se u parnici povodom restitucijskog zahtjeva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, za koja je sud vezan obzirom utvrđenje suda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje sudove u individualnom postupku potrošača radi ostvarivanja restitucijske zaštite;

- kako je nalazom financijske vještakinje Matije Trogrlić utvrđeno da je tužitelj s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu isplatio tuženici iznos od 9.302,43 eur/70.089,13 kn te s osnova promjene tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita iznos od 38.879,30eur/292.934,30 kn,

- kako nije osnovan prigovor zastare obzirom zastarni rok u konkretnom slučaju za restitucijski zahtjev tužitelja teče od pravomoćnosti presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, odnosno od 13. lipnja 2014. za potraživanje s osnova promjene kamatne stope i od 14. lipnja 2018. s osnova promjene tečaja, pa kako je tužba podnesena 7. lipnja 2019. to je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina;

slijedom čega je prvostupanjski sud toč. I. i III. izreke presude utvrdio ništetnim dijelove Ugovora o kreditu kojim je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope i ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu koja je vezana uz CHF, dok je toč. II. izreke obvezao tuženika isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu prihvaćajući nalaz i mišljenje vještakinje kojim je utvrđeno da je tužitelj po tom osnovu isplatio tuženiku iznos od 9.302,43 Eur, a toč. IV. obvezao tuženika na isplatu s osnova promjene tečaja u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita iznos od 38.879,30 Eur, pozivom na čl. 1111. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO), sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana kada su plaćeni tuženiku primjenom čl. 1115. ZOO-a, ocijenivši da je tuženik nepošteni stjecatelj preplaćenih iznosa.

7.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

7.1.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i nespornog prednika tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

8.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koje su banke, pa tako i tuženik sklapale sa potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

8.1.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

8.2.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.3.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje kako su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužitelju gore navedeni iznos s naslova ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sve s pripadajućim kamatama.

10.Sve naprijed izloženo nikako ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

11.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

11.1.Na navedenu okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedoka AĐ od kojeg dokaznog prijedloga je odustao, a tužitelj saslušan kao stranka u bitnom je iskazivao kako mu kreditorovi zaposlenici nisu protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, već naprotiv, da se radilo o tipskom ugovoru koju mu je ponuđen kao tada najpovoljniji

11.2.Ža lbeni navodi da je tužitelj diplomirani ekonomist i (bivši) djelatnik tuženika pa da mu je bilo jasno koje su posljedice zaključenja ugovora su bez utemeljenja. Naime, transparentnost i razumljivost odredbi ugovora za tužitelja kao prosječnog potrošača se ne svodi samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, a koju bi ekonomist trebao razumjeti, već su mu trebale biti pružene i razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje odredbe ugovorne obveze mogu imati na njegove financijske obveze, a koje tužitelju, kako je utvrđeno u postupku, nisu pružene. Dakle, okolnost da je tužitelj ekonomist po zanimanju ne oduzima mu to svojstvo, jer posjedovanje ekonomskih znanja ne znači i konkretnu svijest o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a niti znanje da će tečaj biti znatno nepovoljniji tijekom vremena otplate kredita.

11.3.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

12.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu osnovani.

13.Ujedno je pogrešan u žalbi izraženi stav tuženika glede mogućnosti primjene u predmetnoj parnici pravnih stavova zauzetih u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu, sve to pozivom na odredbu čl.502.c ZPP-a, odnosno da se ti stavovi, temeljem navedene odredbe, mogu primjenjivati samo i isključivo u parnici koju potrošač pokreće radi naknade štete, a što predmetna parnice nije.

13.1.Naime, u vrijeme (7. lipnja 2019.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom čl.138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

13.2.Iako se u navedenim odredbama doista govori o „parnici za naknadu štete“, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, i u predmetnoj parnici povodom restitucijskog zahtjeva za povrat preplaćenog uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi, postoji vezanost suda pravnim shvaćanjima iz pravomoćnih presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena vezanost suda temeljem naprijed citiranih odredbi, postoji u svakoj pojedinačnoj parnici koju pokreće potrošač protiv trgovca u odnosu na kojeg je donesena presuda u kolektivnom sporu, a radi ostvarenja povrijeđenog prava potrošača ugovorom zaključenim sa tim trgovcem. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl.120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106.st. 1. tog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

13.3.S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu pravomoćnost 13. lipnja 2014.) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu) donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu.

14.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da bi tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlika između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, kao i razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO-a, a visina pravilno utvrđena vještačenjem kojemu nema konkretnih žalbenih primjedbi.

15.Neosnovan je i žalbeni navod tuženika glede zastare, o kojem prigovoru se valjano očitovao prvostupanjski sud na koje se žalitelj upućuje.

15.1.Dosljedno, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule a pozivom na Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH pod brojem Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. te je imajući u vidu da je presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske glede ništetnosti promjenjive kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a glede valutne klauzule 14.06.2018. to od pravomoćnosti tih presuda počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019. (za kamatnu stopu), odnosno 16. travnja 2021. (za valutnu klauzulu) proizlazi da zastara nije nastupila.

16.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

17.Također, a odgovarajući na žalbene navode tuženika, treba reći da odredbama ZOO nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to, suprotno stavu žalitelja, nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari niti je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet iz čl. 326. st. 2. ZOO-a (zabrana manjeg značaja).

18.Slijedom iznijetog, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi (čl.368. st. 1. ZPP), uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 dalje: OT), a koju tuženik osporava bez konkretnog utemeljenja.

19.Na žalbu tužitelja koja se odnosi na trošak koji tužitelju nije odmjeren reći je kako slijedi:

-tužitelju je odmjeren trošak sastava podneska od 6. listopada 2022. kojim se očituje na nalaz i mišljenje i uređuje (eurizira) zahtjev sukladno Tbr.8. toč. 1. OT-a u visini od 500 bodova, radi čega i po mišljenju ovog suda trošak sastava ranijeg podneska od 26. rujna 2022. nije bio potreban (čl. 155. ZPP)

-podnesak tužitelja od 16. travnja 2021. kojim je preinačen tužbeni zahtjev te određena vrijednost predmeta spora sa 334.735,11 kn (očito obzirom na visinu zahtjeva) po nalaženju ovog suda primjenom Tbr. 8. toč. 1. OT-a odmjeriti je sa 500 bodova, pa kako je tužitelju prvostupanjskom presudom za taj podnesak priznato 100 bodova to mu pripada daljnjih 400 bodova, odnosno (Tbr. 54. OT) 800,00 eura na koji iznos je valjalo dodati PDV (Tbr. 46. OT) u iznosu od 200,00 eura, što je ukupno 1.000,00 eura

19.1.Dosljedno, tužitelju pored dosuđenog iznosa pripada i daljnjih 1.000,00 eura sa zateznom kamatom od prvostupanjske presude sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/19, 73/17 i 131/20, 114/22, 6/24 dalje u tekstu: Ovršni zakon) i po stopi iz čl. 3. ZIDZOO-a.

19.2.Tužitelju pripada i 50 bodova za sastav žalbe protiv rješenja (Tbr. 10. t. 4. OT), što iznosi 100,00 eura, uz PDV u iznosu od 25,00 eura, što je ukupno 125,00 eura, pa kako je tužitelj u žalbenom postupku uspio za približno 50 % to mu pripada 62,50 eur, dok mu ne pripada trošak pristojbe na žalbu protiv rješenja jer je pristojbe oslobođen po čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP-a, radi čega je odlučeno kao u izreci.

20.Slijedom izloženog na temelju čl. 368. st.1., 381. i 380. st. 1. t. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 12. veljače 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić