Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-3234/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ZG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku odvjetniku Krunoslavu Vuljaku iz Koprivnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku odvjetniku Josipu Grošeta, iz OD Glamuzina & Grošeta, iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-365/2019-33 od 27. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 12. veljače 2025.

p r e s u d i o j e  i  r i j e š i o j e

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-365/2019-33 od 27. rujna 2024. u toč. I., II., i IV. izreke.

II. Djelomično se odbija kao neosnovana a ujedno djelomično uvažava kao osnovana žalba tužitelja te se

a) potvrđuje točka V. izreke presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-365/2019-33 od 27. rujna 2024.

b) preinačava točka IV. izreke presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-365/2019-33 od 27. rujna 2024. i to baš u dijelu kojim tužitelju nije dosuđen parnični trošak u iznosu od 90,83 eura na način da se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana (pored već dosuđenog troška u iznosu od 1.405,23 eura sa pripadajućim kamatama) isplati tužitelju i daljnji parnični trošak u iznosu od 90,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 27. rujna 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi iznos na ime naknade troška zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 575,85 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je pobliže navedeno u točci I. izreke, zatim i iznos od 2.469,36 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je pobliže navedeno u točci II. izreke, odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za pretplatu po osnovi promijenjene kamatne stope u iznosu od 357,24 EUR te po osnovi za pretplatu s osnova valute u iznosu od 124,90 EUR (točka III. izreke); obvezan je tuženik tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.405,23 EUR s kamatom od presuđenja (točka IV. izreke) te je odbijen tužitelj sa zahtjevom naknade troškova u pogledu zahtjeva za sastav podneska od 08.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podneska od 24.03.2021. u iznosu od 50,00 EUR, sve uvećano za PDV (točka V. izreke).

2.Protiv točke IV. i V. citirane presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11., članka 354. stavak 1. u svezi sa člankom 154. stavak 2., 155. stavak 1. i 2. i članka 111. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje:ZPP) i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se u pobijanom dijelu pobijana odluka preinači sukladno žalbenim navodima.

2.1.Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

2.2.Protiv točki I., II. i IV. izreke presude žali se tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga predlažući je preinačiti i sukladno žalbenim navodima zahtjev odbiti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno, ukinuti je i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.

2.3.Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

3.Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

3.1.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Na žalbu tuženika:

5.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP), a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, te se može ispitati.

5.1.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

6.Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o kamati i valuti u ukupnom iznosu od 3.045,21 eura, sve sa zakonskom zateznom kamatom na temelju stečenog bez osnove.

7.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka - kreditor dana 22. rujna 2006. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.785,89 CHF s kamatom od 5,20 %, godišnje promjenjivu, u skladu s odlukom tuženika, radi kupovine novog vozila Renault, s rokom otplate od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećemu za CHF na dan plaćanja te da je tužitelj predmetni kredit otplatio.

8.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

9.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju vještaka kojem tuženik nije imao prigovora ni primjedbi prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 575,85 eura s osnova preplate po kamatnoj stopi i iznosa od 2.469,36 eura s osnova preplate po valutnoj klauzuli, ukupno 3.045,21 eura, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članka 225.,323., 1111. i 1115. ZOO-a.

10.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i valute CHF.

10.1.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13.6.2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj.

10.2.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

10.3.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa, a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene, već naprotiv za namjenu kako je i ugovoreno (za kupnju vozila), kako to proizlazi i iz tužiteljevog iskaza kojem tuženik nije ponudio konkretnih protudokaza.

12.1.Tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.

13.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope odlukom banke i valutnoj klauzuli nisu osnovani.

13.1.Naime, u vrijeme (11. lipnja 2019.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom čl.138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

13.2.Iako se u navedenim odredbama doista govori o „parnici za naknadu štete“, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda i u predmetnoj parnici povodom restitucijskog zahtjeva za povrat preplaćenog uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi, postoji vezanost suda pravnim shvaćanjima iz pravomoćnih presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena vezanost suda temeljem naprijed citiranih odredbi, postoji u svakoj pojedinačnoj parnici koju pokreće potrošač protiv trgovca u odnosu na kojeg je donesena presuda u kolektivnom sporu, a radi ostvarenja povrijeđenog prava potrošača ugovorom zaključenim sa tim trgovcem. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl.120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106.st. 1. tog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

13.3.S obzirom na direktni učinak pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je stipulirana promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama i kojima je ugovorena valutna klauzula.

13.4.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

13.5.Pri tome je reći kako Opći uvjeti poslovanja, Načela za utvrđivanje kamatnih stopa, Pravilnik o obračunu kamata i naknada na koje se poziva tuženik nisu dokaz da je tužitelj bio obaviješten o naravi, riziku i posljedicama sporne ugovorne odredbe prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, a drugih konkretnih dokaza tuženik nije ponudio.

13.6.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

14.Također, a odgovarajući na žalbene navode tuženika, treba reći da odredbama ZOO nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to, suprotno stavu žalitelja, nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari niti je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet iz čl. 326. st. 2. ZOO-a (zabrana manjeg značaja).

15.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda kako bi tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlika između početno ugovorene i naknadno povećane kamatne stope kao i razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. čl. 323. st. 1. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO/05.

16.Po ocjeni ovog suda, vještak je pravilno utvrdio visinu više plaćenog, kako po osnovu promjene kamatne stope, tako i po osnovu promjene valutnog tečaja te na taj način nije konkretni kredit sveden na kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Točno je da promjenjivost kamatne stope nije zabranjena, ali utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke ne temelji se na činjenici da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, već da se ta kamatna stopa mijenja prema odluci banke, dakle, jednostrano bez da tužitelj može na istu utjecati i bez toga da su mu poznati kriteriji i parametri koji će dovesti do promjene kamatne stope, a sve kako bi on već u trenutku zaključenja ugovora mogao ocijeniti rizik zaključenja ugovora s takvom ugovornom odredbom.

17.Tijekom postupka tuženik je istaknuo prigovor zastare kojeg je prvostupanjski sud s pravom ocijenio neosnovanim, kako je to obrazloženo pod točkom 55. do 60. pobijane odluke, što u potpunosti prihvaća ovaj žalbeni sud. 17.1.Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91).

17.2.Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju članka 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope počinje teći od 13. lipnja 2014., a glede nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019. (glede preplate po kamatnoj stopi), odnosno 1. listopada 2021. (glede preplate po valutnoj klauzuli po kojoj je preinaka valjano dopuštena prema odredbi članka 190. stavak 1. ZPP-a) proizlazi da zastara nije nastupila.

18.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

19.Slijedom navedenog, žalbu tuženika kao neosnovanu je valjalo odbiti što se odnosi i na tužitelju dosuđene troškove postupka čiju pravilnost tuženik uopćenim žalbenim prigovorom i bez isticanja konkretnih razloga nije doveo u pitanje (članak 368. stavak 1. ZPP).

Na žalbu tužitelja:

20.Prvenstveno, tužitelju je odgovoriti kako je prvostupanjski sud valjano primijenio odredbu čl. 154. stavak 2. ZPP-a, dakle vodio je računa o kvalitativnom i kvantitativnom uspjehu stranaka u parnici, a odluke na koje se tužitelj poziva u konkretnom slučaju nisu primjenjive, niti je primjena odredbe o djelomičnom uspjehu u postupku rezultirala odvraćanjem tužitelja od ostvarivanja svojih prava u sudskom postupku.

20.1.Nije u pravu tužitelj kada ističe da mu je za pristup na ročište od 23. listopada 2019. trebalo odmjeriti trošak primjenom Tbr. 9. 1. OT-a, a to stoga što se na tom ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima (prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku), radi čega je sud prvog stupnja valjano tužitelju odmjerio trošak primjenom Tbr. 9. 2. OT-a. Također je sud prvog stupnja, protivno tvrdnji tužitelja valjano tužitelju odmjerio trošak za sastav podneska od 7. prosinca 2023. primjenom Tbr. 8.3. OT-a (ostali podnesci) jer i po stavu ovog suda ulazi u tu kategoriju budući istim tužitelj obavještava sud o uplati troškova vještačenja i ustraje u provođenju tog dokaza. Također je sud prvog stupnja s pravom odbio tužitelju odmjeriti trošak za sastav podneska od 8. studenog 2019. jer se tužitelj o navodima tuženika očitovao na ročištu od 23. listopada 2019.

20.2.Međutim, tužitelju pripada naknada za pristup na ročište od 11. listopada 2023. u punom iznosu i to po Tbr. 9.1. OT-a jer je to ročište održano, tužitelj je iznio navode iz tužbe i ostao kod dokaznih prijedloga, a na tom je ročištu zaključen i prethodni postupak slijedom čega tužitelju pored odmjerenih 50 bodova pripada daljnjih 50 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura daje iznos od 100,00 eura, čemu je s naslova PDV-a valjalo dodati iznos od 25,00 eura, što je ukupno 125,00 eura, odnosno razmjerno uspjehu od 72,66 % (tužitelj 86,33 %, tuženik 13,67 %) tužitelju bi pripadalo daljnjih 90,83 eura.

20.3.Tužitelju nije odmjeren trošak žalbenog postupka jer je sa žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

20.4. Slijedom izloženog na temelju članka 368. stavak 1., 381. i 380. t. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 12. veljače 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić