Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Poslovni broj Gž-2730/2024-3
Split, Gundulićeva 29a
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vjeranu Blažeku, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Ivni Medić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2271/2019-27 od 23. srpnja 2024. i protiv rješenja poslovni broj P- 2271/2019-10 od 18. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 12. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2271/2019-27 od 23. srpnja 2024. u toč. I., II., III. i IV. izreke
II.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2271/2019-10 od 18. travnja 2023. kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom u toč. I. utvrđena je ništetnom odredba u članku 1., 2., 7. i 9. Ugovora o kreditu broj 528-50-4175362, sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 12. lipnja 2007., koji je dana 13. lipnja 2007., potvrđen kod javnog bilježnika Nikole Brača pod poslovnim brojem OV-9642/2007, a sve u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao tuženika, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku - CHF uz koju je vezana glavnica; toč. II. obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici na ime razlike između plaćene kamate unutar svakoga anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope iznos od 1.127,57 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na iznose kako je tamo pobliže navedeno; toč. III. naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita isplati iznos od 3.977,30 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na iznose kako je tamo pobliže navedeno, a ujedno je obvezan tuženik isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.985,67 eura s kamatom od presuđenja (toč.IV), dok je u preostalom dijelu za naknadom parničnog troška zahtjev tužiteljice odbijen (toč. V.).
2.Tuženik je pravovremeno uložio žalbu protiv navedene presude, rješenja o trošku i rješenja o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti u cijelosti, tvrdeći da je prvostupanjski sud bitno povrijedio odredbe ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, a što su kao žalbeni razlozi predviđeni u članku 353. stavku 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-dalje:ZPP). Žalbeni je prijedlog preinačiti presudu odbijanjem zahtjeva tužiteljice i obvezivanjem tužiteljice na naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukinuti je i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3.Na žalbu nije odgovoreno.
4.Žalba tuženika nije osnovana.
5.U odnosu na žalbu protiv rješenja o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti ovaj sud nije našao da bi bile počinjenje povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i 11. ZPP-a, niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti. Ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovan.
5.1.Donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti povodom tuženikovog pravovremenog prigovora, sud je, ocjenom okolnosti o kojima ovisi njegova nadležnost uzeo u obzir da je predmet spora utvrđenje i isplata na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz potrošačkog ugovora kojeg su stranke sklopile 12. lipnja 2007. kojim je u čl. 12. ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, koju odredbu sud smatra nepoštenom pa time i ništetnom temeljem odredbi čl. 81. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.), a ujedno držeći taj tuženikov prigovor neosnovanim i obzirom je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993. implementirana u Hrvatski pravni sustav a njome je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.
5.2.Cijeneći da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Osijeku, "gdje tužitelj ima prebivalište", prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 59. ZPP-a, kojom je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane povodom djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.
5.3.Tužiteljica je glede ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti suda sjedišta tuženice u suštini navela da bi vođenjem postupka pred Općinskom sudom u Zagrebu bila poremećena ravnoteža jer bi isto bilo za nju tegobno zbog udaljenosti od mjesta njezina prebivališta do Općinskog sud u Zagrebu i da se radilo o tipskom ugovoru, zbog čega tužiteljica nije mogla utjecati na odredbu o prorogaciji mjesne nadležnosti, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio navedenu odredbu Ugovora o kreditu ništetnom.
5.4.Dakle, kada je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti u mjestu sjedišta tuženice nepoštena i ništetna, tada se nadležnost za suđenje procjenjuje prema pravilima Zakona o parničnom postupku i to čl. 46., 48. i 59. ZPP.
5.5.Prema odredbi čl. 46. st. 1. ZPP ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a prema odredbi čl. 48. st. 1. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Nadalje, prema odredbi čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
5.6.Iz priložene dokumentacije, posebno Ugovora o kreditu od 12. lipnja 2007. proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen u Osijeku, gdje se nalazi poslovna jedinica (filijala) tuženice, slijedom čega u konkretnom slučaju primjenom naprijed citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski građanski sud u Zagrebu kao sud u mjestu sjedišta tuženice kao pravne osobe, odnosno Općinski sud u Osijeku kao sud u sjedištu poslovne jedinice (filijale) tuženice u odnosu na koji je nastao spor koji se vodi u ovom postupku.
5.7.Kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu (jer tužiteljica smatra da je zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu preplatila kredit pa zahtijeva povrat iznosa koji smatra da je preplaćen) to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice u kojoj je Ugovor sklopljen, pa kako je tužiteljica podnošenjem tužbe prvostupanjskom sudu izabrala da o sporu stranaka odlučuje sud na čijem se području nalazi navedena poslovna jedinica, a ista se nalazi na području mjesne nadležnosti navedenog prvostupanjskog suda, to je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženice valjalo potvrditi pobijano rješenje.
6.Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koje ukazuje žalba, kao ni bitne povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.
6.1.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.
6.2.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.
7.Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojeg je sklopila s tuženikom 12. lipnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope odlukama tuženika te glavnica vezana uz valutu CHF, kao i restitucijski zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa po osnovi tih ništetnih odredbi u iznosu od 1.127,57 eura (kamatna stopa) i 3.977,30 eura (valutna klauzula), sve sa zakonskom zateznom kamatom na temelju stečenog bez osnove.
8.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao banka - kreditor dana 12. lipnja 2007. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.533,05 CHF s kamatom od 5,20 %, godišnje promjenjivu, u skladu s odlukom tuženika, radi kupovine vozila Renault, s rokom otplate od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećemu za CHF na dan plaćanja te da je tužiteljica predmetni kredit otplatila.
9.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.
10.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.127,57 eura (kamatna stopa) i 3.977,30 eura (valutna klauzula), pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članka 225.,323., 1111. i 1115. ZOO-a.
11.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i valute CHF.
12.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj.
13.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.
14.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
15.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa, a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
16.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora imala svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene.
16.1.Tužiteljica se u tužbi i tijekom postupka pozvala na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljila na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.
16.2.Da tužiteljica ima svojstvo potrošača prema definiciji iz članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj: 96/2003 - dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ocjenjuje i ovaj drugostupanjski sud. Teret dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njezinoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužiteljica nema svojstvo potrošača je na tuženiku, koji to nije dokazao (tako i VSRH u Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), pa sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužiteljice kao potrošača. Naime, tvrdnja tuženika da tužiteljica nije potrošač ne proizlazi iz sadržaja ugovora niti tuženik tijekom postupka navodi činjenice koje bi status tužiteljice kao potrošača dovele u pitanje. Naime, ugovor o kreditu sklopljen je s tužiteljicom kao fizičkom osobom, namjenski i za kupovinu automobila te se iz istog ne može zaključiti da je automobil kupljen i kredit podignut za potrebe eventualne djelatnosti koju je obavljala tužiteljica, već za njezine osobne potrebe.
16.3.Pored toga, u okolnostima kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana za pretpostaviti je da će se u tom pravnom poslu navesti kako se isti sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog i zbog zakonskih pravnih posljedica (npr. visina stope zakonske zatezne kamate), a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, što u ovom predmetu, s obzirom na sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, nije slučaj.
16.4.Uostalom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio i ocjenom ostalih provedenih dokaza, konkretno saslušanjem tužiteljice, kako je tužiteljica potrošač i kako su sredstva kredita iskorištena za kupnju automobila, što je bila i namjena.
16.5.Ovdje je naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
16.6.Slijedom toga, navedena Direktiva 93/13/EEZ, ugovore na koje se primjenjuje, određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti, iz čega pak proizlazi kako je taj kriterij u skladu s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom Direktivom 93/13/EEZ (da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja, tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj), slijedom čega je za zaključiti kako je nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru (koji može ulaziti u područje primjene Direktive 93/13/EEZ) dužan, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te Direktive, u koju svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge.
16.7.Slijedom navedenog, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti.
16.8.Prilikom sklapanja svakog pravnog posla ugovorne strane između ostalog definiraju i u koju svrhu se konkretni pravni posao sklapa, dakle da je tužiteljica konkretni ugovor o kreditu sklopila za potrebe svoje (eventualne) poduzetničke/poslovne djelatnosti (koja nije ni utvrđena), isto bi bilo navedeno u ugovoru o kreditu, a kako tijekom postupka nije bilo sporno da je tekst ugovora o kreditu sastavio tuženik, te je navedeno da se ugovor sklapa za kupnju automobila, pa se stoga eventualno sporan dio sadržaja tog ugovora, odnosno okolnost da nije navedeno da se isti sklapa za potrebe poslovne djelatnosti tužiteljice ima tumačiti u skladu sa čl. 320. st. 1. ZOO, dakle u korist tužiteljice i stoga je za zaključiti kako konkretan ugovor o kreditu nije bio sklopljen u okviru poslovne djelatnosti tužiteljice, a za protivne tvrdnje tuženik nije ponudio konkretnih dokaza.
16.9.Naime, podaci iz Obrtnog registra su na jednostavan način, upisom OIB [osobni identifikacijski broj]a tužiteljice bili dostupni i tuženiku, što je i sam mogao provjeriti. Što se tiče prijedloga usmjerenog na pribavu podataka od registra svih trgovačkih sudova u RH odgovoriti je kako trgovački sudovi vode upise u Glavnu knjigu po nazivu-imenu tvrtke, po matičnom broju subjekta (MBS) te RUL-u a ne po imenima i prezimenima fizičkih osoba te imateljima poslovnih udjela, pa kako tuženik nije dostavio konkretni identifikacijski podatak o subjektu upisa, odnosno o pravnoj osobi kod koje bi navodno tužiteljica imala poslovni udjel, pravilno je sud prvog stupnja odbio izvođenje dokaza traženjem podataka u smislu tuženikovog prijedloga (uključiv i prijedlog u smislu traženja podataka od Porezne uprave-podnesak tuženika 26. kolovoza 2020.) koji nije konkretiziran navođenjem podataka o subjektu upisa-pravnoj osobi kod koje bi navodno tužiteljica imala poslovni udjel, koji prijedlog je po nalaženju ovog suda bio usmjeren na nepotrebno odugovlačenje ovog postupka.
16.10.Osim toga, Obrtni registar i Sudski registar su javni, pa je sve predloženo tuženik sam mogao ishoditi i bez posebnih prepreka u eventualnom dokazivanju pravnog interesa. Dakle, žalitelj nije postupio po odredbi čl. 232. st. 1. ZPP-a, niti je tvrdio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 232. st. 3. ZPP-a.
17.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope odlukom banke i valutnoj klauzuli nisu osnovani.
18.Naime, u vrijeme (11. lipnja 2019.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom čl.138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.
18.1.Iako se u navedenim odredbama doista govori o „parnici za naknadu štete“, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, i u predmetnoj parnici povodom restitucijskog zahtjeva za povrat preplaćenog uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi, postoji vezanost suda pravnim shvaćanjima iz pravomoćnih presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena vezanost suda temeljem naprijed citiranih odredbi, postoji u svakoj pojedinačnoj parnici koju pokreće potrošač protiv trgovca u odnosu na kojeg je donesena presuda u kolektivnom sporu, a radi ostvarenja povrijeđenog prava potrošača ugovorom zaključenim sa tim trgovcem. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl.120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106.st. 1. tog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
18.2.S obzirom na direktni učinak pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je stipulirana promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama i kojima je ugovorena valutna klauzula.
18.3.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.
18.4.Na navedenu okolnost je tuženik predložio između ostalog saslušanje svjedoka javnog bilježnika te svjedoka JK od kojih dokaznih prijedloga je odustao na ročištu od 18. travnja 2023., a tužiteljica je pak u tužbi i tijekom postupka (saslušana kao stranka) tvrdila kako se s njom prilikom ugovaranja kredita nije pregovaralo niti je imala mogućnost utjecati na sadržaj ugovora.
18.5.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
19.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda kako bi tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlika između početno ugovorene i naknadno povećane kamatne stope kao i razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. čl. 323. st. 1. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO/05.
20.Nadalje, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare.
20.1.Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91).
20.2.Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi počinje teći od 13. lipnja 2014., a o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019. proizlazi da zastara nije nastupila.
20.3.Ovdje je tuženiku ukazati kako zastara tužbenog zahtjeva tužiteljice nije nastupila niti vezano za podnesak od 28. veljače 2024. kojim je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem angažiranog knjigovodstveno financijskog vještaka, budući da se radilo o tzv. nepravoj preinaci tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva za isplatu iz iste činjenične osnove (povećano sa prvotno utuženih 36.740,84 kn/4.876,34 eura na 5.104,87 eura, dakle za 228,53 eura), koja preinaka je moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), a sud ju je valjano i dopustio, a zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe u ovom postupku te do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024.).
21.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.
22.Glede odluke o troškovima postupka, konkretno troška pristojbe na tužbu koja je tužiteljici obračunata i dosuđena u iznosu od 95,22 eura, tuženiku je odgovoriti kako je prvostupanjski sud valjano i zakonito odmjerio tužiteljici troškove sudske pristojbe na tužbu jer se to odnosi na pristojbu tužbe podnesene 11. lipnja 2019. kada nije bio na snazi Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23, dalje u tekstu: ZSP/23, stupio na snagu 20. svibnja 2023.) kojim je u članku 11. stavku 1. točki 20. je propisano da su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, dok je prijelaznim i završnim odredbama, odnosno člankom 37. ZSP/23 određeno da se pristojbena obveza nastala do dana stupanja na snagu ZSP/23 plaća po Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 74/95, 57/96, 138/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15), a čl. 4. st. 1. ZSP-a propisano je da obveza plaćanja pristojbe na tužbu dospijeva u trenutku predaje tužbe.
22.1.Neosnovani su žalbeni navodi tuženika i glede obračunate i dosuđene naknade tužiteljici troška pristupa na ročište za objavu odluke.
22.2.Naime, ovaj trošak određuje i Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 dalje: OT) po Tbr. 9. t. 3. OT-a, a sukladno čl. 155. ZPP-a u svezi sa stavom Vrhovnog suda izraženom u više sudskih odluka, pa tako i u Rev-832/2022 i Rev-935/2022, a iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljičin punomoćnik i pristupio na ročište od 23. srpnja 2024. za objavu presude, slijedom čega je ovaj trošak tužiteljici pravilno i zakonito odmjeren, uključiv i ostale troškove postupka na koje tuženik i ne ističe konkretnih žalbenih prigovora.
22.3.Dosljedno, odluka o troškovima postupka valjano je i zakonito donijeta primjenom odredbi čl. 154. st. 1., 155. i 164. ZPP-a pri čemu je prvostupanjski sud imao u vidu i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23. dalje:Tarifa) te za svaku priznatu radnju dao razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.
23.Slijedom svega navedenog žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu te u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku odluku radi čega je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.
U Splitu, 12. veljače 2025.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Marko Pribisalić
