Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž R-8/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Zagorcu i dr. odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Primorac i partneri d.o.o. u Zagrebu, Kennedyjev trg 6b protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate razlike plaće, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-4/2018-76 od 30. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tužene djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-4/2018-76 od 30. listopada 2023.:
a) potvrđuje:
- u točkama I., III. i IV. izreke,
- u dijelu točke II. izreke kojim je tuženoj naloženo isplatiti tužitelju naknadu za odvojeni život od obitelji u iznosu 6,98 eura / 52,60 kn[1] sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2015. do isplate i
- u dijelu točke V. izreke kojim je tuženoj naloženo nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 3.503,89 eura / 26.400,06 kn sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. listopada 2023. do isplate.
b) preinačuje u preostalom dijelu točke II. izreke i u preostalom dijelu točke V. izreke, pa se sudi:
„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja protiv tužene radi isplate naknade za odvojeni život od obitelji u neto iznosu od 771,75 eura / 5.814,74 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos od:
- 21,41 EUR/ 161,30 kn od 15.02.2012. godine pa do isplate,
- 45,76 EUR/ 344,80 kn od 15.03.2012. godine pa do isplate,
- 34,25 EUR/ 258,08 kn od 15.04.2012. godine pa do isplate,
- 39,81 EUR/ 299,97 kn od 15.05.2012. godine pa do isplate,
- 51,38 EUR/ 387,12 kn od 15.09.2012. godine pa do isplate,
- 22,12 EUR/ 166,65 kn od 15.10.2012. godine pa do isplate,
- 42,82 EUR/ 322,60 kn od 15.11.2012. godine pa do isplate,
- 21,41 EUR/ 161,30 kn od 15.01.2013. godine pa do isplate,
- 17,13 EUR/ 129,04 kn od 15.02.2013. godine pa do isplate,
- 23,70 EUR/ 178,55 kn od 15.03.2013. godine pa do isplate,
- 59,94 EUR/ 451,64 kn od 15.04.2013. godine pa do isplate,
- 26,54 EUR/ 199,98 kn od 15.05.2013. godine pa do isplate,
- 25,69 EUR/ 193,56 kn od 15.06.2013. godine pa do isplate,
- 4,28 EUR/ 32,26 kn od 15.08.2013. godine pa do isplate,
- 35,39 EUR/ 266,64 kn od 15.10.2013. godine pa do isplate,
- 107,04 EUR/ 806,50 kn od 15.11.2013. godine pa do isplate,
- 84,05 EUR/ 633,27 kn od 15.12.2013. godine pa do isplate,
- 4,42 EUR/ 33,33 kn od 15.07.2014. godine pa do isplate,
- 17,13 EUR/ 129,04 kn od 15.08.2014. godine pa do isplate,
- 29,97 EUR/ 225,82 kn od 15.09.2014. godine pa do isplate,
- 8,85 EUR/ 66,66 kn od 15.10.2014. godine pa do isplate,
- 48,66 EUR/ 366,63 kn od 15.12.2014. godine pa do isplate.
Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja protiv tužene radi naknade parničnih troškova u iznosu 1.035,30 eura / 7.800,47 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. listopada 2023. do isplate.“
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je tako da izreka u cijelosti glasi: „I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj – za Ministarstvo obrane, isplatiti tužitelju ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova razlike neisplaćene bruto plaće iznos od 533,15 EUR / 4.016,99 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos od:
- 59,77 EUR / 450,30 kn od 15.09.2012. godine pa do isplate,
- 6,09 EUR / 45,88 kn od 15.02.2013. godine pa do isplate,
- 12,93 EUR / 97,45 kn od 15.04.2013. godine pa do isplate,
- 13,12 EUR / 98,83 kn od 15.05.2013. godine pa do isplate,
- 6,92 EUR / 52,15 kn od 15.06.2013. godine pa do isplate,
- 62,03 EUR / 467,36 kn od 15.09.2013. godine pa do isplate,
- 132,13 EUR / 995,56 kn od 15.10.2013. godine pa do isplate,
- 162,18 EUR / 1.221,92 kn od 15.11.2013. godine pa do isplate,
- 77,98 EUR / 587,54 kn od 15.12.2013. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj – za Ministarstvo obrane, isplatiti tužitelju ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova naknade za odvojeni život od obitelji neto iznos od 778,73 EUR / 5.867,34 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos od:
- 21,41 EUR/ 161,30 kn od 15.02.2012. godine pa do isplate,
- 45,76 EUR/ 344,80 kn od 15.03.2012. godine pa do isplate,
- 34,25 EUR/ 258,08 kn od 15.04.2012. godine pa do isplate,
- 39,81 EUR/ 299,97 kn od 15.05.2012. godine pa do isplate,
- 51,38 EUR/ 387,12 kn od 15.09.2012. godine pa do isplate,
- 22,12 EUR/ 166,65 kn od 15.10.2012. godine pa do isplate,
- 42,82 EUR/ 322,60 kn od 15.11.2012. godine pa do isplate,
- 21,41 EUR/ 161,30 kn od 15.01.2013. godine pa do isplate,
- 17,13 EUR/ 129,04 kn od 15.02.2013. godine pa do isplate,
- 23,70 EUR/ 178,55 kn od 15.03.2013. godine pa do isplate,
- 59,94 EUR/ 451,64 kn od 15.04.2013. godine pa do isplate,
- 26,54 EUR/ 199,98 kn od 15.05.2013. godine pa do isplate,
- 25,69 EUR/ 193,56 kn od 15.06.2013. godine pa do isplate,
- 4,28 EUR/ 32,26 kn od 15.08.2013. godine pa do isplate,
- 35,39 EUR/ 266,64 kn od 15.10.2013. godine pa do isplate,
- 107,04 EUR/ 806,50 kn od 15.11.2013. godine pa do isplate,
- 84,05 EUR/ 633,27 kn od 15.12.2013. godine pa do isplate,
- 4,42 EUR/ 33,33 kn od 15.07.2014. godine pa do isplate,
- 17,13 EUR/ 129,04 kn od 15.08.2014. godine pa do isplate,
- 29,97 EUR/ 225,82 kn od 15.09.2014. godine pa do isplate,
- 8,85 EUR/ 66,66 kn od 15.10.2014. godine pa do isplate,
- 48,66 EUR/ 366,63 kn od 15.12.2014. godine pa do isplate,
- 6,98 EUR/ 52,60 kn od 15.01.2015. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj – za Ministarstvo obrane, isplatiti tužitelju ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova razlike naknade za stanovanje neto iznos od 303,34 EUR/ 2.285,48 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos od::
- 86,27 EUR/ 650,00 kn od 15.03.2016. godine pa do isplate,
- 217,07 EUR/ 1.635,48 kn od 15.04.2016. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj – za Ministarstvo obrane, isplatiti tužitelju ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova naknade razlike za rad na terenu neto iznos od 1.343,41 EUR/ 10.121,90 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos od:
- 214,29 EUR/ 1.614,56 kn od 15.12.2013. godine pa do isplate,
- 149,31 EUR/ 1.125,00 kn od 15.04.2015. godine pa do isplate,
- 29,86 EUR/ 225,00 kn od 15.05.2015. godine pa do isplate,
- 19,91 EUR/ 150,00 kn od 15.07.2015. godine pa do isplate,
- 89,59 EUR/ 675,00 kn od 15.08.2015. godine pa do isplate,
- 301,17 EUR/2.269,15 kn od 15.07.2016. godine pa do isplate,
- 539,28 EUR/4.063,19 kn od 15.10.2016. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj tužitelju nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.539,191 eura / 34.200,53 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja 30. listopada 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“
2. Protiv pobijane presude pravovremenu žalbu podnosi tužena zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. i toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., i 155/23.,dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i protiv odluke o parničnim troškovima, te predlaže presudu preinačiti, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, traži i trošak za sastav žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe Ministarstva obrane Republike Hrvatske radi isplate razlike neisplaćene bruto plaće za rad noću, subotama, nedjeljom i blagdanima za razdoblje od kolovoza 2012. do uključivo studenoga 2013. u bruto iznosu 533,15 eura / 4.016,99 kn, naknade za odvojeni život od obitelji za razdoblje od siječnja 2012. do uključivo prosinca 2014. u neto iznosu 778,73 eura / 5.867,34 kn, isplate naknade za stanovanje za veljaču i ožujak 2016. u neto iznosu 303,34 eura / 2.285,48 kn i naknade za rad na terenu za razdoblje od studenoga 2013. do uključivo rujna 2016. u neto iznosu 1.343,41 eur / 10.121,90 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima od 15.-tog u mjesecu na razliku plaće odnosno naknada za prethodni mjesec.
6. Između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju, kao djelatna vojna osoba, obavljao redovnu vojnu službu u Republici Hrvatskoj, kao i na terenima na području Republike Hrvatske i na terenima u inozemstvu. Bilo je sporno ima li tužitelj pravo na isplatu razlike plaće i naknada, odnosno je li mu tužena pravilno obračunala i isplatila uvećanja plaće za ostvareni rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima, odnosno naknadu za odvojeni život od obitelji, naknadu za stanovanje i naknadu za rad na terenu.
6.1. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na počinjenje kojih sud pazi po službenoj dužnosti. Tužena navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP-a koju ne obrazlaže, a koja postoji ako je odlučeno o zahtjevu u sporu koji ne ide u sudsku nadležnost, za koju ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena jer je predmet spora kondemnatoran zahtjev za isplatu u radnom sporu, o kojem zahtjevu je za odlučivanje nadležan redovni sud za radne sporove, odnosno općinski sud.
7. Prvostupanjski sud u svojoj presudi obrazlaže da su se na tužitelja u utuženom razdoblju u pogledu radnog vremena, isplate plaće, dodataka na plaću i naknada primjenjivali podzakonski akti koji su doneseni temeljem Zakona o službi u oružanim snagama. Pritom je potrebno imati u vidu da je od početka utuženog razdoblja pa do uključivo 25. lipnja 2013. na snazi bio Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07., 88/09.,124/09., dalje: ZSOS RH/02), dok je od 26. lipnja 2013. pa do kraja utuženog razdoblja na snazi i u primjeni bio Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 73/13., 75/15., 50/16., dalje: ZSOS RH/13), koji imaju prednost u primjeni u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima i u odnosu na opće propise o radu odnosno kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima. Na tužitelja se kao djelatnu vojnu osobu u razdoblju od 1. listopada 2009. do 01. lipnja 2014. primjenjivala Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (NN 118/09.,118/12., dalje; Odluka/09) kojom je bio propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske, kao i pravo na uvećanje plaće za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i drugim neradnim danima, rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, rad u dežurstvu i stražarskoj službi.
8. Prvostupanjski sud je na temelju odluka tužene o rasporedu radnog vremena, evidencije o ostvarenim satima rada, obračuna plaća i dokumentacije o korištenju slobodnih dana, odluka o naknadi za odvojeni život od obitelji, odluka o naknadi za stanovanje, iskaza saslušanih svjedoka AU i NU, iskaza tužitelja i na temelju rezultata provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju kao djelatna vojna osoba bio radno angažiran noću, subotama, nedjeljama i blagdanima, a da mu tužena nije u potpunosti isplatila uvećanja na plaću po tim osnovama; da je tužitelj obavljao radne zadatke na terenima u inozemstvu i da mu tužena nije u potpunosti isplatila dodatak za rad na terenu, naknadu za odvojeni život od obitelji, ni naknadu za stanovanje koja mu je bila priznata odlukama tužene.
9. Neutemeljena je žalba tužene koja u odnosu na točke I., III. i IV. izreke pobijane presude ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer u tom dijelu presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude u skladu je s razlozima presude, presuda u tom dijelu ima razloge o svim odlučnim činjenicama, a na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženu na isplatu tužitelju razlike bruto plaće u iznosu 533,15 eura / 4.016,99 kn (točka I. izreke), razlike naknade za stanovanje u neto iznosu 303,34 eura / 2.285,48 eura (točka III. izreke) i razlike naknade za rad na terenu u neto iznosu 1.343,41 eur / 10.121,90 kn (točka IV. izreke), radi čega u tom dijelu nisu osnovani ni žalbeni razlozi iz čl. 355. i čl. 356. ZPP-a.
10. U odnosu na točku I. izreke pobijane presude, neosnovana je žalbena tvrdnja tužene da nije jasno na temelju primjene kojeg propisa kao materijalnog prava je tužitelju dosuđena razlika bruto plaće, a da je tužena još ranije isticala da je obračun te razlike izvršen na bruto iznos za redovan rad uvećan za minuli rad, dok se temeljem Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba, dodaci na plaću utvrđuju u postotku od osnovice za obračun plaće. Naime, iz obrazloženja pobijane presude i nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, koji se očitovao o svim prigovorima tužene na njegov pisani nalaz i mišljenje, koje prigovore tužena ponavlja u žalbi, proizlazi da je tužitelju sav prekovremeni rad kompenziran iskorištenim slobodnim danima. Međutim, tužitelju za rad obavljen u razdoblju od kolovoza 2012. do uključivo studenoga 2013. nije isplaćen dio dodataka na ime uvećanja plaće za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima u iznosu od bruto 533,15 eura / 4.016,99 kn, koji mu pripadaju na temelju točke XIII. Odluke/09. Vještak se na u žalbi ponovljeni prigovor tužene još ranije očitovao na način da predmetni dodaci nisu dodaci predviđeni Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba, nego su to dodaci propisani Odlukom/09, a da je točkom XIII. Odluke/09 izričito propisano da se dodaci za svaki sat rada i to za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35% i za rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom 150%, obračunavaju na osnovnu plaću, a ne na osnovicu za obračun plaće.
11. Neosnovana je i žalbena tvrdnja tužene kojom pobija točku III. izreke presude prvostupanjskogmsuda, ponavljajući da je naknada za stanovanje za veljaču i ožujak 2016. tužitelju isplaćena u travnju 2016., jer je o tom prigovoru raspravljeno u prvostupanjskom postupku na način da je financijsko knjigovodstveni vještak i taj prigovor otklonio. Nesporno je tijekom postupka utvrđeno da je tužena na temelju čl. 214. st. 2. ZSOS RH/13 i Odluke o naknadi za stanovanje („Narodne novine“ broj 97/15), svojom Odlukom od 28. rujna 2015. (list 175 spisa) tužitelju priznala naknadu za stanovanje u iznosu od 650,00 kn mjesečno počevši od 12. rujna 2015. pa nadalje dok za to postoje uvjeti, a potom Odlukom od 22. ožujka 2016. (list 176 spisa) priznala mu je pravo na naknadu za stanovanje u iznosu od 2.400,00 kn mjesečno počevši od 9. ožujka 2016. pa nadalje dok za to postoje uvjeti. Prema očitovanju financijsko knjigovodstvenog vještaka kojim je odgovorio na već ranije istaknutu identičnu primjedbu tužene, tužena je tužitelju isplatila naknadu za stanovanje za siječanj 2016. u iznosu 650,00 kn, međutim naknadu za stanovanje za veljaču 2016. koja iznosi 650,00 kn nije mu isplatila ni djelomično. Naknada za stanovanje za ožujak 2016. u skladu s citiranim Odlukama tužene za razdoblje od 1.-8. ožujka 2016. iznosila je 167,74 kn i za razdoblje od 9. -31. ožujka 2016. iznosila je 1.780,65 kn, odnosno za cijeli ožujak 2016. ukupno 1.948,39 kn, a tužena mu je za taj mjesec isplatila samo 312,91 kn i ostale uplate nije dokazala, radi čega postoji nepodmirena naknada za taj mjesec u iznosu 1.635,48 kn, pa ukupan dug za naknadu za stanovanje iznosi za veljaču i ožujak 2016. iznosi 303,34 eura / 2.285,48 kn.
12. Nije osnovana žalba tužene ni u dijelu kojim pobija točku IV. izreke presude tvrdeći da iz knjigovodstvene kartice koja je priložena spisu prvostupanjskog suda proizlazi da je naknada za rad na terenu kojega je tužitelj obavio u Republici Hrvatskoj istome isplaćena, a da iz iste dokumentacije proizlazi da su tužitelju plaćene i dnevnice za rad na terenu izvan Republike Hrvatske. Naime, na temelju nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju od studenog 2013. do uključivo rujna 2016. u okviru vojne službe obavljao svoje zadatke na terenima u inozemstvu, da mu na temelju Odluke o visini dnevnice za službeno putovanje u inozemstvo za korisnike koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna („Narodne novine“ broj 8/06.) pripada naknada za države u koje je tužitelj bio upućen i to za Njemačku 70,00 eura dnevno, za Estoniju 40,00 eura dnevno i za Mađarsku 50,00 eura dnevno, a ako mu je osigurana prehrana ta se naknada umanjuje za 60%. Kako je tužena tek naknadno dostavila knjigovodstvene kartice iz kojih proizlazi da je naknada za rad na terenu u inozemstvu plaćena za studeni 2013. u iznosu 9.613,18 kn, za lipanj 2016. u iznosu 1.921,96 kn i za rujan 2016. u iznosu 3.443,87 kn, proizlazi da je vještak navedene uplate imao u vidu kada je utvrdio preostalu neplaćenu razliku dodataka za rad na rerenu u inozemstvu u iznosu od ukupno 1.343,41 eur / 10.121,90 kn, dok naknada za rad na terenu u Republici Hrvatskoj tužitelju pobijanom presudom nije niti dosuđena.
13. Osnovana je žalba tužene kojom pobija prvostupanjsku presudu iz točke II. izreke u dijelu u kojem tvrdi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama radi kojih je prvostupanjski sud tužitelju dosudio naknadu za odvojeni život od obitelji za razdoblje prije 15. prosinca 2014., iako mu za to razdoblje pravo na tu naknadu nikada nije priznato. Međutim, kako je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, to su u smislu čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a ispunjene zakonske pretpostavke za djelomičnu preinaku presude i uz postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
13.1. Točkom II. izreke prvostupanjske presude tužitelju je dosuđena naknada za odvojeni život od obitelji za razdoblje od siječnja 2012. do uključivo prosinca 2014. u iznosu od ukupno 778,73 eura / 5.867,34 kn. U tom razdoblju pravo na navedenu naknadu bilo je propisano Pravilnikom o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji („Narodne novine“ broj 141/04., 22/05., dalje: Pravilnik/04)) kojim je u čl. 8. st. 1. u utuženom razdoblju bilo izričito propisano da pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od obitelji, ako zbog mjesta rada različitog od mjesta stanovanja obitelji s kojom je u zajedničkom kućanstvu, živi odvojeno od obitelji, ima ona djelatna vojna osoba koja je premještena (ne i ona koja je raspoređena) u drugo mjesto zbog potreba službe.
13.2. Odlukom tužene od 16. veljače 2015. (list 174 spisa) tužitelju je priznata naknada za odvojeni život od obitelji za razdoblje od 15. prosinca 2014. pa nadalje dok za to postoje uvjeti, pa kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da mu je za prosinac 2014. ostala neisplaćena razlika te naknade u iznosu 6,98 eura / 52,60 kn koja je dospijevala s isplatom plaće za taj mjesec, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi točku II. izreke presude u dijelu kojim je tuženoj naloženo isplatiti taj iznos tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2015. do isplate.
13.3.Tužitelj tijekom postupka nije dostavio niti jedan dokaz da je u razdoblju od siječnja 2012. pa do prije 15. prosinca 2014. bio premješten zbog potreba službe pa da je ostvario uvjet iz čl. 8. st. 1. Pravilnika/04, radi čega je za to razdoblje, uvažavanjem žalbe tužene, valjalo preinačiti točku II. izreke pobijane presude u dijelu u kojem mu je za razdoblje od siječnja 2012. do uključivo studenoga 2014. dosuđena naknada za odvojeni život od obitelji u iznosu 771,75 eura / 5.814,74 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u tom dijelu odbiti tužbeni zahjev kao neosnovan. 14. Kraj preinake presude o glavnoj stvari, došlo je do promjene uspjeha stranaka u parnici. Tužitelj je s osnovom tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti (100%), a sa visinom tužbenog zahtjeva uspio je u omjeru 74%, pa njegov ukupni uspjeh u parnici iznosi 87%, a uspjeh tužene 13%, pa je primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a tužena dužna tužitelju nadoknaditi 74% njegovih troškova.
14.1. Tužena konkretnim žalbenim navodima ne dovodi u sumnju pravilnost odluke o parničnim troškovima, već samo uopćenima, a na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a žalbeni sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o parničnim troškovima. Na ime troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku tužitelju je odmjerena nagrada u iznosu 3.185,35 eura / 24.000,00 kn uz pripadajući PDV po stopi 25% u iznosu 796,34 eura / 6.000,00 kn, odnosno ukupno 3.981,69 eura, od čega mu razmjerno uspjehu u parnici pripada 74% što iznosi 2.946,45 eura i kojem trošku je u potrebno u cijelosti pribrojiti odmjereni trošak provedenog vještačenja u iznosu 557,44 eura, tako da ukupan trošak kojega je tužena dužna nadoknaditi tužitelju iznosi 3.503,89 eura / 26.400,06 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja pobijane presude do isplate, u kojem dijelu je valjalo odbiti žalbu tužene i potvrditi točku V. izreke pobijane presude, a uvažavanjem njezine žalbe u preostalom dijelu, preinačiti odluku o trošku iz točke V. izreke i odbiti zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu 1.035,30 eura / 7.800,47 kn s dosuđenom kamatom.
15. Iz svih naprijed iznesenih razloga, valjalo je kao u točki I. izreke ove presude žalbu djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužene preinačiti pobijanu presudu u dijelu točke II. izreke za iznos 771,75 eura / 5.814,74 kn s dosuđenim kamatama i u dijelu točke V. izreke za dosuđeni parnični trošak u iznosu 1.035,30 eura / 7.800,47 kn s dosuđenom kamatom, i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja, primjenom čl. 373.a st. 1. i 3. u vezi čl. 373. toč. 3. ZPP-a, a u preostalom dijelu odbijanjem njezine žalbe potvrditi pobijanu presudu, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.
16. Kako je tužena sa žalbom uspjela u razmjerno neznatnom dijelu, a u preostalom dijelu je njezina žalba odbijena kao neosnovana, primjenom čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP-a odbijen je i zahtjev tužene za naknadom troškova nastalih podnošenjem žalbe, radi čega je riješeno kao u točki II. izreke ove presude.
Bjelovar, 12. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Antun Dominko
