REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-320/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Nevenke Marković, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ČAZMATRANS DALMACIJA d.o.o., OIB 77026817794, Benkovac, Petra Zoranića 7 i 2. tužitelja ČAZMATRANS PROMET d.o.o., OIB 96107776452, Čazma, Milana Novačića 10, koje zastupa punomoćnica Andrea Zorica, odvjetnica u Šibeniku, S. Radića 8, protiv tuženika PUNTAMIKA-LINE d.o.o., OIB 59164235356, Zadar, Kneza Trpimira 20, kojeg zastupa punomoćnik Boris Radan, odvjetnik u Zagrebu, Šoštarićeva 8, radi isplate iznosa od 81.666,33 eur / 615.315,00 kn, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-198/2017-17 od 20. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2025.
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-198/2017-17 od 20. prosinca 2018. u točkama 1. i 2. njezine izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-198/2017-17 od 20. prosinca 2018. u točki 1. njezine izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku platiti prvotužitelju iznos od 81.666,33 eur / 307.657,50 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate te drugotužitelju iznos od 81.666,33 eur / 307.657,50 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate. Točkom 2. izreke presude naloženo je tužiteljima naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 31.375,00 kn. Točkom 3. izreke presude odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 17.062,50 kn.
2. Ovako je presudio prvostupanjski sud jer je ocijenio da tužitelji nisu dokazali sve elemente odgovornosti za štetu prema odredbi članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO). Sud je zaključio da tužitelji nisu dokazali štetnu radnju na strani tuženika koji je prijevoz putnika na relaciji Zagreb-Zadar s polaskom u 12,00 sati, obavljao sukladno važećoj dozvoli broj [broj dozvole] HR-SLO-56 za linijski prijevoz autobusom između država članica u skladu s Uredbom (EZ) br. 1073/2009 od 27. kolovoza 2014.
3. O naknadi troškova prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe članka 154. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa).
4. Protiv označene presude žalbu su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud preinači odnosno ukine pobijanju presudu. U žalbi u bitnome navode da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, da ne sadrži ocjenu svih dokaza te odredbe materijalnog prava. Tvrde da je sud pogrešno tumačio dozvolu koju ima tuženik koja se odnosi na linijski prijevoz između država članica, a ne na međužupanijski linijski prijevoz. Ističu da je sud pogrešno tumačio Uredbu (EZ) br. 1073/2009 Europskog parlamenta i vijeća od 21. listopada 2009. o zajedničkom pravilima za pristup međunarodnom tržištu usluga prijevoza običnim i turističkim autobusima i o izmjenama Uredbe (EZ) br. 561/2006 („Službeni list Europske unije“ L 300/88 od 21. listopada 2009., dalje: Uredba (EZ) br. 1073/09). Smatraju da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“ broj 82/13; dalje: ZPCP) i da tuženik nema valjanu dozvolu za obavljanje unutarnjeg linijskog prijevoza putnika izvan razdoblja od 1. lipnja do 30. rujna pa je obavljanje toga prijevoza izvan ovog razdoblja nezakonito. Traže trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 1.122,33 eur / 8.456,25 kn.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Žalba je osnovana.
7. Ispitavši presudu u točkama 1. i 2. njezine izreke u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjska presuda nepravilna i nije osnovana na zakonu.
8. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle dobiti koju su tužitelji trpjeli jer je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2014. do 31. svibnja 2015., 1. listopada 2015. do 31. svibnja 2016. i 1. listopada 2016. do 31. svibnja 2017. obavljao međunarodni linijski prijevoz putnika na relaciji Ljubljana-Zadar te je ujedno na toj međunarodnoj liniji obavljao i unutarnji prijevoz na relaciji Zagreb-Zadar iako je dozvolu imao samo za razdoblje od 1. lipnja do 30. rujna.
9. Ovaj sud je presudom poslovni broj Pž-1610/2019 od 26. siječnja 2021. potvrdio prvostupanjsku presudu u točkama 1. i 2. njezine izreke.
10. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: Vrhovni sud) je rješenjem poslovni broj Revd-4262/2021 od 6. listopada 2021. dopustio podnošenje revizije protiv naprijed navedene presude ovog zbog pravnog pitanja: „Da li domaći prijevoznik za zakonito obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoznika putnika autobusom na određenoj liniji u Republici Hrvatskoj mora posjedovati dozvolu za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza ili međužupanijski linijski prijevoz na području Republike Hrvatske na određenoj liniji može zakonito obavljati na temelju dozvole Zajednice za obavljanje međudržavnog linijskog prijevoza putnika ili Licencije Zajednice, a bez posjedovanja dozvole za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza?“
11. Vrhovni sud je u rješenju poslovni broj Rev-139/2022 od 26. studenog 2024. zauzeo stajalište da domaći prijevoznik za zakonito obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoznika putnika autobusom na određenoj liniji u Republici Hrvatskoj mora posjedovati dozvolu za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza, a međužupanijski linijski prijevoz na području Republike Hrvatske na određenoj liniji ne može zakonito obavljati na temelju dozvole Zajednice za obavljanje međudržavnog linijskog prijevoza putnika ili Licencije Zajednice, a bez posjedovanja dozvole za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza.
12. Zbog navedenog Vrhovni sud je ukinuo presudu ovog suda poslovni broj Pž-1610/2019-2 od 26. siječnja 2021. i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
13. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:
- da tužitelji posjeduju dozvolu za svakodnevno obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu na relaciji Zagreb-Zadar s polaskom u 12,30 sati za razdoblje od 1. lipnja 2012. do 31. svibnja 2017. te od 1. lipnja 2017. do 31. svibnja 2022.,
- da tuženik posjeduje dozvolu za obavljanje međužupanijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu na relaciji Zagreb-Zadar s polaskom u 12,00 sati za razdoblje od 1. lipnja 2010. do 31. svibnja 2015. te od 1. lipnja 2015. do 31. svibnja 2020. Navedena dozvola je sezonska i vrijedi za razdoblje od 1. lipnja do 30. rujna svake godine,
- da tuženik posjeduje dozvolu broj [broj dozvole] HR-SLO-56 za linijski prijevoz autobusom između država članica na liniji Zadar (polazno mjesto) - Ljubljana (odredišno mjesto) izdane 27. kolovoza 2014. do 26. kolovoza 2019. temeljem koje tuženik obavlja prijevoz svakodnevno tijekom cijele godine. Vrijeme polaska iz Zadra je 16:25 sati i dolaska u Ljubljanu u 23:00 sati sa stajalištem u Zagrebu u 19:55 sati. Povratak iz Ljubljane je u 9:00 sati s dolaskom u Zadar u 15:30 sati s time da je stajalište u Zagrebu u 12:00 sati.
14. Pogrešno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik na temelju dozvole broj [broj dozvole] ima pravo na prijevoz putnika od Zagreba do Zadra i obratno pa kako tuženik nema dozvolu da obavljanje toga prijevoza izvan razdoblja od 1. lipnja do 30. rujna svake godine, kako tvrde tužitelji to postoji odgovornost tuženika u konkretnom slučaju.
15. Zbog pogrešnog pravnog pristupa da tuženik nije postupio protupravno kada je prijevoz u spornom razdoblju obavljao bez posebne dozvole, činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno, jer prvostupanjski sud nije izveo predložene dokaze posebno financijsko vještačenje pa je prvostupanjsku presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje prema odredbi članka 369. stavka 1. ZPP-a kako je odlučeno ovim rješenjem.
16. U ponovnom postupku sud će, polazeći od stava Vrhovnog suda, da je tuženik trebao imati posebnu dozvolu, izvesti predložene dokaze te nakon toga donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu.
Zagreb, 12. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Tatjana Kujundžić Novak
/
