Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-729/2024-3

U I M E R E P UB L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Daniele Pivčević, kao predsjednice vijeća, te Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay&Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-166/2023-6 od 13. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 12. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-166/2023-6 od 13. ožujka 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 158-50-3455446 koji su dana 11. svibnja 2006. sklopili tužiteljica VN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) da tužiteljici VN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 1.881,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom i to:

na iznos od 8,30 eur/62,57 kn počam od 31.10.2008.g.,

na iznos od 11,90 eur/89,64 kn počam od 31.12.2008.g. na iznos od 14,49 eur/109,14 kn počam od 31.01.2009.g.,

na iznos od 15,66 eur/117,96 kn počam od 28.02.2009.g.,

na iznos od 12,63 eur/95,18 kn počam od 31.03.2009.g. na iznos od 13,26 eur/99,89 kn počam od 30.04.2009.g. na iznos od 8,25 eur/62,15 kn počam od 31.05.2009.g.,

na iznos od 4,56 eur/34,36 kn počam od 30.06.2009.g.,

na iznos od 5,54 eur/41,75 kn počam od 31.07.2009.g.,

na iznos od 7,49 eur/56,40 kn počam od 31.08.2009.g.,

na iznos od 7,32 eur/55,12 kn počam od 30.09.2009.g.,

na iznos od 5,35 eur/40,32 kn počam od 31.10.2009.g.,

na iznos od 9,04 eur/68,10 kn počam od 30.11.2009.g.,

na iznos od 12,00 eur/90,38 kn počam od 31.12.2009.g.,

na iznos od 16,20 eur/122,07 kn počam od 31.01.2010.g.,

na iznos od 15,24 eur/114,80 kn počam od 28.02.2010.g. na iznos od 20,94 eur/157,81 kn počam od 31.03.2010.g. na iznos od 19,86 eur/149,65 kn počam od 30.04.2010.g. na iznos od 21,97 eur/165,55 kn počam od 31.05.2010.g. na iznos od 40,24 eur/303,19 kn počam od 30.06.2010.g.,

na iznos od 36,48 eur/274,85 kn počam od 31.07.2010.g.,

na iznos od 47,97 eur/361,41 kn počam od 31.08.2010.g. na iznos od 44,00 eur/331,50 kn počam od 30.09.2010.g.,

na iznos od 37,61 eur/283,40 kn počam od 31.10.2010.g.,

na iznos od 51,08 eur/384,90 kn počam od 30.11.2010.g.,

na iznos od 68,22 eur/514,02 kn počam od 31.12.2010.g.,

na iznos od 56,09 eur/422,59 kn počam od 31.01.2011.g.,

na iznos od 60,34 eur/454,65 kn počam od 28.02.2011.g.,

na iznos od 54,93 eur/413,87 kn počam od 31.03.2011.g.,

na iznos od 55,90 eur/421,20 kn počam od 30.04.2011.g.,

na iznos od 78,88 eur/594,29 kn počam od 31.05.2011.g.,

na iznos od 81,11 eur/611,15 kn počam od 30.06.2011.g.,

na iznos od 100,19 eur/754,88 kn počam od 31.07.2011.g. na iznos od 90,34 eur/680,68 kn počam od 31.08.2011.g.,

na iznos od 79,56 eur/599,45 kn počam od 30.09.2011.g.,

na iznos od 78,19 eur/589,09 kn počam od 31.10.2011.g. na iznos od 77,36 eur/582,85 kn počam od 30.11.2011.g. na iznos od 82,49 eur/621,48 kn počam od 31.12.2011.g. na iznos od 86,96 eur/655,16 kn počam od 31.01.2012.g. na iznos od 87,55 eur/659,68 kn počam od 29.02.2012.g.,

na iznos od 84,46 eur/636,38 kn počam od 31.03.2012.g.,

na iznos od 86,55 eur/652,11 kn počam od 30.04.2012.g.,

na iznos od 84,97 eur/640,19 kn počam od 11.05.2012.g. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.236,13 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počev od 16. siječnja 2024., kao dana donošenja presude, pa do isplate, sve u roku 15 dana.“

2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti uložen od strane tuženika.

3. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu i rješenje zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se isti preinače odnosno ukinu. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredaba članka 365. stavka 2. ZPP-a, a ni one na koje u žalbi upozorava tuženik.

7. Presuda o odlučnim činjenicama sadrži pravno osnovane i dostatno obrazložene razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Izreka presude je razumljiva i nije proturječna sama sebi, a ni razlozima iznesenim u obrazloženju.

8. Sudska ocjena dokaza, koju je učinio prvostupanjski sud i koja je prihvaćena od strane drugostupanjskog suda, suglasna je odredbi članka 8. ZPP-a, te takva ocjena dokaza žalbom nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

9. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s odredbama članka 502.a i 502.c ZPP-a, kako to prigovara u žalbi tuženik.

10. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržanoj u Ugovoru o kreditu broj: 158-50-3455446 kojeg su dana 11. svibnja 2006. sklopili tužiteljica VN kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor, te zahtjev za isplatom iznosa od 1.881,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno pod točkom II. izreke prvostupanjske presude.

11. Tužiteljica svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tuženik (banka) istoj kao potrošaču nametnuo spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, na koji način je suprotno načelu savjesnosti i poštenja stavljena u neravnopravan položaj, a njena ugovorna obveza je postala rizična, nejasna i neodrediva, odnosno, da je opisano ponašanje tuženika dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. Temeljem rezultata provedenog postupka i u postupku izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su pri sklapanju Ugovora o kreditu od 11. svibnja 2006. na kojem je zasnovan zahtjev tužiteljice, sudjelovali tužiteljica kao fizička osoba i kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor, kao i da je temeljem toga Ugovora tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.400,26 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je tuženik s obzirom na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu zapravo sugerirao tužiteljici zaključenje tog Ugovora i to u unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane banke, te da tužiteljica nije utjecala niti je mogla utjecati na sadržaj odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

- da je tužiteljica zbog promjene tečaja valute CHF u odnosu na tečaj koji je bio važeći u trenutku sklapanja i isplate kredita, preplatila ukupan iznos od 1.881,46 eura.

13. U okolnostima citiranih relevantnih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio:

- da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzulu o kojoj se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tuženika kao ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te da je stoga ta odredba nepoštena,

- da navedena odredba ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu jer Ugovor može opstati bez te odredbe,

- da potraživanje tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa iz osnove ugovorene valutne klauzule nije zastarjelo, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 26. srpnja 2021., dok je preinaka tužbenog zahtjeva bila 15. travnja 2023.

14. U tom kontekstu, prvostupanjski sud je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice naložio tuženiku da tužiteljici isplati iz osnove preplaćenog zbog promjene tečaja s obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu iznos od 1.881,46 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Inače, obzirom na položaj tužiteljice u konkretnom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, gdje je predmetni ugovor tužiteljica sklopila kao fizička osoba za privatne svrhe (za kupnju automobila) a ne u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti, tužiteljica nije ni trebala dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući je njeno svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu. Pri tome i u odnosu na svojstvo potrošača primjenom Direktive 93/13/ EEZ, ne dolazi se do suprotnog zaključka, obzirom ista propisuje smjernice na način da je potrošač svaka fizička osoba koja ugovorom nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Ovdje je naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

15. Protivno žalbenim prigovorima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio mjerodavne materijalno-pravne odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), te Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) kada je, ispravno utvrđujući da se tuženik (banka) pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o navedenoj ugovornoj obvezi nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima tužiteljice kao potrošača i nije joj dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja spomenute odredbe, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužiteljice, te je ocijenio ništetnim odredbu u kojoj je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak (CHF), kao i kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate preplaćenog iznosa zbog opisane jednostrane i netransparentne ugovorene valutne klauzule.

16. U navedenom dijelu, žalitelja je uputiti i na razloge prvostupanjske presude jer ovaj sud u potpunosti prihvaća kao pravilno činjenično stanje što ga je utvrdio prvostupanjski sud, kao i primjenu mjerodavnog materijalnog prava.

17. Vezano za presudu suda Europske unije broj C 81/19 od 9. srpnja 2020. , te isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama koje ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća od 5. travnja 1993. broj 93/13/EEZ, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama.

18. Tuženik je sve navedene prigovore mogao i morao isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi temeljem činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužiteljica, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku temeljem odredaba članka 502.a – članka 502.h ZPP-a.

19. Utoliko, u navedenom dijelu nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika.

20. Iz istih razloga, nisu ostvareni niti paušalni žalbeni razlozi kojima tuženik ukazuje na osnovanost prigovora zastare tužiteljičinog potraživanja, čiju je osnovanost prvostupanjski sud s pravom otklonio ispravno smatrajući da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekinuto zastarijevanje, točnije, da navedeni prigovor tuženika nije osnovan, jer je tužiteljica zahtjev radi isplate traženog novčanog iznosa istakla u tužbi podnesenoj unutar propisanog petogodišnjeg zastarnog roka.

21. Pritom je za ukazati i na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022.

22. Sukladno ovom objedinjenom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, a imajući na umu pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF i stranke-tuženike iz tog postupka), tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

23. U postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa utoliko prigovor zastare nije osnovan, kako to pravilno cijeni i sud prvog stupnja.

24. Pored toga, za naglasiti je kako je u odnosu na ugovornu odredbu kojom su ugovorne strane ugovorile valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak odlučno ponašanje banke kao financijske ustanove koja je znala, odnosno, po redovnom tijeku stvari morala i mogla znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja švicarskog franka, obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu Republike Hrvatske, tako i globalno, a koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju.

25. Tuženik (banka) je takve informacije uskratio tužiteljici pri pregovaranju i sklapanju Ugovora o kreditu, a kako to proizlazi iz utvrđenja prvostupanjskog suda koja u cijelosti kao pravilna prihvaća i ovaj sud, zbog čega je tužiteljici bilo onemogućeno procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizići sklapanjem Ugovora o kreditu s navedenom odredbom, vezano za obim njenih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.

26. Isto tako, odlučno je jesu li pisane isprave s odgovarajućim obavijestima banke predate potrošačima prije sklapanja ugovora, dok unatoč tvrdnjama o tome da je te obavijesti dostavio potrošaču, žalitelj nije predočio dokaz da je bilo kakve pisane obavijesti uručio u poslovnici banke prije sklapanja ugovora.

27. Kako nema dokaza da je tužiteljica bila na odgovarajući način obaviješten o sadržaju i učincima osporene ugovorene odredbe na određivanje njene novčane obveze, navodi o tome da je ta odredba mogla biti razumljiva ili da je potrošač o njoj mogao pojedinačno pregovarati ukazuju se neodlučnim za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, ni utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o (ne)sklapanju ugovora (odluka broj: U- III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).

28. Stoga je prvostupanjski sud pravilnim ocijenio da je ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak nepoštena.

29. S obzirom da učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

30. Visinu preplaćenog iznosa prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a koje vješto su stranke prihvatile i suglasile se s istim odnosno ni na koji način vještvu nisu prigovorile, te ga je sud prvog stupnja prihvatio kao korektno i izrađeno u skladu s pravilima struke, time da ovu ocjenu prihvaća i ovaj sud. Utoliko je prvostupanjski sud ispravno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa, kako to nalaže odredbe članka 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. Inače, prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

31. Isto tako je za istaći da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

32. Pored toga, suprotno žalbenim navodima, u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 26. studenog 2021.).

33. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti za navesti je da je prvostupanjski sud razmatrao poštenje ugovorne odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti u smislu odredbe članka 81. ZZP/03, te je zaključio da je ta ugovorna odredba ništetna. Naime, sud utvrđuje da je ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, kojeg je pripremio tuženik, da stranke o ugovornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale te da tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi. Po ocjeni prvostupanjskog suda ugovorna odredba prema kojoj je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu zbog toga što je mjesto prebivališta tužiteljice u [adresa], pa bi ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti tužiteljici izazvala troškove dolaska na sud čime, po ocjeni prvostupanjskog suda, u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka postoji znatna neravnoteža. Iz tih razloga sud prvog stupnja ispravno zaključuje da nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula, te je istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan.

34. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju quaestio facti.

35. Takav stav suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98, prema kojem prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnoga poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

36. Također, odredbom članka 19.l. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13. 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (ovdje sud prvog stupnja).

38. Tužiteljica je adresu prebivališta naznačila u tužbi pri čemu nije bila dužna uz tužbu dostaviti službenu ispravu iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe njena adresa prebivalište bila upravo na području mjesne nadležnosti suda prvog stupnja, a da tužiteljica ima prebivalište na nekoj drugoj adresi tuženik niti ne tvrdi.

39. Polazeći od svega navedenog, sud prvog stupnja je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti valjano odbio kao neosnovan.

40. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP-a).

41. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao i rješenje suda prvog stupnja (članak 380. točka 2. ZPP-a).

42. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 12. veljače 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

dr. sc. Daniela Pivčević