REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1046/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupaju punomoćnici AR, Melita Babić i Luka Antunović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 9. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103514262 od 12. travnja 2007. sklopljenog između ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 kao kreditora i ER, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv "NAKNADA" u dijelu koji glasi: "Za obradu zahtjeva i odobrenje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1.00% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.".

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 iznos od 606,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. travnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.142,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 428,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 15. svibnja 2024. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je ER iz [adresa] kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 12. travnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103514262 kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 101.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 300 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu. U članku 10. Ugovora o kreditu pod nazivom "NAKNADA" predviđena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je korisnik kredita dužan platiti prije korištenja kredita u iznosu od 1.00% naknade od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom Ugovora o kreditu, s time da je korisnik kredita suglasan da se navedena naknada naplati prilikom isplate plasmana. S tim u vezi, korisniku kredita je 27. travnja 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 606,91 EUR (4.578,78 kn) sukladno navedenoj odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu.

1.1. Tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu koji je sklopljen između korisnika kredita i tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. U odnosu na odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu ističe da o istoj tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti je ista predočena korisniku kredita uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve s obzirom da je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Tužitelj navodi da je ovakvim postupanjem tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita pa time plaćanje predmetne naknade iz čl. 10. Ugovora o kreditu u iznosu od 606,91 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnik kredita kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu troškova kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički ugovoreni iznos kredita umanjen za iznos od 606,91 EUR.

1.2. Dalje navodi da je korisnik kredita, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koji sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već se radi o kupnje nekretnine, kako proizlazi iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu s nazivom "NAMJENA". Smatra da je sporna ugovorna odredba, u smislu čl. 81. ZZP, budući da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo nepoštena i da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP ništetna te je tuženik, na temelju odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) dužan vratiti što je primio po osnovi ništetne odredbe.

1.3. Tužitelj navodi da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine kojim je ustupitelj (korisnik kredita) ustupio primatelju (tužitelju) svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, o čemu je tuženik obaviješten pisanim putem.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 24. lipnja 2024. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u bitnom jer smatra da je tražbina koja je predmetom ustupa između tužitelja i korisnika kredita neprenosiva budući da je strogo osobne naravi. Ujedno je naveo da nije dao pristanak na sklapanje Ugovora o cesiji i da stoga taj ugovor prema njemu nema učinak. Osporava da bi korisnik kredita bio potrošač budući da tužitelj to svojstvo ničim nije dokazao.

2.1. Što se tiče sporne ugovorne odredbe, tuženik navodi da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe (čl. 84. ZZP). Dodaje da je tuženik na tu odredbu korisniku kredita ukazao u samom ugovoru, ali mu je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije sklapanja ugovora o kreditu. Osim toga, korisniku kredita je bio dostupan Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u kojima je jasno pisalo da je korisnik kredita dužan na pisani poziv tuženika uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno navedenoj Odluci, a naplaćuje se prije ii prilikom puštanja kredita u tečaj.

2.2. Tuženik ističe da su se ulaznom naknadnom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (rad djelatnika banke, troškovi zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, troškovi energenata i sl.), troškovi trećih strana (npr. troškovi poštarine) i povezani regulatorni troškovi (savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit i sl.). S obzirom na nastale troškove prilikom obrade kredita, tuženik je sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu naplatio naknadu u visinu od 1% od visine iznosa kredita (4.572,78 kn). Smatra da je korisnik kredita imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o toj je obvezi bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a predmetna je odredba u ugovoru navedena jasno te je lako uočljiva i razumljiva.

2.3. Nadalje, tuženik ne smatra da sporna ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te dodaje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je tek naknadnom izmjenom potrošačkih propisa 2013. definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, ali se te odredbe ne primjenjuju na ranije sklopljene potrošačke ugovore.

2.4. Naposlijetku, tuženik ističe prigovor zastare i prigovara utuženom tijeku kamata navodeći kako bi jedino bilo pravno osnovano kamate dosuditi od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, podredno od podnošenja tužbe.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Ujedno su saslušani svjedoci ER (list 338. -339. spisa) i ZR (list 339.-340. spisa).

4. Ocjenom provedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103514262 od 12. travnja 2007. koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 606,91 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

6. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja ER kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 12. travnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103514262 (list 36.-44. spisa) za iznos kredita od 101.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj sa namjenom kupnje nekretnine (čl. 2. i 3. Ugovora). Nadalje nije sporna činjenica da je 27. travnja 2007. korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.572,78 kn (606,91 EUR), kako to proizlazi i iz dopisa tuženika od 12. ožujka 2024. (list 29. spisa). Dakle, nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Između stranaka su sporni aktivna legitimacija tužitelja, status potrošača kod korisnika kredita, ništetnost sporne ugovorne odredbe, odnosno je li ista korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nadalje je sporno pitanje zastare utužene tražbine i pitanje tijeka zateznih kamata. Dakle, sporna je osnova tužbenog zahtjeva.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103514262 od 12. travnja 2007. (list 36. -34. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita ER i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 101.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj sa namjenom kupnje nekretnine (čl. 2. i 3. Ugovora). U članku 10. ugovorena je, među ostalim, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je korisnik kredita dužan platiti prije korištenja kredita u iznosu od 1.00% naknade od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom Ugovora o kreditu, s time da je korisnik kredita suglasan da se navedena naknada naplati prilikom isplate plasmana.

9. Uvidom u dopis tuženika od 12. ožujka 2024. (list 29. spisa), utvrđeno je da je korisniku kredita po osnovi predmetne naknade dana 27. travnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.572,78 kn (606,91 EUR).

10. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 3. lipnja 2023. (list 16.-20. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita ER, kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 51400607-5103514262 od 12. travnja 2007. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

10.1. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja primitkom Obavijesti od 3. lipnja 2023. (list 45.-46. spisa).

11. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, valja navesti slijedeće.

11.1. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

11.2. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

11.3. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

12. Neosnovani su tuženikovi navodi da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač.

12.1. Naime, već iz samog sadržaja Ugovora o kreditu od 12. travnja 2007. proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da je njegova namjena kupnja nekretnine, dok je i iz iskaza korisnika kredita, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, nedvojbeno da se radilo o stambenom kreditu. Štoviše, i svjedokinja ZR, koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila djelatnica tuženika, također je u svom iskazu potvrdila da se u odnosu na kredit koji je sklopio ER radilo o stambenom kreditu.

12.3. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnik kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnik kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za potrebe stanovanja, odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja.

13. Nadalje se ukazuje da je svjedok ER u svom iskazu naveo da je banka pripremila tipizirani ugovor te nije znao da postoji mogućnost pojedinačnog pregovaranja oko ugovornih odredbi jer je u to vrijeme bilo "ili tako možeš kupiti stan ili nikako". Naveo je da nije znao da banke naplaćuju naknadu za odobravanje kredita, a kada je izvršio uvid u Ugovor o kreditu na ročištu na kojem je saslušan, iskazao je da mu je jasno što znači odredba čl. 10. Ugovora o kreditu i da nije teško izračunati iznos naknade na temelju iznosa kredita.

13.1. S druge strane, svjedokinja ZR je navela da su klijentima objašnjavani svi uvjeti te su se izrađivali ponuda i simulacija otplatnog plana, a nakon pristanka klijenta je slijedilo odobravanje kredita i ugovaranje. U odnosu na spornu naknadu za obradu kredita je iskazala da je klijentima davala informacije u vezi te naknade i da su istu u konačnici morali platiti. Navela je da nije bilo zakonske osnove koja je određivala od čega se sastoji ta naknada, a klijenti o tome nisu postavljali pitanja. Dodala je da ne zna od čega se naknada sastojala jer nije sudjelovala u poslovima kreiranja proizvoda.

13.2. Obzirom na navedeno, proizlazi da djelatnica banke niti nije mogla klijentima dati jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosila na naknadu za odobrenje i obradu kredita jer niti sama nije imala saznanja o tome što konkretno ta naknada predstavlja, odnosno što ona uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina.

13.3. Prema tome, sasvim je jasno da korisniku kredita odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

14.1. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

14.2. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

15.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

15.2. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazima svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Iz iskaza svjedokinje ZR ne proizlazi opravdanost predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita niti da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Dakle, korisnik kredita nije nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

16. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

16.1. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita). Pored navedenog, tuženik je korisniku kredita obračunavao kamatu prema čl. 8. Ugovora o kreditu na cjelokupan iznos kredita od 101.500,00 CHF, iako mu je stvarno isplatio taj iznos umanjen za 1%, odnosno za iznos naplaćene naknade za obradu kredita.

17. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu i odobrenje kredita ništetna je sukladno čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP.

17.1. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

17.2. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.3. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 606,91 EUR, čija visina među strankama nije sporna.

18. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

18.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

19. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19.1. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu i odobrenje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je korisniku kredita predmetna naknada naplaćena 27. travnja 2007. (koja činjenica nije sporna), osnovano tužitelj zatezne kamate potražuje od 28. travnja 2007.

20. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

21. Obzirom na sve navedeno, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

22.1. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje (606,91 EUR od podnošenja tužbe do 10. srpnja 2024. prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi – čl. 40. st. 2. ZPP, odnosno 1.934,14 EUR od 11. srpnja 2024. do zaključenja glavne rasprave, tj. prema vrijednosti od 1.327,22 EUR za točku I. tužbenog zahtjeva – čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama, "Narodne novine" broj 118/18., 51/23. i 606,91 EUR za točku II. tužbenog zahtjeva – čl. 35. st. 1. ZPP).

22.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.), sastava podneska od 11. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu zahtjeva u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 36. Tarife i zastupanja na ročištima 20. studenog 2024. i 9. siječnja 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife te na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% te za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 13,27 EUR i za presudu u iznosu od 66,36 EUR ukupno iznosi 1.142,13 EUR.

22.3. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava tužbe prema vrijednosti predmeta spora koju je naveo tek 11. srpnja 2024. budući da je za odlučivanje o troškovima mjerodavna vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje. Stoga su za sastav tužbe tužitelju priznati troškovi prema vrijednosti predmeta spora koja je naznačena u tužbi, a preko tog iznosa je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za sastav tužbe ocijenjen neosnovanim.

22.4. Također tužitelju nisu priznati troškovi pristojbe za tužbu preko iznosa od 13,27 EUR koji je platio prilikom podnošenja tužbe do zatraženog iznosa od 66,36 EUR (za iznos od 53,09 EUR) budući da mu navedeni troškovi nisu nastali (čl. 151. st. 1. ZPP).

22.5. Nadalje mu nisu priznati troškovi sastava podneska od 15. studenog 2024. budući da navedeni podnesak, prema ocjeni suda, nije bio potreban za vođenje spora. Naime, tim je podneskom tužitelj preinačio tužbu po pitanju stope zateznih kamata (što je naknadno povukao na ročištu 9. siječnja 2025.) te je ispravio u tužbenom zahtjevu pogrešno naznačen OIB tužitelja. Međutim, OIB tužitelja ispravno je naznačen u tužbi te okolnost da je isti omaškom u samom petitu pogrešno naveden ne predstavlja procesnu zapreku za odlučivanje jer time nije doveden u pitanje identitet tužitelja.

23. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO.

24. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkama III. i IV. izreke.

U Zagrebu 11. veljače 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.