REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj P-567/2023-16

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u pravnoj stvari tužitelja AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Mario Patača, odvjetnik u Zagrebu, Ivana Šibla 15, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi isplate, dana 11. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

I Općinski sud u Zlataru oglašava se mjesno nenadležnim u ovom predmetu.

II Po pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

III Pripremno ročište zakazano za dan 12. veljače 2025. u 9:00 sati neće biti održano.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbi istaknuo da su stranke zaključile Ugovore o kreditu broj: 5103397242 i broj: 5103518941.

Nadalje, tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijestio ga o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni. Budući da se o ugovornim odredbama nije pregovaralo, tuženik je u Ugovor o kreditu uglavio odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u 2 cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom navedenog, odredbe o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako i za vrijeme njegovog izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) kao i kasniji Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine broj“ broj: 79/07) s istim sadržajem u članku 81. odnosno kasnije u članku 96. reguliraju nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac (ovdje tuženik), zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Ističe činjenicu da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. Broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. 06. 2018. godine u toč. I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. 07. 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004.godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

S obzirom na to da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su zaključivani u razdoblju između 01.04.2004. - 31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi ugovora. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 2245/17 od 20.03.2018. godine) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Prema članku 1111. stavak 1. ZOO-a „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi“. Sukladno stavku 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) propisano je „fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

Nastavno navodi da tužitelj nije mogao napraviti izračun na okolnost razlike tečaja kojeg je plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita, naspram iznosa koje je stvarno plaćao, budući da nije imao na raspolaganju relevantnu dokumentaciju. Tužitelj je stoga dana 13.06.2023. godine elektroničkom poštom uputio tuženiku dopis u kojem ga poziva da mu dostavi dokumentaciju po Ugovoru o kreditu 5114127511 jer je tijekom migracije tuženik promijenio partiju kredita. Međutim, tuženik do dana pisanja ove tužbe nije odgovorio tužitelju.

Pozivajući se na odredbu članka 186. b Zakona o parničnom postupku, predlaže da sud rješenjem naloži tuženiku da mu dostavi predmetnu dokumentaciju, nakon čega bi on mogao postaviti točno određeni zahtjev za isplatu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5103397242 i 5103518941 za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

Tuženik ističe kako odredba članka 11. Zakona o sudovima, a na temelju koje je doneseno rješenje o svrsishodnoj delegaciji, nije od utjecaja na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, zbog čega predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i predmetnu ustupi navedenom mjesno nadležnom sudu.

3. Tužitelj se protivi prigovoru mjesne nenadležnosti te tvrdi da je međutim, takva ugovorna odredba nepoštena. Zakonom o zaštiti potrošača u čije je odredbe implementirana Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovorima, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi je ništetnost. Navedena odredba upravo predstavlja takvu ugovornu klauzulu koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravim i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava obveza tužitelj trebao putovati iz Zagreba, gdje mu je prebivalište, u [adresa]. S obzirom na to da je riječ o ugovornoj odredbi na koju tužitelj nije imao utjecaja, to je u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, članak 14. Ugovora o kreditu ništetan.

4. Prigovor mjesne nenadležnost je osnovan.

5. Naime, nesporna je činjenica, vidljiva iz predmetnih ugovora o kreditu da su stranke ugovorile da je za slučaj spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke, dakle Općinski sud u Rijeci.

6. Odredbom članka 70. stavak 1. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; krat. ZPP) određeno je

"Ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan."

7. Isto tako članak 48. stavak 1 istog Zakona propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište.

8. Dakle, po obje osnove za suđenje je mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci, na čijem području tuženik ima registrirano sjedište.

9. U pogledu predmeta spora u ovom postupku nema propisane isključive nadležnosti bilo kojeg suda, a za izberivu mjesnu nadležnost, eventualno bi bila primjenjiva odredba članka 59. ZPP-a, prema kojoj, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedince, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

10. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu je sklopljen u Zagrebu, pa niti prema toj odredbi ZPP-a, pa ne postoji mjesna nadležnost Općinskog suda u Zlataru.

11. Što se pak tiče odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), na koji zakon se poziva tužitelj, sud dopušta mogućnost da se o odredbi kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke nije pojedinačno pregovaralo, (niti tuženik tvrdi suprotno), te da, s obzirom na udaljenost tužiteljevog prebivališta ([adresa]) do sjedišta banke (Rijeka,) takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je time nepoštena i ništetna.

12. Međutim, u slučaju ništetne ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti, mogu se primijeniti samo citirane odredbe Zakona o parničnom postupku koje propisuju mjesnu nadležnost.

13. Kako je dakle za tuženika mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci, to je temeljem odredbe članka 20. stavak 1 i članka 21. stavak 1 ZPP-a, riješeno kao u izreci.

U Zlataru, dana 11. veljače 2025. godine

S u d a c:

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja stranka ima pravo uložiti žalbu u roku od 15 dana po primitku istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud .

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika, uz podnesak tužitelja od 10. 02. 2025. sa prilogom