REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-561/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja FLŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelja CLŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tužiteljice OLŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćnici Mariji Perkov, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Dominikanskog samostana Sv. Marije Milosne iz Bola, Šetalište Anđelka Rabadana 4, kojega zastupa punomoćnik Ivan Krokar, odvjetnik u Splitu, radi predaje u posjed, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-735/2024-3 od 12. rujna 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru poslovni broj P-191/2022 od 24. svibnja 2024., u sjednici održanoj 11. veljače 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se u odnosu na postavljena pitanja.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-735/2024-3 od 12. rujna 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru poslovni broj P-191/2022 od 24. svibnja 2024.
2. Prijedlog podnosi zbog četiri pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Prijedlog podnosi na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i smatra da im je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na mirno uživanje vlasništva.
2.1. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja poziva se na presudu Europskog suda za ljudska prava broj 24638/94 od 30. svibnja 2000. (Carbonara i Ventura protiv Italije), broj 13616/88 od 22. rujna 1994. (Hentrich protiv Francuske) i broj 9074/07 od 23. ožujka 2010. (Mullai protiv Albanije) uz tvrdnju da je u pobijanoj presudi zauzeto shvaćanje koje je suprotno shvaćanju u navedenim odlukama. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dopustiti podnošenje revizije protiv osporene odluke.
3. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP ovaj sud je ocijenio da postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu budući pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci ne odstupa od pravnog shvaćanja ovog suda izraženog u odluci broj Rev-250/90 od 20. ožujka 1991. prema kojem se u primjeni pravila OGZ vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla moglo steći i bez upisa u zemljišne knjige ako je ugovor bio izvršen.
4.1. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili pravna pravila OGZ i utvrdili da je tuženik stekao pravo vlasništva u odnosu na suvlasnički dio tužitelja na temelju kupoprodajnog ugovora iz ožujka 1937., neovisno što nije upisan u zemljišne knjige, jer je taj ugovor faktično izražen budući je predniku tuženika izvršena predaja posjeda nekretnina koja je bila predmet prodaje, pa tako i nekretnine koju tuženik drži u posjedu.
4.2. Pored navedenog predlagatelji u prijedlogu za naznačena pitanja nisu naveli razloge njihove važnosti jer u prijedlogu na navode da bi o tom pitanju postojala različita praksa drugostupanjskih sudova, koju bi trebalo ujednačiti, niti ukazuju na nesuglasnost pobijane odluke s nekom odlukom ovog suda, a što su bili dužni prema izričitoj odredbi čl. 387. ZPP. Pogrešno je shvaćanje tužitelja da su odluke Europskog suda za ljudska prava na koje se kao razlog važnosti postavljenih pitanja pozivaju u opravdanju postavljenih pitanja usporedive s pobijanom drugostupanjskom presudom u smislu da bi se radilo o pravnim pitanjima u kojima ona ili odstupa od prakse revizijskog suda ili bi se radilo o neujednačenoj praksi viših sudova. Naime, u navedenim presudama na koje se pozivaju tužitelji nije izraženo shvaćanje o postavljenim pitanjima pa stoga te odluke ne daju značaj važnosti postavljenim pitanjima.
5. Nadalje, ovaj sud je ocijenio da podnositelji prijedloga nisu učinili vjerojatnim da bi im zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda odnosno čl. 48. Ustava Republike Hrvatske.
5.1. Ovaj sud smatra da se odluke nižestupanjskih sudova koje predstavljaju miješanje u navedeno pravo tužitelja temelje na Općem građanskom zakoniku (OGZ) i to na paragraf 879. pa su stoga zakonite.
5.2. Naime, ništa ne ukazuje da su u okolnostima konkretnog slučaja nižestupanjski sudovi primijenili navedenu odredbu na način koji bi bio nerazmjeran navedenom cilju i nametnuo prekomjeran teret tužitelju.
5.3. Presude nižestupanjskih sudova dovoljno su obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima, a stoga ništa ne upućuje na zaključak da je tuženiku povrijeđeno pravo vlasništva odnosno imovine. Naime, činjenica da tužitelji nisu uspjeli u predmetnom sporu, ne znači da im je ujedno povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na mirno uživanje vlasništva odnosno imovine, a koje je zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isto tako, to što nižestupanjski sudovi zauzimaju drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuju dokaze od tužitelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.
6. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije.
7. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on podnesen pozivom na čl. 385.a st. 2. ZPP valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke rješenja.
Zagreb, 11. veljače 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
