Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-959/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivi Grgi, odvjetniku u Splitu, Gundulićeva 26A, protiv tuženika TF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Nini Botici Jončić, odvjetnici u Splitu, Gundulićeva 18, radi utvrđenja i zaštite zajedničkog dijela, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4079/2021 od 11. travnja 2024. te žalbama tužitelja i tuženika protiv presude istog suda poslovni broj P-1412/2024 od 25. listopada 2024., u sjednici održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužitelja CF i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1412/2024 od 25. listopada 2024. u dijelu kojim je odbijen zahtjev na utvrđenje da tuženik smeta suvlasništvo tužitelja u korištenju zajedničkog prostora sušionice sa natkrivenim, dijelom zatvorenim prostorom veličine 4 x 2,5 m2 na terasi zgrade, u hodniku za terasu i na zajedničkoj terasi zgrade u [adresa]. na način da drži namještaj i druge ostavljene stvari te nalaženo da, u roku od 8 dana, osloboditi od namještaja i drugih stvari opisani prostor jer će u protivnom odvoz stvari obaviti tužitelj na račun tuženika.

II Djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 1412/2024 od 25. listopada 2024. i rješenje istog suda poslovni broj P-4079/2021 od 11. travnja 2024. u toč. II. izreke tako da se sudi:

Nalaže se tužitelju CF nadoknaditi tuženiku TF trošak parničnog postupka u iznosu od 187,50 eura, u roku od 15 dana, dok se za više zatražen iznos zahtjev tuženika za naknadu troška odbija kao neosnovan. III Nalaže se tužitelju CF nadoknaditi tuženiku TF trošak sastava žalbe u iznosu od 25,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da tuženik smeta suvlasništvo tužitelja u korištenju zajedničkog prostora sušionice sa natkrivenim, dijelom zatvorenim prostorom veličine 4 x 2,5 m2 na terasi zgrade, u hodniku za terasu i na zajedničkoj terasi zgrade u [adresa]. na način da drži namještaj i druge ostavljene stvari. II. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana osloboditi od namještaja i drugih stvari prostor sušionice sa dijelom zatvorenim prostorom veličine 4 x 2,5 m2, hodnik za terasu i zajedničku terasu zgrade u [adresa]., jer će u protivnom odvoz stvari obaviti tužitelj na račun tuženika. III. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe." kao neosnovan. "

1.1. Uvodno označenim rješenjem odlučeno je:

„I. Prihvaća se prijedlog tužitelja i dopušta se povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog ročišta od 2. svibnja 2023. te se ukida rješenje kojim se tužba smatra povučenom poslovnog broja P-4079/21 od 2. svibnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.“

2. Protiv uvodno označene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj navodi kako je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, i to zbog ne uzimanja u obzir svih podnesenih dokaza, ukazujući na saslušanje svjedoka i očevid, selektivnog pristupa i stoga njihove pogrešne ocjene. Nadalje, navodi kako sud uopće ne uzima u obzir trajanje samovlasnog zauzimanja zajedničkog prostora zgrade – sušionice i dijela terase zgrade, ukazujući na to da su stvari tuženika ondje bile od veljače 2020. do podnošenja tužbe 16. studenog 2021., odnosno najmanje osamnaest mjeseci. Također, tužitelj navodi kako je sud pogrešno ocijenio da nema dokaza da je kuhinjska daska koja je u sušionici do dan danas iz tuženikova stana, jer da je u spisu fotografija iste kuhinjske daske iz oglasnika o prodaji tuženikova stana. Tužitelj posebno prigovara ocjeni suda pod toč. 11.3., nakon utvrđenja kako “nije sporno da je odlaganjem stvari na terasu odnosno hodnik tuženik zauzeo dio zajedničkog prostora suvlasnika zgrade”, i to u obrazloženju da je odlaganje namještaja na predmetnu terasu opravdano, jer je “sam tužitelj bio upoznat s time da tuženik useljava i renovira stan te da isti nema druge adekvatne prostorije u zgradi u koju može odložiti suvišan namještaj dok traju građevinski radovi, posebno ukazujući na to da je saznanje tužitelja o renoviranju stana irelevantno već da je relevantno radi li se o odobrenom privremenom ili samovlasnom trajnijem zauzimanju zajedničke sušionice. Nadalje, tužitelj prigovara da je sud propustio utvrditi da je tuženik faktički izveo prenamjenu sušionice terase u skladište odlaganjem otpadnog namještaja i stvari dulje od godine dana, jer ista zbog popunjenosti nije mogla biti u svojoj namjenskoj funkciji korištenja drugim suvlasnicima. Tužitelj predlaže ukinuti donesenu prvostupanjsku presudu i preinačiti odluku na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, a tuženika obveže na naknadu parničnog troška.

2.1. Protiv navedene presude u pogledu odluke o trošku odnosno navedenog rješenja u dijelu pod toč. II. izreke, kako je to zaključiti iz sadržaja žalbe, i tuženik je izjavio žalbu navodeći kako je punomoćnica tuženika sačinila popis troška nakon što je uredujući sudac stranke pozvao na popis istog upućujući na sadržaj zapisnika s ročišta održanog 12. rujna 2024. Posebno ukazuje da je zatražio donošenje odluke sukladno odredbi čl. 122. Zakona o parničnom postupku na kojem se odlučivalo o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. Međutim, sud je rješenjem od 11. travnja 2024. dopustio povrat u prijašnje stanje i odbio zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška. U obrazloženju te odluke sud je naveo da do propuštanja dolaska na ročište nije došlo krivnjom punomoćnika tužitelja nego zbog bolesti odnosno okolnosti koja se nije mogla predvidjeti, izbjeći ili otkloniti, radi čega tuženik ovim putem osporava i navedenu odluku jer ista nije utemeljena na zakonu. Predlaže naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka kao i troškove sastava žalbe uvećane za zakonsku zateznu kamatu.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

5. Žalitelji ne konkretiziraju bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ovaj drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu nije našao da bi pri donošenju iste sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst 25/13. i 70/19.; dalje ZPP) koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.) na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev na prestanak uznemiravanja tužitelja u korištenju zajedničkog prostora opisanog u izreci prvostupanjske presude koji se nalazi u zgradi na adresi [adresa] time što u tom prostoru drži namještaj i druge ostavljene stvari, kao i uklanjanje istih.

7. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja s obrazloženjem da se, po ocjeni istog, nije radilo o bespravnom uznemiravanju tužitelja od strane tuženika jer isto da nije izvršeno na način da je tuženik prenamijenio terasu u skladište odnosno odložio namještaj na terasu s namjerom da isti tamo trajno ostane već se radi o privremenom odlaganju stvari, bez konkretne faktične zabrane tužitelju da slobodno koristi predmetnu terasu, što da ne predstavlja čin uznemiravanja koji daje pravo na zaštitu temeljem odredbe čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14. i 81/15.; dalje ZVDSP).

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Naime, u ovoj fazi postupka nije sporno da je tužitelj vlasnik na trećem katu, a tuženik suvlasnik stana na četvrtom katu u zgradi u [adresa] na adresi [adresa] koja zgrada je etažirana, da se u istoj zgradi nalazi krovna terasa, prohodni ravni krov koji je dijelom natkriven i predstavlja zajednički dio svih suvlasnika te da je u tom prostoru tuženik tijekom 2020. i 2021. ostavio svoje stvari.

9.1. Sporno je da li je tuženik odlaganjem stvari uznemiravao tužitelja u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu opisanog prostora odnosno da li isto predstavlja bespravno uznemiravanje te da li je sporne stvari iz zajedničkih prostorija uklonio.

10. I po ocjeni ovog suda, korištenje predmetne nekretnine na način kako je to činio tuženik, ne predstavlja bespravno uznemiravanje tužitelja kao vlasnika stana u zgradi odnosno zajedničara sporne terase.

11. Potrebnim se nalazi navesti da iz spisa predmeta ne slijedi da su suvlasnici zgrade međuvlasničkim ugovorom uredili drukčije pa se zajedničkim dijelovima zgrade smatra predmet spora tj. krovna terasa.

11.1. Prema odredbi čl. 62. ZVDSP svaki zajedničar ima pravo glede zajedničke stvari postavljati ostalim zajedničarima one zahtjeve koji proizlaze i iz njegova zajedničkoga vlasništva (st. 1.) te da svaki zajedničar ima pravo glede cijele stvari postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može postaviti vlasnik stvari, s time da predaju cijele stvari u posjed može od trećega zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama (st. 2.).

11.2. Slijedom navedenog tužitelj je aktivno legitimiran u odnosu na spornu krovnu terasu postaviti zahtjev prema tuženiku također kao zajedničaru odnosno etažnom vlasniku stana u zgradi i tražiti zaštitu negatorijskom tužbom odnosno zaštitu od uznemiravanja, a kako se u konkretnom ne zahtjeva predaja cijele stvari u posjed od trećega ne primjenjuju se obveznopravna pravila o nedjeljivim obvezama.

12. Po ocjeni ovog suda činjenično stanje nije ostalo neutvrđeno time što nije izveden dokaz očevidom na licu mjesta jer identitet nekretnine na kojoj su se odvijali sporni čini nije doveden u pitanje niti u prvostupanjskom postupku niti, tužitelj žalbenim navodima osnovano dovodi u pitanje isti.

12.1. U pogledu odlaganja stvari također je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da je tuženik doista koristio zajednički prostor za odlaganje namještaja i stvari te, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, pravilno zaključio da je riječ o odlaganju koje nema karakter bespravnog uznemiravanja. Naime, radi se o okolnosti da je tuženik kupio stan u navedenoj zgradi 2020. i isti renovirao radi čega je naizmjenično odlagao stvari na spornoj terasi, pa je po ocjeni ovog suda, isti mogao, da bi obavio radove potrebne za njegov stan, privremeno uporabiti spornu terasu, a očito je da se to na drugi način nije moglo izvesti. Kada se tome doda da je riječ o periodu korona virusa koji nije pridonio bržem saniranju tuženikova stana, ali i to da je tuženik gotovo sav namještaj iz zajedničkog prostora uklonio 16. prosinca 2021. što je potvrdio i sam tužitelj, i po ocjeni ovog suda, sporno odlaganje stvari u konkretnom slučaju ne predstavlja čin uznemiravanja koji daje pravo na zaštitu po odredbi čl. 167. ZVDSP.

12.2. Navedenoj ocjeni pridonosi činjenica što iz iskaza tužitelja slijedi da sve sporne stvari nisu vlasništvo tuženika pa tako da dvije kartonske kutije i dvoje dječjih krevetića vjerojatno pripadaju stanarima C i T, rolete susjedu VF, da za dasku dječjeg krevetića naslonjenu na zid ne zna čija je, plastične stolice da nisu tuženikove, kao niti daske ni role koje se nalaze ispod plastične stolice, da ne zna čija je daska za peglanje. U odnosu na dasku na podu istaknuo je da je bila dio kuhinjskog namještaja kojeg je iznio tuženik i da je isto vidljivo iz internetskog oglasnika za prodaju stana, no takve fotografije iz vremena prodaje ranijeg vlasnika stana nisu priložene spisu, te je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno uvjerljivim cijenio iskaz tuženika.

12.3. Također je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima, utvrdio da tuženik nije faktički izveo prenamjenu sušionice u skladište. Naime, iz fotografija koje je priložio tužitelj proizlazi da je riječ o prostranoj terasi, te nije vidljivo da bi prostor bio zakrčen stvarima tuženika na način na koji bio onemogućio tužitelja ili druge suvlasnike u redovnom korištenju zajedničkog prostora te da tuženik sporni prostor nije zatvorio niti pregradio odnosno odložio namještaj prisvajajući terasu, dakle ne slijedi da je zajednički prostor svojevoljno prenamijenio.

12.4. Slijedom navedenog žalbeni navodi tužitelja nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude kojom je odbijen zahtjev za pružanje zaštite od uznemiravanja.

13. Međutim, žalbeni navodi tuženika djelomično su osnovano doveli u pitanje pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka budući da ista nije donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

13.1. Naime, potrebnim se nalazi navesti da iz spisa predmeta ne proizlazi da je punomoćnica tuženika popisala parnični trošak i isti odmah predala na ročištu održanom 12. rujna 2024. jer isti ne prileži spisu niti je to razvidno iz podataka e-spisa kao što je to slučaj s tužiteljem. Međutim, ne stoji stav suda prvog stupnja da tuženik nije određeno naveo troškove za koje traži naknadu jer je trošak popisan podneskom predanim na ročištu 2. svibnja 2023. (l.s.51), pa kako tuženik osporava i odluku iz toč. II. rješenja protiv kojeg nije bila dopuštena posebna žalba znači da se žalba protiv istog može podnijeti samo u okviru žalbe protiv odluke o glavnoj stvari, to je ovaj sud djelomično osnovanim ocijenio žalbene razloge tuženika iznesene u svezi s time.

13.2. Naime, po čl. 122.a ZPP, stranka koja traži povrat u prijašnje stanje, dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove postupka izazvane propuštanjem i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje neovisno o ishodu spora, pa kada se pođe od sadržaja iste odredbe kao i okolnosti konkretnog slučaja slijedi da je dužan tužitelj tuženiku naknaditi taj trošak. Sve kada bi se pošlo i od sadržaja čl. 156. ZPP prema kojem je stranka dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji joj se dogodio ne stoji stav suda prvog stupnja da nema krivnje na strani tužitelja jer je u konkretnom slučaju tuženik pretrpio trošak zbog slučaja koji se dogodio na strani tužitelja.

13.3. Dakle, tuženiku je sukladno čl. 122.a. ZPP, ali i čl. 154. st. 1. istog Zakona te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. – dalja Tarifa) priznat trošak sastava podneska od 3. studenoga 2022. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), pristupa ročištu 9. studenoga 2022. u iznosu od 12.50 bodova (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), pristupa ročištu 2. ožujka 2023. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te pristupa ročištu 2. svibnja 2023. u iznosu od 12.50 bodova (Tbr. 9. toč. 2. Tarife) što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 eura iznosi 150,00 eura odnosno 187,50 eura s pridodanim PDV, dok je za više zatražen iznos zahtjev tuženika za naknadu troška odbijen kao neosnovan jer nije zatražen u skladu s navedenim odredbama Tarife jer ročišta održana 9. studenoga 2022. i 2. svibnja 2023. nisu ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari niti izvodili dokazi.

14. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, a žalbu tuženika djelomično odbiti i djelomično uvažiti te je po odredbi čl. 373. ZPP odnosno čl. 380. toč. 3. istog Zakona trebalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod toč. I i II.

15. Tuženiku je priznat trošak sastava žalbe sukladno Tbr. 10. toč. 4. Tarife odnosno 50% nagrade iz Tbr. toč. 1., 3. i 6. Tarife tj. 12,50 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 eura iznosi traženih 25,00 eura, kao i zakonska zatezna kamata od dana donošenja ove drugostupanjske odluke sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP kako je to odlučeno pod toč. III izreke ove drugostupanjske odluke po čl. 154. st. 5. istog Zakona budući da tuženik sa žalbom nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu.

U Zadru 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica