Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-351/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja OD /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa Krešimir Golubić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Golubić & Šikić j. t. d. iz [adresa], protiv tuženika Addiko bank d.d. /[osobni identifikacijski broj]/ sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa Krešimir Ćurković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-199/2024-8 od 8. kolovoza 2024., na sjednici održanoj 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-199/2024-8 od 8. kolovoza 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-199/2024-8 od 8. kolovoza 2024. je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.373,26 eura sa zateznim kamatama navedenim u stavku prvom izreke (stavak I. izreke) i naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.707,32 eura (stavak II. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak nagrade za sastav žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 312,50 eura i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu 2.373,26 eura na ime razlike u anuitetima kredita između kunske protuvrijednosti prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita, specificiranih po datumima sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

6. Nije sporno da su pravni prednik tuženik (kreditor Hypo Alpe - Adria - Bank) i tužitelj (korisnik kredita) sklopili 18. travnja 2006. Ugovor o kreditu za iznos od 22.910,00 CHF u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (20. travanj 2007.), sa rokom otplate kroz 5 godina, namjena kojeg je kupnja vozila za osobne potrebe, da je tužitelj kredit vratio do 30. travnja 2012., u anuitetima obračunavanim po srednjem tečaju za CHF po tuženiku i njegovom pravnom predniku, da razlika plaćenih anuiteta po tužitelju uzimajući u obzir tečaj CHF na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme isplate kredita ukupno iznosi 2.373,26 eura (pojedinačne razlike iskazane u nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Slađane Srnec, mag. oec.) i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. /ugovaranje valute CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku/, stranaka kojeg je bio i tuženik), utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob.

7. Sporna je po tuženiku u žalbenom stadiju postupka: primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na predmetni ugovor o kreditu (članka 502. c ZPP-a); izbor i primjena materijalnog prava ZZP-a/2003[1] u kontinuitetu i ZZP-a/2007 , tumačenje ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ[3] i zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice - jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile razumljive tužitelju, jesu li kao takve bile odredive za tužitelja, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) 2 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007)

3 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ)

li tuženik dužan vratiti tužitelju predmetni iznos sa zateznim kamatama, tijek zateznih kamata, je li novčano potraživanje u zastari, i odluka o troškovima postupka.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

9. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava, već njegovo osobno viđenje predmetnog spora koje je bez pravnog uporišta.

10. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima je propisano: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007); da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007); da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003., članak 101. ZZP-a/2007), i da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništetne odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

11. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i članak 3. točka 1. ZZP- a/2007).

12. Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

13. U smislu zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, a na koja se tužitelj pozvao u predmetnoj parnici.

14. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i pravni prednik tuženika, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

15. Tuženik ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama.

16. Dovođenjem u vezu neosporavanog iskaza tužitelja (rođen 1981. po zanimanju CNC Operater) i svjedoka ZD (sudužnika) u kojem su izjavili da je automobila kupljen kreditnim sredstvima korišten za osobne potrebe (prema ugovorenoj namjeni), da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen po tuženiku na memorandumu banke, da nije bilo nikakvog razgovora o promjeni tečaja, drugim uvjetima kreditiranja, a niti o eventualnim rizicima, da je početna rata kredita bila 1.900,00 kuna da narasla do 3.000,00 kuna, sa materijalnim dokazima u spisu i nespornim činjenicama, kao jedini objektivni zaključak ostaje da su kreditna sredstva uložena u kupnju automobila za osobne potrebe, da se svrha kreditiranja nije izmijenila kroz razdoblje vraćanja kredita (Ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhe koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti), odnosno da tužitelj jest potrošač, da je Ugovor standardni, unaprijed pripremljen, da pravni prednik tuženika s tužiteljem kao potrošačem nije pregovarao o mogućim rizicima po tužitelja u slučaju promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasmana kredita, niti da je tužitelj na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj ugovora u dijelu valute CHF, i da je postupanje tuženika i njegovog pravnog prednika, koji je bio svjestan rizika, bilo netransparentno i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

17. U prilog istom zaključku ide i činjenica da tuženik tijekom postupka nije objasnio sudu je li, a ako jest na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita (5 godina) razrađivana uzročno-posljedičnu vezu kretanja tečaja CHF.

18. Okolnosti konkretnog slučaja rezultirale su dovoljno ozbiljnim oštećenjem pravnog položaja tužitelja (potrošača) u koji je stavljen kao slabija strana Ugovora o kreditu, a time i znatnijom neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana, pri čemu naravno treba imati u vidu da se pod ispitivanjem postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju rizici ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i razlike u tečaju CHF koje na temelju ugovorne odredbe o vezivanju obveze za tečaj CHF važeći na dan dospjelosti svakog pojedinog anuiteta kredita terete potrošača, s druge strane, već da se treba uzeti u obzir i ograničenje sadržaja prava tužitelja kao potrošača koja prema tim odredbama ima na temelju tog Ugovora i ograničenja u njihovu korištenju.

19. Uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju banke (tuženika), nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[4] ). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim odredbe članka 96. ZZP-a/2007 i članka 4. ZOO-a, izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

20. Stoga, nije u pravu tuženik kada tvrdi da je tužitelj bio informiran o svim rizicima kredita u CHF, da nema mjesta primjeni pravnih učinaka iz odluka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, da pravična ravnoteža među stranama ugovora nije narušena jer da niti tuženik nije mogao predvidjeti znatan rast tečaja CHF. Promašeno je i pozivanje na odluke za koje pogrešno drži da podržavaju njegovo tumačenje okolnosti konkretnog slučaja.

20.1. Osim toga, predmetnom tužbom nije traženo utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valuti CHF, i navedeni su razlozi ne izvođenja personalnih dokaza (točka 11. - 13. obrazloženja), tako da nije jasno što je tuženik imao u vidu kada po točkom VII. obrazloženja žalbe osporava tužitelju pravni interes 4 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i tvrdi da nisu dani razlozi o neizvođenju personalnih dokaza.

21. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju vezivanje obveze korisnika kredita za kunsku protuvrijednost CHF prema tečaju tuženika na dan dospjelosti svakog anuiteta kredita posebno) nikad nije bila ugovorena.

22. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, a što znači u vrijeme sklapanja Ugovora, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

23. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a time i obvezno pravno ovlaštenje na realizaciju tog prava putem suda, što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

24. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj CHF na dan dospijeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita ukupno iznosi 2.373,26 eura (samo razlika u anuitetima po osnovi tečaja CHF), a pojedine razlike u anuitetima prikazane u nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka.

25. Pod točkama 72. i 73. obrazloženja prvostupanjski je sud naveo razloge prihvaćanja nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje financijsko-računovodstvene struke, odnosno zašto smatra da su prigovori tuženika neosnovani, zbog čega se ne mogu prihvatiti suprotni žalbeni navodi pod točkom V. obrazloženja žalbe.

26. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 2.373,26 eura, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja svake mjesečne razlike do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

27. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni tuženiku, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao te iznose na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi o vezivanju glavnice za CHF, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja, a zbog čega se suprotni navodi tuženika vezano za tijek zateznih kamata ne mogu prihvatiti.

28. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare. To iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o vezivanja glavnici kredita za CHF, odnosno vraćanje kredita prema srednjem tečaju CHF tuženika na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske – Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. (ništetnosti odredbi o valuti CHF) i što je predmetna tužba podnesen 20. listopada 2020. (prije isteka roka zastare od pet godina /članak 225. ZOO-a/).

29. Svako drugačije tumačenja zastare kad je u pitanju tužba potrošača po osnovi restitucijskih učinaka (povrata plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba ugovora o kreditu), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužitelj kao potrošač nije znao niti mogao ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti, (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

30. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presuda Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)".

31. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tuženikovim tumačenjem pravila o zastari za novčano potraživanja, koje isti veže uz činjenicu da su tužiteljeva potraživanja nastala prije 20. listopada 2015. i da se početak rok zastare ne može računati od pravomoćnosti presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, očito ispuštajući iz vida da potrošač subjektivno (materijalno) pravo na restitucijski zahtjev stječe tek kad se utvrdi da je konkretna odredba ugovora ništetna i da je pitanje zastare vezano za obvezno pravno ovlaštenje na podnošenje zahtjeva, odnosno da bez postojanja subjektivnog materijalnog prava ne postoji niti obvezno pravno ovlaštenje na podnošenje zahtjeva za ostvarenje istog. 32. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski sud je ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

33. To što nije odlučeno o zahtjevu tuženika za naknadu troškova predmetne parnice nema značaj apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, niti pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik vezano za odluku o njegovom zahtjevu za naknadu parničnih troškova, o kojem prvostupanjski sud nije odlučio, nije predložio donošenje dopunske odluke, tako da se smatra da je taj zahtjev povučen (članak 339. stavak 2. ZPP-a).

34. Neosnovano tuženik osporava odluku o troškovima pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude (nagrada za zastupanje tužitelja na ročištu za objavu presude nije potreban trošak u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, sud je trebao primijeniti tarifu koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja radnji a ne "retroaktivno primjenjivati tarifu" jer tarifa nije zakon /točka X. obrazloženja žalbe/).

35. Odredba članka 155. stavka 2. ZPP-a kojom je propisano da će sud troškove propisane tarifom za nagrade odvjetnika odmjeriti prema tarifi, prisilne je naravi i sud na temelju te odredbe, a ne stavka 1. iste odredbe (slobodne procjene), primjenjuje OT-u[5] i vrijednosti boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima (članak 164. stavak 1. i 4. ZPP-a, Tbr. 52/3. OT), odnosno u konkretnom slučaju Tbr. 9/3., 52/3. i 54. OT, zbog čega se ne mogu prihvatiti navodi žalbe o retroaktivnoj primjeni OT-e u dijelu vrijednosti boda za radnje poduzete do 17. studenog 2023., shvaćanja iskazana u odlukama na koje se poziva, a niti da nagrada za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude nije potreban u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

36. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa istom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

37. Zaključno, ispitivanjem presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 199/2024-8 od 8. kolovoza 2024. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 11. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović 5 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023., u daljnjem tekstu: OT)