Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-1256/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽŽ z [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ranko Đokić, odvjetnik u Puli, protiv tuženice Opće bolnice Pula – Ospedale Generale di Pola, Pula, Zagrebačka 30, OIB: 16089706543, koju zastupa punomoćnik Edi Slivar, odvjetnik u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-44/2019-34 od 18. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice ŽŽ z [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr- 44/2019-34 od 18. svibnja 2023. u dijelu pod točkom II. izreke alineja prva.

II. Odbija se žalba tuženice Opće bolnice Pula – Ospedale Generale di Pola, Pula, Zagrebačka 30 kao neosnovana potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli- Pola, poslovni broj Pr-44/2019-34 od 18. svibnja 2023. u dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužiteljice ŽŽ z [adresa], preinačava se rješenje o troškovima postupka Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr- 44/2019-34 od 18. svibnja 2023. u dijelu pod točkom II. izreke kojim zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen preko iznosa od 2.451,56 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2023. i rješava:

Nalaže se tuženici Općoj bolnici Pula – Ospedale Generale di Pola, Pula, Zagrebačka 30 da tužiteljici ŽŽ iz [adresa] naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.183,86 eura sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 11. veljače 2025. do isplate po stopi koja se u ostalim odnosima određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku 15 dana.

II. Odbija se žalba tuženice Opće bolnice Pula – Ospedale Generale di Pola, Pula, Zagrebačka 30 kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o troškovima parničnog postupka Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-44/2019-34 od 18. svibnja 2023. pod točkama I. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.451,56 eura sa zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2023. do isplate i pod točkom II. izreke u cijelosti.

III. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice ŽŽ z [adresa] i tuženice Opće bolnice Pula – Ospedale Generale di Pola, Pula, Zagrebačka 30 za naknadu troška žalbe kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužiteljici 12.416,26 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine o ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je to pobliže određeno u izreci te presude (točka I. izreke) te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim zahtjeva isplatu iznosa od 3.227,69 eura sa zateznim kamatama i u dijelu kojim zahtjev isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima navedenim pod točkom I. izreke (točka II. izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe učinjena u podnesku od 23. kolovoza 2022. (točka I. izreke), naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.451,56 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2023. do isplate (točka II. izreke) i odbijen je u cijelosti zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka (točka III. izreke).

3. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom II. izreke, alineja prva, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.227,69 eura sa zateznim kamatama i protiv prvostupanjskog rješenja u dijeli kojim zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen preko iznosa od rješenja 2.451,56 eura sa zateznim kamatama žali se tužiteljica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da prihvati tužbeni zahtjev u daljnjem iznosu od 3.227,69 eura sa zateznim kamatama i da shodno tome tužiteljici prizna daljnji trošak parničnog postupka, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

4. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke te prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkama II. i III. izreke žalbom pobija tuženica, također pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u pobijanom dijelu kao neosnovan i da troškove parničnog postupka prizna tuženici te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

5. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

U odnosu na prvostupanjsku presudu

6. Predmet ovog postupka zahtjev je tužiteljice za isplatu naknade plaće zbog prekovremenih sati koje je tužiteljica ostvarila s obzirom da je radila u dane blagdana koji su padali u radni dan (od ponedjeljka do petka) kao i za isplatu dodataka za posebne uvjete rada te dodataka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (koje dodatke tuženica nesporno isplaćuje tužiteljici na sate odrađene u redovnom radu, no ne i na sate odrađene u prekovremenom radu), a posljedično tome i za isplatu razlike naknade za godišnji odmor i bolovanje.

7. Sud prvog stupnja djelomično prihvaća dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata naknade plaće za prekovremene sate rade s obzirom da je tužiteljica radila u i u dane blagdana koji su padali u radni dan (od ponedjeljka do petka) uz

obrazloženje:

- da je u utuženom razdoblju u primjeni bio Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Nar. nov. broj: 143/13. i 96/15.; dalje u tekstu: KU/13), koji je bio na snazi do 1. ožujka 2018., od kojeg se dana primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Nar. nov. broj: 29/18., 16/19., 35/19., 78/19. i 92/19.; dalje u tekstu: KU/18),

- da je odredbom sadržanom u čl. 51. st. 10. KU/13, odnosno u čl. 49. st. 10. KU/18, propisano da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna, a da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati, dok da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati,

- da je dva puta tumačenje odredbe čl. 51. st. 10. KU/13 dalo Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora i to na 23. sjednici održanoj 1. srpnja 2015. kroz Zaključak broj 148 (sud ga citira pod točkom 18.4. obrazloženja) i na sjednici od 21.prosinca 2015. kroz Zaključak 153 (sud ga citira pod točkom 18.5. obrazloženja),

- da je odredbom sadržanom u čl. 19. st. 6. KU/13 propisano da su tumačenja povjerenstva obvezna, da imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu, sijedom čega da je i sud vezan tim tumačenjima, uz pravo suda da prema općim odredbama obveznog prava, otkloni primjenu inače obvezujućeg tumačenja, ali kao sastavnog dijela kolektivnog ugovora, iz razloga što je tumačenje nemoralno, pretjerano strogo ili sl., ali da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta takvom postupanju suda,

- da se Zaključak broj 153 razlikuje od Zaključka broj 148 (koji je Zaključkom broj 153 stavljen izvan snage) u tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i 8 sati, dok je prema ranijem Zaključku broj 148 redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati,

- da je Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na 30. sjednici donijelo i Zaključak broj 169 koji glasi:

"Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora, a izmijenjeni Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene".

- zbog čega da je pri utvrđivanju je li tuženica tužiteljici pravilno obračunala mjesečni fond radnih sati, a posljedično tome i broj prekovremenih sati valjalo, do 21. prosinca 2015., uzeti u obzir tumačenje iz Zaključka broj 148, a nakon tog razdoblja tumačenje iz Zaključka broj 153., što da je i u skladu sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz, primjerice, odluka Rev 281/21 od 27. travnja 2021., Rev 1417/2021 od 2. ožujka 2022., Rev 1395/2021 od 21. prosinca 2021., Rev 1071/2021 od 23. studenog 2021., Rev 1293/2021 od 23. studenog 2021. i dr.,

- slijedom kojih odredbi i shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice u ovom dijelu osnovan do visine koja proizlazi iz (prve) dopune nalaza i mišljenja vještaka financijske od 28. travnja 2022. (list 420- 432 spisa, točke 18.13. do 18.15. pobijane presude), jer je broj prekovremenih sati obračunat primjenom Zaključka broj 148 za razdoblje do 21. prosinca 2015., a nakon tog razdoblja, primjenom Zaključka broj 153., na temelju čega je utvrđeno:

A – da je tuženica nakon 21. prosinca 2015. pravilno obračunavala broj radnih sati i broj prekovremenih sati, odnosno da je nakon prosinca 2015. tužiteljici isplatila sve prekovremene sate,

B – ali da prekovremeni sati koji se odnose na razdoblje do 21. prosinca 2015., kada se primjenjivalo tumačenje iz Zaključka broj 148 (vidljivo iz Tablice 1a, stupca 15 dopune nalaza i mišljenja - list 426-427 spisa), nisu računati u skladu sa tumačenjem iz tog Zaključka, zbog čega je tužiteljici isplaćena manja plaća za iznos od 93.550,31 kuna (sada 12.416,26 eura).

- da u preostalom dijelu, do zatraženih 117.869,31 kuna (sada 15.643,95 eura) kako je uređen prema osnovnom nalazu i mišljenju (u kojem je primijenjen Zaključak broj 148 u cijelom utuženom razdoblju) zahtjev tužiteljice nije osnovan i to iz dva razloga:

A – jer prekovremeni sati nisu dobiveni u skladu sa Zaključcima 148 i 153, već samo primjenom Zaključka 148 koji se ne primjenjuje na cijeli utuženi periodi, B - jer je druga dopuna nalaza i mišljenja glede visine sačinjena na način da je vještakinja tražbinu tužiteljice obračunala uz primjenu (uvećane) osnovice od 5.415,37 kuna, u skladu s kojom da tužiteljica nije postavila zahtjev za isplatu razlike plaće, a niti je u tom smislu išta činjenično navela u tužbi.

8. Navodima žalbe tužiteljica ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio tužbenog zahtjeva tužiteljice i to jer da je tužiteljica tijekom postupka dokazala da je, protivno Zaključku 153, tuženik kod obračuna plaće u odnosu na tzv. nemedicinsko osoblje i nakon 21. prosinca 2015. obračun sati rada vršio primjenom Zaključka broj 148, dok je u odnosu na tzv. medicinsko osoblje, u koje ulazi i tužiteljica, obračun vršio primjenom Zaključka 153., čime da je prekršio tumačenje iz oba ta Zaključka u dijelu kojim je rečeno da mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira radi li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Smatra da je stoga trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti i to prema izračunu iz osnovnog nalaza i mišljenja, odnosno da je trebalo primijeniti povoljnije pravo.

9. Tuženik pak smatra da je sud pogriješio i kada je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je odlučio pod točkom I. izreke i to jer da je u tom dijelu izračun napravljen protivno tumačenju iz Zaključka 153., da sud nije vodio računa da je i Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (Nar. nov. broj 33/96., 13/02., 136/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11. i 130/11.) propisano da se neradni dani evidentiraju kao redovan rad i da se ubrajaju u satnicu, da nije vodio računa da tužiteljičin rad nije organiziran kao osmosatni radni dan, da nije bilo mjesta umanjivanju radnih sati za dane blagdana koji padaju u tjednu jer da se oni utvrđuju na nivou Republike Hrvatske te je za sve radnike broj redovnih radnih sati jednak neovisno od toga radi li se o radnom danu koji pada na blagdan ili ne. Isto tako navodi da sud nije vodio računa da tužiteljica radi u smjenama/ dežurstvima, ali da je i unatoč tome njezin broj redovnih radnih sati jednak redovnom broju radnih sati ostalih radnika koji rade od 8 do 16 sati, kao i da nije vodio računa o tumačenju Zajedničkog povjerenstva broj 46/2014. i 53/2014. kojima je navedeno da radnici koji zbog vrste posla rade u dane blagdana za te dane dobivaju povećanu plaću.

10. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj nije propisano da se neradni dani koji padaju u radne dane u tjednu u smislu obračuna broja redovnih radnih sati ubrajaju u redovno radno vrijeme. Tim je Zakonom propisano da zaposlenici u dane iz članka 1. i 3. tog Zakona imaju pravo na naknadu plaće, dakle neovisno od toga računa li poslodavac rad u te dane u redovni fond mjesečnih sati ili ne. Navedena odredba samo nameće obvezu poslodavcu radniku, neovisno od toga radi li u te dane ili ne, isplati naknadu plaće te ne sadrži zabranu da onom radniku koji faktično radi ta naknada bude i veća od one koju prima onaj koji ne mora raditi zbog činjenice da je blagdan ili neradni pada u radne dane u tjednu.

11. Upravo stoga način obračuna broja redovnih sati rada prema tumačenju iz Zaključka broj 148, prema kojem mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati nije protivan navedenom Zakonu, niti je u tom smislu postojala obveza suda da otkloni primjenu istog u konkretnom slučaju, bez obzira što tužiteljica kao liječnica spada u medicinsko osoblje čije je radno vrijeme drugačije raspoređeno od radnog vremena tzv. nemedicinskog osoblja.

11.1. Osim toga tuženik tijekom postupka nije ni dokazao da broj prekovremenih sati, kako je utvrđen nakon provedenog vještačenja u utuženom periodu koji je obuhvaćen periodom važenja Zaključka 148, nije pravilno utvrđen samo zbog činjenice što je rad tužiteljice organiziran drugačije od uobičajenog osmosatnog radnog vremena, radnim danom od 8 do 16,00 sati (čl. 7. st. 1. ZPP-a).

12. Nadalje, zaključci Zajedničkog povjerenstva broj 46/2014. i 53/2014. na koje se tuženik poziva u žalbi kojima je, kako tuženik sam navodi, određeno da radnici koji zbog vrste posla rade u dane blagdana za te dane dobivaju povećanu plaću, ne utječu na pravo istih tih radnika da dobiju i naknadu za prekovremeni rad u koliko broj radnih sati koji su odradili prelazi broj redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

12.1. Tim se tumačenjima radnike koji faktično rade u dane blagdana ili neradne dane koji padaju u tjednu dodatno honorira, kako naknada za njihov faktični rad ne bi bila jednaka naknadi koju po sili zakona (čl. 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj) moraju primati svi radnici koji ne rade u te dane zbog činjenice što je blagdan ili neradni dan. No, istovremeno se tim Zaključcima ne isključuje pravo tih radnika da dokazuju da su, između ostalog i faktičnim radom u te dane, radili više od redovnog broja radnih sati i da im stoga pripada i naknada plaće za prekovremeni rad.

12.2. Potrebno je dakle razumjeti da pravo na naknadu plaće za (ne)rad u radne dane u tjednu, zbog činjenice da u taj neki dan pada državni praznik ili blagdan, nije isto što i prekovremeni rad te da rad na dane blagdana ili neradne dane stoga automatizmom ne isključuje pravo na dokazivanje da je i takvim radom prekoračen redovni mjesečni fond radnih sati i time da postoji pravo na naknadu plaće za prekovremeni rad.

13. Tuženiku dalje valja odgovoriti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama Rev-768/2021 od 27. srpnja 2021., Rev-517/2021 od 27. srpnja 2021., Rev-312/2021 od 20. srpnja 2021. i Rev-872/21 od 31. kolovoza 2021., s obzirom na odredbu članka 19. stavak 6. KU/13, prema kojoj tumačenja povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, rekao da je sud u primjeni KU-a vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU-a (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Revr-630/2017, Revr-676/13, Revr-793/13, Revr-1515/13 i dr.).

13.1. U tom smislu sud je vezan i Zaključkom broj 169 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU-a koji glasi: "Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora, a izmijenjeni Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene".

13.2 Slijedom toga, imajući na umu da je KU/13 stupio je na snagu 1. prosinca 2013. to se tumačenje odredbe članka 51. stavak 10. KU/13 donesene po Povjerenstvu pod brojem 148, a prema kojem mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati, primjenjuje od njegova stupanja na snagu, kako je tumačenje iz tog Zaključka stavljeno izvan snage tumačenjem iz Zaključka broj 153 dana 21. prosinca 2015., prema kojem tumačenju redovni mjesečni fond radnih sati bi činio umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) i 8 sati, to se tek od dana izmjene tumačenja, dakle od 21. prosinca 2015. primjenjuje to novo tumačenje.

14. Zbog toga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio, da je u periodu primjene Zaključka 148 tužiteljica ostvarila određeni broj prekovremenih sati i da joj za to nije plaćena naknada plaće na koju ima pravo u skladu s uvodno navedenim odredbama, dok da su joj prekovremeni sati rada u periodu važenja Zaključka 153 pravilno izračunati i za taj joj je dio naknada plaće i isplaćena.

15. Na navode žalbe tužitelja valja pak odgovoriti da je točno da je u tumačenjima iz Zaključaka 148 i 153 navedeno da mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira radi li radnik samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti i da sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćen.

16. Točno je i da je tijekom postupka dokazano da tuženik prilikom izračuna broja redovnih/ prekovremenih sati rada nije u odnosu na sve radnike (tzv. medicinsko i nemedicinsko osoblje) primjenjivao navedene Zaključke kako je ranije obrazloženo da ih je trebao primjenjivati.

16.1. Naime, (točka 13.1. obrazloženja pobijane odluke) drugom pisanom dopunom nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrđeno je da je za vrijeme važenja tumačenja iz Zaključka 148 tuženik fond radnih sati računao prema tom tumačenju, ali da je u odnosu na tzv. nemedicinsko osoblje, na isti način i nadalje vršio obračun fonda radnih sati, a ne primjenom tumačenja iz Zaključka 153., za razliku od medicinskog osoblja, u koje spada i tužiteljica, na koje osoblje je primjenjivao tumačenje iz Zaključka 153.

17. Točno je i da je u drugoj pisanoj dopuni nalaza i mišljenja vještakinja financijske struke izračun naknade plaće za prekovremeno odrađeni rad sačinila, po prijedlogu tužiteljice (stavljenom tek u okviru prigovora na osnovni nalaz i mišljenje, točka 12.2. obrazloženja pobijane presude), uz primjenu veće osnovice od one po kojoj je prethodno vršen obračun (sud je utvrdi i ovu činjenicu pod točkom 13.2. obrazloženja).

17.1. Pri tome navodima žalbe tužiteljica ne spori da u činjeničnim navodima tužbe pa ni prije ovog očitovanja nije navela da bi tuženik prilikom obračuna naknade plaće za prekovremeni rad izračun vršio primjenom pogrešne osnovice.

18. Međutim, prema shvaćanju ovoga suda ni jedna od tih činjenica ne utječe na pravilnost prvostupanjske odluke kakva je donesena.

18.1. Tužiteljica ne može s uspjehom tvrditi da joj prije izrade nalaza i mišljenja nije bila poznata osnovica po kojoj joj je tuženik vršio obračun plaće. Tužiteljica, kao i svi radnici, dobiva platne liste te je time obavještena o svim segmentima obračuna plaće pa i osnovici te je već u činjeničnim navodima tužbe mogla navesti i tražiti da joj se i u tom smislu dosudi razlika naknade plaće i to ne samo za prekovremeni, već za ukupni rad. Stoga u takvoj situaciji njezin propust da već u tužbi, odnosno prije zaključenja prethodnog postupka, činjenično u tom smislu obrazloži svoj zahtjev, sud prvoga stupnja pravilno penalizira kroz odbijanje tužbenog zahtjev jer se ne radi o činjenici koja je tužiteljici iz objektivnih razloga bila nepoznata do izrade nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke.

19. Nadalje, činjenica da je tuženik na neke radnike cijelo vrijeme primjenjivao Zaključak 148, a na neke, među kojima je i tužiteljica, Zaključak 153 nije, ne stavlja tužiteljicu u poziciju da i u odnosu nju treba primijeniti Zaključak 148 kroz cijeli utuženi period, odnosno i od početka primjene tumačenje iz Zaključka 153 na dalje.

19.1. Odredbom sadržanom u čl. 9. st. 3. ZR-a propisano je da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

19.2. Iz te odredbe proizlazi da primjena povoljnijeg prava znači primjenu pravnog izvora koji je za radnika povoljniji kada ista pitanja uređuju pravni izvori različitog ranga. Odnosno, kada isto pravno pitanje uređuju dva kolektivna ugovora, prema pravnoj doktrini nema mjesta primjeni povoljnijeg prava već se primjena prava procjenjuje prema nekim drugim načelima, kao što su načelo lex specialis derogat lege generali ili lex posteriori derogat lege priori. To znači da prednost u primjeni ima ili pravni izvor koji je kasniji ili pravni izvor koji je posebniji (specijalniji).

19.3. Kako KU/13 u smislu rečenog nije lex specialis u odnosu na KU/18 ili obrnuto, a tumačenje iz Zaključka 153 derogira primjenu tumačenja iz Zaključka 148 to u konkretnom slučaju, iz navedenih razloga, nema mjesta primjeni povoljnijeg prava kako ga tužiteljica tumači, neovisno od činjenice što je tuženik u odnosu na nemedicinsko osoblje, ali ne i na medicinsko osoblje u koje spada i tužiteljica, i nakon prestanka važenja tumačenja iz Zaključka 148 nastavio radne sate obračunavati primjenom tog istog tumačenja.

19.4. Opisano postupanje tuženika za sobom povlači pitanje odgovornosti za naknadu štete od strane odgovornih osoba tuženiku za štetu koja je tuženiku na taj način, eventualno, nastala, ali ne i pravo tužiteljice da joj se za period nakon prestanka važenje Zaključka broj 148 sudi više od onoga što joj pripada, a u odnosu na koji period je utvrđeno da su obračun prekovremenih sati i naknada plaće tužiteljici napravljeni u skladu s tumačenjem iz Zaključka 153.

20. Slijedom svega navedenog sud prvog stupnja je pravilnom primjenom materijalnog prava na koje se pozvao u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva zakoniti odlučio kao pod točkama I. i II. izreke, u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade plaće za prekovremeni rad, te je odluka u tom dijelu i potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbi stranaka izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

21. Nadalje, sud prvog stupnja pod točkom I. izreke prihvatio je, pozivom na čl. 47. KU/13 (odnosno čl. 45. KU/18) i čl. 51. st. 1. KU/13 (odnosno čl. 49. st. 1. KU/18) i tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtjeva isplata dodatka na plaću za posebne uvjete rada, pozivom na čl. 57. st. 1. KU/13 (odnosno čl. 55. st. 1. KU/18), zbog iznimne dogovornosti za život i zdravlje ljudi i pozivom na čl. 59. KU/13 (odnosno čl. 55. st. 1. KU/18), za ostvareni radni staž pozivom na čl. 60 KU/13. Obrazlaže da se tumačenjem tih odredbi nameće zaključak da tužiteljica, kada joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Ovo jer prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu dodataka po ostalim utuženim osnovama, budući da tužiteljica, i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada i u svojstvu radnika s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi i teče joj radni staž. Isto tako obrazlaže da iz nijedne odredbe Kolektivnog ugovora ne proizlazi da radniku uvećanje plaće pripada samo za ostvarenu redovnu satnicu, odnosno da se uvećanja plaće po osnovi otežanih uvjeta rada, odgovornosti za život i zdravlje ljudi te vjernost službi (radni staž) međusobno isključuju i ne odnose na prekovremeni rad, pri čemu da se ti dodaci međusobno ne isključuju.

22. Slijedom toga smatra da tužiteljici po ovim osnovana pripada pravo na daljnju isplatu, i to u iznosu od 9.584,72 eura koliko joj je tuženik manje isplatio (list 422 nalaza i mišljenja, odnosno stupac 9 Tabele 4a na listovima 424-425 spisa).,

23. Isto tako sud prvoga stupnja utvrđuje i da tužiteljici sukladno odredbama sadržanim u čl. 36. st. 2. KU/13 i čl. 34. st. 2. KU/18 te odredbama sadržanim u čl. 59. st. 1. TKU/12 i čl. 58. st. 1. TKU/17 ima pravo i na razliku naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje, u iznosu utvrđenom u dopuni nalaza i mišljenja (1.632,12 eura na ime razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, odnosno 117,31 eura na ime razlike naknade plaće za vrijeme bolovanja).

24. U odnosu na taj dio prvostupanjske odluke žali se samo tuženik te ističe da je pogrešno shvaćanje suda prvog stupnja da tužiteljica ima pravo i na dodatke u ovom dijelu za vrijeme prekovremenog rada. Ovo jer da na to ima pravo tek od 1. travnja 2020. na temelju Dodatka III. Kolektivnom ugovoru (Nar. nov. broj 56/2020, dalje: Dodatak III.), uz što da je navedeno shvaćanje suprotno i Zaključcima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja broje [broj iskaznice zdravstvenog osiguranja] i broj 95.

25. Zaključkom broj 58 rečeno je:

„Radniku se za sve odrađene sate tijekom mjeseca obračunavaju uvećanja plaće iz članka 51. stavka 1. podstavaka 1., 2., 3. i 5. i stavka 8. Kolektivnog ugovora. Za prekovremeni rad iznad ukupnog mjesečnog fonda radnih sati plaća se obračunava sukladno članku 51. stavku 1. podstavku 4. Kolektivnog ugovora, odnosno uvećava se za 50% na osnovnu plaću radnika bez primjene položajnog dodatka. Dani tjednog odmora u pravilu su subota i nedjelja. Ako radnik radi na dan tjednog odmora osigurava mu se korištenje tjednog odmora tijekom slijedećeg tjedna.“

26. Zaključkom broj 95a rečeno je pak:

„Radniku se za sve odrađene sate tijekom mjeseca obračunavaju uvećanja plaće iz članka 51. stavka 1. podstavaka 1., 2., 3. i 5. i stavka 8. Kolektivnog ugovora. Za prekovremeni rad iznad ukupnog mjesečnog fonda radnih sati plaća se obračunava sukladno članku 51. stavku 1. podstavku 4. Kolektivnog ugovora, odnosno uvećava se za 50% na osnovnu plaću radnika bez primjene položajnog dodatka“.

27. Dodatkom III. u čl. 2. ugovoreno je:

„U Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (»Narodne novine« br. 29/18, 35/19, 78/19 i 92/19, u daljnjem tekstu: Ugovor) u članku 49. iza stavka 12. dodaju se stavci 13., 14. i 15. koji glase:

"Za svaki odrađeni sat u prekovremenom radu, radniku se u postotku od osnovne plaće isplaćuje dodatak s osnova posebnih uvjeta rada sukladno članku 55. ovoga Ugovora, dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi sukladno članku 57. odnosno članku 58. ovoga Ugovora te uvećanje plaće za znanstveni stupanj magistra znanosti odnosno znanstveni stupanj doktora znanosti određeno Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama. Uvećanja, odnosno dodatci na plaću utvrđeni sukladno stavku 13. ovoga članka obračunavaju se na osnovnu plaću tako da se ista zbrajaju.«

Način izračuna jednoga sata prekovremenog rada nalazi se u Prilogu ovoga Dodatka

III. i čini njegov sastavni dio."

Istim tim Dodatkom u čl. 4. određeno je da se taj Dodatak primjenjuje od 1. travnja 2020. godine do isteka primjene Ugovora“.

28. Međutim, unatoč navedenom u citiranim Zaključcima i Dodatku III ovaj sud smatra, da se u konkretnom slučaju ne smije zanemariti da je odredbom čl. 91. st. 3. ZR-a propisano da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad. Također, ne smije se zanemariti da je odredbom čl. 94. ZR-a propisano da radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužiteljica ima pravo za rad koji je ostvarila u prekovremenom radu niti u periodu prije stupanja na snagu Dodatka III. KU-u te citiranih tumačenja jer je tako ugovoreno protivno ZR-u koji ima jaču snagu od pisanog dogovora između stranka.

29. Stav ovog suda potvrđen je i pravnim shvaćanjem sa osme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 9. prosinca 2019. koje glasi: “Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57 KUZZO i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59 KUZZO, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“.

30. Slijedom navedenog, ovaj sud je stava da je sud prvoga stupnja i u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva pravilnom primjenom materijalnog prava zakonito odlučio kao u izreci pobijane presude.

31. Zbog svega rečenog je glede glavne stvari odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U odnosu na žalbama pobijani dio prvostupanjskog rješenja

32. Prvostupanjskim rješenjem je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.451,56 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2023. do isplate (točka II. izreke) i odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti (točka III. izreke).

33. Stranke, svaka u dijelu u kojem nije uspjela, to rješenje pobijaju iz razloga na koje je ukazano točkama 3. i 4. ovog drugostupanjskog rješenja.

34. Osnovano navodima žalbe tužiteljica ukazuje da je u vrijeme objave presude (18. svibnja 2023.) na snazi bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15,. 37/22., 126/22., dalje: Tarifa), kojom je (Tbr. 50.) vrijednost boda iznosila 15,00 kn (sada 1,99 eura) te je sukladno Tbr. 48. sud prvoga stupnja bio dužan primijeniti upravo tu vrijednost boda, a ne vrijednost boda u visini od 10,00 kn (sada 1,33 eura).

34.a Stoga bi pravilnom primjenom Tarife tužiteljica, kada se uzme u obzir njezin uspjeh, koji se nije promijenio donošenjem ove odluke i kada joj se prizna naknada o kojoj će biti riječi pod točkama 36 i 37 ovog obrazloženja, imala pravo na naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu do 3.427,61 eura. Slijedom toga je žalba tužiteljice u ovom dijelu osnovana za iznos od daljnjih 1.183,86 eura. Pri tome je zatezna kamata na taj iznos dosuđena od donošenja ove drugostupanjske odluke sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, a glede vrijednosti boda primijenjena je vrijednost od 1,99 eura jer je u skladu s tom odredbom i napravljen troškovnik tužtieljice.

35. Isto je tako u pravu tužiteljice da nije bilo mjesta smanjivanju materijalnog troška koji je tužiteljica imala radi provođenja vještačenja sukladno njezinom uspjehu. Materijalni trošak stranci koja je uspjela pripada u cijelosti pa je tako pravilno primjenom prava i tužiteljici trebalo priznati cijeli trošak u tom dijelu u iznosu od 331,81 eura, a ne umanjeno za 10% koliko iznosi uspjeh tuženika.

36. Zaključno, u pravu je tužiteljica kada navodi da joj je sud propustio priznati trošak očitovanja od 23. svibnja 2022. na dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 28. travnja 2022., slijedom čega joj taj trošak priznaje ovaj sud, umanjeno za konačni uspjeh, koji u ovom postupku nije izmijenjen, odnosno u iznosu od 559,69 eura sukladno Tbr. 8/1. Tarife.

37. Glede pak žalbe tuženika valja odgovoriti da je sud prvog stupnja valjanim i jasnim razlozima te pravilnom primjenom prava (čl. 154. st. 2. ZPP-a) pravilno utvrdio uspjeh stranaka u ovom postupku (točka 23. obrazloženja), slijedom čega navodima žalbe u ovom dijelu tuženica pravilnost prvostupanjske odluke nije dovela u sumnju.

38. Zbog toga je o žalbama stranaka na odluku o troškovima postupka odlučeno kao pod točkama I. i II. ovog drugostupanjskog rješenja (čl. 380. točke 2. i 3. ZPP-a).

39. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu troškova nastalih im podnošenjem žalbi temelji na čl. 166. st. 1. ZPP-a, time da trošak žalbe tužiteljice nije priznat jer je uspjela samo u odnosu na dio sporednog zahtjeva, dok tuženici trošak nije priznat jer sa žalbom nije uspjela.

U Zagrebu 11. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević