REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž HOK-4/2024.-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća, dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof., i dr. sc. Branka Brkića te odvjetnika s liste koju je utvrdila Hrvatska odvjetnička komora (dalje: HOK) Berislava Živkovića i Marija Rođaka kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u disciplinskom predmetu protiv disciplinski okrivljenog LB, odvjetnika iz [adresa], zbog teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 96. točke 3. Statuta Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine“ broj 115/2013. i 64/2018.; dalje: Statut HOK-13.) i drugih, odlučujući o prizivu disciplinski okrivljenog LB podnesenom protiv presude Višeg disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore od 20. lipnja 2024. broj VDS-5/2023., u sjednici održanoj 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovan priziv disciplinski okrivljenog LB, odvjetnika iz [adresa], te se potvrđuje presuda Višeg disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore od 20. lipnja 2024. broj VDS-5/2023.

Obrazloženje

1. Presudom Višeg disciplinskog suda HOK-a od 20. lipnja 2024. broj VDS-5/2023. odbijena je kao neosnovana žalba disciplinski okrivljenog LB, odvjetnika iz [adresa], podnesena protiv presude Disciplinskog suda HOK-a od 28. lipnja 2022. broj DS-76/2018. te je potvrđena presuda Disciplinskog suda HOK-a od 28. lipnja 2022. broj DS-76/2018.

2. Presudom Disciplinskog suda HOK-a od 28. lipnja 2022. broj DS-76/2018. disciplinski okrivljeni LB proglašen je krivim zbog počinjenja tri teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva i to teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 96. točke 3. Statuta HOK-13. opisane pod točkom 1. izreke, za koju mu je na temelju članka 72. stavka 1. točke 3. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/1994., 117/2008., 50/2009., 75/2009. i 18/2011.; dalje: ZO-11.) izrečena disciplinska mjera gubitka prava na obavljanje odvjetništva u trajanju jedne godine te težih povreda dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 96. točaka 17. i 16. Statuta HOK-13., opisanih pod točkama 2. i 3. izreke, te su mu za svaku od tih povreda, na temelju članka 72. stavka 1. točke 2. ZO-11. u vezi s člankom 99. stavkom 2. Statuta HOK-13., izrečene novčane kazne po 2.500,00 kuna što predstavlja protuvrijednost 250 bodova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015.; dalje: Tarifa). Na temelju članka 72. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 72. stavkom 4. ZO- 11., uz primjenu članka 51. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18.; dalje: KZ/11.) u vezi s člankom 76. ZO-11., za teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva opisane u točkama 1., 2. i 3. izreke izrečena mu je jedinstvena disciplinska mjera gubitka prava na obavljanje odvjetništva u trajanju jedne godine.

2.2. Na temelju članka 121. Statuta HOK-13. disciplinski je okrivljenik obvezan snositi troškove disciplinskog postupka 500,00 kuna, a to predstavlja protuvrijednost 50 bodova Tarife. Te je troškove dužan platiti u roku 15 dana od pravomoćnosti te presude u korist žiro računa HOK-a.

3. Protiv presude Višeg disciplinskog suda HOK-a od 15. svibnja 2024. broj VDS- 41/2023. disciplinski je okrivljenik po branitelju, odvjetniku Marku Lešnjakoviću, podnio priziv zbog bitne povrede odredaba procesnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene odredaba materijalnog prava te odluke o kazni i troškovima postupka. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske donese slijedeću presudu: „Usvaja se žalba disciplinskog okrivljenika u cijelosti te se napadnuta II. -stupanjska presuda, a i I.-stupanjska presuda ukidaju u cijelosti te se preinačavaju na način, da se optužnica odbacijue kao nedopuštena te se disciplinskog okrivljenika oslobađa optužbe za učin disciplinske povrede iz čl. 96.

3., 16. i 17. Statuta HOK-a (N.N broj115/2013) i temeljem odredbe čl. 143. Statuta HOK-a (N.N. broj 151/2022), kažnjivo po čl. 72. st. 1. t. 2., 3. i 4. Zakona o odvjetništvu uz primjenu odredaba čl. 51. KZ-a u svezi čl. 76. t. 1., 2. i 3. Zakona o odvjetništvu, a optužba disc. tužitelja odbija kao neosnovana, odnosno da usvoji ovaj priziv i ukine napadanu presudu te uputi predmet II. -stupanjskom disc. sudu na ponovno postupanje i odlučivanje“.

4. Priziv nije osnovan.

5. Disciplinski okrivljenik u prizivu ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024.; dalje: ZKP) tvrdnjom da mu je „uskraćeno pravo na obranu po izabranom branitelju, koji je predmetno bio opunomoćen i pravodobno obavijestio i razlozima svoje spriječenosti“.

5.1. Iznoseći istu argumentaciju, disciplinski okrivljenik u prizivu ističe da drugostupanjska presuda “trpi i bitnu povredu iz članka 468. stavka 3. ZKP-a … u pogledu prava da ga zastupa kvalificirani branitelj u smislu formalne i materijalne obrane … bez ostavljanja primjerenog, a napose barem kraćeg roka da pripremi svoju obranu sa braniteljem te da omogući da s istim pripremi završnu riječ“.

6. Prije svega, treba reći da se, u skladu s odredbom članka 76. ZO-11., u disciplinskom postupku protiv odvjetnika ili odvjetničkog vježbenika na odgovarajući način primjenjuju odredbe kaznenog materijalnog i postupovnog zakonodavstva samo ako nije drukčije određeno statuom ili drugim općim aktom Komore donesenim u skladu sa Zakonom o odvjetništvu i statutu.

6.1. Statutom Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine“ broj 151/2022.) koji je stupio na snagu 30. prosinca 2022., te je u primjeni u ovom disciplinskom postupku, izrijekom su propisane osnove zbog kojih se presuda može pobijati (članak 131. Statuta HOK-22.).

6.2. Tako je kod navođenja bitnih povreda odredba disciplinskog postupka navedeno da apsolutno bitna povreda odredaba disciplinskog postupka postoji ako je Disciplinski sud Komore bio nepropisno sastavljen, ili ako je u izricanju presude sudjelovao sudac koji nije sudjelovao na raspravi; ako je na raspravi sudjelovao sudac koji se morao izuzeti; ako je optužba prekoračena; ako je u povodu pravnog lijeka koji je izjavljen samo u korist disciplinskog okrivljenika, presuda izmijenjena na njegovu štetu ili ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće nema razloge, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim tijekom postupka i samih tih isprava ili zapisnika (članak 132. stavak 1. Statuta HOK- 22.).

6.3. Dakle, za razliku od 11 bitnih povreda odredaba kaznenog postupka koje su propisane kao osnove za pobijane prvostupanjske presude u kaznenom postupku (članak 468. stavak 1. ZKP-a), presuda se u disciplinskom postupku, u skladu s odredbama Statuta HOK-22., može pobijati samo zbog nabrojanih pet postupovnih povreda.

6.4. Nadalje, Statutom HOK-22., kao i odredbama ZKP-a, propisano je da se presuda može pobijati i zbog relativno bitne povrede odredaba disciplinskog postupka koja postoji ako Disciplinski sud Komore pri pripremanju rasprave, ili u tijeku rasprave, ili pri donošenju presude, nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovoga Statuta, a to je utjecalo na pravilnost presude. No, Statutom HOK-22. nije predviđeno da se presuda može pobijati zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka propisane člankom 468. stavkom 2. ZKP-a koja postoji ako se presuda temelji na nezakonitom dokazu te ako je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7. Slijedom navedenog, prilikom razmatranja osnovanosti prigovora istaknutih u prizivu, potrebno je, imajući na umu odredbe Statuta HOK-22., najprije utvrditi je li uopće riječ o povredi zbog koje je presudu disciplinskog suda dopušteno pobijati.

8. U tom je smislu Sud utvrdio da je u predmetnom prizivu disciplinski okrivljenik istaknuo ostvarenje bitne povrede odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 3. ZKP-a koja se ne može podvesti ni pod jednu apsolutno bitnu povredu odredaba disciplinskog postupka propisanu Statutom HOK-22. pa je očito riječ o povredi koju prizivom nije dopušteno isticati.

9. No, disciplinski okrivljenik iz istih razloga (rasprava je provedena bez nazočnosti branitelja disciplinskog okrivljenika koji je svoj nedolazak ispričao) u prizivu upire i na ostvarenje bitne povrede odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP- a. Ta se povreda može podvesti pod relativno bitnu povredu odredaba disciplinskog postupka propisanu člankom 132. stavkom 2. Statuta HOK-22., u smislu je li Disciplinski sud Komore u tijeku rasprave nepravilno primijenio neku odredbu ovog Statuta, a to je utjecalo na pravilnost presude.

10. Prema članku 116. Statuta HOK-22., rasprava se može održati u odsutnosti uredno pozvanog disciplinskog okrivljenika koji svoj izostanak nije opravdao, a dana mu je mogućnost da se pisano očituje na navode iz disciplinske prijave te na optužbu koja mu se stavlja na teret ili ako iz njegovog ponašanja proizlazi kako je njegov izostanak usmjeren na odugovlačenje postupka ili očito bezrazložno izbjegava sudjelovati u postupku. Odredbom članka 117. Statuta HOK-22. propisano je da se rasprava može održati i u odsutnosti uredno pozvanog disciplinskog tužitelja te branitelja okrivljenika. Dakle, samo je kod održavanja rasprave bez prisutnosti disciplinskog okrivljenika propisano ispunjenjem kojih pretpostavki do toga može doći, dok održavanje rasprave bez prisutnosti branitelja disciplinskog okrivljenika nije uvjetovano poduzimanjem nikakvih prethodnih postupovnih radnji. Prema tome, Disciplinski sud HOK-a je pravilno i na zakonu osnovano postupio kada je raspravu određenu za 28. lipnja 2021. proveo u odsutnosti branitelja disciplinskog okrivljenika pa nema govora o ostvarenju povrede iz članka 132. stavka 2. Statuta HOK-22.

10.1. Pritom treba navesti i da je disciplinskom okrivljeniku i njegovom branitelju omogućeno pripremanje obrane te su u više navrata na njihove zamolbe rasprave odgađane. Istovremeno, disciplinskom je okrivljeniku omogućeno iznošenje obrane što je on i iskoristio i to ne samo očitujući se pisanim podnescima na disciplinske prijave i optužnice, nego i iznošenjem obrane na raspravi održanoj 23. studenog 2020. u prisutnosti branitelja. Stoga nema govora ni o „uskraćivanju“ broj prava na obranu, kako to neosnovani tvrdi disciplinski okrivljenik u prizivu.

11. Disciplinski okrivljenik prizivom upire i na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a tvrdnjom da mu je „potpuno nepotrebno povrijeđeno pravo na pravično suđenje“. No, iz već naprijed obrazloženih razloga tu povredu u disciplinskom postupku prizivom nije dopušteno isticati.

12. Disciplinski okrivljenik u prizivu, nadalje, ističe bitnu povredu odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a odnosno apsolutno bitnu povredu odredaba disciplinskog postupka iz članka 132. stavka 1. alineje 5. Statuta HOK-22. Tvrdi da prvostupanjska i drugostupanjska presuda ne sadrže razloge te ih uopće nije moguće valjano ispitati. Pritom tvrdi i da drugostupanjska presuda ne sadrži razloge u pogledu postupanja po službenoj dužnosti ni o primjeni odredaba o zastari, potom da ne sadrži razloge u pogledu tvrdnji iz očitovanja i obrane disciplinskog okrivljenika te dokaza o izvršenim dostavama kao niti u pogledu izostanka odredaba o uračunavanju izdržane mjere zabrane obavljanja odvjetničke djelatnosti. Ističe da tom presudom „nedopustivo i nezakonito ništa iz podnijete žalbe niti je cijenjeno i riješeno, niti utvrđivano i riješavano“.

13. Tvrdnje disciplinskog okrivljenika nisu osnovane.

14. Naime, drugostupanjski je sud razmotrio i ocijenio gotovo sve bitne žalbene prigovore osuđenika, dajući pritom jasne, dostatne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio argumentaciju iz prvostupanjske presude, a time i razloge na temelju kojih je utvrđeno da je disciplinski okrivljenik počinio terećena disciplinska djela. Također je drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu ispitao i po službenoj dužnosti te pritom nisu nađene povrede zakona.

14.1. Naime, obrazloženje presude drugostupanjskog suda koncipirano je na način da je drugostupanjski sud najprije interpretirajući žalbene navode po zakonskim osnovama za žalbu, prenio prigovore iz žalbe disciplinskog okrivljenika.

14.2. Potom je drugostupanjski sud, ocjenjujući žalbene navode, otklonio prigovor ostvarenja bitnih povreda odredaba disciplinskog postupka ističući da je disciplinski okrivljenik „sve prigovore i primjedbe u pravcu valjanosti postupka koji je prethodio donošenju mjere obustave prava na obavljanje odvjetništva mogao isticati isključivo u tom postupku“ te da je „disciplinskom okrivljeniku i njegovom branitelju omogućeno pripremanje obrane, u više navrata odgađane rasprave te time omogućeno i dodatno pripremanje obrane, omogućeno iznošenje obrane, a završna riječ stranaka nije regulirana kao poseban institut niti je za istu propisom predviđena mogućnost posebnog pripremanja“.

14.3. Zatim je, razmatrajući žalbene navode s osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dajući kritički osvrt dokazne građe za svaku točku izreke presude ocijenio pravilnim vrednovanje dokaza po prvostupanjskom sudu, smatrajući ih uvjerljivom osnovom za osuđujuću presudu. Tako je istakao da su „utvrđenja i obrazloženje kao i razlozi izneseni u presudi suda prvog stupnja u potpuni i valjani, pa ih i ovaj sud kao takve prihvaća“ te da je “zaključak suda prvog stupnja u cijelosti valjan na temelju priležećih i provedenih dokaza, kako u pravcu činjeničnog stanja, tako i nesumnjivog i potpuno izvjesnog postojanja inkriminiranih djela“ pa da „slijedom toga ne postoje niti uvjeti za primjenu načela in dubio pro reo“. Pri tome je naveo i iz kojih razloga ocjenjuje paušalnim prigovore žalbe vezano uz neprovođenje grafološkog vještačenja potpisa na povratnicama i dostavnicama navodeći da je riječ o nabrajanju „hipotetskih okolnosti bez ikakve stvarne korelacije sa nesporno utvrđenim činjeničnim stanjem“.

14.4. U nastavku odluke drugostupanjski sud je sud u odnosu na odluku o disciplinskoj mjeri naveo da „izrečena sankcija u potpunosti je adekvatna, te primijenjena uz potrebno i valjano obrazloženje svih okolnosti o kojim ovisi vrsta i visina kazne“.

14.5. Prihvaćanjem, na taj način, utvrđenja i zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi uključujući ocjenu provedenih dokaza te dovodeći ih u vezu s tvrdnjama iz obrane disciplinskog okrivljenika, ne znači da je drugostupanjski sud ignorirao navode iz žalbe niti povrijedio „načelo utvrđivanja materijalne istine“ kako se to tvrdi prizivom, nego pokazuje da se žalbom, ustvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drugačija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, no, to ovdje nije slučaj.

14.6. Premda je disciplinski okrivljenik u pravu kada u prizivu tvrdi da je drugostupanjski sud propustio dati ocjenu žalbenih prigovora o neuračunavanju izrečene mjere obustave prava na obavljanje odvjetničke službe, to ovdje nije od utjecaja na pravilnost presude. O tomu će više biti riječi u nastavku ove odluke kod ocjene prigovora o povredi Kaznenog zakona i Statuta HOK-22.

14.7. Ni propust drugostupanjskog suda da iznese razloge odnosno dade ocjenu dokazne snagu podnesaka ĐB koji su u tijeku žalbenog postupka dostavljeni predsjedniku Disciplinskog suda HOK-a, nije od utjecaja na pravilnost presude. Naime, tim se podnescima u biti iznosi mišljenje ĐB o tome da je konkretan disciplinski postupak „smontiran“ te da je disciplinski okrivljenik „žrtva pravosudnog sustava“, bez iznošenja konkretnih saznanja o počinjenju disciplinskih djela zbog kojih je disciplinski okrivljenik proglašen krivim. S druge strane, pravomoćna se presuda temelji na čitavom nizu dokaza čija je vjerodostojnost pravilno cijenjena i koji su dovedeni u međusobnu vezu, slijedom čega su i zaključci o dokazanosti navoda optužbe izvedeni pravilno.

14.8. Konačno, disciplinski okrivljenik u prizivu tvrdi da je drugostupanjski sud „ignorirao“ odredbe o zastari disciplinskog progona. No, drugostupanjski je sud, kao što je već naprijed navedeno, postupajući u skladu s člankom 138. stavkom 1. Statuta HOK-22., ispitao prvostupanjsku presudu i pritom nije našao da su ostvarene povrede na koje pazi po službenoj dužnosti. Prema tome, drugostupanjski sud je očito razmatranjem povreda Statuta (s pravom) utvrdio da nije nastupila zastara disciplinskog progona pa nije bilo potrebe u odluci iznositi razloge za povrede koje nisu utvrđene. Uostalom, i sam disciplinski okrivljenik je u žalbi, prigovarajući održavanju rasprave bez prisustva njegovog branitelja, istaknuo da u predmetnom disciplinskom postupku nije bilo „razloga nekakove hitnosti niti prijetnje nastupa zastare“.

15. Pobijajući disciplinsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, disciplinski okrivljenik ponavlja prigovore istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude, ne iznoseći ništa novoga što već nije bilo predmetom ocjene prvostupanjskog i drugostupanjskog disciplinskog suda, o čemu su već u pobijanoj presudi navedeni valjani i logični razlozi, koji prizivom nisu dovedeni u sumnju.

16. Tako, u odnosu na djelo opisano pod točkom 1.) izreke kojom je proglašen krivim što je tijekom trajanja mjere obustave prava na obavljanje odvjetništva pristupio u kaznenom predmetu koji se vodio pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Kzm-186/2013. te predao punomoć za zastupanje optuženika i tražio odgodu rasprave, disciplinski okrivljenik u prizivu tvrdi da je riječ o postupku u kojem je stranku zastupao već otprije pa da je na poziv suda za dostavljanjem punomoći samo otklonio formalni nedostatak.

16.1. No, disciplinski sud HOK-a s pravom ne prihvaća takve tvrdnje disciplinsko okrivljenika. Naime, u spisu postoje preslike dijelova spisa predmeta Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja Kzm-186/2013. koju je sačinio Disciplinski sud HOK-a po izvršenom neposrednom uvidu u taj predmet te sadržaja zapisnika s rasprave vođene 8. ožujka 2013. Iz tih isprava jasno proizlazi da je disciplinski okrivljenik pristupio na raspravu održanu 8. ožujka 2017., dostavio punomoć te zatražio odgodu rasprave radi pripreme obrane, dakle, da je obavljao odvjetničke poslove za vrijeme trajanja mjere obustave prava na obavljanje odvjetništva.

16.2. Stoga, istaknutim prigovorima nisu dovedena u dvojbu pravilna utvrđenja odlučnih činjenica prvostupanjskog suda.

16.3. Kraj takvog stanja stvari, prigovori disciplinskog okrivljenika da ga se činjeničnim opisom pogrešno tereti da je na punomoć stavio svoj žig i paraf jer da žiga nema, a da je potpis opunomoćiteljev, ne dovode u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je disciplinski okrivljenik opisanim postupanjem počinio težu povredu dužnosti obavljanja odvjetništva iz članka 96. točke 3. ZO-11.

16.4. Također, kraj nesporne činjenice da se mjera obustave prava na obavljanje odvjetništva primjenjivala od 26. veljače 2015. do 23. listopada 2017., tvrdnjama kojima disciplinski okrivljenik prigovara zakonitosti rješenja od 9. veljače 2015. kojim mu je obustavljeno pravo na obavljanje odvjetništva upirući da protiv njega nikada ni nije bio vođen taj postupak, da mu to rješenje nikada nije bilo uručeno pa da mu nije bilo ni omogućeno ulaganje pravnih lijekova, nemaju značaja na pravilnost pobijane presude.

17. Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja u odnosu na djelo opisano pod točkom 2. izreke, disciplinski okrivljenik u prizivu tvrdi da nema dokaza da je osobno na očitovanje zaprimio disciplinsku prijavu te da mu je neosnovano odbijen prijedlog za provođenjem vještačenja potpisa na dostavnici koja je u spisu jer da je iz osobnih isprava i drugih isprava u arhivi HOK-a vidljivo da je riječ o različitim rukopisima.

17.1. No, prvostupanjski je sud s pravom odbijajući dokazni prijedlog obrane za provođenjem grafološkog vještačenja potpisa na dostavnicama i povratnicama naveo da ne postoji ništa što bi upućivalo na sumnju da se na dostavnici od 28. kolovoza 2018. ne nalazi paraf disciplinskog okrivljenika, a osobito zato što je sva slična pismena tako parafirao. U tom smislu i Viši disciplinski sud HOK-a sasvim pravilno primjećuje da „pravila o dostavi, kako postupovnog zakona, tako i propisa po kojima poštanska služba vrši dostavu, ne ostavljaju nikakvu sumnju u valjanost i istinitost potpisa kojima se potvrđuje preuzimanje pismena“.

18. Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja u odnosu na djelo opisano pod točkom 3. izreke, disciplinski okrivljenik u prizivu tvrdi da dostava dopisa kojima ga se pozivalo na dostavu predmetnih polica osiguranja nije izvršena osobno po ovlaštenom zastupniku HOK-a pa da ni nije mogao počiniti disciplinsko djelo. No, iz spisa predmeta jasno proizlazi da je disciplinskom okrivljeniku navedeni dopis od strane HOK-a, nakon što mu je u nekoliko navrata dostavljen putem elektroničke pošte, i osobno uručen putem pošte, kako je to navedeno u činjeničnom opisu disciplinskog djela zbog kojega je proglašen krivim.

18.1. Ni tvrdnja da mu je u inkriminirano vrijeme nesporno bila izrečena mjera zabrane obavljanja odvjetničke djelatnosti slijedom čega u skladu s odredbama o osiguranju nije bilo moguće osigurati djelatnost koja se ne obavlja, ne otklanja njegovu odgovornost za počinjenje teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 96. točke 16. Statua HOK-13.

18.2. Naime, člankom 44. stavkom 1. ZO-11. propisano je da se odvjetnik dužan osigurati od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva. Stavkom 6. tog članka propisano je da je povreda obveze osiguranja od odgovornosti, odnosno plaćanja naknade Komori za osiguranje teža povreda odvjetničke dužnosti. S tim u vezi je na sjednici Upravnog odbora HOK-a održanoj 6. lipnja 2009. donesen zaključak da odvjetnici HOK-a moraju biti osigurani od odgovornosti za štetu koju bi mogli počiniti trećima obavljanjem odvjetništva sve dok su upisani u Imenik odvjetnika bez obzira na to imaju li odobren privremeni prekid obavljanja odvjetničke djelatnosti ili im je iz određenih razloga izrečena obustava obavljanja odvjetništva.

18.3. U ovom disciplinskom predmetu nije sporno da se disciplinski okrivljenik u inkriminiranom razdoblju, unatoč citiranim zakonskim odredbama izrijekom propisanim obvezama, nije osigurao od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva premda je tijekom cijelog tog razdoblja bio član HOK-a te upisan u Imenik odvjetnika.

18.4. Stoga je disciplinski okrivljenik opisanim postupanjem povrijedio svoje dužnosti prema tijelima Komore. Zato je s pravom proglašen krivim zbog teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 96. točke 16. Statuta HOK-13. Takav zaključak je u skladu i sa stavom Vrhovnog suda Republici Hrvatskoj izraženim u presudi od 26. rujna 2018. broj Ur 5/2018-5.

18.5. Prema tome, iznesenim prigovorima nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica ni u tom dijelu presude.

19. Slijedom svega navedenog, činjenično stanje je u provedenom dokaznom postupku izvedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom potpuno i pravilno utvrđeno te je izveden ispravan zaključak da je disciplinski okrivljenik postupanjem opisanim u izreci presude počinio teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 96. točaka 3., 16. i 17. Statuta HOK-13.

20. Prigovarajući pravilnosti pobijane presude, disciplinski okrivljenik u prizivu tvrdi da se „ovako izrečenom kaznom potpuno … ignorira primjena odgovarajućih odredaba u pogledu uračunavanja kazne, a koju je disciplinski okrivljenik izdržao temeljem odnosne mjere“. No, budući da se mjera zabrane obavljana odvjetništva u disciplinsku mjeru uračunava u onom disciplinskom postupku zbog čijeg pokretanja je došlo do njezinog izricanja slijedom čega je predmetna mjera zabrane već uračunata u disciplinsku mjeru koja je disciplinskom okrivljeniku izrečena pravomoćnom presudom Disciplinskog suda od 9. ožujka 2020. broj DS-24/2015., nema govora o počinjenju povrede iz članka 133. alineje 5. Statuta HOK-22., na koju takvim prigovorima disciplinski okrivljenik smjera.

21. Neosnovani su i prigovori disciplinskog okrivljenika kojima vezano uz postojanje postupovne smetnje za vođenje predmetnog disciplinskog postupka u prizivu ističe da su „zastarni rokovi za teža disciplinska djela 4 godine, a lakša 2 godine, pri čemu, sukladno svim izmjenama Zakona o odvjetništvu, odnosnim odredbama je propisana primjena ranijeg Zakona o odvjetništvu“ te da je „već I.-stupanjska presuda donijeta nezakonito, kršeći odredbe o zastari disciplinskog progona iz članka 79. Zakona o odvjetništvu“.

22. Naime, prema odredbama Statuta HOK-13., koji je u ovom disciplinskom predmetu bio na snazi prilikom podnošenja disciplinskih prijava protiv disciplinskog okrivljenika, disciplinski je postupak započinjao danom dostave prijavljenome disciplinske prijave sa svim prilozima uz poziv na pisano očitovanje te upozorenje da u slučaju neočitovanja u rečenom roku čini težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva (članak 106. stavak 1. Statuta HOK-13.). Prema tome, predmetni je disciplinski postupak pokrenut 4. rujna 2017. kada je disciplinski okrivljenik na očitovanje zaprimio disciplinsku prijavu vezanu uz djelo iz točke 1. izreke presude odnosno 26. studenog 2018. kada je na očitovanje zaprimio disciplinsku prijavu vezano uz djelo opisano u točki 3. izreke presude.

22.1. Odredbom članka 25. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 126/2021.; dalje: ZIDZO), koji je stupio na snagu 2. prosinca 2021., izrijekom je propisano da će se postupci započeti po odredbama Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/1994., 117/2008., 50/2009., 75/2009. i 18/2011.), a koji ne budu dovršeni do dana stupanja na snagu tog Zakona, dovršiti po odredbama Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/1994., 117/2008., 50/2009., 75/2009. i 18/2011.).

22.2. Prema tome, ovdje je u primjeni Zakon o odvjetništvu zaključno s izmjenama i dopunama tog Zakona od 9. veljače 2011. („Narodne novine“ broj 18/2011.). Premda je tim Zakonom u odredbi članka 79. stavka 1. ZO-11. doista propisano da zastara pokretanja postupka za teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva nastupa nakon četiri godine, a za lakše povrede nakon dvije godine od dana izvršene povrede, disciplinski okrivljenik zaboravlja da je stavkom 4. tog članka izrijekom propisano da zastara pokretanja i vođenja disciplinskog postupka nastupa u svakom slučaju kada protekne dvostruko vremena koliko je određeno stavkom 1. tog članka. Prema tome, nema govora o nastupu zastare pokretanja i vođenja disciplinskog postupka.

22.3. Treba reći i to da zastara nije povlastica za počinitelja, kako to smatra disciplinski okrivljenik, nego institut donesen zbog oportuniteta. Stoga se, u situaciji da zastara po prijašnjem zakonu nije nastupila do trenutka odlučivanja, zastara prosuđuje prema novom zakonu i onda kad je novim zakonom produljen rok zastare. Već je navedeno da je Zakon o odvjetništvu posljednji puta izmijenjen 2. prosinca 2021. Odredbom članka 22. ZIDZO-a izmijenjena je i odredba o zastari pa sada disciplinski progon zastarijeva nakon osam godina za teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva odnosno nakon četiri godine za lakše potvrde dužnosti i ugleda odvjetništva (članak 79. stavak 1. Zakona o odvjetništvu [„Narodne novine“ broj 9/1994., 117/2008., 50/2009., 75/2009., 18/2011. i 126/2021.; dalje ZO-21.]). Pri tome je također propisano da će se, ako se prije nastupa zastare disciplinskog progona ili zastare izvršenja presude disciplinske mjere promijeni rok zastare, primijeniti zastarni rokovi novog zakona (članak 79. stavak 4. ZO-21.).

22.4. Imajući na umu sadržaj prethodno navedenih odredaba ZO-11. i odredaba ZO-

21. te činjenicu da su disciplinska djela zbog čijeg počinjenja je disciplinski okrivljenik pobijanim presudama proglašen krivim počinjena 8. ožujka 2017., 4. rujna 2017. te 31. siječnja 2018., neosnovane su tvrdnje disciplinskog okrivljenika da su u konkretnom predmetu „svi prijestupi zaključno sa 31. siječnja 2022. god. u zastari disciplinskog progona“. Prema tome, nema govora ni o ostvarenju povrede Statuta HOK-22. iz članka 133. alineje 3. Statuta HOK-22.

23. Disciplinski okrivljenik u prizivu, upirući na kontradiktornosti u presudama prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, ističe da su „zasnovane na različitim odredbama materijalnog i procesnog prava, a u tom smislu čak i uvodno se naznačava primjena odredaba Statuta HOK-a iz 2013. god., da bi se kasnije presuda temeljila na odredbama Statuta HOK-a iz 2022. god. iako se radi o stegovnim prijestupima od 2017. i 2018.“

23.1. No, imajući na umu da Statut HOK-a u sebi sadrži i materijalne i postupovne odredbe, prvostupanjski sud se s pravom prilikom označavanja disciplinskog djela pozvao na odredbe Statuta HOK-13. koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela (jer nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno povredom povreda dužnosti i ugleda odvjetništva). Isto tako se prilikom obrazlaganja radnji poduzetih u disciplinskom postupku prvostupanjski sud s pravom pozvao na odredbe Statuta HOK-22. s obzirom na to da je njegovim prijelaznim i završnim odredbama izrijekom propisano da će se postupci koji su započeli prije stupanja na snagu tog Statuta nastaviti po odredbama tog Statuta.

24. Osporavajući presudu Disciplinskog suda HOK-a u dijelu odluke o kazni disciplinski okrivljenik u prizivu tvrdi da je disciplinska mjera „izrečena neprimjereno i nesrazmjerno s obzirom na izbor i vrstu kazne budući da bi i sama opomena u ovim okolnostima bila prije svega neosnovana, a svakako više nego dovoljna“.

25. No, disciplinskom okrivljeniku je osnovano, imajući na umu okolnosti koje su, u smislu članka 47. KZ/11., koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 76. ZO-a, odlučne za proces individualizacije disciplinske mjere, a kojima je prvostupanjski sud dao pravilan značaj, izrečena jedinstvena disciplinska mjera gubitka prava na obavljanje odvjetništva u trajanju jedne godine.

26. Naime, prilikom određivanja visine i vrste disciplinske mjere disciplinskom okrivljeniku je pravilno otegotnom cijenjena dosadašnja osuđivanost (od 2013. do 2020. u četiri navrata osuđivan zbog težih povreda dužnosti i ugleda odvjetništva) koja upućuje ne samo na visok stupanj upornosti u protupravnom postupanju, nego i na izostanak bilo kakve kritičnosti i svijesti o tome da se takvim ponašanjem narušava čast i ugled odvjetništva. Olakotne okolnosti nisu nađene.

27. Stoga i ovaj Sud nalazi da se izrečena disciplinska mjera ukazuje primjerenom težini, posljedicama djela i stupnju krivnje te je opravdano očekivati da će se upravo tom mjerom postići ciljevi specijalne i generalne prevencije propisani u članku 41. KZ/11.

28. Budući da je disciplinski okrivljenik pobijanom presudom proglašen krivim zbog počinjenja disciplinskih djela, to je s pravom, u skladu s odredbom članka 125. stavka 2. alinejom 4. Statuta HOK-22., obvezan na plaćanje troškova disciplinskog postupka pa su u cijelosti neosnovani i paušalni prigovori disciplinskog okrivljenika kojima upire na nezakonitost odluke o troškovima postupka.

29. Slijedom svega navedenog, a budući da ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točkama 1. i 2. ZKP-a, nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede zakona na čije se postojanje pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 482. ZKP-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 11. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja