Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-724/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Vitomiru Boiću, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d. iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn- 145/2022-5 od 27. kolovoza 2024., 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-145/2022-5 od 27. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I. Tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, na ime naknade štete, isplati iznos od 391,03 eura (tristo devedeset jedan euro i tri centa) sa zateznom kamatom od 3. ožujka 2020. pa do isplate, po stopi od 6,11 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. "

odbija se u cijelosti kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknaditi tuženiku Croatia osiguranje d.d. trošak parničnog postupka u iznosu od 6,64 eura u roku od 15 dana.''

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Sud je odbio tužbeni zahtjev zauzimajući stav da se ima primijeniti čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, te da obveza tuženika postoji samo onda ukoliko postoji razlika između mirovine koja je osiguraniku tužitelja utvrđena rješenjem i na temelju kojeg su vršene isplate mirovine kroz utuženo razdoblje, te invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stav je suda da se treba utvrditi razmjerni iznos mirovine koji je tuženik kao stvarnu štetu dužan naknaditi tužitelju, a da se taj „razmjerni iznos“ određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Tužitelj je bio u obvezi predložiti dokaz o razmjernom iznosu mirovine, a što tužitelj nije učinio. Tužitelj ističe da se ovdje ne može primijeniti čl. 27. ZOOP-a jer je u konkretnom slučaju u pitanju naknada štete zbog isplaćene invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada. Postavlja se pitanje kako to da tužitelj nema pravo na naknadu štete kad i sam ZOOP kaže da tužitelj ima pravo na naknadu štete i prema propisima o mirovinskom osiguranju. U ovom predmetu je utvrđeno da šteta postoji, te je istu tuženik naknađivao tužitelju, uključujući i utuženi period. Tuženik je platio razmjerni dio mirovine isplaćene po osnovi ozljede na radu. Gramatičkim tumačenjem odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a dovelo bi do situacije da društvo za osiguranje apsolutno nikada ne naknađuje štetu tužitelju, jer je uvijek iznos invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu veći od iznosa koji se utvrđuje sukladno pravilima o mirovinskom osiguranju u slučaju ozljede izvan rada. Tužitelj u utuženom periodu ima pravo na naknadu štete od tuženika u punom iznosu isplaćene invalidske mirovine.

Nema mjesta utvrđivanju razmjernog iznosa mirovine, zbog čega je jasno da je prvostupanjska presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka te je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a zbog čega nije pravilno utvrdio ni činjenično stanje. Predlaže se pobijanu presudu preinačiti na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja i odbije zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, izreka presude je razumljiva, neproturječna sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi su jasni i neproturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika te stoga sud prvoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju ukazuje žalba tužitelja, a nisu počinjene niti ostale bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Suprotno žalbenim navodima tužitelja sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama. Stoga zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a tužitelj vlastitom ocjenom izvedenih dokaza nije uspio dovesti u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.

6. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

7. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da nije sporna pasivna legitimacija tuženika kao osiguratelja vozila reg. oznake [registarska oznaka]

- da nije sporan nastanak prometne nezgode 3. veljače 1992.

- da nije sporno da je osiguranik tužitelja NA u prometnoj nezgodi zadobio tjelesne ozljede zbog kojih mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu

- da je tužitelj protiv tuženika po istom pravnom osnovu već vodio postupke za naknadu štete pred Trgovačkim sudom u Osijeku

- da je tuženik presudom broj P-74/12 od 27. rujna 2013. obvezan na naknadu štete

- da je osiguranik tužitelja od tuženika ostvario pravo na naknadu štete po presudi Općinskog suda u Županji broj P-275/92 od 24. ožujka 1994.

- da nije sporno da tužitelj i nadalje isplaćuje invalidsku mirovinu NA, pa mu je u razdoblju od 1. veljače 2017. do 31. siječnja 2020. isplatio ukupan iznos od 37.770,30 kn

- da taj iznos tužitelj umanjuje za 40 % doprinosa prometnoj nesreći svog osiguranika, te šteta koju trpi iznosi 22.662,18 kn

- da je tuženik tužitelju isplatio iznos od 19.715,94 kn, na ime naknade štete za razdoblje od 1. veljače 2017. do 31. siječnja 2020.

- da je sporno je li tuženik dužan tužitelju isplatiti daljnji iznos od 2.946,24 kn, odnosno 391,03 eura

- da tuženik tvrdi da je na temelju čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu dužan tužitelju naknaditi razmjerni iznos mirovine oštećene osobe

- da tužitelj tvrdi da mu je tuženik na temelju čl.161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju dužan naknaditi utuženi iznos

- da prvostupanjski sud smatra da se na konkretan slučaj ima primijeniti odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu

- da obveza tuženika postoji samo onda ukoliko postoji razlika između mirovine koja je osiguraniku tužitelja utvrđena rješenjem i na temelju kojeg su vršene isplate mirovine kroz utuženo razdoblje, te invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu

- da osnovanost tužbenog zahtjeva ovisi o tome postoji li takva razlika ili ne

- da je činjenica da je ZMO kasniji zakon, ali ZOOP uređuje užu problematiku, odgovornost za štetu nastalu u promet

- da se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori

- da se treba utvrditi razmjerni iznos mirovine koji je tuženik kao stvarnu štetu dužan naknaditi tužitelju

- da se razmjerni iznos određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu

- da je tužitelj bio u obvezi predložiti dokaz o razmjernom iznosu mirovine, a tužitelj to nije učinio

- da se izračun razmjernog dijela isplaćene mirovine odnosi na razmjerni iznos isplaćene invalidske mirovine koji odgovara preostalom vremenu mirovinskog staža i godina života oštećene osobe do stjecanja prava na starosnu mirovinu

- da ne sadrži izračun razlike između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a osiguraniku i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu

- da sud odlučnu činjenicu na temelju izvedenih dokaza nije mogao utvrditi, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a tužbeni zahtjev odbio i odlučio kao u izreci pobijane presude

- da je odluka o trošku parničnog postupka donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

8. Na valjano utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno, u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, a to je u konkretnom slučaju Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 - dalje: ZOOP). Takvo stajalište izraženo je i u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. Rev 2538/2018-2 od 12. siječnja 2022., Rev- x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2002. i Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020.

9. Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, stavkom 2. propisano je da se između ostalih stvarnom štetom smatra i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Stavak 4. čl. 27. ZOOP-a propisuje da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

10. Stoga nije osnovan žalbeni navod tužitelja da je na odnose stranaka valjalo primijeniti odredbe čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme predmetnih isplata ("Narodne novine", broj 157/13 - dalje: ZMO), a koji navodi predstavljaju osnovu žalbe tužitelja.

11. Naime, pravilno je sud prvog stupnja primijenio upravo odredbe iz čl. 27. st. 1. ZOOP-a po kojoj odredbi je tuženik, kao društvo za osiguranje, obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu, dakle svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, sve dokle se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama obveza preuzetih u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime mirovine, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika (čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a).

12. Pri tome pravilno sud prvog stupnja primjenjuje odredbu čl. 219. ZPP-a te navodeći da je na tužitelju teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva u smislu iznosa određenog čl. 27. st. 3. ZOOP-a, a taj iznos tužitelj nije dokazao. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je tužitelj kao dokaz nastale štete dostavio obračun isplaćene mirovine odnosno izvršenih isplata, međutim navedeno ne dokazuje štetu koju je tužitelju dužan nadoknaditi tuženik u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, odnosno ne dokazuje upravo razliku na koju po odredbama ZOOP-a bi imao pravo tužitelj te stoga pravilno odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Vezano na žalbene navode tužitelja koji se odnose na to koji materijalno pravni propis valja primijeniti u ovom slučaju, valja istaći da isti predstavljaju njegovo viđenje materijalnog prava te njegovo tumačenje odredbi ZOOP-a i ZMO-a. Pri tome valja istaći da sud nije vezan uz pravnu osnovu tužbe već je vezan uz činjenična utvrđenja u svakom predmetu te sud samostalno odlučuje koje materijalno pravo će primijeniti na činjenična utvrđenja u svakom predmetu.

14. Žalbu u pogledu odluke o trošku tužitelj posebno ne obrazlaže. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka koji je dosuđen tužitelju uzet iznos koji je dosudio sud prvog stupnja.

15. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 11. veljače 2025.

Sudac

Vitomir Boić