Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-1068/2024-39
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Matiji Šljiviću, odvjetniku u Rovinju-Rovigno, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 140363333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. Hrvoju Matiću i dr., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 20. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 11. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj: 316-137/2005 od 20.12.2005. koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Đordana Pahovića iz Poreča, sklopljen između pravnog prednika tuženice HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., sada ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužitelja ČS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, založnog dužnika i zalogodavatelja te TS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao sudužnika, i to dio odredbe čl. 3. st. 2. navedenog Ugovora u dijelu u kojem je navedeno da se kamate podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja i dio odredbe čl. 4. st. 3. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita u cijelosti vratiti uz valutnu klauzulu, u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja.
IINalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da na ime stjecanja bez osnove, s osnove razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta zbog ugovorene ništetne valutne klauzule, isplati tužitelju ČS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 20.181,00 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako slijedi: na iznos od 0,07 € od 9.1.2006. do isplate; na iznos od 2,95 € od 4.11.2008. do isplate; na iznos od 6,35 € od 2.2.2009. do isplate; na iznos od 3,69 € od 2.2.2009. do isplate; na iznos od 3,64 € od 2.3.2009. do isplate; na iznos od 3,25 € od 1.4.2009. do isplate; na iznos od 2,54 € od 5.5.2009. do isplate; na iznos od 1,62 € od 1.6.2009. do isplate; na iznos od 0,59 € od 1.7.2009. do isplate; na iznos od 1,02 € od 3.8.2009. do isplate; na iznos od 1,69 € od 2.9.2009. do isplate; na iznos od 1,16 € od 1.10.2009. do isplate; na iznos od 0,87 € od 2.11.2009. do isplate; na iznos od 1,75 € od 11.1.2010. do isplate; na iznos od 2,65 € od 11.1.2010. do isplate; na iznos od 3,31 € od 2.2.2010. do isplate; na iznos od 2,97 € od 4.3.2010. do isplate; na iznos od 5,15 € od 1.4.2010. do isplate; na iznos od 3,90 € od 3.5.2010. do isplate; na iznos od 4,81 € od 2.6.2010. do isplate; na iznos od 8,06 € od 5.7.2010. do isplate; na iznos od 7,10 € od 3.8.2010. do isplate; na iznos od 10,80 € od 3.9.2010. do isplate; na iznos od 9,02 € od 1.10.2010. do isplate; na iznos od 7,52 € od 5.11.2010. do isplate; na iznos od 10,93 € od 2.12.2010. do isplate; na iznos od 14,87 € od 4.1.2011. do isplate; na iznos od 12,34 € od 4.2.2011. do isplate; na iznos od 11,52 € od 2.3.2011. do isplate; na iznos od 10,94 € od 7.4.2011. do isplate; na iznos od 12,53 € od 6.5.2011. do isplate; na iznos od 17,17 € od 6.6.2011. do isplate; na iznos od 15,18 € od 5.7.2011. do isplate; na iznos od 24,53 € od 4.8.2011. do isplate; na iznos od 25,41 € od 6.9.2011. do isplate; na iznos od 16,63 € od 6.10.2011. do isplate; na iznos od 17,35 € od 7.11.2011. do isplate; na iznos od 16,05 € od 6.12.2011. do isplate; na iznos od 18,02 € od 9.1.2012. do isplate; na iznos od 19,20 € od 7.2.2012. do isplate; na iznos od 17,84 € od 6.3.2012. do isplate; na iznos od 18,33 € od 11.4.2012. do isplate; na iznos od 18,10 € od 7.5.2012. do isplate; na iznos od 19,47 € od 8.6.2012. do isplate; na iznos od 17,98 € od 6.7.2012. do isplate; na iznos od 18,92 € od 7.8.2012. do isplate; na iznos od 17,41 € od 9.9.2012. do isplate; na iznos od 16,87 € od 3.10.2012. do isplate; na iznos od 18,53 € od 7.11.2012. do isplate; na iznos od 17,81 € od 5.12.2012. do isplate; na iznos od 18,47 € od 12.1.2013. do isplate; na iznos od 17,76 € od 9.2.2013. do isplate; na iznos od 15,71 € od 10.3.2013. do isplate; na iznos od 18,83 € od 14.4.2013. do isplate; na iznos od 16,88 € od 9.5.2013. do isplate; na iznos od 17,15 € od 10.6.2013. do isplate; na iznos od 15,90 € od 8.7.2013. do isplate; na iznos od 16,95 € od 9.8.2013. do isplate; na iznos od 17,14 € od 9.9.2013. do isplate; na iznos od 17,38 € od 11.10.2013. do isplate; na iznos od 17,99 € od 7.11.2013. do isplate; na iznos od 17,59 € od 3.12.2013. do isplate; na iznos od 17,93 € od 15.1.2014. do isplate; na iznos od 18,91 € od 6.2.2014. do isplate; na iznos od 17,35 € od 5.3.2014. do isplate; na iznos od 18,75 € od 7.4.2014. do isplate; na iznos od 17,93 € od 8.5.2014. do isplate; na iznos od 18,37 € od 9.6.2014. do isplate; na iznos od 18,67 € od 28.8.2014. do isplate; na iznos od 19,60 € od 28.8.2014. do isplate; na iznos od 19,51 € od 5.9.2014. do isplate; na iznos od 19,53 € od 6.11.2014. do isplate; na iznos od 20,32 € od 6.11.2014. do isplate; na iznos od 19,67 € od 5.12.2014. do isplate; na iznos od 20,37 € od 31.12.2014. do isplate; na iznos od 20,42 € od 31.1.2015. do isplate; na iznos od 15,81 € od 28.2.2015. do isplate; na iznos od 17,51 € od 31.3.2015. do isplate; na iznos od 16,94 € od 7.5.2015. do isplate; na iznos od 8,75 € od 8.6.2015. do isplate; na iznos od 8,47 € od 6.7.2015. do isplate; na iznos od 8,75 € od 31.7.2015. do isplate; na iznos od 8,40 € od 9.9.2015. do isplate; na iznos od 8,13 € od 2.10.2015. do isplate; na iznos od 8,40 € od 9.12.2015. do isplate; na iznos od 8,70 € od 9.12.2015. do isplate; na iznos od 8,99 € od 31.12.2015. do isplate; na iznos od 11,78 € od 1.2.2016. do isplate; na iznos od 11,00 € od 1.3.2016. do isplate; na iznos od 11,19 € od 4.4.2016. do isplate; na iznos od 10,59 € od 2.5.2016. do isplate; na iznos od 11,17 € od 6.6.2016. do isplate; na iznos od 11,47 € od 1.7.2016. do isplate; na iznos od 11,78 € od 8.8.2016. do isplate; na iznos od 10,61 € od 5.9.2016. do isplate; na iznos od 10,57 € od 4.10.2016. do isplate; na iznos od 11,26 € od 7.11.2016. do isplate; na iznos od 11,53 € od 12.12.2016. do isplate; na iznos od 12,17 € od 31.12.2016. do isplate; na iznos od 11,82 € od 6.2.2017. do isplate; na iznos od 10,93 € od 6.3.2017. do isplate; na iznos od 12,13 € od 3.4.2017. do isplate; na iznos od 11,05 € od 20.5.2017. do isplate; na iznos od 11,23 € od 5.6.2017. do isplate; na iznos od 10,56 € od 8.7.2017. do isplate; na iznos od 9,46 € od 15.8.2017. do isplate; na iznos od 9,50 € od 4.9.2017. do isplate; na iznos od 9,70 € od 3.10.2017. do isplate; na iznos od 9,59 € od 14.11.2017. do isplate; na iznos od 9,11 € od 30.11.2017. do isplate; na iznos od 9,21 € od 31.12.2017. do isplate; na iznos od 9,04 € od 31.1.2018. do isplate; na iznos od 8,18 € od 28.2.2018. do isplate; na iznos od 8,41 € od 31.3.2018. do isplate; na iznos od 7,49 € od 30.4.2018. do isplate; na iznos od 9,07 € od 31.5.2018. do isplate; na iznos od 8,55 € od 5.7.2018. do isplate; na iznos od 9,03 € od 4.8.2018. do isplate; na iznos od 10,09 € od 11.9.2018. do isplate; na iznos od 9,33 € od 4.10.2018. do isplate; na iznos od 9,61 € od 5.11.2018. do isplate; na iznos od 9,36 € od 4.12.2018. do isplate; na iznos od 9,88 € od 2.1.2019. do isplate; na iznos od 9,61 € od 9.2.2019. do isplate; na iznos od 9,04 € od 6.3.2019. do isplate; na iznos od 10,07 € od 15.4.2019. do isplate; na iznos od 9,34 € od 2.5.2019. do isplate; na iznos od 10,55 € od 6.6.2019. do isplate; na iznos od 10,38 € od 1.7.2019. do isplate; na iznos od 11,15 € od 8.8.2019. do isplate; na iznos od 11,31 € od 5.9.2019. do isplate; na iznos od 10,85 € od 10.10.2019. do isplate; na iznos od 11,07 € od 3.11.2019. do isplate; na iznos od 10,34 € od 13.1.2020. do isplate; na iznos od 11,08 € od 9.2.2020. do isplate; na iznos od 11,53 € od 9.2.2020. do isplate; na iznos od 12,24 € od 4.3.2020. do isplate; na iznos od 14,19 € od 14.4.2020. do isplate; na iznos od 13,57 € od 12.5.2020. do isplate; na iznos od 13,20 € od 9.6.2020. do isplate; na iznos od 13,56 € od 7.7.2020. do isplate; na iznos od 13,15 € od 13.8.2020. do isplate; na iznos od 12,97 € od 9.9.2020. do isplate; na iznos od 12,95 € od 12.10.2020. do isplate; na iznos od 13,64 € od 10.11.2020. do isplate; na iznos od 11,24 € od 9.12.2020. do isplate; na iznos od 18.432,18 € od 27.2.2021. do isplate; sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IIINalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 3.710,01 eur, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
IVOdbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 12. lipnja 2023. tužitelj tvrdi da je kao korisnik kredita sa tuženicom HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., sada ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, dana 20. prosinca 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 316-137/2005 (u daljnjem tekstu: Ugovor) sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom, na iznos od 61.700,00 CHF s rokom otplate od 15 (petnaest) godina. Iznos kredita tuženice da je isplatila u kunama dana 28. prosinca 2005. prema srednjem tečaju tuženice koji da je navedenog dana iznosio 1 CHF = 4,735000 kn. Glavnicu kredita tužitelj da je bio dužan u cijelosti vratiti na dan isteka roka otplate uplatom protuvrijednosti glavnice u kunama po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja. Kamate da su se sukladno Ugovoru obračunavale i plaćale mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, te da su dopijevale na naplatu svakog zadnjeg dana u mjesecu i podmirivane da su u kunama, prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja. Tužitelj da je 27. veljače 2021. u cijelosti otplatio kredit. Tužitelj da je glavnicu kredita podmirio po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja, a koji tečaj da je bio značajno viši od tečaja u vrijeme isplate kredita tužitelju. Pored navedenog iznosa, tužitelj da je mjesečno podmirivao iznose kamata prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja, umjesto prema početnom tečaju koji da je vrijedio na dan isplate kredita
tužitelju. Odredbom čl. 2. st. 1. Ugovora, ugovoreno da je da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u iznosu od 61.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 4. st. 3. Ugovora ugovoreno da je da se glavnica kredita u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate i podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja. Predmetni Ugovor da je tipski ugovor o kojem da se nije pregovaralo. Tuženica da nije obavijestila tužitelja o svim parametrima važnim za donošenje valjane odluke, a što da je neminovno dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kolektivnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, a koja da je potvrđena kolektivnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno da je utvrđeno kako je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Revizija tuženice odbijena da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. godine. Navedenim pravomoćnim presudama gotovo u potpunosti da je potvrđena prvostupanjska kolektivna presuda u kojoj da je utvrđeno kako je tuženica potpuno izbjegla utjecaj jedne od ugovornih strana (korisnika kredita) na cijenu što da je protivno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosim („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; u daljnjem tekstu: ZOO). Također, utvrđeno da je da je gore navedenim postupanjem tuženica postupila protivno čl. 81., 82. i 90. tada važećeg
Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07; u daljnjem tekstu: ZZP/03), odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, u daljnjem tekstu: ZZP/07). Presude da se temelje na Direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja da je temeljni akt donesen s ciljem usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Navedena Direktiva da je putem bogate sudske prakse Europskog suda dovela do visoke razine zaštite prava potrošača pri čemu da je sudska praksa Europskog suda razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti. Tužitelj ističe kako su utvrđenja iz gore navedene presude obvezujuća i u ovoj pravnoj stvari sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014; u daljnjem tekstu: ZPP) kojim da su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude. Sukladno navedenom članku, fizičke i pravne osobe mogu da se u posebnim parnicama radi naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivne presude. Shodno navedenom, tužitelji smatra da sud, uzimajući u obzir utvrđenje iz postupka pokrenutog radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, može deklaratorno utvrditi ništetnost čl. 4. st. 3. Ugovora, a kako da je preciznije navedeno u petitumu tužbe te da tuženica ne može nanovo u ovome postupku osporavati utvrđenja iz kolektivne presude. Navedeno stajalište potvrđeno da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., a kojom da je odbijena revizija tužene banke u parničnom postupku koji da se vodio radi isplate. U predmetnoj odluci, VSRH da je utvrdio kako „Suprotno tvrdnji tuženice da su nižestupanjski sudovi zanemarili činjenicu da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, (...) pa da su u tom smislu pogrešno primijenili odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe o potrošačkim ugovorima (...), nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju. (...) Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. (...) prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“ S obzirom na gore citirani stav VSRH, tužitelj smatra da sud nije dužan zasebno utvrđivati ništetnost predmetnih odredbi Ugovora u ovom konkretnom postupku, već da isti može utvrditi ništetnost predmetnih odredbi Ugovora na temelju utvrđenja iz kolektivne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja da je potvrđena kolektivnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Tužitelj ovim putem ukazuje i na bogatu sudsku praksu utvrđenu odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojima da su razjašnjena mnoga pravna pitanja vezana uz potraživanje tužitelja. Tako da je odlukama: posl. br. Rev 2245/17 i Rev 1404/18 utvrđen prekid zastare danom podnošenja kolektivne tužbe za tužbe koje se temelje na činjenicama utvrđenim u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava; posl. br. Rev-18/2018 utvrđeno da je kako je banka ta koja mora dokazati da tužitelj nije potrošač. Ugovorom da je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, a da prethodno tužitelj nije obaviješten kako ova odredba utječe na njegova prava i obveze. Umjesto da ga upozna sa svim važnim činjenicama koje se tiču ovog pitanja, tuženica da ga je uvjerila da je ugovaranje valutne klauzule za njega povoljnije. Opće da je poznata činjenica da su poslovne banke, uključujući i tuženicu, reklamirale kredite u CHF-u kao akcijske dovodeći na taj način potencijalne korisnike u zabludu. Tuženica da nije obavijestila tužitelja o predvidivom rastu CHF-a unatoč činjenici da je gore navedenim kolektivnim presudama utvrđeno da je tuženica bila upoznata s predvidivom aprecijacijom CHF-a prema kuni. Suprotno tome, tuženica da je prezentirala tužitelju CHF kao stabilnu valutu kojoj da se ne predviđa njegov rast. Tuženica da se nije zadužila u CHF-u, niti da je kupila CHF kako bi tužitelju isplatila odobreni stambeni kredit. Samim tim da nije bila opravdana niti primjena valutne klauzule. Tuženica da je nesavjesno postupala prema tužitelju jer da ga je propustila informirati o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, uz rizik da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u i da je rast CHF-a vrlo vjerojatan. Tuženica da je također propustila informirati tužitelja o riziku istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što da je sve u konačnici utjecalo na ukupnu cijenu kredita. Tužitelj da nije mogao ili morao predvidjeti kretanje CHF-a ili znati da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Tuženica da je povrijedila načelo jednake vrijednosti činidaba, a odredbu o valutnoj klauzuli da nije ugovorila sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. Cilj i svrha valutne klauzule iz ZOO-a da su uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja da dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valute obveze. Takav cilj i svrha u konkretnom slučaju da nisu postignuti jer da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj. Stoga da je grubo prekršeno načelo jednake vrijednosti činidaba. Odredbom čl. 21. ZOO-a propisano da je da kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo. Valutna klauzula, kako da je navedena u predmetnom ugovoru, protivna da je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba, načelu zabrane prouzročenja štete. Da je tužitelj bio svjestan svih rizika zaključenja spornog ugovora, nikad da ga ne bi sklopio. Odredbom čl. 84. ZZP/03, propisano da je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Navedene odredbe o valutnoj klauzuli da nisu jasne i lako razumljive jer da se ne mogu promatrati samo na gramatičkoj razini. Na smislenoj razini, navedena odredba da nije razumljiva uzevši u obzir da pri ocjeni razumljivosti treba uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnim u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu. U ugovoru da moraju biti objašnjeni na transparentan način razlozi ugovaranja određenog mehanizma, a potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija da mora moći predvidjeti ukupni trošak kredita. Tužitelj da na temelju sklopljenog ugovora, a niti na temelju dobivenih informacija od banke, nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF-u koja da zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje da su u trenutku sklapanja kredita bile poznate tuženici. Tuženica da je kao sastavljač ugovora maksimalno zaštitila svoju ugovornu poziciju. Osim ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ugovorena da su višestruka sredstva osiguranja vraćanja kredita i nametnuta obveza plaćanja svih troškova i na taj način ukupan rizik ovog poslovnog odnosa tuženica da je prenijela na tužitelja. Tako da je tužitelj na temelju čl. 4. st. 5. Ugovora bio obvezan mjesečno, za cijelo vrijeme otplate kredita, svakog prvog u mjesecu za tekući mjesec, uplaćivati iznos od 228,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja na račun otvorenog investicijskog fonda HI-BALANCED za kupovinu udjela u navedenom fondu, u njegovo ime i za njegov skrbnički račun. U čl. 9. Ugovora navedeni da su sljedeći instrumenti osiguranja naplate tražbina iz Ugovora: založno pravo na nekretnini u korist tuženice; polica životnog osiguranja tužitelja za cijelo vrijeme trajanja Ugovora vinkulirana u korist tuženice; izjava o zapljeni primanja tužitelja; bjanko mjenica s klauzulom „bez protesta“ i Sporazum i izjava o obvezi na temelju mjenice, potpisana od strane tužitelja i sudužnice; zadužnica tužitelja; zadužnica sudužnice; zalog na skrbničkom računu (uplate u investicijski fond). U toč. 9. st. 3. Ugovora propisano da je da je tužitelj obvezan, po pozivu tuženice i u roku koji ona odredi, dostaviti nove instrumente osiguranja plaćanja. Kroz odredbe od čl. 10. do 17. Ugovora utanačeni da su uvjeti iz gore naznačenih instrumenata osiguranja tražbine tuženice. Sve navedeno da upućuje na zaključak o nejednakosti položaja stranaka i dominaciji tuženice u ovom ugovornom odnosu. Ništetnost ugovora i posljedice ništetnosti regulirane da su i čl. 322. do 329. ZOO. Zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorene kamatne stope te promjene tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a sve na temelju ništetnih odredbi Ugovora, posljedično da je mijenjan i svaki iznos anuiteta. Stoga da tužitelj na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i čl. 1111. ZOO, potražuje razlike stvarno
plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta uz primjenu početnog tečaja CHF, kao i razliku između početne glavnice po početnom tečaju u odnosu na glavnicu koju je tužitelj podmirio po tečaju koji je vrijedio u vrijeme izvršene uplate. Tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: " I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj: 316-137/2005 od 20.12.2005. koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Đordana Pahovića iz Poreča, sklopljen između pravnog prednika tuženice HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., sada ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužitelja ČS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, založnog dužnika i zalogodavatelja te TS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao sudužnika, i to dio odredbe čl. 3. st. 2. navedenog Ugovora u dijelu u kojem je navedeno da se kamate podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja i dio odredbe čl. 4. st. 3. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita u cijelosti vratiti uz valutnu klauzulu, u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja. II. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da na ime stjecanja bez osnove, s osnove razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta zbog ugovorene ništetne valutne klauzule, isplati tužitelju ČS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 20.181,00 € / 152.053,34 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako slijedi: na iznos od 0,07 € / 0,51 kn od 9.1.2006. do isplate; na iznos od 2,95 € / 22,24 kn od 4.11.2008. do isplate; na iznos od 6,35 € / 47,81 kn od 2.2.2009. do isplate; na iznos od 3,69 € / 27,77 kn od 2.2.2009. do isplate; na iznos od 3,64 € / 27,41 kn od 2.3.2009. do isplate; na iznos od 3,25 € / 24,45 kn od 1.4.2009. do isplate; na iznos od 2,54 € / 19,13 kn od 5.5.2009. do isplate; na iznos od 1,62 € / 12,19 kn od 1.6.2009. do isplate; na iznos od 0,59 € / 4,42 kn od 1.7.2009. do isplate; na iznos od 1,02 € / 7,65 kn od 3.8.2009. do isplate; na iznos od 1,69 € / 12,75 kn od 2.9.2009. do isplate; na iznos od 1,16 € / 8,74 kn od 1.10.2009. do isplate; na iznos od 0,87 € / 6,59 kn od 2.11.2009. do isplate; na iznos od 1,75 € / 13,15 kn od 11.1.2010. do isplate; na iznos od 2,65 € / 19,98 kn od 11.1.2010. do isplate; na iznos od 3,31 € / 24,97 kn od 2.2.2010. do isplate; na iznos od 2,97 € / 22,36 kn od 4.3.2010. do isplate; na iznos od 5,15 € / 38,79 kn od 1.4.2010. do isplate; na iznos od 3,90 € / 29,42 kn od 3.5.2010. do isplate; na iznos od 4,81 € / 36,26 kn od 2.6.2010. do isplate; na iznos od 8,06 € / 60,73 kn od 5.7.2010. do isplate; na iznos od 7,10 € / 53,46 kn od 3.8.2010. do isplate; na iznos od 10,80 € / 81,36 kn od 3.9.2010. do isplate; na iznos od 9,02 € / 67,93 kn od 1.10.2010. do isplate; na iznos od 7,52 € / 56,63 kn od 5.11.2010. do isplate; na iznos od 10,93 € / 82,33 kn od 2.12.2010. do isplate; na iznos od 14,87 € / 112,04 kn od 4.1.2011. do isplate; na iznos od 12,34 € / 92,98 kn od 4.2.2011. do isplate; na iznos od 11,52 € / 86,83 kn od 2.3.2011. do isplate; na iznos od 10,94 € / 82,43 kn od 7.4.2011. do isplate; na iznos od 12,53 € / 94,41 kn od 6.5.2011. do isplate; na iznos od 17,17 € / 129,38 kn od 6.6.2011. do isplate; na iznos od 15,18 € / 114,40 kn od 5.7.2011. do isplate; na iznos od 24,53 € / 184,81 kn od 4.8.2011. do isplate; na iznos od 25,41 € / 191,44 kn od 6.9.2011. do isplate; na iznos od 16,63 € / 125,30 kn od 6.10.2011. do isplate; na iznos od 17,35 € / 130,69 kn od 7.11.2011. do isplate; na iznos od 16,05 € / 120,92 kn od 6.12.2011. do isplate; na iznos od 18,02 € / 135,79 kn od 9.1.2012. do isplate; na iznos od 19,20 € / 144,67 kn od 7.2.2012. do isplate; na iznos od 17,84 € / 134,41 kn od 6.3.2012. do isplate; na iznos od 18,33 € / 138,07 kn od 11.4.2012. do isplate; na iznos od 18,10 € / 136,41 kn od 7.5.2012. do isplate; na iznos od 19,47 € / 146,70 kn od 8.6.2012. do isplate; na iznos od 17,98 € / 135,44 kn od 6.7.2012. do isplate; na iznos od 18,92 € / 142,53 kn od 7.8.2012. do isplate; na iznos od 17,41 € / 131,15 kn od 9.9.2012. do isplate; na iznos od 16,87 € / 127,12 kn od 3.10.2012. do isplate; na iznos od 18,53 € / 139,60 kn od 7.11.2012. do isplate; na iznos od 17,81 € / 134,17 kn od 5.12.2012. do isplate; na iznos od 18,47 € / 139,17 kn od 12.1.2013. do isplate; na iznos od 17,76 € / 133,81 kn od 9.2.2013. do isplate; na iznos od 15,71 € / 118,37 kn od 10.3.2013. do isplate; na iznos od 18,83 € / 141,88 kn od 14.4.2013. do isplate; na iznos od 16,88 € / 127,21 kn od 9.5.2013. do isplate; na iznos od 17,15 € / 129,20 kn od 10.6.2013. do isplate; na iznos od 15,90 € / 119,78 kn od 8.7.2013. do isplate; na iznos od 16,95 € / 127,68 kn od 9.8.2013. do isplate; na iznos od 17,14 € / 129,16 kn od 9.9.2013. do isplate; na iznos od 17,38 € / 130,97 kn od 11.10.2013. do isplate; na iznos od 17,99 € / 135,51 kn od 7.11.2013. do isplate; na iznos od 17,59 € / 132,55 kn od 3.12.2013. do isplate; na iznos od 17,93 € / 135,10 kn od 15.1.2014. do isplate; na iznos od 18,91 € / 142,45 kn od 6.2.2014. do isplate; na iznos od 17,35 € / 130,74 kn od 5.3.2014. do isplate; na iznos od 18,75 € / 141,27 kn od 7.4.2014. do isplate; na iznos od 17,93 € / 135,06 kn od 8.5.2014. do isplate; na iznos od 18,37 € / 138,38 kn od 9.6.2014. do isplate; na iznos od 18,67 € / 140,66 kn od 28.8.2014. do isplate; na iznos od 19,60 € / 147,71 kn od 28.8.2014. do isplate; na iznos od 19,51 € / 146,97 kn od 5.9.2014. do isplate; na iznos od 19,53 € / 147,12 kn od 6.11.2014. do isplate; na iznos od 20,32 € / 153,12 kn od 6.11.2014. do isplate; na iznos od 19,67 € / 148,22 kn od 5.12.2014. do isplate; na iznos od 20,37 € / 153,47 kn od 31.12.2014. do isplate; na iznos od 20,42 € / 153,88 kn od 31.1.2015. do isplate; na iznos od 15,81 € / 119,12 kn od 28.2.2015. do isplate; na iznos od 17,51 € / 131,90 kn od 31.3.2015. do isplate; na iznos od 16,94 € / 127,65 kn od 7.5.2015. do isplate; na iznos od 8,75 € / 65,95 kn od 8.6.2015. do isplate; na iznos od 8,47 € / 63,82 kn od 6.7.2015. do isplate; na iznos od 8,75 € / 65,95 kn od 31.7.2015. do isplate; na iznos od 8,40 € / 63,31 kn od 9.9.2015. do isplate; na iznos od 8,13 € / 61,27 kn od 2.10.2015. do isplate; na iznos od 8,40 € / 63,31 kn od 9.12.2015. do isplate; na iznos od 8,70 € / 65,52 kn od 9.12.2015. do isplate; na iznos od 8,99 € / 67,70 kn od 31.12.2015. do isplate; na iznos od 11,78 € / 88,79 kn od 1.2.2016. do isplate; na iznos od 11,00 € / 82,87 kn od 1.3.2016. do isplate; na iznos od 11,19 € / 84,29 kn od 4.4.2016. do isplate; na iznos od 10,59 € / 79,80 kn od 2.5.2016. do isplate; na iznos od 11,17 € / 84,19 kn od 6.6.2016. do isplate; na iznos od 11,47 € / 86,42 kn od 1.7.2016. do isplate; na iznos od 11,78 € / 88,79 kn od 8.8.2016. do isplate; na iznos od 10,61 € / 79,91 kn od 5.9.2016. do isplate; na iznos od 10,57 € / 79,62 kn od 4.10.2016. do isplate; na iznos od 11,26 € / 84,81 kn od 7.11.2016. do isplate; na iznos od 11,53 € / 86,89 kn od 12.12.2016. do isplate; na iznos od 12,17 € / 91,68 kn od 31.12.2016. do isplate; na iznos od 11,82 € / 89,05 kn od 6.2.2017. do isplate; na iznos od 10,93 € / 82,35 kn od 6.3.2017. do isplate; na iznos od 12,13 € / 91,68 kn od 3.4.2017. do isplate; na iznos od 11,05 € / 83,24 kn od 20.5.2017. do isplate; na iznos od 11,23 € / 84,62 kn od 5.6.2017. do isplate; na iznos od 10,56 € / 79,59 kn od 8.7.2017. do isplate; na iznos od 9,46 € / 71,26 kn od 15.8.2017. do isplate; na iznos od 9,50 € / 71,55 kn od 4.9.2017. do isplate; na iznos od 9,70 € / 73,07 kn od 3.10.2017. do isplate; na iznos od 9,59 € / 72,28 kn od 14.11.2017. do isplate; na iznos od 9,11 € / 68,64 kn od 30.11.2017. do isplate; na iznos od 9,21 € / 69,42 kn od 31.12.2017. do isplate; na iznos od 9,04 € / 68,13 kn od 31.1.2018. do isplate; na iznos od 8,18 € / 61,60 kn od 28.2.2018. do isplate; na iznos od 8,41 € / 63,34 kn od 31.3.2018. do isplate; na iznos od 7,49 € / 56,43 kn od 30.4.2018. do isplate; na iznos od 9,07 € / 68,34 kn od 31.5.2018. do isplate; na iznos od 8,55 € / 64,40 kn od 5.7.2018. do isplate; na iznos od 9,03 € / 68,05 kn od 4.8.2018. do isplate; na iznos od 10,09 € / 76,02 kn od 11.9.2018. do isplate; na iznos od 9,33 € / 70,29 kn od 4.10.2018. do isplate; na iznos od 9,61 € / 72,39 kn od 5.11.2018. do isplate; na iznos od 9,36 € / 70,53 kn od 4.12.2018. do isplate; na iznos od 9,88 € / 74,42 kn od 2.1.2019. do isplate; na iznos od 9,61 € / 72,37 kn od 9.2.2019. do isplate; na iznos od 9,04 € / 68,09 kn od 6.3.2019. do isplate; na iznos od 10,07 € / 75,86 kn od 15.4.2019. do isplate; na iznos od 9,34 € / 70,40 kn od 2.5.2019. do isplate; na iznos od 10,55 € / 79,48 kn od 6.6.2019. do isplate; na iznos od 10,38 € / 78,20 kn od 1.7.2019. do isplate; na iznos od 11,15 € / 84,02 kn od 8.8.2019. do isplate; na iznos od 11,31 € / 85,25 kn od 5.9.2019. do isplate; na iznos od 10,85 € / 81,74 kn od 10.10.2019. do isplate; na iznos od 11,07 € / 83,42 kn od 3.11.2019. do isplate; na iznos od 10,34 € / 77,89 kn od 13.1.2020. do isplate; na iznos od 11,08 € / 83,49 kn od 9.2.2020. do isplate; na iznos od 11,53 € / 86,89 kn od 9.2.2020. do isplate; na iznos od 12,24 € / 92,20 kn od 4.3.2020. do isplate; na iznos od 14,19 € / 106,90 kn od 14.4.2020. do isplate; na iznos od 13,57 € / 102,26 kn od 12.5.2020. do isplate; na iznos od 13,20 € / 99,46 kn od 9.6.2020. do isplate; na iznos od 13,56 € / 102,15 kn od 7.7.2020. do isplate; na iznos od 13,15 € / 99,07 kn od 13.8.2020. do isplate; na iznos od 12,97 € / 97,76 kn od 9.9.2020. do isplate; na iznos od 12,95 € / 97,59 kn od 12.10.2020. do isplate; na iznos od 13,64 € / 102,80 kn od 10.11.2020. do isplate; na iznos od 11,24 € / 84,67 kn od 9.12.2020. do isplate; na iznos od 18.432,18 € / 138.877,28 kn od 27.2.2021. do isplate; sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."
2.U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 316-137/2005 dana 16. prosinca 2005. (dalje: ugovor o kreditu). Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Prvenstveno, tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača. Naime, ugovorom o kreditu tužitelj da se obvezao svaki mjesec uplaćivati iznos od 228,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize HNB-a, a koja sredstva će se koristiti za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI – balanced fond, i to tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Navedeni špekulativni element ugovora o kreditu da predstavlja okolnost zbog čega se tužitelja ne može smatrati potrošačem koji je ugovor o kreditu sklopio radi zadovoljenja isključivo svojih privatnih potrošačkih potreba. Iz tog razloga, neosnovano da je pozivanje tužitelja na Zakon o zaštiti potrošača kao i na presude donesene u kolektivnom sporu. Također, tuženik naglašava kako sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ne mogu predstavljati odredbe ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja te odredbe kojima bi se prouzrokovala značajna neravnoteža u ugovornom odnosu na štetu korisnika kredita. Naime, korisnik kredita da je, sukladno ugovoru, za cijelo vrijeme otplate kredita vraćao samo kamatu, a u ovom postupku tužitelj da potražuje preplatu kao da valutna klauzula nije niti ugovorena, odnosno kao da je za cijelo vrijeme otplate dužnih iznosa kamata, tečaj CHF bio jednak početnom. S druge strane, korisnik kredita da je upravo zbog porasta tečaja CHF uplaćivao veći iznos na ime sredstava koja da su korištena za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu te na taj način ostvario veće prinose nego što bi ostvario da je tečaj CHF ostao na razini početnog. Stoga da nije jasno u čemu bi se sastojalo nepošteno postupanje tuženika kad da je valutna klauzula u CHF s jedne strane značila za korisnika kredita nešto veću mjesečnu obvezu na ime plaćanja redovne kamate, a s druge strane omogućila mu stjecanje većeg broja udjela u otvorenom investicijskom fondu. U konačnici, budući da tužitelj ističe ništetnost odredbi ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula, postavlja da se pitanje: smatra li tužitelj da korisniku kredita ne pripada pravo na trenutni broj udjela u otvorenom investicijskom fondu budući da je trenutni broj udjela između ostalog rezultat i okolnosti da je tečaj CHF rastao u odnosu na početni. U slučaju da sud ne prihvati gornje navode, tuženik se opreza radi, u nastavu očituje kako slijedi. Kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno da je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj da je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer da je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno da je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav da nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno da je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena,
te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena da je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga da je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa da tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega da tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim ugovorom da je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 15 godina. Stoga da je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga da je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer da ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 15 godina, a valutnu da je klauzulu ponudio tužitelju upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune. Tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji da je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, a na
okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valuti obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo da je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa da u tu svrhu dostavlja izjavu djelatnice tuženika koja je provodila navedene edukacije. Nadalje, tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer da je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji da kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno da je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok da je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva.Tužitelj da zahtijeva isplatu u visini koja da očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno da je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj da u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj da stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što da je tuženik nudio za ugovore bez valutne
klauzule. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu da govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum
sklapanja ugovora o kreditu. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju da se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome da nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim da je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako da predmetni slučajevi nisu identični, oni da su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako da se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio da je i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i u presudi posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021. gdje da se navodi: „Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“ Tuženik da, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda da je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga da je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno da je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer da je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok da tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela da bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što da predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu da ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, ovdje tužitelj da ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo nego da se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. To međutim da ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. individualnih parnica da je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim, tužitelj da ovdje ne dokazuje. Tuženik navodi i da je tužitelj bio zaposlenik tuženika iz čega da je za pretpostaviti da je imao sva potrebna saznanja vezano za sklapanje spornog ugovora, kao i povlašten položaj u odnosu na ostale klijente, pa da se ne može smatrati prosječnim potrošačem. Tuženik navodi da se ne protivi predloženom vještačenju, ali predlaže da se razlike izračunaju u odnosu na kamatnu stopu za kunske kredite prema tablici kamatnih stopa HNB-a. Predlaže i da vještak izračuna tzv. negativne razlike. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
3. U svojoj replici tužitelj navodi da tuženica u odgovoru na tužbu osporava tužitelju svojstvo potrošača iz razloga što da se ugovorom o kreditu tužitelj obvezao svaki mjesec uplaćivati iznos od 228,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za devize, a koja sredstva će se koristiti za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI – balanced fond. Nejasno da je iz kojeg razloga tuženica smatra da zbog predmetne ugovorne odredbe tužitelj nema svojstvo potrošača. Predmetna ugovorna odredba ugovorena da je upravo u korist tuženice, kao sredstvo osiguranja kredita – zalog na vrijednosnim papirima. Naime, sukladno čl. 9. Ugovora o kreditu tuženica da je kao jedan od instrumenata osiguranja naplate tražbina iz Ugovora uvrstila i zalog na skrbničkom računu broj 316-137/2055 otvorenim na ime tužitelja kod tuženice. Spornom ugovornom odredbom tuženici da je omogućeno da bilo koju svoju dospjelu tražbinu iz Ugovora naplati unovčenjem udjela u investicijskom fondu. Udjeli u investicijskom fondu iskorišteni da su radi otplate glavnice kredita 16. veljače 2021., a sve sukladno čl. 4. Ugovora o kreditu. Za cijelo vrijeme otplate kredita tužitelj da nije bio ovlašten raspolagati stečenim udjelima u investicijskom fondu, a sve iz već navedenog razloga što da je obveza vršenja predmetnih uplata određena isključivo u korist tuženice kao sredstvo osiguranja otplate kredita. Netočno da tuženica ukazuje da je na tužitelja povoljno utjecala valutna klauzula time što mjesečnim anuitetima nije trebao otplaćivati glavnicu već isključivo dospjele kamate po kreditu, a da je istovremeno stjecao veći broj udjela u investicijskom fondu zbog aprecijacije CHF-a. Upravo suprotno, time što da je Ugovorom određeno da će se glavnica u cijelosti namiriti na dan isteka roka otplate kredita tužitelj da je stavljen u puno goru poziciju od one u kojoj da bi bio da je za vrijeme cijele otplate kredita bio obvezan vraćati i dio glavnice uz kamatu. Naime, tečaj CHF/HRK u vrijeme ugovaranja kredita iznosio da je 1 CHF = 4,720000 HRK, dok da je na dan otplate glavnice tečaj iznosio 1 CHF = 6,984441 HRK. Glavnica koja da je u vrijeme ugovaranja kredita iznosila 291.224,00 HRK popela da se na dan otplate glavnice na iznos od 430.940,00
HRK! Iz navedenog da je posve jasno kako je valutna klauzula itekako negativno utjecala na tužitelja, time što da mu je glavnica po dospijeću narasla za 43%. Tužitelj da ovim putem želi ukazati i na recentnu presudu Europskog suda od 10. lipnja 2021. u predmetu C-198/20, a u kojem da je Europski sud utvrdio: „Zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje se na sve potrošače, a ne samo na one koji se
mogu smatrati prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim.“ Tužitelj da također ovim putem napominje da teret dokazivanja statusa potrošača nije na tužitelju. U prilog tome da govori rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., a u kojem da je navedeno: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda da je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru...“ Neosnovano da tuženica tvrdi da presuda Visokog trgovačkog suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača nije primjenjiva u ovom sporu. Ista da je postala pravomoćna, a utvrđenja iz kolektivne presude potvrdio da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješavajući povodom revizije banaka u navedenom predmetu. Vrhovni sud RH da je u odluci posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stav po pitanju učinka presude VTS-a. Tako da je isti naveo da: „Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).“ Pored navedenog, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., utvrđeno da je: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor." Upravo da je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate pokrenuta kolektivna tužba. Izreka kolektivne presude u dijelu koji se odnosi na tuženicu, odnosno njezinog pravnog prednika da glasi: „Utvrđuje se da je petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do
06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona
o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima…" Ako se ovo utvrđenje ne odnosi na ugovor u konkretnom slučaju, postavlja da se pitanje na što da se onda odnosi i zašto je donesena kolektivna presuda. S obzirom na zakonsko
proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti na individualne potrošače koji pokrenu parnicu radi zaštite svojih pojedinačnih subjektivnih prava iz potrošačkih ugovora, a što da je propisano čl. 502.c ZPP-a, odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH donesene u povodu kolektivne tužbe da proizvode izravne pravne učinke u ovom parničnom postupku. Odluka Visokog trgovačkog suda RH pravomoćna da je i obvezujuća, a razlozi zbog kojih tuženica smatra odluku neprimjenjivom apsolutno da su irelevantni jer da niti je prvostupanjski sud nadležan raspravljati o zakonitosti i pravilnosti odluke Visokog trgovačkog suda RH, niti je to predmet ovog spora. Predmet ovog postupka da je isplata preplaćenih iznosa na temelju odredbi koje da su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe. Osnova da je utvrđena kolektivnom presudom, a u ovom pojedinačnim slučaju da treba utvrditi visinu preplaćenih iznosa. Kako da je presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope te ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, u ovom postupku da nema potrebe provoditi daljnje dokaze radi utvrđenja ništetnosti opet istih odredbi jer da su utvrđenja iz gore navedene presude obvezujuća i u ovoj pravnoj stvari sukladno čl. 502.c ZPP-a, a što da je tužitelj već naveo u tužbi. Shodno navedenom, tužitelj smatra da sud, uzimajući u obzir utvrđenje iz postupka pokrenutog radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, može deklaratorno utvrditi ništetnost pojedinih odredbi Ugovora, a kako da je preciznije navedeno u petitumu tužbenog zahtjeva te da tuženica ne može nanovo u ovome postupku osporavati utvrđenja iz kolektivne presude. Odlukom VSRH posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine, odbijena da je revizija tužene banke u parničnom postupku koji da se vodio radi isplate. U predmetnoj odluci, VSRH da je utvrdio kako „Suprotno tvrdnji tuženice da su nižestupanjski sudovi zanemarili činjenicu da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, (...) pa da su u tom smislu pogrešno primijenili odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe o potrošačkim ugovorima (...), nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju. (...) Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. (...) prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“S obzirom na gore citirani stav VSRH, tužitelj smatra da sud nije dužan zasebno utvrđivati ništetnost predmetnih odredbi Ugovora u ovom konkretnom postupku, već da isti može utvrditi ništetnost predmetnih odredbi Ugovora na temelju utvrđenja iz kolektivne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, a koja da je potvrđena kolektivnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. Svi navodi tuženice o okolnostima pružanja informacija o uvjetima kreditiranja i navodnom vođenju pregovora da nisu uopće relevantni. Pojedinačnim utvrđenjima informiranosti tužitelja ruši da se smisao kolektivne zaštite; presudom povodom kolektivne tužbe već da je pravomoćno utvrđeno da potrošači nisu bili valjano informirani. Tužitelju da prije ili prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu bili objašnjeni rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF-u. Naprotiv, takav kredit da mu je predstavljen kao najbolja i najsigurnija opcija, što da je u stvarnosti bila dobra opcija isključivo za tuženicu. Naime, rast tečaja švicarskog franka da je do 2004./2005. godine bio predvidiv, jer da se do tada već pokazalo da je tečaj EUR-a nestabilan i inicijalno previsoko određen. Navedeno da je utvrđeno i na str. 138. presude Trgovačkog suda u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u kojoj da je Trgovački sud u Zagrebu upravo utvrdio da je rast tečaja švicarskog franka bio predvidiv za banke. Dakle tuženici da je bilo savršeno jasno kakav kredit daje, a tužitelja ne samo da nije upozorila na potencijalne rizike, nego da mu je takav kredit objasnila kao najpovoljniji. U nastavku obrazloženja presude, Trgovački sud u Zagrebu da je naveo kako „Odgovornost tuženih banaka postaje razvidna pogotovo onda kad se uzme u obzir što su sve tužene banke prešutjele potrošačima, a tiče se upravo stručnih analiza (među kojima i citirana studija MMF-a iz 1997. g.) o predvidivom pritisku kapitala iz buduće EURO zona na švicarski franak, jer su stručni krugovi s razumnom sigurnošću, na temelju provedenih analiza i iskustva, znali da će EURO u fazi svog uvođenja biti „meka“ valuta te da će, naročito u početnoj fazi, doći do bijega kapitala iz EURO zone i pritiska kapitala na švicarski franak.“ te „U ovom slučaju banke su u velikom broju slučajeva savjetovale klijente da su za njih ugovori vezani za švicarski franak povoljniji zbog niže kamatne stope, (...) dok su rizik promjene tečaja ignorirale ili ga umanjivale, prešutjevši upozoriti klijente na ono što su tada znale.“ Dakle, što se tiče predugovorne obveze tuženice da informira tužitelja kao potrošača o rizicima kredita u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, tuženica da je propustila, i to s namjerom, informirati tužiteljicu o tri bitna elementa za sklapanje ugovora o kreditu, a koja da je utvrdio i Trgovački sud u Zagrebu navodeći da su banke „propustile informirati i obrazovati potrošače o tri bitna elementa: a) općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, a koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“, a koji rizik je proglašen velikim i od MMF-a / KS, Međunarodne trgovačke komore (...), b) rizik vezan uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u onako kako to čini u odnosu prema EUR-u, što je neobično važno stoga jer su tužene banke ponudu za obje vrste kredita obično oglašavale unutar iste reklamne poruke, ali bez naglašavanja bilo kakve razlike između tih ponuda osim navođenja podataka o tome da krediti u švicarskim francima imaju nižu kamatnu stopu od onih vezanih uz EUR-e,
c) tužene banke nisu informirale potrošače da je rast tečaja švicarskog franka vrlo vjerojatan, gotovo potpuno izvjestan u kontekstu skorog uvođenja EURO-zone, a što je utvrdio MMF u citiranoj studiji u ožujku 1997.g.“ Tužitelj se protivi provođenju dokaza saslušanjem zaposlenika banke iz više razloga. Prvo, pojedinačnim utvrđenjima informiranosti tužitelja ruši da se smisao kolektivne zaštite; presudom povodom kolektivne tužbe već da je pravomoćno utvrđeno da potrošači nisu bili valjano informirani. Upravo da je u tome i razlog ništetnosti odredbi. Drugo, iskazi službenika banke da ne mogu biti vjerodostojni, ponajprije zato što da je nerazumno očekivati da će se sjećati ugovaranja kredita sa pojedinim potrošačem od prije 18 godina, a osim toga, upitna da je i vjerodostojnost njihovog iskaza uzimajući u obzir odnos radnik-poslodavac. Treće, kako da je presudom Visokog trgovačkog suda pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u ovom postupku da nema potrebe provoditi daljnje dokaze radi utvrđenja ništetnosti opet iste odredbe jer da su utvrđenja iz gore navedene presude obvezujuća i u ovoj pravnoj stvari sukladno čl. 502.c ZPP-a, a što da je tužitelj već ranije naveo. Shodno navedenom, tužitelj smatra da sud, uzimajući u obzir utvrđenje iz postupka pokrenutog radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, može deklaratorno utvrditi ništetnost pojedinih odredbi Ugovora, a kako da je preciznije navedeno u petitumu tužbenog zahtjeva te da tuženica ne može nanovo u ovome postupku osporavati utvrđenja iz kolektivne presude. Pored navedenog, tužitelj smatra da se pisani iskaz svjedoka ČSĆ, a koji je priložen uz odgovor na tužbu tuženice, ne može koristiti kao dokaz te predlaže da sud isti izdvoji iz spisa. Naime, odredbe Zakona o parničnom postupku da samo iznimno predviđaju mogućnost dostave pisanih iskaza svjedoka i to isključivo u postupcima pred trgovačkim sudovima (čl. 492.c ZPP). Tuženica da osporava pravo tužitelja da zahtijeva zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate navodeći da se tuženica ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Svoje stajalište da temelji na izvodu iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH 1/04 od 5. ožujka 2004., a na kojem da je utvrđeno da „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214 ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnašanja zahtjeva.“ Navedeni stav VSRH uopće da nije primjenjiv u ovom predmetu iz razloga što da je predmetom ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu, a ne ugovora o zajmu. Pored navedenog, samom da je kolektivnom presudom utvrđena odgovornost tuženice za povredu prava i interesa potrošača te da je korištenjem ništetnih odredaba postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome, nesavjesnost tuženice već da je utvrđena pravomoćnom presudom iz kolektivnog spora, a ovaj sud da je vezan utvrđenjima iz predmetnog kolektivnog spora. U svom odgovoru na tužbu tuženica da ističe prigovor zastare potraživanja. Prigovor zastare da je neosnovan. Tužitelj prvenstveno ističe kako je u konkretnom slučaju banka neosnovano stekla određene novčane iznose, a kolektivnom presudom da je naknadno utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača i pravna posljedica koja da slijedi da je vraćanje iznosa stečenih bez osnove. Svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da je obeštećenje i restitucija za sve one kojima je povrijeđen interes koji se štiti putem kolektivne zaštite. Osim toga, čl. 502.c ZPP-a da propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravomoćna utvrđenja iz presude donesene povodom kolektivne tužbe. Tijek zastare prekinut da je podnošenjem kolektivne tužbe u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 i počeo da je ponovo teći pravomoćnošću presude. Nesporno da je da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 koja da je donijeta dana 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrđeno kako je odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka nepoštena i kao takva ništetna. Upravo tog dana, 14. lipnja 2018., korisnici kredita došli da su u situaciju zahtijevati povrat onoga što da su preplatili temeljem tih ništetnih odredbi ugovora. Čl. 215. ZOO da propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što da znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljičino pravo zahtijevati isplatu. Kako da je tužitelj tužbu podnio 12. lipnja 2023., niti jedan dio potraživanja koje je predmetom ovog postupka da nije zastario. Po pitanju zastare da se izričito izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a u kojoj da je naveo da „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“. Pored navedenog, VSRH da je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje koje da glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva
prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora,
počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Navedeno stajalište tužitelja da potvrđuje i recentna sudska praksa. Odlučujući o prigovoru zastare, Županijski sud u Zagrebu u presudi od 22. veljače 2021. posl. br. Gž-2202/2020-2 naveo da je kako „zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Stoga, kako je pobijanom prvostupanjskom odlukom utvrđena ništetnost odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja odluka postaje pravomoćna danom donošenja odluke ovog drugostupanjskog suda, to i zastara počinje teći tim danom.“ Donoseći odluku o dopuštenosti revizije, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je 25. svibnja 2021. u predmetu posl. br. Revd 2253/2021-2 odbacio da je prijedlog za dopuštenost revizije navodeći „Međutim, i na temelju pravnog shvaćanja iz navedene odluke ovoga suda i na temelju pravnog shvaćanja zauzetog na navedenoj sjednici Građanskog odjela ovoga suda zastara restitucijskog zahtjeva u ovakvim situacijama počinje teći od pravomoćnosti odluke o utvrđenju nepoštenom i ništetnom odredbe ugovora. Slijedom toga, za tuženicu je sasvim svejedno koje će se pravno shvaćanje primijeniti, s time da je ipak potrebno napomenuti da je pravno shvaćanje od 13. siječnja 2020. pravno shvaćanje Građanskog odjela koje je obvezujuće za sva vijeća ovoga suda u Građanskom odjelu te se takvo pravno shvaćanje primjenjuje na sve postupke u tijeku.“
4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u ugovor o kreditu br. 316-137/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 16. prosinca 2015. (11-21), otplatni plan (23-27), obavijest o otplaćenom kreditu od 03. ožujka 2021. (29), specifikaciju uplata (77-80), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 01.01.2006. do 04.03.2021. od 12. lipnja 2023. (81), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (83-84), otplatni plan (85-89) i izjavu svjedoka od 24. kolovoza 2020. (227-231). Provedeno je financijsko vještačenje.
Nije saslušana svjedokinja AS, radnica tuženika, predložena po tuženiku na okolnost da se s tužiteljem pregovaralo o spornim odredbama konkretnog ugovora o kreditu i da su tužitelju sve odredbe ugovora pojašnjene i obrazložene, pa tako i odredbe o valuti obveze, jer je tuženik tokom postupka odustao od prijedloga za saslušanjem ove svjedokinje (567). Nisu izvedeni drugi dokazi, jer ti dokazi nisu bili potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica.
5.Među strankama je nesporno da je tužitelj, kao korisnik kredita sa tuženicom HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., sada ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, dana 20. prosinca 2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 316-137/2005 (dalje: ugovor kreditu) sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom, na iznos od 61.700,00 CHF s rokom otplate od 15 (petnaest) godina, da je iznos kredita tuženica isplatila u kunama dana 28. prosinca 2005. prema srednjem tečaju tuženice koji je navedenog dana iznosio 1 CHF = 4,735000 kn, da je glavnicu kredita tužitelj bio dužan u cijelosti vratiti na dan isteka roka otplate uplatom protuvrijednosti glavnice u kunama po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja, da su se kamate sukladno ugovoru obračunavale i plaćale mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, te da su dopijevale na naplatu svakog zadnjeg dana u mjesecu i podmirivane u kunama, prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja, da je tužitelj 27. veljače 2021. u cijelosti otplatio kredit, te da je tužitelj glavnicu kredita podmirio po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja, a koji tečaj je bio značajno viši od tečaja u vrijeme isplate kredita tužitelju.
Nesporno je da je odredbom čl. 2. st. 1. ugovora o kreditu ugovoreno da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u iznosu od 61.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, te da je odredbom čl. 4. st. 3. istog ugovora ugovoreno da se glavnica u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate i podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.
Uvidom u ugovor o kreditu utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tužitelj, kao korisnik kredita, založni dužnik i zalogodavatelj, pravni prednik tuženika , kao banka i TS, kao sudužnik. Ugovor o kreditu je solemniziran kod javnog bilježnika Đordana Pahovića, iz Poreča. Kredit je odobren za kupovinu građevinskog zemljišta.
Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.
Predmetni kredit je odobren za kupovinu građevinskog zemljišta. Iz ugovora, ne proizlazi da je tužitelj sklopio taj ugovor u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Čl. 4. st. 4. ugovora o kreditu tužitelj se obvezao, na što upire tuženik, za cijelo vrijeme otplate kredita, svakog prvog u mjesecu za tekući mjesec, počevši od dana sljedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je iskorišten kredit, uplaćivati na račun 2500009-1301131455 otvorenog investicijskog fonda HI-BALANCED iznos od 228,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF HNB-a važećem na dan uplate, za kupovinu udjela u navedenom fondu, u njegovo ime i za njegov skrbnički račun broj 316-137/2005. Ova ugovorna odredba je, u smislu čl. 9. ugovora o kreditu, ugovorena u korist tuženika, kao sredstvo osiguranja kredita (zalog na spomenutom skrbničkom računu), pa ista nema utjecaja na tužiteljevo svojstvo potrošača u ugovoru o kreditu. Kraj iznijetog, ocjena je suda da je tužitelj u ugovoru o kreditu imao svojstvo potrošača.
Što se tiče navoda tuženika da je tužitelj bio zaposlenik tuženika, pa da je za pretpostaviti da je imao sva potrebna saznanja vezano za sklapanje spornog ugovora, kao i ovlašten položaj u odnosu na ostale klijente, pa da se ne može smatrati prosječnim potrošačem, osim što se ovaj njegov navod bazira tek na njegovim pretpostavkama, tuženik u pravcu dokazivanja tog navoda nije do zaključenja prethodnog postupka predložio nikakve dokaze, pa taj njegov navod ostaje tek na razini paušalne tvrdnje. Za napomenuti je da je tuženik tokom glavne rasprave naveo da bi, obzirom da prigovara tužiteljevom statusu potrošača, trebalo saslušati tužitelja. Tuženik ni ne tvrdi da ovaj dokaz, bez svoje krivnje, nije mogao predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, pa sud, sukladno čl. 299. st. 3. ZPP-a, ovaj prijedlog nije uzeo u obzir.
Uvidom u izjavu svjedoka od 24. kolovoza 2020. utvrđeno je da se radi o izjavi osobe zaposlene kod tuženika. Iz ove izjave ne proizlazi da je ova osoba sudjelovala u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu, pa se iz ove izjave ne može utvrditi je li tuženik pri sklapanju ugovora o kreditu obavijestio tužitelja o svim relevantnim okolnostima i upozorili ga na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule, a radi utvrđenja kojih činjenica je tuženik predložio izvođenje ovih dokaza.
Iz ostalih isprava u koje je izvršen uvid nisu utvrđene odlučne činjenice.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je pravni prednik tuženika u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.
Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude prema kojoj su povrijeđeni njegovi interesi time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo te ugovorne odredbe.
S obzirom da je tužitelj u istom imao svojstvo potrošača, ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
Prema tome, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak je nepoštena, budući da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ništetna.
Ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez te odredbe, pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate iz ugovora o kreditu.
Kraj rečenog, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, opisana u t. I dispozitiva, je ništetna.
Kod prava na utvrđenje ništetnosti pravnog posla ili pojedine njegove odredbe nema zastare.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.
Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.
Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da pretplata po kreditu iznosi ukupno 20.181,00 eur. Preplata po mjesecima je iznosila: 09. siječnja 2006. 0,07 eur / 0,51 kn, 04. studenog 2008. 2,95 eur / 22,24 kn, 02. veljače 2009. 6,35 eur / 47,81 kn, 02. veljače 2009. 3,69 eur / 27,77 kn, 02. ožujka 2009. 3,64 eur / 27,41 kn, 01. travnja 2009. 3,25 eur / 24,45 kn, 05. svibnja 2009. 2, 54 eur / 19,13 kn, 01. lipnja 2009. 1,62 eur / 12,19 kn, 01. srpnja 2009. 0,59 eur / 4,12 kn, 03. kolovoza 2009. 1,02 eur / 7,65 kn, 02. rujna 2009. 1,69 eur / 12,75 kn, 01. listopada 2009. 1,16 eur / 8,74 kn, 02. studenog 2009. 0,87 eur / 6,95 kn, 11. studenog 2010. 1,75 eur / 13,15 kn, 11. siječnja 2010. 2,65 eur / 19,98 kn, 02. veljače 2010. 3,31 eur / 24,97 kn, 04. ožujka 2010. 2,97 eur / 22,36 kn, 01. travnja 2010. 5,15 eur / 38,79 kn, 03. svibnja 2010. 3,90 eur / 29,42 kn, 02. lipnja 2010. 4,81 eur / 36,26 kn, 05. srpnja 2010. 8,06 eur / 60,73 kn, 03. kolovoza 2010. 7,10 eur / 53,46 kn, 03. rujna 2010. 10,80 eur / 81,36 kn, 01. listopada 2010. 9,02 eur / 67,93 kn, 05. studenog 2010. 7,52 eur / 56,63 kn, 02. prosinca 2010. 10,93 eur / 82,33 kn, 04. siječnja 2011. 14,87 eur / 112,04 kn, 04. veljače 2011. 12,34 eur / 92,98 kn, 02. ožujka 2011. 11,52 eur / 86,83 kn, 07. travnja 2011. 10,94 eur / 82,43 kn, 06. svibnja 2011. 12,53 eur / 94,41 kn, 06. lipnja 2011. 17,17 eur / 129,38 kn, 05. srpnja 2011. 15,18 eur / 114,40 kn, 04. kolovoza 2011. 24,53 eur / 184,81 kn, 06. rujna 2011. 25,41 eur / 191,44 kn, 06. listopada 2011. 16,63 eur / 125,30 kn, 07. studenog 2011. 17,35 eur / 130,69 kn, 06. prosinca 2011. 16,05 eur / 120,92 kn, 09. siječnja 2012. 18,02 eur / 135,79 kn, 07. veljače 2012. 19,20 eur / 144,67 kn, 06. ožujka 2012. 17,84 eur / 134,41 kn, 11. travnja 2012. 18,33 eur / 138,07 kn, 07. svibnja 2012. 18,10 eur / 136,41 kn, 08. lipnja 2012. 19,47 eur / 146,70 kn, 06. srpnja 2012. 17,98 eur / 135,44 kn, 07. kolovoza 2012. 18,92 eur / 142,53 kn, 09. rujna 2012. 17,41 eur / 131,15 kn, 03. listopada 2012. 16,87 eur / 127,12 kn, 07. studenog 2012. 18,33 eur / 139,60 kn, 05. prosinca 2012. 17,81 eur / 134,17 kn, 12. siječnja 2013. 18,47 eur / 139,17 kn, 09. veljače 2013. 17,76 eur / 133,81 kn, 10. ožujka 2013. 15,71 eur / 118,37 kn, 14. ožujka 2013. 18,83 eur / 141,48 kn, 09. svibnja 2013. 16,88 eur / 127,21 kn, 10. lipnja 2013. 17,15 eur / 129,20 kn, 08. srpnja 2013. 15,90 eur / 119,78 kn, 09. kolovoza 2013. 16,95 eur / 127,68 kn, 09. rujna 2013. 17,14 eur / 129,16 kn, 11. listopada 2013. 17,38 eur / 130,97 kn, 07. studenog 2013. 17,99 eur / 135,51 kn, 03. prosinca 2013. 17,59 eur / 132,55 kn, 15. siječnja 2014. 17,93 eur / 135/10 kn, 06. veljače 2014. 18,91 eur / 142,45 kn, 05. ožujka 2014. 17,35 eur / 130,74 kn, 07. travnja 2014. 18,75 eur / 141,27 kn, 08. svibnja 2014. 17,93 eur / 135,06 kn, 09. lipnja 2014. 18,37 eur / 138,38 kn, 28. kolovoza 2014. 18,67 eur / 140,66 kn, 28. kolovoza 2014. 19,60 eur / 141,71 kn, 05. rujna 2014. 19,51 eur / 146,97 kn, 06. studenog 2014. 19,53 eur / 147,12 kn, 06. studenog 2014. 20,32 eur / 153,12 kn, 05. prosinca 2014. 19,67 eur / 148,22 kn, 03. prosinca 2014. 20,37 eur / 153,47 kn, 31. siječnja 2015. 20,42 eur / 153,88 kn, 28. veljače 2015. 15,81 eur / 119,12 kn, 31. ožujka 2015. 17,51 eur / 131,90 kn, 07. svibnja 2015. 16,94 eur / 127,65 kn, 08. lipnja 2015. 8,75 eur / 65,95 kn, 06. srpnja 2015. 8,47 eur / 63,82 kn, 31. srpnja 2015. 8,75 eur / 65,95 kn, 09. rujna 2015. 8,40 eur / 63,31 kn, 02. listopada 2015. 8,13 eur / 61,27 kn, 09. prosinca 2015. 8,40 eur / 63,31 kn, 09. prosinca 2015. 8,70 eur / 65,52 kn, 31. prosinca 2015. 8,99 eur / 67,70 kn, 01. veljače 2016. 11,78 eur / 88,79 kn, 01. ožujka 2016. 11,00 eur / 82,87 kn, 04. travnja 2016. 11,19 eur / 84,29 kn, 02. svibnja 2016. 10,59 eur / 79,80 kn, 06. lipnja 2016. 11,17 eur / 84,19 kn, 01. srpnja 2016. 11,47 eur / 86,42 kn, 08. kolovoza 2016. 11,78 eur / 88,79 kn, 05. rujna 2016. 10,61 eur / 79,91 kn, 04. listopada 2016. 10,57 eur / 79,62 kn, 07. studenog 2016. 11,26 eur / 84,81 kn, 12. prosinca 2016. 11,53 eur / 86,89 kn, 31. prosinca 2016. 12,17 eur / 91,68 kn, 06. veljače 2017. 11,82 eur / 89,05 kn, 06. ožujka 2017. 10,93 eur / 82,35 kn, 03. travnja 2017. 12,13 eur / 91,37 kn, 20. svibnja 2017. 11,05 eur / 83,24 kn, 05. lipnja 2017. 11,23 eur / 84,62 kn, 08. srpnja 2017. 10,56 eur / 79,59 kn, 15. kolovoza 2017. 9,46 eur / 71,26 kn, 04. rujna 2017. 9,50 eur / 71,55 kn, 03. listopada 2017. 9,70 eur / 73,07 kn, 14. studenog 2017. 9,59 eur / 72,28 kn, 30. studenog 2017. 9,11 eur / 68,64 kn, 31. prosinca 2017. 9,21 eur / 69,42 kn, 31. siječnja 2018. 9,04 eur / 68,13 kn, 28. veljače 2018. 8,18 eur / 61,60 kn, 31. ožujka 2018. 8,41 eur / 63,34 kn, 30. travnja 2018. 7,49 eur / 56,43 kn, 31. svibnja 2018. 9,07 eur / 68,34 kn, 05. srpnja 2018. 8,55 eur / 64,40 kn, 04. kolovoza 2018. 9,03 eur / 68,05 kn, 11. rujna 2018. 10,09 eur / 76,02 kn, 04. listopada 2018. 9,33 eur / 70,29 kn, 05. studenog 2018. 9,61 eur / 72,39 kn, 04. prosinca 2018. 9,36 eur / 70,53 kn, 02. siječnja 2019. 9,88 eur / 74,42 kn, 09. veljače 2019. 9,61 eur / 72,37 kn, 06. ožujka 2019. 9,04 eur / 68,09 kn, 15. travnja 2019. 10,07 eur / 75,86 kn, 02. svibnja 2019. 9,34 eur / 70,40 kn, 06. lipnja 2019. 10,55 eur / 79,48 kn, 01. srpnja 2019. 10,38 eur / 78,20 kn, 08. kolovoza 2019. 11,15 eur / 84,02 kn, 05. rujna 2019. 11,31 eur / 85,25 kn, 10. listopada 2019. 10,85 eur / 81,74 kn, 03. studenog 2019. 11,07 eur / 83,42 kn, 13. siječnja 2020. 10,34 eur / 77,89 kn, 09. veljače 2020. 11,08 eur / 83,49 kn, 09. veljače 2020. 11,53 eur / 86,89 kn, 04. ožujka 2020. 12,24 eur / 92,20 kn, 14. travnja 2020. 14,19 eur / 106,90 kn, 12. svibnja 2020. 13,57 eur / 102,26 kn, 09. lipnja 2020. 13,20 eur / 99,46 kn, 07. srpnja 2020. 13,56 eur / 102,15 kn, 13. kolovoza 2020. 13,15 eur / 99,07 kn, 09. rujna 2020. 12,97 eur / 97,76 kn, 12. listopada 2020. 12,95 eur / 97,59 kn, 10. studenog 2020. 13,64 eur / 102,80 kn, 09. prosinca 2020. 11,24 eur / 84,67 kn, 27. veljače 2021. 18.432,18 eur / 138.877,28 kn.
Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka.
Tuženik, u bitnom, navodi da ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, ali da je zadatak dan vještaku pogrešan. Smatra da bi se, ukoliko sud utvrdi da su predmetne promjene tečaja bile ništetne, u obzir moralo uzeti i razlike nastale uslijed smanjenja tečaja u odnosu na početni. Osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna, jer da je izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit.
Sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj CHF u odnosu na kn bio niži. Naime, osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora je da stranka takav svoj zahtjev pravilno postavi i istakne, što znači da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, odnosno, materijalno pravni prigovor prijeboja (Rev 549/2023). U konkretnom slučaju tuženik takav zahtjev nije postavio. Preplata je utvrđena sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene tečaja CHF.
Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka u dijelu računskog izračuna. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim i stručnim. Zbog navedenih razloga, sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
Zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženik je, sukladno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91), dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio zbog povećanja tečaja švicarskog franka.
Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljene ništetne ugovorne odredbe, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 214. ZOO-a/91, dužan tužitelju platiti zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. ZOO-a/91 i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05).
Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.
Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva presude.
6.Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tužitelju parnične troškove.
Tužitelju su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe podnesene 12. lipnja 2023. 500,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za sastav podneska od 20. prosinca 2023. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 11. ožujka 2024. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podneska od 30. travnja 2024. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 24. svibnja 2024. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav žalbe podnesene 19. lipnja 2024. 220,00 eur (Tbr.10. t. 4.), za zastupanje na ročištu 20. siječnja 2025. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za vještačenje 460,01 eur, ili ukupno 3.710,01 eur.
Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 13. rujna 2023., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj tog podneska mogao iznijeti već u tužbi, za sastav koje su mu priznati troškovi. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 14. ožujka 2024., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 23. svibnja 2024., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti usmeno na ročištu za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio, kao i zato što bi ista odluka kakva je donesena bila donesena i da ovaj podnesak nije podnesen. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude 04. lipnja 2024., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da bi odluka kakva je bila donesena bila donesena i da tužitelj nije bio zastupan na ovom ročištu. Nisu mu priznati troškovi sastava žalbe podnesene 19. lipnja 2024. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem. Tužitelj se ovom žalbom žalio samo protiv odluke o troškovima u presudi. Odluka o troškovima u presudi se, sukladno čl. 129. st. 5. ZPP-a, smatra rješenjem, pa se i žalba protiv takve odluke smatra žalbom protiv rješenja. Shodno tome, na sastav ove žalbe se primjenjuje citirani tarifni broj. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude 11. veljače 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da bi odluka kakva je donesena bila donesena i da tužitelj nije bio zastupan na ovom ročištu. Nisu mu priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer su ti troškovi iznosili onoliko koliko mu je priznato (nepotrošeni dio predujma biti će mu vraćen).
Tužitelju, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na priznate troškove tekuće od presuđenja do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.
Tužitelj nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. IV dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 11. veljače 2025.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
