REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

62. P-1699/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BASCON d.o.o. za trgovinu i građevinarstvo, Zagreb, Radnička cesta 27, OIB: 28992793633, kojeg zastupa punomoćnica Vedrana Suša Pavić, odvjetnica u Zagrebu, Novomarofska 32, protiv tuženika Stečajna masa iza GRADNJA - TRGOVINA d.o.o. za građevinarstvo i trgovinu u stečaju, Zagreb, Pavlenski put 5, OIB: 74681918825, kojeg zastupa Goran Brozović, stečajni upravitelj u Zagrebu, Pavlenski put 5, a kojeg zastupa punomoćnik Mićo Ljubenko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu LJUBENKO & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Kneza Branimira 29, radi utvrđenja izlučnog prava/vlasništva na nekretninama, nakon održane i zaključene glavne rasprave u prisutnosti punomoćnika tužitelja, zakonskog zastupnika tužitelja i zastupnika po zakonu tuženika 30. siječnja 2025., na ročištu za objavu i uručenje presude, 11. veljače 2025.

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je tužitelj suvlasnik nekretnina i to 5/6 suvlasničkog dijela kčbr. [katastarska čestica], površine 312 čhv upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i 7145/7140 suvlasničkog dijela kčbr. [katastarska čestica] livada upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sve upisano kod zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

2. Slijedom utvrđenja pod I. i II. ove presude, a po osnovi izlučnog prava tužitelja, nekretnine opisane pod I. i II. ove presude izdvajaju se iz stečajne mase tuženika. “.

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.776,54 eur, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 7. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski postupak

1.1. Tužitelj je 20. veljače 2020. podnio tužbu naslovnom sudu radi utvrđenja izlučnog prava (vlasništva na nekretninama pobliže opisanim u točki I. ove odluke). U historijatu tužbe navodi da je pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stekao na temelju ugovora o unosu prava i stvari u društvo od 10. prosinca 2002. i 12. rujna 2006. i odluke o povećanju temeljnog kapitala na temelju koje je dopušten upis povećanja temeljnog kapitala u sudski registar (rješenje Tt 02. -9060).

1.2. U nastavnom dijelu tužbe navodi kako je svoje pravo vlasništva pokušao publicirati upisom u zemljišne knjige, kontinuirano od 2003., prijedlozima posl br. Z- 1375/03, Z-1376/03. te kako je prijedlozima za uknjižbu odbijen iz razloga što je na nekretninama koje su predmet prijedloga upisana zabilježba ovrhe koja se kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem Ovr-434/2003 na temelju rješenja od 30. ožujka 2011. Predmetna zabilježba ovrhe upisana je kod zemljišnoknjižnog odjela pod poslovnim brojem Z-5710/23.

1.3. Imajući u vidu da je Općinski građanski sud u Zagrebu donio rješenje o obustavi ovrhe smatra da po pravomoćnosti toga rješenje nema više zapreke za upis prava vlasništva tužitelja na nekretninama koje su bile predmet ovrhe. Tvrdi kako je pravnu osnovu za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama stekao još 2002. po osnovi dokumentacije na koju se poziva kao i po osnovi dosjelosti protekom roka od 10 godina zakonitog, istinitog i poštenog posjedovanja predmetnih nekretnina.

1.4. Tuženik u cijelosti osporava tužbene navode ističući kako tuženik ima položaj stečajnog vjerovnika budući da je prema tuženiku prijavio imovinskopravnu tražbinu. Dodaje da tužitelj nije postupio sukladno odredbi čl. 258. Stečajnog zakona, odnosno stečajnog upravitelja nije obavijestio o svom izlučnom pravu i pravnoj osnovi izlučnog prava. U pogledu ovršnih postupaka koji su vođeni pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu tužitelj je ovršnim rješenjem upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom, pravomoćno je odbijen (P-4546/13; Gž-3050/2015).

1.5. U postupku izvođenja dokaza sud je na temelju odredbe čl. 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; dalje: ZPP) dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako cijenio isprave koje su privijene sudskom spisu; Ugovor o unosu stvari i prava u društvo s ograničenom odgovornošću od 12. rujna 2002, Anex ugovoru o unosu stvari, Odluku o povećanju temeljnog kapitala od 10. prosinca 2002., Rješenje, posl. broj. Tt-02-9060-3, Posjedovni list 5919, Rješenje OGZ posl. broj Ovr-272/19-130 i Ovr-272/19 (list 5-51. spisa), pregled čestice k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zamolbu tuženika, zk. izvadke, nacrt iskolčenja za k.č. Resnik (list 68-85 spisa) i druge isprave.

1.6. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, savjesnom i brižljivom ocjenom kako svakog dokaza zasebno tako i dokaza u njihovoj ukupnosti, a na temeljem odredbe čanka 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. 1.7. Sud je u bitnome obrazložio da tužitelj u stečajnom postupio nije u skladu s odredbom čl. 258. Stečajnog zakona („Narodne novine“, broj 71/15; dalje: SZ), odnosno nije obavijestio stečajnog upravitelja o svom izlučnom pravu i pravnoj osnovi izlučnog prava. Uvidom u tužbu sud je utvrdio da tužitelj, iako tvrdi da traži utvrđenje izlučnog prava, nigdje ne postavlja takav zahtjev. Konačno, prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da se izlučno pravo ne utvrđuje u postupku pred sudom tužbom na utvrđenje već se radi o pravu koje proizlazi iz samog zakona i ovlašćuje svoga nositelja (izlučnog vjerovnika) da od stečajnog dužnika zahtijeva da se iz stečajne mase izdvoji ili da mu se preda određeni predmet ako on ne pripada u stečajnu masu i ako dokaže da ima valjanu pravnu osnovu na kojoj temelji svoj zahtjev za njegovo izdvajanje.

1.8. U konkretnom slučaju tužitelj nije ni na koji način dokazao da je nositelj izlučnog prava, što je i sam doveo u pitanje kada je u stečajnom postupku nad prednikom tuženika podnio prijavu za namirenje iz stečajne mase kao stečajni vjerovnik. Tužitelj nadalje nema ni valjanu pravnu osnovu na kojoj bi mogao temeljiti zahtjev za izlučenje iz stečajne mase prednika tuženika. U pogledu pravne osnove za utvrđenje prava vlasništva tužbom, valja navesti da je to moguće kada je pravni temelj stjecanja prava vlasništva zakon, a ne pravni posao ili odluka o povećanju temeljnog kapitala. Ako kod stjecanja stvarnih prava na nekretninama temeljem pravnog posla ne dođe do upisa u zemljišne knjige kao valjanog načina stjecanja, stjecatelj nije postao nositelj stvarnog prava.

1.9. U svakom slučaju, prema članku 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17; dalje: ZV) nekretnine se stječu zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije. Sud je, slijedom navedenih utvrđenja zaključio da u konkretnom slučaju tužitelj nije vlasnik predmetnih nekretnina i one stoga čine stečajnu masu prednika tuženika. Sud se pri tom poziva na judikaturu Ustavnog suda Republike Hrvatske (Ustavni sud RH, odluke broj; U-III-2008/08 i U-III-2324/08).

1.10. Sud zaključno ističe da valjana osnova za stjecanje vlasništva na predmetnim nekretninama nije odluka o povećanju temeljnog kapitala koja se ionako oslanja i nadovezuje na predmetni ugovor o unosu prava i stvari u društvo. Nadalje, iz isprava dostavljenih u spis nije vidljivo da bi tužitelj pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stekao dosjelošću, a kada bi tome i bilo tako vlasništvo se ne bi moglo utvrđivati tužbom u posebnom sudskom postupku. Kod toga sud je posebno napomenuo i da je tužitelj sklopio ugovor o unosu stvari i prava u društvo tužitelja više od godinu dana nakon njegovog osnivanja.

2. Drugostupanjska odluka

2.1. Povodom žalbe tužitelja drugostupanjski sud je ukinuo presudu naslovnog suda poslovni broj P-574/2023-9 od 20. listopada 2023. u pobijanim točkama I. i II. izreke te je u tim dijelovima predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

2.2. U svojoj odluci drugostupanjski sud navodi da su izlučni vjerovnici dužni prema odredbi čl. 258. st. 1. SZ-a obavijestiti stečajnog upravitelja o svom izlučnom pravu, pravnoj osnovi izlučnog prava i označiti predmet na koji se njihovo izlučno pravo odnosi, odnosno u obavijesti označiti pravo. U ovom slučaju, tužitelj je tvrdio da je obavijestio stečajnog upravitelja (podnesak, list 102.-103. spisa), ali prvostupanjski sud to nije provjerio.

2.3. Drugostupanjski sud potom poučava prvostupanjski sud pojašnjavajući da sve i da tužitelj nije obavijestio tuženikovog stečajnog upravitelja, izostanak takve obavijesti nema za sankciju gubitak prava na pokretanje parnice u kojoj on traži ostvarenje svojih prava. U stečajnom postupku pretpostavka za ostvarivanje izlučnih prava nije obavještavanje stečajnog upravitelja o postojanju izlučnog prava. Pravo na izdvajanje predmeta izlučnog prava utvrđuje se prema pravilima koja važe za ostvarivanje tih prava izvan stečajnog postupka. Stečajni postupak ne tiče se izlučnog vjerovnika; izlučni vjerovnik ostvaruje svoja prava kao da stečaj nije niti otvoren (tako i u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 3366/08-3 od 27. svibnja 2008.).

2.4. Prema ocjeni drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenicu da zbog toga što su sporne nekretnine unesene u tužiteljev temeljni kapital na temelju Ugovora o unosu stvari i prava u društvo s ograničenom odgovornošću od 10. prosinca 2002. s Aneksom od 12. rujna 2006., tužitelj nije postao njihovim vlasnikom. No, kako navodi drugostupanjski sud, u ovoj pravnoj stvari, tužitelj nije zahtijevao da se utvrdi da on ima valjanu pravnu osnovu za upis svog vlasništva u zemljišnu knjigu, već da se utvrdi da je on vlasnik spornih nekretnina, odnosno da ima osnovu za izlučenje nekretnina. Zato je i pravilan zaključak prvostupanjskog suda o tome da unosom spornih nekretnina u tužiteljev temeljni kapital na temelju Ugovora o unosu stvari i prava u društvo s ograničenom odgovornošću od 10. prosinca 2002. s Aneksom od 12. rujna 2006., tužitelj nije postao njihovim vlasnikom. Vlasnikom tih nekretnina, on bi postao tek upisom u zemljišnu knjigu. Unatoč navedenom, prvostupanjski sud ipak nije pravilno ispitao drugu spornu okolnost - je li tužitelj eventualno stekao pravo vlasništva nad spornim nekretninama dosjelošću.

2.5. Pojašnjavajući prvostupanjskom sudu navode tužitelja iz historijata tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev, drugostupanjski sud ističe da je tužitelj tvrdio da je vlasništvo na spornim nekretninama stekao dosjelošću pri čemu dodaje da je stjecanje vlasništva dosjelošću jedan od načina stjecanja vlasništva na temelju zakona, a vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost (čl. 160. st. 1. ZV-a). U nastavku postupka, prvostupanjski sud će, stoga uvažavajući ranije iznesene upute, provesti sve predložene dokaze u svrhu utvrđenja okolnosti vezanih za to je li tužitelj stekao prava vlasništva na spornim nekretninama dosjelošću. Nakon ocjene svih dokaza, prvostupanjski sud će donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu.

3. Ponovljeni postupak i ocjena o osnovanosti tužbenog zahtjeva

3.1. Sud je postupio po uputi drugostupanjskog suda te je proveo dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja i zastupnika po zakonu Božidara Brkljača, stečajnog upravitelja, na okolnost je li kada primio predmetnu nekretninu kao dio stečajne mase. Sud je cijenio i ispravu s lista 186-188 spisa (Potvrdu katastarskog elaborata, KLASA: 932-06/01/3456). Ističe se da u ranije provedenom postupku, stranke nisu predlagale dokaze na utvrđenje okolnosti je li tužitelj stekao prava na spornim nekretninama dosjelošću.

3.2. U ponovljenom postupku tužitelj ističe da je činjenicu posjeda evidentirao u katastru još 2003. što je vidljivo iz posjedovnog lista br. 5919 k. o. [katastarska općina], pregled čestica, točnije k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je između ostalih i formirana od utuženih zk. čestica, i to rješenjem katastra br. 932-07/2003-01/530 po zahtjevu tužitelja od dana 3. veljače 2003. Činjenica posjeda nije osporena od strane tuženika u ovom postupku, a utužene nekretnine koje su u sastavu katastarske čestice br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] su ograđene od 2003. godine te ih u posjedu drži tužitelj i na istoj izvršava sva vlasnička ovlaštenja, u čemu ga nitko nikada nije smetao. Isto je vidljivo iz Nacrta iskolčenja za k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izrađenog od strane Geoanda d.o.o. za geodetske poslove i usluge od dana 16.06.2008.g. koji je također dostavljen u spis, a navedeno potvrđuje i zakonska zastupnica tužitelja u svom iskazu danom na ročištu održanom dana 10. prosinca 2024.

3.3. Tužitelj osnovano ističe da činjenicu posjeda, njegovu kvalitetu i trajanje tuženik u postupku nije osporio, kao što nije osporio niti dokumentaciju kojom tužitelj te činjenice dokazuje, a radi izbjegavanja svake sumnje, a obzirom da je prednik tuženika upisan kao suvlasnik u zemljišnoj knjizi, tužitelj je predao u spis i identifikaciju čestica iz koje je razvidno da su utuženi suvlasnički dijelovi kako su upisani u zemljišnoj knjizi realno podijeljeni i nalaze se u sastavu jedne katastarske čestice i to k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja čini ograđenu gospodarsku cjelinu još od 2002. Stoga smatra da je dosjelošću stekao vlasništvo utuženih nekretnina protekom 10 godina od dana sklapanja ugovora o unosu stvari u društvo s prednikom tuženika odnosno još 10. prosinca 2012., a što je čak 4 godine prije otvaranja stečaja nad prednikom tuženika.

3.4. Najprije valja reći da se prvostupanjski sud u ranijem obrazlaganju već očitovao o tome da se pravnim poslom odnosno odlukom o povećanju temeljnog kapitala ne stječe vlasništvo. Ako kod stjecanja stvarnih prava na nekretninama temeljem pravnog posla ne dođe do upisa u zemljišne knjige, stjecatelj nije postao nositelj stvarnog prava. Nadalje, iz provedenih saslušanja sud nije utvrdio činjenice koje bi bile odlučne za predmet spora odnosno koje bi išle tužitelju u prilog obzirom na predmet spora. Zakonska zastupnica tužitelja iskazala je da je direktorica društva od 2002. te je predmetna nekretnina upisana u posjedovni list kao gospodarska cjelina na društvo „Bascon“ i to je društvo u poštenom posjedu od 2002., da se radi o ogradom ograđenoj cjelini na kojoj „pasu konji od susjeda“. Tužitelj pri tom nije predložio saslušanje tog (ili nekog drugog) susjeda, zbog čega navedeni iskaz zakonskog zastupnika tužitelja u tom dijelu sud ne cijeni dovoljno uvjerljivim i uslijed toga ga ne prihvaća. Zastupnik po zakonu Božidar Brkljača, prema mišljenu ovog suda, očekivano se nije mogao sjetiti ničega što bi bilo značajno za predmetni spor, što je i logično zbog proteka vremena kao i zbog toga što se radilo o „velikom stečaju“.

3.5. Ovaj sud prvenstveno ističe da u svemu ostaje kod ranije iznesenih stavova. Iz samog zakona proizlazi da izlučni vjerovnici ne podnose prijavu tražbine stečajnom upravitelju, već zahtjev za predaju (izlučenje) predmeta koji ne spada u stečajnu masu. Tek ako stečajni upravitelj odbije predati stvar, izlučni vjerovnik može podnijeti tužbu. Izlučni vjerovnik, dakle, mora podnijeti zahtjev stečajnom upravitelju za predajom stvari za koju smatra da ne pripada u stečajnu masu, pa ako stečajni upravitelj odbije takav zahtjev za izlučenje, ima pravo pokrenuti parnicu radi ostvarivanja svoga prava. Takvo stajalište zauzimao je i Visoki trgovački sud u svojim odlukama (npr. Pž-1311/03 i Pž- 5861/06).

3.6. Vezano uz dio obrazloženja drugostupanjske odluke u kojoj se navodi;.. tužitelj je tvrdio da je obavijestio stečajnog upravitelja (podnesak, list 102.-103. spisa), ali prvostupanjski sud to nije provjerio.“ prvostupanjski sud ističe da je inkvizitorno načelo napušteno još 2003. pa je svaka strana dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219 ZPP-a). Dakle ako je tužitelj obavijestio stečajnog upravitelja o svom izlučnom pravu, pravnoj osnovi izlučnog prava i označio predmet na koji se to izlučno pravo odnosi, za to bi morao imati valjan dokaz.

3.6. Ako na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a.ZPP-a) što je sud u konkretnom slučaju i učinio. Sve tvrdnje koje tužitelj nije potkrijepio dokazima, stoga sud smatra nedokazanim. Kod takvog stanja stvari, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Troškovi postupka

4.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. 2. ZPP-a. Tuženiku koji je uspio u sporu, priznat je trošak parničnog postupka s osnove zastupanja po odvjetniku koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa).

4.2. Trošak tuženika sastoji se od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8. t.1. Tarife), odgovora na žalbu i zastupanja na ročištima 10.6.2021., 20.9.2023., 17.10.2024., 10.12.2024. i 30.1.2025. (Tbr. 9.1. Tarife) svaka radnja u iznosu od 200,00 eur, što zajedno iznosi 1.400,00 eur.

4.3. Kad se tome pridoda trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 26,54 eur, priznati trošak iznosi 1.776,54 eur.

4.4. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 11. veljače 2025.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.