Poslovni broj: P-8/2023-

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Ines Bračanov Čuljat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d. d. Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 28. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja te odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 26.318,09 eur sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 20,60 eur od 01.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,90 eur od 03.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 35,57 eur od 01.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,51 eur od 01.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 16,95 eur od 03.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 42,36 eur od 01.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 81,50 eur od 01.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 58,95 eur od 01.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 68,08 eur od 01.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 58,18 eur od 01.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 60,37 eur od 01.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 104,05 eur od 01.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 108,63 eur od 01.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 145,26 eur od 02.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 127,02 eur od 01.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 106,99 eur od 01.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 119,54 eur od 01.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 8.674,38 eur od 26.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 63,20 eur od 01.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 78,15 eur od 01.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 83,38 eur od 01.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 84,27 eur od 01.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 80,99 eur od 01.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 83,56 eur od 01.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 85,38 eur od 01.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 82,88 eur od 01.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 83,81 eur od 01.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 81,99 eur od 01.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 77,86 eur od 02.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 82,78 eur od 01.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 15.479,00 eur od 14.11.2012. godine do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne

operacije

refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 4.362,85 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana.

i

riješio je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 16. studenog 2005. u Dubrovniku, s tuženikom (raniji naziv: HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) sklopio Ugovor temeljem kojeg mu je tuženik odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 143.800,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita (članak 2.), uz kamatu od 3,99% dekurzivno godišnje, rok otplate 21 godinu i dospijeće mjesečnoga anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu (članak 3.), s time da je kamata od 1. listopada 2010. ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika (članak 6.), kao i da je kredit prijevremeno otplatio s danom 13. studenog 2012. godine. Navodi da je odredba članka 2. Ugovora, prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (“valutna klauzula u CHF“) nepoštena i ništetna, što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. donesenom u postupku pokrenutom po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je jedan od tuženika bio i ovdje tuženik i da je i samim time nepoštena te ništetna i odredba članka 3. Ugovora, u dijelu prema kojem se anuiteti obračunavaju u CHF i naplaćuju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Također navodi i da temeljem odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/09, 79/09), u vezi s odredbom članka 502.c ZPP-a, cit. presuda u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle obvezuje i naslovni sud u ovom postupku i da su nepoštene odredbe ništetne od samog početka te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u poziciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo (posljedice ništetnosti) što u konkretnom slučaju znači da je tužitelj isplaćeni iznos kredita bio dužan vratiti kao kunski kredit, tj. po tečaju po kojem mu je kredit isplaćen, kroz cijelo razdoblje otplate kredita stoga je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, vratiti tužitelju preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala zbog primjene valutne klauzule, tj. rasta tečaja CHF u odnosu na isplatni tečaj. Također navodi i da je tužitelj pred ovim sudom protiv tuženika već vodio dva zasebna postupka u kojima je potraživao povrat preplaćenih redovnih kamata i s obzirom da je oba ta postupka pravomoćno dobio, a tuženik postupio po donesenim presudama i isplatio mu dosuđene iznose, vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja treba uzeti u obzir i te presude, odnosno nalaze i mišljenja iz tih postupaka, jer je u dosuđenim preplaćenim redovnim kamatama sadržana i tečajna razlika, koju stoga tužitelj ne može potraživati i u ovom postupku, a s obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl.br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tužitelj ovom tužbom od tuženika potražuje povrat preplaćenih anuiteta zbog rasta tečaja CHF od prvog zbog toga preplaćenog anuiteta.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Tuženik naglašava kako nije ništetan članak 2. Ugovora o kreditu br. 266-361/2005 u dijelu u kojem je ugovoreno kako banka tužitelju odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 143.800,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, budući da takva ugovorna odredba nije suprotna Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva, a time nije niti ništetna, već je, naprotiv, dopuštena u smislu članka 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u ovom postupku navodeći da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača stoga da se u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tuženik osporava. Nadalje navodi da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, da je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i da je osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora a da su u konkretnom slučaju, ugovorne strane prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski), visinu iznosa kredita, valutu uz koju je kredit vezan, rok otplate kredita, način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama), dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno), poček s otplatom kredita, vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna), visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci), instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.) iz čega je razvidno kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti a da je tuženik samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja te da Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju jer je tuženik ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istojkao i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu a da je prilikom solemnizacije javni bilježnik potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također je iskazao da u pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da je upravo ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Nadalje, ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita, rizik gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Ističe i kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno, djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti dok tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. Navodi i da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora i da je tužitelju pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u a pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Navodi i da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF što bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora a budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa i dodaje kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom Ugovor o kreditu od 16.studenog 2005. (list 6-17 spisa), specifikacije uplata od 12.kolovoza 2014. (list 18-21 spisa), otplatni plan od 12.kolovoza 2014. (list 22-23 spisa), tablica kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 81-84 spisa), informativni materijali banke (list 85-96 spisa), te vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Ivanki Sušić (list 137-142, 171-176 spisa) te saslušanjem vještakinje Ivanke Sušić (list 184 spisa) i tužitelja TU (list 185 spisa).

3.1. Pregledom Ugovor o kreditu broj 266-361/2005 od 16.studenog 2005. između tuženika kao Banke i tužitelja kao korisnika kredita utvrđeno je da je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u iznosu u 143.800,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i da je člankom 2. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 843,60 CHF a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. za na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke , počevši od 31.12.2005., a dospijeće svakog sljedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu.

3.2. Uvidom u specifikacije uplata od 12.kolovoza 2014., broj partije:25316430, broj Ugovora:266-361/2005 za razdoblje od 4.siječnja 2006. do 13.studenog 2012. utvrđeni su datumi uplata te iznosi uplata u kunama.

3.3. Uvidom u otplatni plan od 12.kolovoza 2014., broj partije:25316430, broj Ugovora:266-361/2005 za predmetni kredit za razdoblje od 31. prosinca 2005. do 13.studenog 2012. utvrđeni su iznos kredita od 143,800,00 CHF, datumi dospijeća anuiteta, iznos kamate i razduženja, visina redovne kamatne stope, iznosi kamata i iznos razduženja i stanje kredita.

3.4.Saslušana vještakinja Ivanka Sušić iskazala je da ostaje pri svom nalazu i mišljenju kao i dopuni nalaza i mišljenja.

3.5. Saslušan tužitelj CU iskazao je da je u to vrijeme primao plaću preko Hypo Alpe Adria Bank te je kod navedene banke odlučio uzeti stambeni kredit za kupnju dijela kuće koji je prodavala njegova tetka da riješi stambeno pitanje sebe i svoje obitelji i da su u to vrijeme u banci gurali kredit u CHF kao najpovoljniji koji i jest bio najpovoljniji što se tiče kamatne stope i visine mjesečne otplate te drugi krediti nisu bili opcija. Nadalje je iskazao da nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora već je ugovor bio sastavljen od strane banke na principu uzmi ili ostavi. Ne sjeća se da li je dobivao obavijesti o promjeni valute ali niti javni bilježnik a niti referent u banci mu nisu dali nikakva pojašnjenja vezano uz valutnu klauzulu niti odredbe o kamatnoj stopi ili naknadama. Kad je uzeo kredit rata kredita mu je bila 3.500,00 kuna a naknadno je porasla i preko duplo a što je utjecalo na egzistenciju njega i njegove obitelji i da je znao da će mu toliko narasti da nikad ne bi uzeo kredit u CHF. Također je iskazao da još uvijek živi u nekretnini koju je kupio odnosno u prizemlju živi on s obitelji, dok njegova majka i očuh žive na katu.

4. Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim uzimajući u obzir i načelo ekonomičnosti postupka.

5. Podneskom od 11.srpnja 2023. punomoćnik tužiteljice je istaknuo prigovor dvostruke litispendencije obzirom da iz navoda tužbe proizlazi da su se između istih stranaka prethodno vodili parnični postupci za isplatu po Ugovoru o kreditu koji je Ugovor predmet i ovog postupka .

6. Podneskom od 11.listopada 2024. punomoćnik tužitelja se očitovao da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu sa nalazom i mišljenjem postavio konačan tužbeni zahtjev dok se punomoćnik tuženika podneskom od 16.listopada 2024. protivi preinaci tužbe odnosno povečanju tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka a u slučaju da sud dopusti preinaku tužbe, tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. U odnosu na računski dio vještva osporava relevantnost izračuna vještaka iz dopune Nalaza i mišljenja s obzirom na to da nije naveden broj ugovora na koji se vještačenje odnosi, te se stoga niti ne može zaključiti o kojem ugovoru o kreditu je riječ, u vještakovom Nalazu i Mišljenju nije naveden datum isplate kredita niti tečaj na dan isplate a iz priložene tablice u Nalazu i Mišljenju proizlazi da je korišten pogrešan tečaj na dan isplate kredita, te u tu svrhu tuženik dostavlja isplatni nalog predmetnog ugovora o kreditu. Nadalje ističe da ukupne uplate nisu umanjene za naplaćene zatezne kamate i ostale troškove (koji su vidljivi iz pregleda prometa), dok je tuženik iste umanjio, s obzirom na to kako smatra kako nisu predmet vještačenja te zaključno navodi da se dio razlike koji se odnosi na kamatu, od dana 30.11.2011. razlikuje od izračuna tuženika i da je slijedom navedenog izračunata razlika tečaja manja od one iz Nalaza i Mišljenja, te iznosi 181.663,78 kuna, odnosno 24.110,93 eura, odnosno samo pozitivne razlike iznose 26.318,10 eura.

6.1. Podneskom od 3.prosinca 2024. punomoćnik tužitelja se očitovao da nema primjedbi na dopunu nalaza i mišljenje vještaka te je u skladu sa nalazom i mišljenjem postavio konačan tužbeni zahtjev dok se punomoćnik tuženika podneskom od 13.prosinca 2024. očitovao da ukoliko sud ne dopusti preinaku tužbenog zahtjeva podneskom tužitelja od 11. listopada 2024. tada će egzistirati tužbeni zahtjev iz tužbe u visini od 25.425,00 eura slijedom čega se ima smatrati da je podneskom od 3. prosinca 2024. tužitelj jednako tako preinačio tužbeni zahtjev jer je povisio tužbeni zahtjev sa početno utuženih 25.450,00 eura na sada utuženih 26.318,09 eura, a kojoj se preinaci tuženik također protivi iz svih razloga iznesenih u podnesku od 16. listopada 2024., međutim, ukoliko sud dopusti preinaku tužitelja podneskom od 11. listopada 2024. tada se ima smatrati da je tužitelj podneskom od 3. prosinca 2024. djelomično povukao tužbeni zahtjev time što je zahtjev za isplatu smanjio sa preinačenih 30.504,97 eura na 26.318,09 eur, tim u vezi, ističe da se povlačenju ne protivi ali predlaže da Naslovni sud donese rješenje kojim utvrđuje kako je tužba djelomično povučena uz naknadu razmjernog parničnog troška tuženiku.

7. Među strankama je nesporno da je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisnici kredita kredit za kupnju vozila u iznosu u 17.311,48 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita i da je člankom 6.2. ugovoreno da se kredit u iznosu 17.311,48 CHF i kamata iz t.4. otplaćuju u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

7.1. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, jesu li ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu u CHF u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i da li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe odnosi na tužiteljicu, osnovanost prigovora litispendencije te je li nastupila zastara potraživanja.

8. Sukladno čl. 247 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv.

9. Nadalje, temeljem odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

10. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).

11. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12. Nadalje, člankom 96. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

13. Čl. 270 st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

14. Nadalje, čl. 322 ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Čl. 323.st. 1 ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,ako zakon što drugo ne odlučuje.

16. Nadalje, čl. 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava , na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

17. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Iz sadržaja predmetnog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorenu valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca. Dakle, iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čiji bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi ista pristala platiti iznos ovisno o odluci banke, a koja iznosi su potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi tužitelj pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Zaključak je ovoga suda da je među strankama predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice zbog čega je odredba Ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu CHF nepoštena i stoga ništetna iz razloga jer se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj i u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Dakle, navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedene odredbe su ništetne i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenim odredbama unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužiteljice).

19. Čl. 1111 st. 1 ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

20. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1 i st. 2 ZPP-a.

21. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Ivanki Sušić.

21.1. U nalazu i mišljenju od 29.srpnja 2024. vještakinja je iskazala da tečajna razlika između iznosa plaćenog na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF iznosi 30.504,97 EUR. 21.2. Iz dopune nalaza i mišljenja od 28.studenog 2024. vještakinja je konačno iskazala da razlika po ugovoru o kreditu između iznosa plaćenog na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF iznosi 26.318,09 EUR.

22. Obzirom na činjenicu da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile valutnu klauzulu a uzevši u obzir i iskaz tužitelja koji je iskazao da je u to vrijeme primao plaću preko Hypo Alpe Adria Bank te je kod navedene banke odlučio uzeti stambeni kredit za kupnju dijela kuće koji je prodavala njegova tetka da riješi stambeno pitanje sebe i svoje obitelji i da su u to vrijeme u banci gurali kredit u CHF kao najpovoljniji koji i jest bio najpovoljniji što se tiče kamatne stope i visine mjesečne otplate te drugi krediti nisu bili opcija, da nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora već je ugovor bio sastavljen od strane banke na principu uzmi ili ostavi, da se ne sjeća da li je dobivao obavijesti o promjeni valute ali niti javni bilježnik a niti referent u banci mu nisu dali nikakva pojašnjenja vezano uz valutnu klauzulu niti odredbe o kamatnoj stopi ili naknadama a kad je uzeo kredit rata kredita mu je bila 3.500,00 kuna a naknadno je porasla i preko duplo a što je utjecalo na egzistenciju njega i njegove obitelji i da je znao da će mu toliko narasti da nikad ne bi uzeo kredit u CHF i još uvijek živi u nekretnini koju je kupio odnosno u prizemlju živi on s obitelji, dok njegova majka i očuh žive na katu, zaključak je ovoga suda da je tužitelj u trenutku sklpanja predmetnog Ugovora bio potrošač pa da se na istog primjenjuje ranije navedena presuda Visokog trgovačkog suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen i protiv ovdje tuženika po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, stoga da je odredba ugovora o kreditu nepoštena i sukladno čl. 296 ZOO-a ništetna posebno uzimajući u obzir odredbu čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja dok su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također je zaključak ovoga suda da je tuženik propustio informirati tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu CHF, odnosno tuženik nije transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima dakle u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

23. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao stručno i kvalitetno jer je vještakinja u cijelosti postupila po zadatku suda dok su primjedbe tuženika pravne prirode a nitko pa ni tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun.

24. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj kao nestručna osoba u odnosu na tuženika bio nesvjesan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj i u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, te je slijedom iznesenog odlučeno kao u točki I. Izreke.

25.Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare potraživanja. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

25.1. S obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule utvrđene ništetnim 14.lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanja tužitelja stoga je u tom dijelu prigovor zastare neosnovan.

26. U odnosu na istaknuti prigovor litispendencije, isti je neosnovan obzirom je tužitelj tužitelj pred ovim sudom protiv tuženika vodio postupak u kojem je potraživao povrat preplaćenih redovnih kamata dok u ovom postupku potražuje preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala zbog primjene valutne klauzule, tj. rasta tečaja CHF u odnosu na isplatni tečaj.

27. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem uzimajući u obzir i usvojeni zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26.studenog 2021.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP).

29. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe i za sastav podneska od 17.ožujka 2023., 11.listopada 2024. i 3.prosinca 2024. te za zastupanje na ročištima 20.rujna 2023. i 28.siječnja 2025. u iznosu od po 500,00 eura, te za sastav podneska od 18.listopada 2024. u iznosu od 50,00 eur sve uvećano za PDV 25% što imajući na umu vrijednost jednog boda i 25 % PDV-a iznosi ukupno 3.812,50 EUR i tome valja dodati 400,00 EUR kuna plaćenih na ime financijskog vještačenja i sudsku pristojbu za tužbu 150,35 EUR pa je ukupno tužitelju dosuđen trošak u iznosu 4.362,85 EUR (točka II. izreke).

U Dubrovniku 11. veljače 2025.

Sutkinja:

Ines Bračanov Čuljat

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. punoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika