Poslovni broj: Us I-3394/2023-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Milanu Franiću, uz sudjelovanje zapisničarke Katije Stermšek, u upravnom sporu tužitelja Dimnjačarska obrtnička zadruga, OIB: 01254445043, Zagreb, Sarajevska 60, zastupana po opunomoćeniku Tomislavu Valičeviću, odvjetniku u Zagrebu, Ilica 36, protiv tuženika Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ured Zagreb, Službe za nadzor, OIB: 18683136487, Zagreb, Alexandera von Humboldta 4a, radi poreznog nadzora, 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev i poništava rješenje tuženika, Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ured Zagreb, Službe za nadzor, Klasa: UP/I- 471-01/23-11/5, Urbroj: 513-02-3018/4-23-1 od 4. svibnja 2023.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 1.686,80 eura (slovima: tisuću šesto osamdeset šest eura i osamdeset centi) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima spora, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ured Zagreb, Službe za nadzor, Klasa: UP/I-471-01/23-11/5, Urbroj: 513-02-3018/4-23-1, od 4. svibnja 2023. tužitelju je utvrđena razlika naknade za koncesiju za obavljanje dimnjačarskih poslova prema ID 163922 u ukupnom iznosu od 11.355,40 eura / 85.557,29 kuna

2. Protiv osporavanog rješenja tužitelj je podnio tužbu, u kojoj navodi da se pobijano rješenje temelji se na pogrešnoj pravnoj osnovi, da je nelogično, jer da je navedenim rješenjem utvrđeno kako tužitelj Gradu Zagrebu kao davatelju koncesije nije uplatio dovoljan iznos varijabilnog dijela koncesijske naknade, da bi zatim u spornom rješenju bilo naloženo plaćanje sporne razlike u korist državnog proračuna. Nadalje, navodi da se pobijanom rješenju, kao i u zapisniku od 29. prosinca 2022. navodi da sukladno članku 4. Ugovora o koncesiji za obavljanje dimnjačarskih poslova: "Koncesionar se obvezuje Gradu Zagrebu plaćati godišnju naknadu za koncesiju, koja se sastoji od ponuđenog iznosa godišnje naknade u iznosu od 85.000,00 kuna (slovima: osamdeset pet tisuća kuna) i od 4 % od ukupnog godišnjeg prihoda ostvarenog od obavljanja dimnjačarskih poslova. Koncesionar se obvezuje Gradu Zagrebu platiti 4% od ukupnog prihoda od obavljanja dimnjačarskih poslova u prvoj godini ostvarivanja koncesije, najkasnije mjesec dana nakon isteka prve godine koncesije. Za preostale godine trajanja koncesije, koncesionar je dužan uplaćivati 4% od ukupnog prihoda za obavljanje dimnjačarskih poslova najkasnije mjesec dana nakon isteka godine koncesije.“ Uz navedeni ugovor je napisana službena zabilješka, koja je sastavljena 25.01.2016. g., u kojoj se navodi da "Naknada od 4% od prihoda od obavljanja dimnjačarskih poslova plaća se na osnovu naplaćenih faktura. U naknadu ne ulazi PDV.“ Na navedenoj službenoj zabilješci se nalazi prijemni štambilj Grada Zagreba, datum 27.01.2016. g., KLASA: 363-02/15-001/186 i URBROJ: 251- 13-11-1-16-18. Iz dokumentacije, koju je tužitelj predao tuženiku, razvidno je kako je službenu bilješku koja sadrži uputu, izdala gospođa RM iz Odsjeka za ugovaranje Grada Zagreba, a što potvrđuje i tuženik u pobijanom rješenju. Međutim, iz pobijanog rješenja proizlazi kako tuženik nije pravilno cijenio nespornu činjenicu da je imenovana službena osoba Grada Zagreba dala uputu kako se varijabilni dio koncesijske naknade plaća na osnovu naplaćenih faktura te da u naknadu ne ulazi PDV. Prema tome, tuženik nije uopće uzeo u obzir predmetnu službenu zabilješku koja sadrži službenu uputu, kao ni obrazložio zašto nije uzeo u obzir predmetnu zabilješku, već samo navodi definiciju prihoda, pritom bez navođenja propisa ili izvora predmetne definicije. Smatra da je nesporno je kako je tužitelj na ime koncesijske naknade uplatio točno onoliko koliko je trebao platiti prema ugovoru o koncesiji te uputi službene osobe iz Odsjeka za ugovaranje Grada Zagreba. Također je nesporno da se ugovor na isti način izvršava već preko 7 godina te da Grad Zagreb nikada nije imao primjedaba na obračun i plaćanja od strane tužitelja, iako je svake godine provođena kontrola plaćanja te je pored toga 2021. godine Gradskoj skupštini Grada Zagreba podnesen detaljan petogodišnji izvještaj o radu Dimnjačarske obrtničke zadruge kao koncesionara za obavljanje dimnjačarskih poslova u Gradu Zagrebu. Nadalje, ističe da se tuženik u pobijanom rješenju poziva na odredbu čl. 89. Zakona o koncesijama, kojim se propisuje obavljanje djelatnosti bez koncesije ali da je nedvojbeno kako tužitelj ne obavlja svoje djelatnosti bez koncesije. Smatra da, tuženik nije bio ovlašten donijeti pobijano rješenje primjenom odredbe čl. 89. Zakona o koncesijama, jer nema niti jednog dokaza ili okolnosti iz koje bi proizlazilo da je tužitelj ikada obavljao koncesijske poslove bez koncesije. Ističe da pobijanim rješenjem nije ni na koji način utvrđeno da tužitelj obavlja djelatnosti bez koncesije ili da obavlja djelatnosti koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji. Smatra da, ako je tuženik i zauzeo shvaćanje da tužitelj nije uplatio Gradu Zagrebu dovoljan iznos, onda proizlazi da je i u tom slučaju pozivanje na čl. 89. Zakona o koncesijama pogrešno, jer je tuženik u tom slučaju trebao postupiti prema čl. 88. Zakona o koncesijama te prvo pozvati Grad Zagreb da poduzme odgovarajuće radnje, a zatim tek kasnije ako Grad ne bi postupio, donijeti rješenje kojim se nalaže plaćanje sporne razlike tužitelju. Ističe da je nesporno da je koncesijskim ugovorom definirano kako se koncesijska naknada plaća u visini 4 % od ukupnog godišnjeg prihoda ostvarenog od obavljanja dimnjačarskih poslova, pri čemu službena uputa koju je izdala gospođa RM iz Odsjeka za ugovaranje Grada Zagreba, pojašnjava kako se naknada od 4% od prihoda od obavljanja dimnjačarskih poslova plaća se na osnovu naplaćenih faktura, a navedena službena bilješka evidentirana je kod Grada Zagreba s datumom 27.01.2016. g., KLASA: 363-02/15-001/186 i URBROJ: 251-13-11-1-16-18. Također, ističe da prema logici stvari, uslugu treba obaviti i korisnicima koji uslugu ne mogu platiti i od kojih se tužitelj nikada neće moći naplatiti. Također, za izvršenu uslugu treba izdati račun. Kada bi tužitelj uskratio dimnjačarsku uslugu pojedinom korisniku, pa i onome koji ne plaća uslugu i od kojeg ne može naplatiti uslugu, time bi tužitelj prekršio obveze iz Odluke o obavljanju dimnjačarskih poslova (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 15/15), Ugovor o koncesiji, a najviše od svega, životi građana mogli bi biti ugroženi. Pri tome, građani koji žive u najtežim uvjetima, često imaju neodržavane dimnjake, koji mogu predstavljati opasnost za život, zdravlje i imovinu, ne samo njih nego i susjednih objekata i osoba koji tamo borave. Znajući sve navedene okolnosti, Grad Zagreb je tražio plaćanje varijabilnog dijela koncesijske naknade od naplaćenih računa, kako je tužitelj i plaćao. Tužbenim zahtjevom traži da sud poništi osporeno rješenje te potražuje troškove postupka.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je porezni obveznik dužan obračunavati naknadu za koncesiju sukladno članku 4. ugovora o koncesiji (visina i način plaćanja naknade). Ističe da je datum sastavljene i zaprimljene službene 27. siječnja 2016. dakle prije potpisanog i urudžbiranog ugovora o koncesiji od 20. veljače 2016. Nadalje navodi da nije moguće dati pojašnjenje za nešto što još nije potpisano ni ugovoreno dok urudžbeni broj službene zabilješke veći od urudžbenog broja ugovora. U odluci o obavljanju dimnjačarskih poslova od 16. srpnja 2015 u članku 6. (godišnja naknada za koncesiju) je navedeno da se godišnja naknada za koncesiju sastoji se od ponuđenog iznosa godišnje naknade koji ne može biti niži od 85 .000,00 od 4% od ukupnog godišnjeg prihoda ostvarenog od obavljanja dimnjačarskih poslova tijekom jedne godine. Nadalje, navodi definiciju prihoda te ističe da se temeljem navedenog naknada za koncesiju mora se obračunavati sukladno članku 4. Ugovora o koncesiji za obavljanje dimnjačarskih poslova, odnosno plaćati godišnju naknadu za koncesiju koja se sastoji od ponuđenog iznosa godišnje naknade u iznosu od 85.000,00 kuna i od 4 % od ukupnog godišnjeg prihoda ostvarenog od obavljanja dimnjačarskih poslova. U zapisniku KLASA: 471-01/22-11/51, URBROJ:513-02-3018 od 29. prosinca 2022. na stranicama 22 - 23 je navedena definiciju prihoda. Prihodi, između ostalog, proistječu iz redovne aktivnosti poduzetnika kao što je prodaja proizvoda i robe, pružanje usluga, kamate. Hrvatskim financijskim računovodstvenim standardom HSFI 15 Prihodi, propisuje se računovodstveni postupak za mjerenje, priznavanje i objavljivanje prihoda. Na snazi je od 1. siječnja 2008. u skladu sa Međunarodnim računovodstvenim standardima i IV Direktivom Europske Unije, a sadrži načela, pravila, postupke, metode mjerenja, evidentiranja, priznavanja i objavljivanja prihoda. Prihod je povećanje ekonomske koristi tijekom obračunskog razdoblja obliku priljeva ili povećanja imovine ili smanjenja obveza, kada ti priljevi imaju za posljedicu povećanje kapitala, osim povećanja kapitala koje se odnosi na unose od strane sudionika u kapitalu. Prihodi proistječu iz redovne aktivnosti poduzetnika kao što su prihodi od prodaje proizvoda i robe, pružanja usluga, kamate, tantijema dividende, a obuhvaćaju i druge stavke koje udovoljavaju definiciji prihoda te nerealiziranu dobit. Prihodi se ostvaruju prodajom roba ili usluga, te bilo kojim drugim korištenjem kapitala i imovine koje je povezano s poslovanjem društva. Prihod je vrijednost prodanih proizvoda usluga koje je društvo ostvarilo u određenom razdoblju. Prihod se računa kao umnožak količine prodane robe ili usluge i cijene po kojoj je ta roba ili usluga prodana. Povećanje prihoda svake godine ukazuje da društvo prodaje vise svojih proizvoda i usluga, a smanjenje prihoda ukazuje da se smanjuje prodaja proizvoda i usluga društva. Prihodi se prikazuju računu dobiti gubitka gdje se od prihoda oduzimaju rashodi, te se tako izračunava dobit društva. Prema načelu priznavanja prihoda u računovodstvu se prihodi evidentiraju kada se roba isporuči kupcu ili kada je izvršena usluga. Prihod i novčani primitak ne moraju nastati u istom trenutku jer u poslovnom svijetu društva često prodaju robu s odgodom plaćanja. Tako primitak može prethoditi prihodu, ako je društvo primilo predujam za robu ili uslugu koju će isporučiti kupcu. Prihod može nastati u istom trenutku kada i primitak, primjerice prodaja robe ili usluge za gotovinu te primitak može nastati nakon prihoda ako je društvo prodalo robu na kredit. Kada kupac podmiri račun potraživanje se smanjuje, a evidentira se novčani primitak, odnosno, povećava se saldo na računu društva. Iz navedenog proizlazi da je DOZ obračun varijabilnog dijela koncesijske naknade obračunavao na temelju primitaka, a što nije u skladu sa člankom 4. Ugovora o koncesiji. Ističe i da je navedenu službenu zabilješku izdala RM, na navedenoj bi bio štambilj grada Zagreba, a ne prijemni štambilj, na kojem je evidentirano da je pismeno zaprimljeno 27. siječnja 2016. Zaključno, ističe da je za sve promjene koje se tiču ugovora, trebalo napraviti aneks ugovora, ali s datumom nakon potpisivanja ugovora.

4. Podneskom od 31. listopada 2023. tužitelj se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu te je u bitnome naveo kao i u tužbi.

5. Na ročištu za raspravu pred ovim sudom od 14. veljače 2025., a koja se održala bez prisutnosti uredno pozvanog tuženika, opunomoćenik tužitelja je naveo da u svemu ostaje kao u tužbi i podnesku od 31. listopada 2023. Popisao je troškove postupka i to za sastav tužbe u iznosu od 500 eura, za sastav podneska od 31. listopada 2023. u iznosu od 500 eura te za pristup na ročište od 24. siječnja 2025. u iznosu od 500 eura, sve uvećano za PDV. Nadalje, zatražio je i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura te sudske pristojbe u iznosu od 66,36 eura kao i trošak iznosa za putne troškove od 489,60 eura.

6. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8. Predmet spora je ocjena zakonitosti rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ured Zagreb, Službe za nadzor, Klasa: UP/I-471-01/23- 11/5, Urbroj: 513-02-3018/4-23-1, od 4. svibnja 2023.

9. Nije sporno da Ugovorom o koncesiji 10. veljače 2016. tužitelju dana koncesija za obavljanje dimnjačarskih poslova na području Grada Zagreba na rok od 15 godina od sklapanja ugovora.

10. Sporan je način obračuna koncesijske naknade, kao i primjena materijalnog prava na temelju kojeg je doneseno osporeno rješenje.

11. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor predmet kojega je bio nadzor zakonitosti, pravilnosti i pravodobnosti obračuna prijava i plaćanja koncesijske naknade. Temeljem zapisnika o poreznom nadzoru, doneseno je osporeno rješenje kojim je tužitelju utvrđena razlika naknade za koncesiju za obavljanje dimnjačarskih poslova prema ID 163922 u sveukupnom iznosu od 11.355,40 eura / 85.557,29 kuna uz obrazloženje da je pogrešno obračunata naknada za koncesiju jer je prema stavu tuženika, tužitelj trebao obračunavati na osnovu ukupnog prihoda, a ne naplaćenog prihoda.

12. Odredbom članka 88. stavka 1. Zakona o koncesijama, („Narodne novine“ broj: 69/17 i 107/20, dalje: ZoK) propisano je da ako u provedbi nadzora utvrdi da naknada za koncesiju nije obračunata ili je obračunata u manjem iznosu ili nije plaćena ili je plaćena u manjem iznosu, a davatelj koncesije nije poduzeo dužne radnje iz članka 82. ovoga Zakona, inspektor će rješenjem naložiti davatelju koncesije da odmah, a najkasnije u roku od 60 dana, poduzme dužne radnje iz članka 82. ovoga Zakona i u istom roku o poduzetim radnjama dostavi dokaz.

13. Odredbom članka 89. stavkom 1. ZoK-a, propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (u daljnjem tekstu: naknada s obilježjem naknade za koncesiju). Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz stavka 1. ovoga članka.

14. Osporeno rješenje je doneseno pozivom na članak 89. ZoK-a što je razvidno i iz poziva na tu odredbu u uvodu toga rješenja, kao i iz izreke toga rješenja u kojem se koristi terminologija propisana tom odredbom (naknada s obilježjem naknade za koncesiju). Međutim, kao što je iz citirane odredbe članka 89. nedvojbeno razvidno, on se odnosi na činjeničnu situaciju kada se radi o obavljanju djelatnosti bez koncesije. O toj činjeničnoj situaciji ovdje nedvojbeno nije riječ, jer među strankama nije ni sporno da je tužitelj s davateljem koncesije sklopio Ugovor o koncesiji za obavljanje dimnjačarskih poslova od 10. veljače 2016., kojim je tužitelju dano pravo na obavljanje dimnjačarskih poslova na rok od 15 godina od dana sklapanja ugovora. Manje plaćena koncesijska naknada regulirana je gore citiranim člankom 88., a iz osporenog rješenja je razvidno da ga tuženik nije donio po toj osnovi, niti je prethodno postupio na način kako je propisano tim člankom.

15. Slijedom navedenog, tuženik je osporeno rješenje po službenoj dužnosti donio pogrešnom primjenom materijalnog prava, s obzirom da se nedvojbeno ne radi o onoj činjeničnoj situaciji na koju se odnosi citirana odredba članka 89., a u primjeni koje je osporeno rješenje doneseno.

16. Kod izloženog, osporeno rješenje tuženika ne može se ocijeniti pravilnim i zakonitim. Stoga je usvajanjem tužbenog zahtjeva to rješenje poništeno, temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24, dalje u tekstu: ZUS).

17. Odredbom članka 147. stavak 1. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu (stavak 2.).

18. Sukladno citiranim odredbama zakona, imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom upravnom sporu, stoga je tuženik obvezan i naknaditi trošak istog, sukladno odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a. Budući da je sukladno odredbi članka 144. stavak 3. ZUS-a vrijednost predmeta spora neprocjenjiva, to je u konkretnom slučaju tužitelju trebalo priznati trošak od 500,00 eura za sastav tužbe i trošak pristupa na ročište od 500,00 eura, sve uvećano za PDV, stoga je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1250,00 eura. Tužitelju je priznat i putni trošak radi pristupa na raspravu 24. siječnja 2024. u iznosu od 436,80 eura, dok mu nije priznat iznos za cestarinu u oba smjera jer spisu ne prileže računi za istu. Stoga je tužitelju priznat trošak u sveukupnom iznosu od 1.686,80 eura. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 31. listopada 2023., jer on nije bio nužan za rješavanje spora i budući da su njime ponovljeni ranije izneseni činjenični navodi. Osim toga, tužitelj je bio dužan odmah u tužbi iznijeti sve činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, predložiti dokaze potrebne za njihovo utvrđivanje i izjasniti se o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima drugih. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu, jer taj trošak nije nastao, niti će nastati, sukladno članku 22. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18., 51/23.).

U Splitu 11. veljače 2025.

S U D A C

Milan Franić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA:

- Opunomoćeniku tužitelja

- Tuženiku

- U spis

- Kalendar 45 dana

NACRT ODLUKE IZRADIO

SUDSKI SAVJETNIK BORIS KULIĆ