Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-365/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari prvotužiteljice CHT /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], drugotužitelja JH /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa] i trećetužitelja HH /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koje zastupa Ljerka Šmit-Primorac, odvjetnici u Odvjetničkog društva Schmidt i Mundweila j. t. d. iz [adresa], protiv tuženika Erste & Steiermärkische Banka d.d. /[osobni identifikacijski broj]/ sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-925/2021 od 5. srpnja 2024., na sjednici održanoj 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-925/2021 od 5. srpnja 2024. pod stavcima I., III., IV., V. i VI. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom pod:

- stavkom I. izreke utvrđeno da su ništetne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorenih redovnih kamata i valutnoj klauzuli sadržane u odredbama članka 7. i 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51400607-5102899090 sklopljenog 15. ožujka 2006. između tuženika i prednika tužitelja, pokojnog ĆH (tada IH) iz [adresa], solemniziranog 23. ožujka 2006. po javnom bilježniku Alemki Gajski iz [adresa] pod brojem OU- 432/2006, kojim Ugovorom je tuženik odobrio predniku tužitelja namjenski stambeni kredit u iznosu od 192.000,00 CHF (švicarski franak), u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,300 % godišnje, s mjesečnim anuitetom u iznosu od 1.045,52 CHF (švicarski franak) i valutnom klauzulom obzirom na promjenu tečaja CHF (švicarski franak) tijekom otplate kredita;

- pod stavkom III. izreke naloženo tuženiku isplatiti nasljednicima pokojnog ĆH (IH /prvotnog tužitelja/) iz [adresa] i to prvotužiteljici RH iznos od 19.785,06 eura, drugotužitelju ŽH iznos od 9.892,52 eura i trećetužitelju HH iznos od 9.892,52 eura, sve sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose navedene u stavku trećem izreke;

- pod stavkom IV. izreke utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljima u iznosu od 517,12 eura / 3.896,24 kuna na ime manje plaćenih iznosa sa zateznim kamatama i prigovor prijeboja odbijen kao neosnovan;

- pod stavkom V. izreke utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljima u iznosu od 3.652,96 eura / 27.532,20 kuna na ime razlike u vrijednosti depozita sa zateznim kamatama od 17. srpnja 2013. do isplate i odbijen prigovor prijeboja kao neosnovana,

- pod stavkom VI. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 14.793,69 eura sa zateznim kamatama od 5. srpnja 2024. do isplate.

Pod stavkom II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetna i odredba članka 3. Ugovora o kreditu kojom je određeno da je tuženik odobrio predniku tužitelja stambeni kredit građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupovinu nekretnine.

2. Protiv presude pod stavcima I., III., IV., V. i VI. izreke žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 2.006,19 eura.

3. U odgovoru na žalbu tužitelji predlažu odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu. Zahtijevaju trošak odgovora na žalbu u iznosu od 1.500,00 eura.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu u dijelu promjenjive stope redovne kamate po jednostranoj odluci kreditore i vezivanje obveze korisnika kredita za tečaj CHF na dan dospjelosti svakog anuiteta kredita ponaosob, restitucijski zahtjev prvo do treće tužitelja (nasljednici korisnika kredita ĆH, prvotnog tužitelja, koji je preminuo **.**.2020., tijekom trajanja predmetne parnice) i prigovori prijeboja istaknut po tuženiku po osnovi takozvane negativne razlike i razlike u vrijednosti depozita.

6. U žalbenom stadiju postupka po tuženiku je sporno:

- pitanje "eventualnog" izuzeće sudaca drugostupanjskog vijeća;

- primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na predmetni ugovor o kreditu (članka 502. c ZPP-a);

- izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP- a/2007/), te tumačenje ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ);

- zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice - je li prednik prvo do treće tužitelja potrošač, jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile razumljive predniku prvo do treće tužitelja, jesu li kao takve bile odredive za prednika prvo do treće tužitelja, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti prvo do treće tužiteljima predmetne iznose sa zateznim kamatama, tijek zateznih kamata i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženik);

- odluka o prigovoru radi prijeboja po osnovi takozvane negativne razlike i razlike u vrijednosti depozita,

- i odluka o troškovima postupka.

7. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nisu utvrđene bitne povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. i točke 11. ZPP-a na koje se poziva tuženik, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

7.1. Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom jasne izreke i obrazloženja, koju je moguće ispitati.

8. Pozivanjem tuženika pod stavkom II. obrazloženja žalbe na eventualno izuzeće sudaca (članova vijeća) drugostupanjskog suda uslijed subjektivne i objektivne nepristranosti, ukoliko suci ili njima bliska osoba imaju ili su imali kredit s ugovorenom promjenjivom stopom redovne kamate i/ili valutnom klauzulom u CHF (kod tuženika ili kod drugih banaka), i/ili su bliski sa osobama koje zastupaju ili rade u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivno legitimirana) nije dovedena u pitanje procesna pretpostavka s obzirom na sastav drugostupanjskog suda u predmetnoj parnici.

8.1. To ne samo zbog toga, što pravila o procesnim pretpostavkama s obzirom na sud, među kojima su i ona o izuzeću suca u apsolutnom i relativnom smislu (članak 71. ZPP-a), u svojoj podlozi ne podrazumijevaju eventualno izuzeće suca, već i zbog toga što kod predsjednice drugostupanjskog vijeća u predmetnoj parnici, niti članica vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu objektivnost.

9. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora, neosnovanosti prigovora zastare i prigovora radi prebijanja.

10. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je pravilno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

11. Dovođenjem u vezu iskaza prvotužiteljice CHT (supruge i nasljednice korisnika kredita OH), svjedokinja ĐH (osobne bankarice OH), FH i VHT sa člankom 14. Ugovora o kreditu, kao jedini objektivni zaključak kako ga je formirao i prvostupanjski sud ostaje da je prednik prvo do treće tužitelja imao status potrošača (točka 33. - 36. obrazloženja prvostupanjske presude). Ocjena statusu prednika prvo do treće tužitelja kao potrošača nije izveden samo iz Ugovora o kreditu i iskaza prvotužiteljice, kako to neosnovano tvrdi tuženik, već i navedenih personalnih dokaza koji po tuženiku nisu kompromitirani.

12. Nadalje, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

13. Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

14. Prema navedenim odredbama, a vezano za valutu glavnice u CHF i jednostrano mijenjanje stope redovne kamate odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

15. U smislu tih zakonskih odredbi i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

16. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

17. Tuženik tijekom predmetne parnice ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) i promjenjivoj stopi redovne kamate bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti obrazlaže definiranost i praćenje parametra za mijenjanje stope redovne kamate i promjene tečaja u CHF, u odnosu na tečaj CHF u vrijem realizacije kredita, odnosno je li, a ako jest, na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno- posljedičnu veza njihovih kretanja i eventualno nudio predniku prvo do treće tužitelja izmjenu Ugovora o kreditu, a niti je na pravno relevantan način kompromitirao činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor, da prednik prvo do treće tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj u vrijeme sklapanja, a niti tijekom otplate kredita (do prijevremenog vraćanja kredita - 18. srpnja 2013.).

18. Prema tome, u situaciji kad tuženik o riziku koji predstavlja promjena stope redovne kamate i tečaja CHF sa prednikom prvo do treće tužitelja kao potrošačem uopće nije pregovarao, iako je bio svjestan rizika za istoga, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana, kad je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i predstavlja standardni ugovor, kada prednik prvo do treće tužitelja na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj u vrijeme sklapanja, a niti tijekom otplate kredita, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije pružio niti jednu uvjerljivu činjenice (dokaz) iz koje bi proizlazilo suprotno, to kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je formirao i prvostupanjski sud da su odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate po jednostranoj odluci tuženika i vezivanje obveza korisnika kredita za tečaja CHF u vrijeme dospijeća svakog pojedinog anuiteta, bez mogućnosti korekcije, nepoštene jer su suprotne dobroj vjeri i kao takve su prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

19. Stoga se ne mogu prihvatiti tvrdnje tuženika pod stavcima IV. i V. obrazloženja žalbe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i s tim u vezi pogrešno utvrdio činjenično stanje jer da nije proveden kontradiktoran postupak, odgovoreno na pitanje je li prednik prvo do treće tužitelja bio dovoljno informiran glede valute i stope te moguće rizike, te da i pod pretpostavkom nepoštenosti sporne odredbe nisu uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da se poštenosti / nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzuli uopće ne može ispitivati i da su takve odredbe isključene iz primjene Direktivom Vijeća 93/13/EEZ/ iz razloga što je odraz odredbe članka 22. ZOO-a[1] , pozivajući se na odluku Suda Europske unije u predmetu C-81/19 i 243/20, za koju pogrešno drži da podržava njegovo shvaćanje predmetnog spora, da je prednik prvo do treće tužitelj bio dovoljno informiran i da je mogao procijeniti rizik ugovaranja kredita u valuti CHF i promjenjivu stopu redovne kamate, a u prilog neosnovanosti kojih treba imati u vidu da procjena znatnije neravnoteže ne podrazumijeva samo kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, kako to u biti tumači tuženik, već može proizlaziti i proizlazi, kao što je to slučaj u predmetnoj parnici, iz same činjenice dovoljno ozbiljno oštećenog pravnog položaja u koji je stavljen prednik prvo do treće tužitelj kao potrošač i slabija strana Ugovora o kreditu, s obzirom na oblik ograničenja sadržaja prava koja proizlaze iz odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i tečaju valute CHF i ograničenja u njihovu korištenju.

20. Za te prigovore tuženika je prvostupanjski sud dao jasne razloge pod točkama 47. - 53., 55. - 79. obrazloženja prvostupanjske presude.

21. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a. To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP- a/2007) i članka 4. ZOO-a, te izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

22. Neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka

1 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

23. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

24. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

25. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je prednik prvo do treće plaćao po tuženiku obračunatoj redovnoj kamati i glavnici u CHF prema tečaju na dan plaćanja anuiteta iznosi ukupno 39.570,10 eura (razlika uslijed mijenjanja stope redovne kamate - 1.450,49 eura + razlika u tečaju CHF - 38.119,61 eura), visina koje nije sporna, a niti dospjelost pojedinih razlika naznačenih u nalazu i mišljenju.

26. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od prednika prvo do treće tužitelja iznos od 39.570,10 eura, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti prvo do treće tužiteljima taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja pojedinih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

27. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, prvo do treće tužiteljima pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad ih je prednik prvo do treće tužitelja platio tuženiku, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja prvo do treće tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao te iznose na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i vezivanja glavnice za CHF, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

28. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare. Drugostupanjski je sud suglasan sa ocjenom neosnovanosti prigovora zastare po prvostupanjskom sudu i razlozi navedenim pod točkom 80. obrazloženja prvostupanjske presude, koji su istovjetni shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022., i onom iskazanom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1238/2022-2 od 11. siječnja 2024. i drugima).

29. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se prednik prvo do treće tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da prednik prvo do treće tužitelja kao potrošač nije znao niti mogao ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti (principima pravnog poretka Republike Hrvatske).

30. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tuženikovim tumačenjem pravila o zastari i prekidu zastare za novčano potraživanja tužitelja, koje isti veže uz činjenicu da je prednik tužitelja neovisno o postupku kolektivne zaštite potrošača mogao pokrenuti individualnu parnicu, da iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske odstupa od općih pravila obveznog prava i pozivanje na stav pravne teorije dr. sc. EH, dipl. iur. (Stjecanje bez osnove, Aktualnost hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 27, Zagreb, 2020.).

31. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)".

32. Nadalje, pravilno je po prvostupanjskom sudu pod stavkom IV. izreke utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljima u iznosu od 517,12 eura (takozvana negativna razlika tečaja CHF) sa zateznim kamatama i odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja (točka 88. obrazloženja prvostupanjske presude), a pod stavkom VI. izreke da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljima u iznosu od 3.652,96 eura na ime razlike u vrijednosti depozita sa zateznim kamatama i odbio kao neosnovana tuženikov prigovor radi prebijanja (točka 89. - 93. obrazloženja).

33. Naime, pored činjenice da je tuženik u prijeboj stavio iznos od 517,12 eura na ime takozvane negativne tečajne razlike koje se odnose na vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita i iznos od 3.652,96 eura na ime razlike u vrijednosti depozita (19.210,78 CHF), da prednik prvo do treće tužitelja po tom osnovu nije ništa primio, a niti tuženik kao trgovac po pravilima o stjecanju bez osnove, to tuženik kao trgovac nema pravo tražiti vraćanje tih iznosa kao posljedicu nepoštenosti odredbe, poglavito ako se ima u vidu da je ništetnost ugovorne odredbe o vraćanju kredita prema tečaju CHF na dan dospjelosti svakog anuiteta posebno, utvrđena neravnoteža među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu prednika prvo do treće tužitelja i da je tuženik unošenjem upravo takvih odredbi u Ugovor o kreditu, a bez pregovaranja, ugrozio razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom, zbog čega i posljedice takvog kreiranja odnosa, na koje prednik prvo do treće tužitelja na bilo koji način nije mogao utjecati, a zbog čega mu se ne mogu niti stavljati na teret, mora sam snositi s obzirom da bi se predloženim uračunavanjem ugrozilo pravo potrošača na restituciju kao nužnu posljedicu ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe.

34. Deponiranim sredstvom osiguranja po korisniku kredita, prednik prvo do treće tužitelja je preuzeo značajni rizik promjene pa i mogućeg gubitka vrijednosti depozita od 19.210,78 CHF i nije ostvario nikakvu korist, već naprotiv korist je imao tuženik jer se koristio tim iznosom bez obveze plaćanja kamata na taj iznos i umanjivao obveze po kreditnoj partiji kada i kako je sam odredio.

35. Stoga, nije u pravu tuženik kada tvrdi da su pravila o stjecanju bez osnove pogrešno primijenjena jer da njemu pripada pravo na razliku po navedenim osnovama čime da bi se ostvarili početni parametri za obje ugovorne strane. S tim u vezi se ne može prihvatiti niti pozivanje tuženike na odluke Županijskog suda iz Bjelovara, a niti na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iskazan u odluci broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., budući da se isti ne odnosi na pitanje osnovanosti, već na procesnu pretpostavku koja se tiče predmeta spora – formalnu pravilnost zahtjeva ili prigovora radi prebijanja koji proizlaze iz nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a što nije slučaj u konkretnoj parnici, s obzirom da osnovanost prigovora radi prijeboja ne proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu iz naprijed navedenih razloga.

36. S tim u vezi je neosnovano pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući da je prvostupanjski sud za odluke pod stavkom IV. i V. izreke dao jasne i argumentirane razloge (točka 87. - 93. obrazloženja), koji se žalbenim navodima ne dovode u dvojbu.

37. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost prvo do treće tužiteljima, niti postupao arbitrarno kako to pokušava prikazati tuženik.

38. Neosnovano tuženik osporava i odluku o troškovima postupka pod stavkom VI. izreke prvostupanjske presude.

39. Naime, tuženikovo osporavanje primijenjene vrijednost boda od 2,00 eura za utvrđivanje troška nagrade za zastupanje prvo do treće tužitelja po punomoćniku odvjetniku je odraz pogrešnog tumačenja retroaktivne primjene pozitivnih propisa u odluci o troškovima.

39.1. To iz razloga što se odluka o nagradi za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku temelji na odredbi članka 155. stavku 2. u vezi s člankom 151. stavkom 1. ZPP-a, kojima je propisano da parnični troškovi obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika (članak 151. stavak 2. ZPP-a) i da će sud troškove propisane tarifom za nagrade odvjetnika odmjeriti prema tarifi (članak 155. stavak 2. ZPP-a), a koja odredbe su prisilne naravi, i što je prvostupanjski sud na temelju tih odredbe primijenio OT-u[2] , i vrijednosti boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima (članak 164. stavak 1. i 4. ZPP-a, Tbr. 52/3. OT), a zbog čega u situaciji kad nisu izmijenjene navedena pravila o troškovima, niti se tim pravilima omogućava ostvarivanje subjektivnih prava koja su nerazmjerna ili nepravedna, ne može prihvatiti tuženikovo pozivanje na zabranu retroaktivnosti djelovanja zakona koja je ustavna kategorija (članak 90. stavak 4. Ustava) i koja se odnosi na čuvanje beziznimno svih subjektivnih prava ostvarenih na zakonskom temelju.

40. Nadalje, prvo do treće tužiteljima po prvostupanjskom sudu nije priznata nagrada za sastav "osam" podnesaka, a niti za sedam u iznosu od 500 bodova, a dva u iznosu 50 bodova, kako to tvrdi tuženik pod točkom VII. b) obrazloženja žalbe, već za tri obrazložena podneska (od 21. kolovoza 2022., 28. travnja 2023. i 6. studenog 2023.), za podnesak od 23. travnja 2024. - 100 bodova i za dva podneska - 3. srpnja 2020. i 5. listopada 2020. od po 25 bodova, a što jasno proizlazi iz točke 97. obrazloženja prvostupanjske presude.

41. Dakle, prvostupanjski sud u odluci o troškovima nije pogrešno primijenio materijalno pravo, kako to neosnovano tvrdi tuženik.

42. Trošak žalbe tuženika pada na njegov teret jer nije uspio sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

43. Radnja odgovora na žalbu nije bila potrebna u vođenju predmetne parnice zbog čega zahtijevani trošak iste nije priznat tužitelju (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

44. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 925/2021 od 5. srpnja 2024. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP- a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II. i III.).

U Zagrebu 11. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović

2 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023., u daljnjem tekstu: OT)