Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-642/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća, te Koraljke Bumči i Marijana Garca kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šarić, u kaznenom predmetu protiv optuženog SP zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. i 3. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23 i 36/24 – u daljnjem tekstu KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj K-445/2021.-55 od 23. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Karlovcu, na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 88/22 i 36/24 u daljnjem tekstu: ZKP) optuženi SP oslobođen je optužbe da je počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnjom opisano u članku 139. stavak 2. i 3. KZ/11., a kažnjivo po članku 139. stavak 3. KZ/11. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP-a te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 467. točka 1. u vezi s člankom 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a) i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 467. točka 3. u vezi članka 470. ZKP-a) te predlaže da Županijski sud pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP-a, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
5. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.
6. Nije u pravu državni odvjetnik kada bitnu povredu odredaba kaznenog postupka vidi u činjenici da prvostupanjski sud prilikom reprodukcije svjedočkog iskaza DP (danog na dokaznom ročištu 12. svibnja 2021., list 66-67 spisa), nije naveo odlučujuću činjenicu da je navedenog svjedoka „bilo strah i da ne zna kako bi to izgledalo da nije bilo supruga“ te da je time ostvareno proturječje u pogledu odlučnih činjenica koje su utjecale ili mogle utjecati na presudu.
6.1. Naime, nije sporno da su inkriminiranom događaju prisustvovali uz optuženika i drugi članovi obitelji: majka, otac i baka optuženika kao što je to i navedeno u izreci ove presude. Nadalje, nije sporno da je sud pod točkom 10. pisanog obrazloženja svoje presude obrazložio različitosti pojedinih svjedočkih iskaza u bitnim dijelovima a koji se odnose na riječi izgovorene prijetnje, zaključujući u bitnom da je različito memoriranje izgovorenih riječi posljedica obiteljske svađe u kojoj su same riječi optuženika i izrečene. Isto tako osim različitog sjećanja u pogledu izgovorenih riječi, ti isti sudionici događaja različito iskazuju u pogledu činjenice koji su osjećaj na njih te riječi optuženika ostavile. Tako su svjedoci ĐP (baka optuženika) i HP (otac optuženika) iskazali suglasno da izgovorene riječi optuženika nisu shvatile kao prijeteće riječi spram sebe, dok je HP izrijekom naveo da se bojao da optuženik nešto ne učini sebi, a što je naposljetku na raspravi potvrdila i svjedokinja DP objašnjavajući pri tome sve okolnosti konkretnog događaja. Upravo zbog navedenog, kada prvostupanjski sud pod točkom 12. navodi da su svi svjedoci suglasno iskazali da ih nije bilo strah i da se nisu osjećali ugroženo, nije moguće govoriti o proturječju kako to navodi državni odvjetnik u svojoj žalbi, već je iste potrebno promatrati u kontekstu njihovih cjelovitih iskaza i konkretne situacije, a što sud u svom obrazloženju pod točkom 13. i čini. Naime, u situaciji koja je nesporno utvrđena u konkretnom postupku, a ta je da optuženik ima rodnu distrofiju, odnosno da je u tom trenutku bio u procesu promjene spola, uzimao hormone, „ponašao se ženstveno“, nije neživotno da ta odluka optuženika izaziva određene prijepore unutar obitelji, kao i vlastite unutarnje nemire optuženika koji sa sobom nosi hormonska terapija. Dakle, upravo suprotno navodima državnog odvjetnika, ispuštanjem citata taksativno navedenih riječi prilikom citiranja svjedočkog iskaza DP (točka 5 pisano obrazloženje presude) uz obrazloženje zašto se ne smatra da izgovorene riječi treba podvesti pod radnju inkriminiranog kaznenog djela, ne predstavljaju ostvarenje bitne povrede zakona o kaznenom postupku kako se to pokušava prikazati u žalbi.
6.2. Slijedom svega obrazloženog, nije u pravu državni odvjetnik i u pogledu žalbenog prigovora pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, već upravo suprotno, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te savjesnom analizom i ocjenom dokazne građe osnovano utvrdio da izvedeni dokazi ne ukazuju da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu je bilo stavljeno na teret. Gledajući dakle nesporan sukob koji se dogodio između aktera inkriminiranog događaja, izgovorene riječi optuženika treba promatrati u kontekstu konkretnog događaja i u svezi sa istim sagledati svjedočke iskaze svakog od pojedinog svjedoka za sebe, a potom i u njihovoj ukupnosti i tek na temelju takve analize razmotriti opstojnost i stvarnu namjeru optuženika, odnosno ozbiljnost i značenje izgovorenih riječi a što je prvostupanjski sud i učinio. Dakle, uvažavajući sve navedeno i prema mišljenju ovoga suda, izgovorene riječi optuženika nisu u sebi sadržavale potrebnu ozbiljnost za ostvarenje konkretne prijetnje, niti su imale namjeru ustrašivanja vlastite obitelji – majke oca i bake, već su kao posljedica nastalog sukoba predstavljale svojevrstan glas pojedinca sa očitim traženjem prava na vlastiti izbor. Naime, kod kaznenog djela prijetnje, ozbiljnost same prijetnje prosuđuje se prema objektivnom kriteriju, a to znači da ona mora biti takva da bi kod prosječne osobe izazvala osjećaj straha ili uznemirenosti pri čemu cilj na strani onoga koji prijeti mora biti nesporan jer se to kazneno djelo može počiniti samo sa izravnom namjerom. Imajući u vidu izneseno, očito je da ono što državni odvjetnik zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda svodi se ustvari na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima koje zaključke prvostupanjskog suda i ovaj sud kao drugostupanjski, ocjenjuje kao životno i logički utemeljene razloge odlučne za utvrđenje odgovornosti okrivljenika. Budući da žalbenim prigovorima nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja kao ni izvedeni zaključci prvostupanjskog suda, žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja također nije osnovana.
7. U ovom postupku nisu utvrđene bitne povrede na koje drugostupanjski sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP-a, zbog čega je valjalo žalbu na temelju članka 482. ZKP-a u cijelosti odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, te riješiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 11. veljače 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Gordana Mihela Grahovac
