REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1476/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE CESTE d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB 55545787885, protiv tuženika FOND ZA ZAŠTITU OKOLIŠA I ENERGETSKU UČINKOVITOST, Zagreb, Radnička cesta 80, OIB 85828625994, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1982/2021-7 od 6. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1982/2021-7 od 6. ožujka 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudom citiranom u izreci odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik plati 56.295,52 EUR / 424.158,57 kn, kao i iznos zateznih kamata i troškova postupka.

2. Iz obrazloženja proizlazi da predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa na ime naknade troškova sanacije klizišta „Trški vrh“ na nerazvrstanoj cesti na području Grada Krapine. Među strankama nije sporno da je Vlada Republike Hrvatske 23. prosinca 2014. donijela Odluku o postupku realizacije projekta sanacije klizišta na cestama Republike Hrvatske, klasa: 022-03/14-04/518 (dalje: Odluka). Odredbom članka II. Odluke tužitelj je određen za nositelja/investitora realizacije projekta sanacije klizišta u Republici Hrvatskoj, a odredbom članka III. stavcima 1., 3. i 4. Odluke određeno je da se tužitelj zadužuje donijeti odluku o prioritetnim kapitalnim ulaganjima/projektima na cestama na području Republike Hrvatske, kao i da se tužitelj obvezuje pribaviti sanacijske programe na temelju kojih će provesti žurne mjere sanacije klizišta, a da će na tako pribavljene sanacijske programe Ministarstvo zaštite okoliša i prirode te Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture izdati potrebne suglasnosti. Člankom IV. Odluke određeno je da je tuženik u svrhu realizacije projekta sanacije klizišta u obvezi osigurati sredstva u iznosu od 30.000.000,00 kuna iz viška prihoda za 2013. godinu, što čini 100% ukupne vrijednosti građevinskih radova, stručnog nadzora i kontrolnih ispitivanja, kao i da je tuženik obvezan na temelju citirane Odluke sklopiti odgovarajuće ugovore s tužiteljem o financiranju projekta sanacije klizišta na cestama u Republici Hrvatskoj. Sukladno odredbi članka 31. stavaka 1. i 2. Zakona o Vladi Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 150/11 i 119/14), koji je bio na snazi u trenutku donošenja predmetne Odluke, Vlada donosi odluke, rješenja i zaključke o pitanjima koja se ne uređuju uredbama, s time da se odlukom uređuju pojedina pitanja iz nadležnosti Vlade ili određuju mjere, daje suglasnost ili potvrđuju akti drugih tijela i pravnih osoba, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne donosi propis. Iz uvida u suglasnost Republike Hrvatske, Ministarstva zaštite okoliša i prirode, klasa: UP/I-351- 03/16-02/39 od 6. svibnja 2016., proizlazi da je navedeno ministarstvo, sukladno odredbi članka III. stavka 4. Odluke, dalo suglasnost za sanacijski program klizišta „Trški vrh“ na području Grada Krapine, te odredilo da je tužitelj dužan izvesti sanaciju zbog prijeteće opasnosti od štete u okolišu. Iz dopisa Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, klasa: 350-05/16-01/275 od 3. lipnja 2016., proizlazi da je i to ministarstvo sukladno odredbi članka III. stavka 4. Odluke dalo suglasnost za sanacijski program klizišta „Trški vrh“ na području Grada Krapine. Iz uvida u dopise tužitelja proizlazi da se tužitelj obratio tuženiku te od njega zahtijevao sklapanje ugovora o neposrednom financiranju projekta sanacije klizišta „Trški vrh“. Po izvršenom uvidu u dopis tuženika upućen tužitelju proizlazi da je tim dopisom tuženik obavijestio tužitelja kako je u financijskom planu tuženika za 2016. godinu i projekciji plana za 2017. i 2018. godinu za sanaciju klizišta planirano 9.000.000,00 kuna, da tuženik u 2016. godini neće ostvariti planirane prihode pa neće moći realizirati niti planirane rashode, te da će posljedično ispuniti preuzete obveze iz ugovora o financiranju projekta sanacije klizišta „Žudetići“, dok nije u mogućnosti preuzimati daljnje ugovorne obveze koje se odnose na financiranje preostalih lokacija sanacija klizišta, kao i da će tuženik zatražiti od Vlade Republike Hrvatske da ga oslobodi daljnje obveze financiranja jer tuženik ne ostvaruje namjenske prihode za financiranje takve vrste projekta. Dakle, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik povodom zahtjeva tužitelja za sklapanjem ugovora o financiranju projekta sanacije klizišta obavijestio tužitelja da predmetne projekte neće financirati budući da za to nema sredstava. No, tužitelj je, neovisno o tome, naručio izvođenje radova u vrijednosti utuženog iznosa. Tužitelj je platio cijenu izvođenja radova izvođačima radova, ali time nije došlo ni do kakvog prijelaza tužiteljeve imovine u imovinu tuženika. Stoga, s obzirom da tužitelj potražuje od tuženika utuženi iznos s osnove stjecanja bez osnove temeljem članka 1111. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), sud je odbio tužbeni zahtjev. Neosnovano je utemeljen tužbeni zahtjev i na odredbi članka 1119. ZOO-a kojom je propisano da tko za drugoga učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega, jer citirana Odluka Vlade Republike Hrvatske nije zakon, niti podzakonski akt, a niti je odredbama Zakona o Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost („Narodne novine“ broj 107/03 i 144/12) ili bilo kojeg drugog zakona propisana obveza tuženika financirati projekt sanacije predmetnog klizišta, pa ne postoji tuženikova obveza financirati predmetni projekt koja bi proizlazila izravno iz zakona. Stoga, budući da se ne radi o zakonskoj obvezi tuženika, nisu ispunjene pretpostavke po osnovi izdatka za drugog u smislu odredbe članka 1119. ZOO-a. Pogrešno tužitelj smatra i da se radi o poslovodstvu bez naloga. Odredbom članka 1121. ZOO-a propisano je da se obavljanju tuđeg posla bez naloga ili ovlaštenja može pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi, a tužitelj nije obavio nikakav posao za tuženika.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer smatra da bi valjalo preispitati stajalište prvostupanjskog suda vezano za značenje Odluke jer je Zakonom o Vladi Republike Hrvatske (članak 31.) propisano da se odlukama Vlade Republike Hrvatske uređuju pitanja iz nadležnosti Vlade ili određuju mjere. Ovlast da se uređuje neko pitanje i donose mjere (po stajalištu tužitelja) uključuje i obvezu postupanja po takvoj odluci (za subjekte na koje se odluka odnosi) jer bi u suprotnom odluke Vlade Republike Hrvatske imale samo deklaratoran značaj, što je suprotno formulaciji iz članka 31. Zakona o Vladi Republike Hrvatske. U predmetnom slučaju ne bi trebalo biti sporno da je tuženik stekao korist time što je tužitelj izvršio financiranje projekta sanacije klizišta „Trški Vrh“ umjesto njega, a to je dovoljno za primjenu instituta stjecanja bez osnove (za stjecanje bez osnove nije nužno da postoji prijelaz imovine sa tužitelja na tuženika). Isto tako, tužitelj i dalje smatra da se u predmetnom slučaju mogu primijeniti i odredbe ZOO-a o poslovodstvu bez naloga jer je financiranje sanacije klizišta bilo obveza tuženika, ali je to izvršio tužitelj umjesto njega. Ukazuje i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP). U odnosu na pitanje sklapanja ugovora između tužitelja i tuženika, valja navesti da je Odlukom određena prvenstveno obveza tuženika na financiranje projekta sanacije klizišta (točka IV., stavak 1.) dok je ugovor o financiranju samo način uređenja kako će se financiranje odvijati.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti je kao neosnovanu. Prilaže presudu ovoga suda poslovni broj Pž-2615/2022-2 od 2. studenog 2022.

5. Žalba nije osnovana.

6. Presudu je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbama članka 365. stavaka 1. i 2. i članka 381. u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te utvrdio da je presuda pravilna i zakonita.

7. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

8. Nadalje, u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske o postupku realizacije projekta sanacije klizišta na cestama Republike Hrvatske od 23. prosinca 2014. propisana procedura za dobivanje sredstava putem tuženika. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je u toj Odluci propisano da je tuženik u svrhu realizacije projekta sanacije klizišta u obvezi osigurati sredstva u iznosu od 30.000.000,00 kuna iz viška prihoda za 2013. godinu, kao i da je tuženik obvezan na temelju citirane Odluke sklopiti odgovarajuće ugovore s tužiteljem o financiranju projekta sanacije klizišta na cestama u Republici Hrvatskoj.

9. Slijedom navedenog, neosnovano žalitelj ističe da je tuženik u obvezi platiti naknadu za sve projekte koji su realizirani, neovisno o tome je li između stranaka sklopljen ugovor. Naime, s obzirom na ograničena sredstva iz (viška) prihoda za 2013. godinu (ali i daljnjih godina na koje se tuženik pozvao u dopisu kojega je poslao tužitelju) jasno je određeno da je tuženik u tom slučaju dužan osigurati određeni iznos, a tek nakon toga sklopiti odgovarajuće ugovore i platiti troškove sanacije klizišta. Stoga, kako je u tijeku postupka utvrđeno da stranke nisu u konkretnom slučaju sklopile ugovor, te da je tuženik i obavijestio tužitelja da nema sredstava za realizaciju ovog projekta, ne postoji niti njegova obveza plaćanja utuženih troškova sanacije klizišta.

10. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženika ni temeljem članka 1111. niti temeljem članka 1119. ZOO-a s obzirom na to da su temeljem Odluke Vlade (a ne zakona) bili jasno propisani uvjeti temeljem kojih je tuženik bio u obvezi naknaditi troškove sanacije. Dakle, odgovornost tuženika bi postojala samo u slučaju da je sklopio ugovor s tužiteljem, i to samo ako još postoje raspoloživa sredstva, jer je pod tim uvjetima Vlada Republike Hrvatske ovlastila tuženika da raspolaže viškom sredstava.

11. I konačno, valja dodati i da se, prema članku 1111. stavku 2. ZOO-a, pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, no da u konkretnom slučaju tuženik nije stekao nikakvu korist time što je tužitelj financirao troškove sanacije klizišta. Ovo stoga jer je cesta na kojoj se nalazilo predmetno klizište, prema navodu samog tužitelja iz tužbe, nerazvrstana cesta na području Grada Krapine, a takva cesta je, prema odredbi članka 101. stavka 1. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/14, 92/14, 110/19, 144/21 i 114/22), javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi. Prema tome, time što je tužitelj podmirio troškove sanacije klizišta predmetne nerazvrstane ceste, korist od toga nije stekao tuženik nego Grad Krapina, slijedom čega na strani tuženika ne postoji pasivna legitimacija za tužiteljevo potraživanje niti prema članku 1111. stavku 2. ZOO-a.

12. U bitnom suglasna pravna shvaćanja zauzeta su već u brojnim odlukama ovoga suda (pa tako i u presudi ovoga suda poslovni broj Pž-2615/2022-2 od 2. studenog 2022., na koju se tuženik poziva u odgovoru na žalbu, ali i npr. presudi poslovni broj Pž-4714/2022-3 od 19. prosinca 2023.), a s time je suglasno i ovo vijeće drugostupanjskog suda.

13. Slijedom navedenog, kako ne postoje ni razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu, sukladno odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a.

Zagreb, 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić