Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Kž-67/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĐL, zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ-a), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: K- 1090/2020-34 od 21. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025., u nazočnosti zamjenika Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Gorana Supančića,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba optuženog ĐL i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je na temelju čl. 544. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP- 22) stavljen izvan snage kazneni nalog Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: K- 1090/2020 od 1. veljače 2021., a zatim je optuženi LL proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u točki II izreke te presude, te je na temelju čl. 139. st. 3. KZ-a osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, s time da mu je na temelju čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ-a izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP-22 naloženo je optuženom NL naknaditi troškove kaznenog postupka i to paušalnu svotu od 150,00 eura / 1.130,18 kn, te nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenice, o visini kojeg troška će sud donijeti posebno rješenje sukladno čl. 148. st. 4. ZKP-22.
2. Protiv te presude je optuženi LL putem branitelja Vlade Vladike, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da nadležni županijski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da je preinači i „oslobodi optuženika kaznene odgovornosti“.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:
152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP-24) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-68/2024 od 5. veljače 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.
5. U skladu s čl. 475. st. 1. ZKP-24 sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti zamjenika Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Gorana Supančića, dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP-24 provedena u odsutnosti optuženika i njegova branitelja Vlade Vladike, odvjetnika, budući da su obojica uredno izviješteni o njenom održavanju.
6. Žalba nije osnovana.
7. Optuženik smatra da za utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude nije iznio valjane i uvjerljive razloge, što se, međutim, ne može tretirati kao žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-24, jer prigovor takve vrste zapravo spada u domenu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, što uostalom potvrđuje i preostali sadržaj predmetne žalbe koji se de facto iscrpljuje u primjedbama koje su činjenične naravi. Stoga je ovaj žalbeni sud pobijanu presudu u segmentu bitne povrede odredaba kaznenog postupka ispitao u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-24, pri čemu nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju od bitnih proceduralnih povreda na koje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.
8. Optuženik je žalbu zapravo uložio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u sklopu koje žalbene osnove u bitnome upozorava da oštećena VL i svjedok ŽL nemaju neposrednih saznanja o inkriminiranoj prijetnji, ukazuje na nedosljednost u iskazivanju svjedoka TL vezano za činjenicu tko je koga nazvao na telefon u vrijeme predmetnog događaja, prigovara da u dokaznom postupku nije pribavljena niti reproducirana snimka telefonskog razgovora koju je svjedok EL napravio tijekom trajanja telefonskog razgovora između njega i optuženika, te naposlijetku ističe da je oštećenica konkretni događaj prijavila policiji nakon tri dana, što po stavu žalitelja upućuje na zaključak da predmetnom prijetnjom nije bila prestrašena za vlastiti i tuđi život, jer bi u protivnom kaznenu prijavu podnijela istog časa.
9. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču konkretne inkriminacije, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključka iznio uvjerljive i argumentirane razloge, koji optuženikovom žalbom nisu dovedeni u razboritu sumnju.
10. Točno je da oštećena VL i svjedok ŽL imaju posredna saznanja o inkriminiranom događaju, međutim to samo po sebi ne znači da njihovi svjedočki iskazi nisu vjerodostojni. Nepobitne činjenice da su se oboje naprijed spomenutih svjedoka suglasno i dosljedno očitovali o svim odlučnim okolnostima predmetnog slučaja i da su na taj način ujedno podudarno potkrijepili svjedočenje TL, koji je telefonski zaprimio predmetnu prijetnju i neposredno tereti optuženika za konkretni delikt, samo govori u prilog dokaznoj vrijednosti ovih personalnih dokaza kakvom ju je ispravno ocijenio prvostupanjski sud. Uostalom EL je optuženikov sin, pa se osnovano postavlja pitanje zašto bi on lažno i neutemeljeno teretio optuženika za konkretno kazneno djelo prijetnje. U tom kontekstu ni optuženik nije ponudio ikakve razloge, a nesporno je imao motiv za inkriminirani postupak (oštećeničina neuredna otplata kredita u kojem optuženik ima status jamca).
10.1. U pravu je optuženik kada u žalbi skreće pozornost da oštećenik EL u svoja dva svjedočenja nije bio dosljedan oko okolnosti tko je koga nazvao telefonom u inkriminirano vrijeme, tj. da li ovaj optuženika ili obratno. Međutim, valja odgovoriti žalitelju da se ovdje radi o sporednoj i efemernoj činjenici koja je kao takva bez značajnog utjecaja na ocjenu vjerodostojnosti njegova inače konzistentnog iskazivanja u pogledu odlučnih činjenica.
10.2. Što se tiče snimke telefonskog razgovora treba primijetiti da stranke nisu predlagale izvođenje toga dokaza. Prema tome niti optuženik tijekom trajanja prvostupanjskog kaznenog postupka nije zahtijevao da se u sklopu dokaznog postupka reproducira snimka na koju se sada poziva u žalbi, te mu se u tom smislu ujedno skreće pozornost na odredbu čl. 466. st. 4. ZKP-24 koja ograničava mogućnost iznošenja novih dokaza tek u žalbenom postupku.
10.3. Naposlijetku valja odgovoriti žalitelju da činjenica da je oštećenica podnijela kaznenu prijavu policiji nakon proteka tri dana od inkriminiranog događaja također ništa ne mijenja na stvari. Optuženikov prigovor da je to zapravo znak da oštećenica predmetnom prijetnjom nije bila prestrašena za vlastiti i tuđi život posve je irelevantan. To poradi toga što je kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. KZ-a kazneno djelo apstraktnog ugrožavanja, što znači da je za njegovu opstojnost bitno da je poduzeto s namjerom da se drugog ustraši i da su izrečene riječi u objektivnom smislu podobne da izazovu osjećaj straha, osobne ugroženosti ili nesigurnosti kod osobe kojoj su upućene, dok je nevažno je li ta namjera uistinu urodila plodom.
10.4. Slijedom iznijetih razloga žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije uvažena.
11. Povredu kaznenog zakona optuženik veže uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje, no sud prvog stupnja je na pravilno i potpuno utvrđeno pravno relevantno činjenično stanje u svemu pravilno primijenio materijalno kazneno pravo i nije ni na koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, a što ujedno, na temelju čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-24, spada u domenu oficijelnog ispitivanja pobijane presude u žalbenom postupku.
12. Ovaj je drugostupanjski sud osporenu presudu u dijelu odluke o uvjetnoj osudi ispitao u skladu s odredbom čl. 478. ZKP-24, pri čemu je našao da je prvostupanjski sud valjanim vrednovanjem olakotnih okolnosti u vidu optuženikove neosuđivanosti i proteka vremena od učina djela do donošenja nepravomoćne presude u kojem nije dolazio u sukob sa zakonom, dok otegotne okolnosti nije utvrdio, ispravno postupio kada je optuženika za predmetni delikt prijetnje osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, uz istodobnu primjenu uvjetne osude s vremenom provjeravanja od dvije godine, jer je i po uvjerenju ovoga žalbenog suda takva kaznenopravna sankcija u svakom pogledu primjerena stupnju krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnosti djela i osobi optuženika, te istovremeno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ-a.
13. Slijedom svega izloženog je na temelju čl. 482. ZKP-24 odlučeno kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 11. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Igor Pavlic
