Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-160/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženih TJ i CJ, zbog kaznenog djela iz čl. 228. st. 1. u svezi s čl. 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ-a), odlučujući o žalbama oboje optuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: K-298/2018 od 20. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025., u nazočnosti zamjenika Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Darka Galića,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženih TJ i CJ te se potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi TJ i CJ proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 228. st. 1. u svezi s čl. 52. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u točki I izreke te presude, te su im na temelju istih zakonskih propisa izrečene (ispravno bi trebalo stajati da su oboje optuženika osuđeni) kazne zatvora i to optuženoj TJ u trajanju od osam mjeseci, a optuženom CJ u trajanju od jedne godine, s time da se potonjem optuženiku na temelju čl. 54. KZ-a u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. prosinca 2018. do 21. ožujka 2019.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP-22) optuženi TJ i CJ u cijelosti su oslobođeni plaćanja troškova kaznenog postupka.

1.2. Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. ZKP-22 oštećenik Bipa d.o.o. je s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom u cijelosti upućen na parnicu.

2. Protiv te presude su optužena TJ osobno i putem braniteljice Diane Milin, odvjetnice, i optuženi CJ putem braniteljice po službenoj dužnosti Ane Trošelj, odvjetnice, pravovremeno podnijeli žalbe.

2.1. Optužena TJ žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, „pogrešne primjene materijalnog prava“ i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda „ukine i dijelu odmjeravanja visine kazne (…) te joj se odredi blaža kazna“ (osobna žalba), odnosno da se ista preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (žalba po braniteljici).

2.2. Optuženi CJ žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, odnosno da se preinači na način da se optuženika blaže kazni.

3. Odgovor na žalbe nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-22 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-181/2024 od 13. ožujka 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. U skladu s čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:

152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP-24) sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti zamjenika Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Darka Galića, dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP-24 provedena u odsutnosti optuženog CJ i njegove braniteljice po službenoj dužnosti Ane Trošelj, odvjetnice, budući da su uredno izviješteni o njenom održavanju.

6. Ponajprije valja konstatirati da su obje žalbe optužene TJ razmatrane i obrazložene kao jedna jedinstvena cjelina, s obzirom da su sadržajno komplementarne.

7. Žalbe nisu osnovane.

Žalba optužene TJ:

8. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženica nalazi u zlouporabi povjerenja koju je ona imala prema institucijama suda i državnog odvjetništva i kršenju načela „jednakosti oružja“ jer da je bila pod stalnim pritiskom, prijetnjama i ucjenama vezano za iznošenje svoje obrane, čime očito upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP-24, mada se izrijekom ne poziva na tu zakonsku odredbu.

9. Naprijed iznijeti žalbeni prigovor ne može se prihvatiti. Ustavno jamstvo jednakosti iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske može biti povrijeđeno ako stranke u kaznenom postupku nisu imale ravnopravan položaj u smislu poštivanja njihovih procesnih prava koja omogućuju ravnopravno sudjelovanje stranaka u postupku i pravedno suđenje (dispozitivno pravo na obranu, omogućavanje iznošenja činjenica i predlaganja dokaza, pravo na ispitivanje drugih sudionika u kaznenom postupku itd.), što konkretno nije slučaj. Iz stanja prvostupanjskog kaznenog spisa bjelodano proizlazi da su žaliteljici omogućena sva postupovna prava koja joj pripadaju u kaznenom postupku. Što pak se tiče pritisaka, prijetnji i ucjena na koje se poziva, valja primijetiti da je ovdje riječ o uopćenoj, nekonkretiziranoj i neargumentiranoj konstataciji koja se kao takva ne može uzeti u obzir, tim više što nema nikakvog uporišta u predmetnom kaznenom spisu. Optuženica niti na raspravi nije iznijela ove činjenice koje sada spominje u žalbi, a u odnosu na kaznu valja uočiti da je osporenom presudom osuđena na blažu kaznu od one koju je predlagao ovlašteni tužitelj u predmetnoj optužnici, s kojom se ona u završnom govoru načelno i složila. Stoga žalba optuženice iz ove žalbene osnove nije uvažena, dok ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-24 nisu nađene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

10. Premda je optuženica naznačila i žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, istu de facto ne obrazlaže, no u svakom slučaju valja na ovome mjestu konstatirati da se ona, s obzirom da se izjasnila da se smatra krivom i da je u obrani okolnosno i u potpunosti priznala počinjenje inkriminiranog kaznenog djela krađe u produljenom trajanju, u smislu odredbe čl. 464. st. 7. ZKP-24 ni ne može žaliti iz ovoga žalbenog razloga.

11. Budući da optuženica nije obrazložila niti žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, koju ona kolokvijalno naznačuje kao „pogrešnu primjenu materijalnog prava“, ovaj je drugostupanjski sud osporenu presudu u tom segmentu ispitao u smislu čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-24, pri čemu nije uočio da bi prvostupanjski sud na bilo koji način na štetu optuženice povrijedio kazneni zakon, a što spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u žalbenom postupku.

12. Osporavajući odluku o kazni optužena TJ smatra da joj sud prvog stupnja nije uzeo u obzir kao olakotnu okolnost izrazito loše zdravstveno stanje te ističe da je svojim priznanjem doprinijela ekonomičnosti i efikasnosti ovoga kaznenog postupka, predlažući blaže kažnjavanje.

13. Na temelju valjane ocjene utvrđenih olakotnih okolnosti u vidu optuženičina priznanja počinjenja predmetnog kaznenog djela, čime je pomogla bržem rješavanju ovog postupka, i njenog pozitivnog odnosa prema učinjenom deliktu, koji se ogleda u tome da je svjesna svoje pogreške, te otegotne okolnosti koju nalazi u optuženičinoj ranijoj osuđivanosti za istovrsna kaznena djela, sud prvog stupnja ju je osudio na kaznu koja je po uvjerenju ovoga žalbenog suda i po vrsti i po mjeri primjerena stupnju krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnosti djela i osobi optuženice, te ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ-a.

13.1. Treba primijetiti da se optužena TJ u prvostupanjskom postupku nije pozivala na narušeno zdravstveno stanje, dok medicinska dokumentacija, koju je priložila uz žalbu, potječe iz 2017. Međutim, neovisno o tome, odluka suda prvog stupnja je ispravna. To poradi toga što se optuženica pojavljuje u svojstvu višestruke specijalne kaznene povratnice, jer je do sada već bila šest puta pravomoćno osuđivana zbog istog kaznenog djela, a kada se k tome pridoda činjenica da je u ovom slučaju počinila produljeno kazneno djelo krađe koje se sastoji od četiriju pojedinačnih radnji, tada nema dvojbe da takva pojačana kriminalna volja, ustrajnost i upornost zaslužuju strože kažnjavanje, jer nedvojbeno upućuju i na veći stupanj krivnje koji proizlazi iz mnogostrukog kršenja zakona i to unatoč ranijoj kažnjavanosti. Ove okolnosti zasigurno umnogome relativiziraju činjenicu optuženičina priznanja počinjenja djela.

13.2. Stoga žalba optuženice ni u tom dijelu nije prihvaćena.

Žalba optuženog AJ:

14. Optuženik smatra da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-24 jer da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i bitnim elementima djela, a zatim se poziva na povredu niza zakonskih odredbi (čl. 415. st. 1. i 2., čl. 416., čl. 417.a, čl. 418. st. 2., čl. 419. i čl. 459. st. 4., 5. i 6. ZKP-24), što bi se sve, po ocjeni ovoga žalbenog suda, sadržajno moglo podvesti pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/24, mada se žalitelj izrijekom ne poziva na tu zakonsku odredbu, već u izloženom kontekstu samo spominje onu iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-24.

15. Analizirajući sve žalbene primjedbe optuženika iz ove žalbene osnove ovaj je sud drugog stupnja došao do zaključka da u konkretnom slučaju nije ostvarena niti jedna od bitnih proceduralnih povreda kaznenog postupka koja se sugerira predmetnom žalbom.

15.1. Ponajprije treba odgovoriti žalitelju da je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi iznio u dovoljnoj mjeri jasne, određene, konkretne i nedvosmislene razloge o svim odlučnim činjenicama vezanim za predmetnu inkriminaciju, koji su podobni za meritorno ispitivanje u žalbenom postupku, tako da nema govora o postojanju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-24. U tom kontekstu ne stoji niti uopćena žalbena primjedba ovog optuženika da je prvostupanjski sud propustio postupiti u skladu s odredbama čl. 459. st. 4.,5. i 6. ZKP-24.

15.2. Točni su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud na posljednjoj raspravi 15. rujna 2023., koja je počela ispočetka i koja je tada zaključena, postupio protivno čl. 415. st. 1., čl. 416., čl. 417.a i čl. 418. st. 2. ZKP-24, jer doista u izostanku oštećenika nije pročitao njegov imovinskopravni zahtjev, posljedično čemu se optuženici nisu mogli očitovati o njemu, i da optuženu TJ, iako se očitovala da se smatra krivom, nije odmah ispitao, već je to učinio na završetku dokaznog postupka. Međutim, unatoč tome u konkretnom slučaju nije došlo do bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP-24. Naime, ova bitna postupovna povreda postoji ako se kumulativno ispune dva uvjeta: prvo, da sud u tijeku rasprave nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKP-24, što je u konkretnom slučaju udovoljeno; i drugo, da je to utjecalo ili moglo utjecati na presudu, čemu u ovom slučaju nije udovoljeno. Valja pri tome primijetiti da ni sam optuženik u žalbi ne obrazlaže na koji način su naprijed spomenuti propusti prvostupanjskog suda utjecali ili barem mogli utjecati na meritornu odluku koja se pobija. I doista, nepostupanje u skladu s gore navedenim procesnim zakonskim odredbama bez ikakvog je relevantnog utjecaja na samu presudu suda prvog stupnja. Posebno što se tiče imovinskopravnog zahtjeva treba istaći da je oštećenik s njime, na temelju čl. 158. st. 1. i 2. ZKP-24, u cijelosti upućen u parnicu, dakle, o njemu se u ovom kaznenom postupku ionako nije meritorno odlučivalo.

15.3. Optuženik smatra da mu je prvostupanjski sud, protivno čl. 419. ZKP-24, uskratio pravo na predlaganje dokaza. Riječ je o pukoj tvrdnji koja nema potkrjepu u prvostupanjskom kaznenom spisu. Nigdje u spisu nema podatak da je žalitelj predlagao svoje dokaze, što vrijedi i za raspravu od 15. rujna 2023. Optuženi CJ imao je stručnu pomoć braniteljice po službenoj dužnosti, koja također nije imala dokaznih prijedloga, a niti je tijekom trajanja čitavog prvostupanjskog postupka stavila primjedbu u izloženom kontekstu. Stoga ni ovaj prigovor, koji se svodi na golu konstataciju, nije prihvaćen.

15.4. Iz raspravnog zapisnika od 15. rujna 2023. uistinu proizlazi da optuženici u smislu čl. 415. st. 2. ZKP-24 nisu upitani jesu li razumjeli optužnicu, kao što ni na kraju dokaznog postupka nisu pozvani da li imaju primjedbe na izvedene dokaze, no niti glede tih propusta žalitelj ne navodi konkretne razloge zbog kojih bi oni imali relevantni utjecaj na pobijanu presudu niti pak ih ovaj žalbeni sud nalazi.

15.5. Slijedom svega izloženog ovaj sud drugog stupnja nije prihvatio predmetnu žalbu iz ove žalbene osnove.

16. Osporavajući pobijanu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi CJ u bitnome ističe da je osuđen na temelju nejasnog, nevjerodostojnog i nedosljednog iskaza optužene TJ, dovodi u pitanje vrstu, količinu i vrijednost otuđene robe, te ukazuje na svjedočenje DJ, djelatnice u oštećenoj trgovini Muller d.o.o. Opatija, koja je izjavila da nije vidjela da bi ona (optužena TJ) surađivala s još jednom osobom.

17. Ponajprije treba odgovoriti žalitelju da iskaz optužene TJ nije nejasan i nedosljedan. Naprotiv, on je vrlo jasan, decidiran, konkretan i nedvosmislen, te ga je stoga sud prvog stupnja opravdano prihvatio vjerodostojnim i istinitim. Optužena TJ je u svojoj konfrontiranoj obrani, u kojoj neposredno tereti optuženog CJ, okolnosno i sasvim određeno priznala počinjenje predmetnog produljenog kaznenog djela krađe, što uključuje i vrstu, količinu i vrijednost ukradenih predmeta, kao i odlučnu činjenicu da su oboje optuženika u inkriminiranim situacijama postupali zajednički i dogovorno, dakle, u svojstvu supočinitelja. Osim toga i sam optuženi CJ je u svojoj obrani priznao da „za vrijeme dok je TJ krala po dućanima on je također znao biti u trgovinama, jer mu je ona rekla neka privuče pažnju na sebe (…) On je u trgovinama trebao odvlačiti pažnju od prodavača i uvijek je bio negdje blizu kase i blagajnice.“, što se uklapa u opis krađa koje je iznijela optužena TJ, a ta činjenica samo upućuje na zaključak da su oboje optuženika kritičnih zgoda djelovali zajedno i dogovorno i da je optuženi CJ inkriminiranim radnjama de facto bitno pridonio počinjenju ovoga kaznenog djela, što, drugim riječima, znači da je uistinu imao svojstvo supočinitelja u smislu čl. 36. st. 2. KZ-a.

Prema tome na temelju valjena ocjene svih izvedenih dokaza sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije, pri čemu je za svoje pravno relevantne zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge koji optuženikovom žalbom nisu dovedeni u razboritu sumnju, slijedom čega ona niti u tom dijelu nije prihvaćena.

18. Optuženik je u uvodu žalbe naznačio žalbenu osnovu povredu kaznenog zakona, ali je nije obrazložio niti konkretizirao, pa je stoga osporena presuda u tom segmentu ispitana u smislu čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-24, pri čemu nije uočeno da bi sud prvog stupnja na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon.

19. Pobijajući odluku o kazni ovaj žalitelj predbacuje sudu prvog stupnja što nije pribavio recentniji izvadak iz kaznene evidencije jer da postoji mogućnost da je za neka kaznena djela iz pribavljenog ranijeg izvatka iz kaznene evidencije u međuvremenu nastupila rehabilitacija, ukazuje da je djelomično priznao kazneno djelo i da je u vrijeme njegova počinjenja bio teški ovisnik, a da je u međuvremenu započeo s liječenjem, što mu nije uzeto u obzir kao olakotna okolnost.

20. Iz podataka o ranijoj kaznenoj osuđivanosti optuženog CJ, a koje je prvostupanjski sud precizirao u njegovim generalijama u izreci osporene presude, može se zaključiti da zbog kontinuiteta u činjenju imovinskih delikata kod žalitelja nije nastupila rehabilitacija. S druge strane, optuženik nije priložio nikakvu dokumentaciju kojom bi argumentirao žalbene tvrdnje o svojoj ovisnosti in tempore criminis i naknadnom liječenju. Imajući u vidu nepobitnu otegotnu okolnost u vidu optuženikovog kaznenog multirecidivizma, sud prvog stupnja ga je s pravom osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i to iz istih onih razloga koji su obrazloženi kod odluke o kazni za optuženu TJ (točka 13.1. ovog obrazloženja), pa se stoga ovaj žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na taj dio ove presude. Na ovome mjestu samo treba ponoviti da optuženikova višestruka kaznena osuđivanost za istovrsna kaznena djela protiv imovine zaslužuje da mu se i u ovom slučaju izrekne bezuvjetna kazna zatvora, jer ranije kaznenopravne sankcije očito nisu polučile pozitivan učinak u smislu njegove resocijalizacije, tim više što je u ovom kaznenom postupku proglašen krivim za produljeno kazneno djelo krađe koje obuhvaća četiri pojedinačne radnje. Izrečena kazna je na tragu ostvarenja generalne i specijalne prevencije u smislu čl. 41. KZ-a.

21. Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 482. ZKP-24 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic