REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-439/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Kristine Saganić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MAGROS d.o.o., Filipa Grabovca 7, Dubrovnik, OIB: 97159981736, zastupano po punomoćnici Pauli Jagar, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika DUBROVAČKO NERETVANSKA ŽUPANIJA, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, OIB: 32082115313, zastupana po punomoćnici Petri Medved, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Uskoković & partneri d.o.o. iz Varaždina, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-67/2022-81 od 28. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-67/2022-81 od 28. studenog 2024. u točkama I. i II. izreke i sudi:

1. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 249.401,28 EUR (dvjestočetrdesetdevettisućačetiristojedan eur i dvadesetosam centi) sa zakonskim zateznim kamatama; i to na iznos od 77.774,47 EUR (sedamdesetsedamtisuća- sedamstosedamdesetčetiri eura i četrdesetsedam centi) od 1. siječnja 2018., na iznos od 83.115,67 EUR (osamdesettritisućestopetnaest eura i šezdesetsedam centi) od 1. siječnja 2019. i na iznos od 88.511,14 EUR (osamdesetosamtisuća- petstojedanaest eura i četrnaest centi) od 1. siječnja 2020. po stopi koja se određuje, svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.; od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a od 1. siječnja 2024. a sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu parničnog troška u iznosu od

47.524,44 EUR (četrdesetsedamtisućapestodvadesetčetiri eura i četrdesetčetiri centa).

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 24.190,90 EUR (dvadesetčetiritisućestodevedeset eura i devedeset centi).

III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu 5.862,50 EUR (pettisućaosamstošezdesetdva eura i pedeset centi).

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 5.355,61 EUR (pettisućatristopedesetpet eura i šezdesetjedan cent).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-67/2022-81 od 28. studenog 2024. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 249.401,28 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i to na iznos od 77.774,47 EUR od 1. siječnja 2018., na iznos od 83.115,67 EUR od 1. siječnja 2019. i na iznos od 88.511,14 EUR od 1. siječnja 2020. do isplate, po stopi koja se određuje za trgovačke ugovore (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka odmjerene u iznosu od 47.524,44 EUR (točka II. izreke). Tako je sud riješio ocjenom i analizom provedenog dokaznog postupka a sve imajući u vidu odredbe članka 342. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 155/23; dalje: ZOO) te imajući u vidu uputu izraženu u rješenju ovoga suda poslovni broj Pž-5934/21-3.

2. Protiv presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Ukratko, pogrešno je sud primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku te pogrešno primijenio materijalno pravo iz Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kao i iz Zakona o obveznim odnosima a sve iz razloga što u konkretnom slučaju ne postoji valjani ugovorni odnos te nema govora o primjeni Instituta ugovorne štete. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te traži naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 5.862,50 EUR.

3. Tužitelj je odgovorio na tuženikovu žalbu koju u cijelosti smatra neosnovanom te predlaže odbiti žalbu i potvrditi presudu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 5.355,61 EUR.

4. Žalba je osnovana.

5. Presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je presuda nepravilna i nezakonita, zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 249.401,28 EUR / 1.721.395,72 kn zbog povrede ugovorne obveze, a sve u svezi Ugovora o koncesiji na pomorskom dobru od 31. prosinca 2004.

7. Preračunavanje iznosa izraženih u kunama u iznose izraženih u eurima izvršeno je u skladu s odredbama članka 43. i članka 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22); time da je od 1. siječnja 2024. euro službena valuta u Republici Hrvatskoj.

8. Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru od 31. prosinca 2004. sklopljen je između tuženika kao davatelja koncesije i tužitelja kao ovlaštenika koncesije (list 9. do 11. spisa). Prema članku 1. predmetnog Ugovora davatelj koncesije dodjeljuje ovlašteniku koncesije koncesiju na pomorskom dobru za uređenje i korištenje dijela kupališta Sumartin u Dubrovniku, te se koncesija dodjeljuje od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2019. Predmetni ugovor donesen je na temelju članka 25. stavka 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj 158/03) i Odluke Županijskog poglavarstva Klasa: 947-01/03-01/10 Ur. broj: 2117/1-03-04-24 od 16. studenog 2004. (list 15. do 17. spisa).

9. Iz podataka u spisu, a osobito iz tužbe (list 1. do 115. spisa) proizlazi da tužitelj „postavlja zahtjev za naknadu štete od tuženika zbog raskida ugovora, a koji raskid je tužitelj izjavio iz razloga što je tuženik grubo povrijedio osnovnu obvezu iz Ugovora o koncesiji od 31. prosinca 2004., odnosno obvezu da kao davatelj koncesije omogući nesmetano uživanje koncesijskog područja tužitelju za cijelo vrijeme trajanja ugovora o koncesiji“. Dalje u tužbi navodi da je zbog povrede osnovne obveze tuženika iz Ugovora o koncesiji, odnosno obveze da omogući tužitelju nesmetano uživanje koncesijskog područja za cijelo vrijeme trajanja ugovora, da je dana 18. rujna 2019. tuženiku izjavio raskid predmetnog Ugovora, i koji raskid je tuženiku dostavljen 24. rujna 2019. Navodi da je zbog povrede tuženikove ugovorne obveze bio onemogućen obavljati gospodarsku djelatnost na koncesijskom području te je između ostalog, pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti, a koju štetu potražuje u ovom postupku; i to iznos od 431.427,50 kn (dobit za 2017. godinu), iznos od 560.855,75 kn (dobit u 2018. godini) i iznos od 729.112,47 kn (dobit u 2019. godini).

10. Iz podataka u spisu nije sporno da tužitelj potraživanje temelji na predmetnoj Odluci o dodjeli koncesije donesenoj od strane Županijskog poglavarstva Dubrovačko-neretvanske županije od 16. studenog 2004., na temelju koje je sklopljen predmetni Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru od 31. prosinca 2004. Nadalje, iz podataka u spisu nije sporno da je predmetna Odluka o dodjeli koncesije Županijskog poglavarstva pravomoćno poništena. Stoga preduvjet za postojanje i primjenu instituta ugovorne štete je postojanje i valjanost ugovora iz kojeg bi eventualno proizlazile obveze za bilo koju od ugovornih strana. Prvostupanjski sud je pogrešno ocjenjivao i analizirao Ugovor o koncesiji kao pravnu osnovu za naplatu ugovorne štete budući isti ne egzistira i ne proizvodi nikakav pravni učinak.

11. Prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji (arg. iz članka 16. stavka 2. Zakona o Pomorskom dobru i morskim lukama) i ugovor se sklapa na temelju Odluke o koncesiji (arg. iz članka 25. stavka 1. istog Zakona). Odluka o koncesiji i ugovor nisu međusobno neovisni budući je odluka pravni temelj sklapanja pravnog posla upotrebe pomorskog dobra. Prema tome ukoliko izostane odluka o koncesiji, a predmetno je ista poništena – nema pravne osnove za sklapanje ugovora o koncesiji, a niti za održavanje već sklopljenog takvog ugovora pa prema tome nije moguće pravnu sudbinu Ugovora o koncesiji ocjenjivati i analizirati bez postojanja odluke koja prethodi sklapanju takvog ugovora. Prema tome, prava i obveze iz koncesije nastaju tek sklapanjem ugovora o koncesiji, koji se sklapa na temelju odluke o davanju koncesije u smislu članka 25. stavka 1. navedenog zakona. Stoga, odluka i ugovor su pravno neodvojivo povezani, a ugovor poništenjem odluka upravnog akta na temelju kojeg je sklopljen – ex lege gubi pravni učinak.

12. Imajući u vidu naprijed izneseno valja zaključiti da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava i to odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama budući predmetno ne postoji valjani ugovorni odnos.

13. Zbog toga je valjalo preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev a sve kako je odlučeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

14. Budući je preinačena odluka o meritumu, valjalo je odlučiti o parničnom trošku u smislu članka 154. i članka 155. ZPP-a.

15. Tako tuženik sukladno zatraženom troškovniku na listu 620. spisa ima pravo na sljedeći parnični trošak: sastav podneska od 16. rujna 2020. prema Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: Tarifa) u iznosu od 1.720 bodova, sastav podneska od 24. studenog 2020. prema Tbr. 8. t. 1. Tarife u iznosu od 50 bodova, sastav podneska od 10. listopada 2024. prema Tbr. 8. t. 3. Tarife u iznosu od 50 bodova, zastupanje na ročištu 11. studenog 2020. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife u iznosu od 1.720 bodova, zastupanje na ročištu 5. svibnja 2021. prema Tbr. 9. t. 2. Tarife u iznosu od 860 bodova, zastupanje na ročištu 29. rujna 2021. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife u iznosu od 1.720 bodova, trošak ročišta za objavu presude prema Tbr. 9. t. 3. Tarife u iznosu od 50 bodova, zastupanje na ročištu 13. studenog 2023. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife u iznosu od 1.720 bodova i zastupanje na ročištu 11. studenog 2024. prema Tb. 9. t. 1. Tarife u iznosu od 1.720 bodova – što ukupno iznosi 9.610 bodova na koji iznos ima pravo na PDV od 25% ili 2.402,5 bodova odnosno ukupno 12.012,5 bodova – pa kada se taj broj bodova pomnoži s vrijednošću boda od 2,00 EUR dobije se iznos od 24.025,00 EUR, kojem iznosu treba pribrojiti trošak pristojbe odgovora na žalbu u iznosu od 165,09 EUR odnosno ukupni parnični trošak iznosi 24.190,09 EUR.

16. Tuženik ima pravo i na trošak sastava žalbe prema Tbr. 10. t. 1. Tarife u iznosu od 2.345 bodova ili 4.690,00 EUR na koji iznos ima pravo na PDV od 25% ili 1.172,50 EUR – što iznosi ukupan trošak žalbenog postupka 5.862,50 EUR.

17. Zbog toga je valjalo na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske odluke.

18. Odluka o trošku parničnog postupka odnosno žalbenog postupka donesena je na temelju odredbe članka 166. ZPP-a u vezi s člankom 154. i člankom 155. ZPP-a; a sve kako je odlučeno u točkama II. i III. ove odluke.

19. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, budući da postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. i člankom 155. ZPP-a).

20. Stoga je riješeno kao u točki IV. izreke ove drugostupanjske odluke.

Zagreb, 11. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Šabarić Zovko