Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1877/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mirku Butoroviću, odvjetniku u Hvaru, Ivana Buzolića 21, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Urošu Pavasoviću, odvjetniku u T i partneri odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj P-3556/2018 od 26. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj P-3556/2018 od 26. ožujka 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 155,53 eura / 1.171,87 kuna[1] .

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, broj 14317/08 od 18. ožujka 2008., sklopljenoga između tužiteljice i prednika tuženika Societe generale – Splitska banka d.d., danas OTP banka d.d., solemniziranog kod javne bilježnice Jadranke Plenković broj OV.867/08, i to odredba članka 5. stavak 1., u dijelu koji navodi da je kamatna stopa u ugovoru o ''promjenljiva'' te odredbe članka 11. stavak 1. istog, koji navodi ''Redovna kamata je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora'', pa stoga te odredbe Ugovora ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane (točka I. izreke).

Također, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 8.861,3 kune (sada 1.176,10 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.815,60 kuna (sada 1.966,37 eura) sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za djelomičnim utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu od 18. ožujka 2008., te restitucijski zahtjev tužiteljice za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika.

5. U postupku nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d., kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 14317/08 od 18. ožujka 2008. kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.500 CHF uz rok otplate od 204 mjeseci (17 godina). Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena kamatna stopa od 5,20 % koja je promjenjiva i koja se određuje odlukom kreditora (tuženika). Na kraju, nije sporno da su tužiteljica i pravni prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. dana 25. veljače 2016. sklopili Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 14317/08 od 18. ožujka 2008. (dalje u tekstu presude: Sporazum o konverziji) kojim je provedena konverzija tužiteljičinog kredita u kredit denominiran u EUR.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sad žalbenog postupka, sporno je da li su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene i posljedično tome ništetne, te postoji li pravna osnova za isplatom utuženog iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. Tuženik naime u žalbi prije svega ističe da je tužiteljica sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedene konverzija kredita denominiranog u CHF s valutnom klauzulom u kunama u kredit denominiran u EUR, te da stoga, imajući u vidu odredbe čl. 19.b i čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), kao i odredbe cjelokupne Glave IVa ZPK i svrhu konverzije kredita, tužiteljica nema osnove potraživati utuženi iznos.

8. S obzirom da je predmet spora utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 18. ožujka 2008 kojim je ugovorena promjenjiva kamatne stopa i restiticijski zahtjev tužiteljice koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, ovaj sud smatra da kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužiteljice za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP/03) na kojima tužiteljica primarno temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

9. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primijenjuju odredbe zakona o obveznopravnim odnosima što je u ovom konkretnom slučaju Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

12. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO, jasno proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

14. Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi da je sud zanemario odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK, te da je trebao teleološki a ne gramatički tumačiti odredbe Glave IV.a ZPK. Pritom tuženik ističe da je imao zakonsku obvezu tužiteljici ponuditi konverziju kredita, te da je tužiteljica mogla samostalno odlučiti hoće li s tuženikom sklopiti Sporazum o konverziji.

15. Međutim, pravna shvaćanja i žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda. biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

17. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

18. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK/15 potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Pojednostavljeno rečeno, predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK/15 jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

19. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju nejasno je, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2008 godine kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno, a još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na jednostavno pitanje tj. imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju ? Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpuno restituciju) nije ukinuto, dokinuto il ograničeno. Osim toga, nema nikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu, razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

20. Tuženik u žalbi ističe i da je pobijana presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji se vodio pod brojem Gos-1/2019, te odredbi čl. 81. st. 5. ZZP/03. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl. brojem Gos-1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa je nejasno zašto bi za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka bilo uopće pravno relevantno.

21. Što se tiče primjene odredbe čl. 81. st. 5. ZZP/03 ista propisuje da se odredbe glave o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na odredbe na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Sporazum o konverziji nedvojbeno sadrži odredbe koje su prisilne naravi koje se temelje na odredbama ZID ZPK/15. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, predmet spora nije ništetnost i nepoštenost Sporazuma o konverziji, već ništetnost i nepoštenost osnovnog ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu ne predstavljaju zakonske odredbe prisilne naravi koje su unijete u ugovor u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP, već su izraz suglasne volje stranaka. Stoga odredbe osnovnog ugovora o kredita, suprotno stavu i žalbenim navodima tuženika, nisu izuzete od ispitivanja nepoštenosti u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZK.

22. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tužiteljica kao potrošač pristankom na ponuđenu konverziju pristala da svoje pravo na djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredbi "riješi" konverzijom kredita, te pozivanje na presudu donijetu u predmetu Suda Europske unije broj C-452/18 (presuda od 9. srpnja 2020., Ibercaja Banco SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536). Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konveriji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji (25. veljače 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

23. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno ili nepotpuno utvrdio činjenično stanje potrebno je navesti da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve pravno relevantne činjenice potrebne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Također, sud prvog stupnja je na temelju nalaza i mišljenja vještaka pravilno utvrdio da s osnove ništetosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 8.861,22 kuna (sada 1.176,10 eura). Sud prvog stupnja je dakle, pravilno utvrdio sve činjenice koje je potrebno utvrditi da bi se donijela pravilna i na zakonu osnovana odluka tako da u konkretnom slučaju nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP kojeg ističe tuženik. Također, i izvedeni dokazi su pravilno ocijenjeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također ističe tuženik.

24. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08) kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe također ističe tuženik.

25. I odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova.

26. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

27. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

28. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 11. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj