REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj Gž-1397/2024-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, protiv tuženika MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dejan Đerić, odvjetnik u Bjelovaru, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-908/2023-26 od 19. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika, preinačava se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-908/2023-26 od 19. srpnja 2024., tako da glasi:

„I. Utvrđuje se da na dan 14. listopada 2020. postoji potraživanje tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, prema tuženiku MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u ukupnom iznosu od 27.433,76 eura po osnovi glavnice i obračunate zatezne kamate za razdoblje od 23. svibnja 2017. pa do 14. listopada 2020., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate.

II. Prebijaju se utvrđena tražbina tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 s tražbinom tuženika MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-34/2017-25 od 2. travnja 2020. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž- 32/2020-3 od 4. lipnja 2020. te se nalaže tuženiku MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 iznos od 6.688,03 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. listopada 2020. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 698,25 eura sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2024., kao dana donošenja presude, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu, kao neosnovan.“

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I., utvrđeno je da postoji potraživanje tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 29.987,12 eura koje se sastoji od iznosa od 22.366,24 eura po osnovi glavnice i obračunate zatezne kamate za razdoblje od 23. svibnja 2017. pa do 14. listopada 2020., iznosa od 5.067,52 eura sa daljnjom zateznom kamatom koja na iznos glavnice od 22.366,24 eura teče od 15. listopada 2020., iznosa od 2.074,37 eura na ime doprinosa za II. MIO stup koji teče od 15. listopada 2020. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 12. travnja 2021. do isplate, po propisanoj kamatnoj stopi. Točkom II. su prebijene tražbine tužiteljice i tražbina tuženika na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-34/2017-25 od 2. travnja 2020., potvrđene presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-32/2020-3 od 4. lipnja 2020. te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 7.380,06 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. listopada 2020. po propisanoj stopi, do isplate. Točkom IV. utvrđeno da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 698,25 eura sa zateznom kamatom po propisanoj stopi od 19. srpnja 2024. do isplate.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra, u bitnome, kako je tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo odbiti, cijeneći stav izražen u presudi Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Republike Hrvatske broj 679/2011, budući da bi u suprotnom bilo povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva. Plaća je postala njegovo vlasništvo, a za koji stav je imao potpuno legitimno očekivanje jer je potraživanje bilo dovoljno utvrđeno da se može izvršiti prema pravomoćnoj presudi, a činjenica da pravo vlasništva u nacionalnom pravnom sustavu podliježe opozivu u određenim okolnostima ne znači da ono ne predstavlja vlasništvu u smislu članka 1. Protokola broj 1. Vezano za doprinose za II MIO Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) je u svojoj odluci Rev-1308/21-2 od 4. listopada 2022. u istovrsnom predmetu, u toč. 10. obrazloženja, jasno naveo da tuženik nije u obvezi vratiti tužitelju iznos isplaćen na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje pa je u tom dijelu obrazloženje suda suprotno navedenom shvaćanju VSRH. Sud je u predmetnoj situaciji mogao donijeti i odluku kojom se tuženiku nalaže samo plaćanje presuđene razlike jer u izreci nije utvrdio tražbinu tuženika prema tužitelju. Pogrešno je odlučeno o troškovima. Predlaže ukidanje pobijane presude i njeno vraćanje na ponovni postupak, podredno njeno preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice. Traži naknadu troškova žalbe.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalbe tuženika osnovana je u neznatnom dijelu.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice (koja je tuženiku u ovršnom postupku, na temelju pravomoćne presude suda prvog stupnja poslovni broj P- 1355/2010-29 od 1. veljače 2013., 30. lipnja 2014. isplatila iznos od 298.630,53 kuna/39.635,08 eura) kojim, nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo tu presudu, rješenjem poslovni broj Revr-1248/2014-2 od 6. prosinca 2016. (kao i presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1094/2013-2 od 3. travnja 2014. kojom je bila potvrđena prvostupanjska presuda), od tuženika traži isplatu iznosa od 24.440,61 eura, budući da je otpala osnova na temelju koje je isplata izvršena, sve prema odredbi članka 1111. u vezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO-a).

6. Prvostupanjski sud je, prihvativši prigovor tuženika radi prijeboja od 14. listopada 2020., utvrdio postojanje potraživanja tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 29.987,12 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 15. listopada 2020. do isplate, po propisanoj stopi (točka I.), ali sadržajno i postojanje potraživanja tuženika prema tužiteljici na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr- 34/2017-25 od 2. travnja 2020. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-32/2020-3 od 4. lipnja 2020. (u iznosu od 20.745,73 eura), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 15. listopada 2020. do isplate po propisanoj kamatnoj stopi te prebio te tražbine i naložio tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike tražbine koja je nastala nakon izvršenog prijeboja iznos od 7.380,06 eura (na ime glavnice s kamatama 6.688,03 eura i 692,56 eura na ime doprinosa mirovinskom i invalidskom osiguranju-MIO II), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 15. listopada 2020. do isplate po propisanoj kamatnoj stopi (točka II.). Tuženik je u postupku istaknuo prigovor prijeboja, budući da je pravomoćnom presudom suda prvog stupnja poslovni broj Pr-34/2017-25 od 22. travnja 2020. tuženici Republici Hrvatskoj bilo naloženo isplatiti tužitelju MV iznos od 121.335,70 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na iznose utvrđene u toj presudi i parnične troškove u iznosu od 28.020,25 kuna (koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-32/2020-3 od 4. lipnja 2020., a koji postupak je nastavljen u povodu ukinute presude Općinskog suda u Bjelovaru, raniji poslovni broj P-1355/2010-29 od 1. veljače 2013.).

6.1. Pritom, zaključuje kako tužiteljica ima pravo i na povrat razlike isplaćenih iznosa u MIO II nakon prijeboja, što smatra da proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1427/2021 od 7. ožujka 2023. i to njene točke 15. (iz koje da nedvojbeno i jasno proizlazi kako je pravilno drugostupanjski sud ukinuo presudu prvostupanjskog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na sredstva isplaćena u MIO II, zbog čega da je u ponovljenom postupku donesena presuda Općinskog suda u Virovitici broj P-263/2021 od 12. listopada 2023. kojom je tuženik obvezan podmiriti i dužni iznos isplaćen u MIO II, a sve sukladno uputi županijskog suda i Vrhovnog suda RH).

7. Takva odluka prvostupanjskog suda djelomično je pravilna i zakonita.

8. Ocjena je ovog suda kako prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022, 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), a na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

9. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je, nakon donesenog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1248/2014-2 od 6. prosinca 2016., protiv ovdje tužiteljice donesena nova presuda poslovni broj Pr-34/2017-25 od 2. travnja 2020. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž- 32/2020-3 od 4. lipnja 2020. kojom joj je naloženo platiti tuženiku iznos od 121.335,70 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na iznose utvrđene u toj presudi i parnične troškove u iznosu od 28.020,25 kuna. Nesporan je izračun stručnih službi tužiteljice u pogledu potraživanja stranaka na temelju presude poslovni broj P-1355/2010 prema kojoj je, nakon ukidanja, otpala osnova plaćanja i po kojoj je visina tražbine tužiteljice na dan 14. listopada 2020. iznosila 29.987,12 eura i to 27.912,75 eura ukupno glavnice i kamata te 2.074,37 eura na ime doprinosa za II. MIO stup te na temelju presude iz ponovljenog postupka poslovni broj Pr-34/2017 na dan 14. listopada 2020. po kojoj je visina tražbine tuženika nesporno iznosila 20.745,73 eura, kao i da je razlika tih iznosa 7.380,06 eura (od čega 6.688,03 eura na ime razlike glavnice i kamata te 692,03 eura na ime razlike doprinosa za II. MIO stup) sa zakonskom zateznom kamatom od 15. listopada 2020. do isplate.

10. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim na temelju odredbe članka 1111. stavaka 1. i 3. ZOO-a kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, pri čemu obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11. Nakon što su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukinute presude Županijskog suda u Bjelovaru i Općinskog suda u Bjelovaru, a na temelju kojih je tužiteljica u ovršnom postupku izvršila isplatu spornog iznosa tuženiku, otpala je pravna osnova na temelju koje je tuženik primio sporni iznos, time i nastupila obveza tuženika na vraćanje tog iznosa tužiteljici. Međutim, po ocjeni ovog suda samo razliku glavnice i kamata, ne i razliku doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje (II. stup).

12. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je, budući da je predmetni iznos tuženici isplaćen na temelju presude koja je potom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukinuta, otpala osnova na temelju koje je tuženica primila sporni iznos (samo razliku glavnice i kamata), čime je nastupila obveza tuženika vratiti taj iznos tužiteljici.

13. Pravilno je prvostupanjski sud, što ni tuženik ne osporava, utvrdio da je zato visina tražbine tužiteljice prema tuženiku na ime isplaćenog po ukinutoj presudi na dan 14. listopada 2020. 27.433,76 eura, da tuženik prema tužiteljici na dan 14. listopada 2020. ima tražbinu na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr- 34/2017-25 od 2. travnja 2020. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-32/2020-3 od 4. lipnja 2020., ukupno nesporno 20.745,73 eura, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 15. listopada 2020. te je pravilno prebio njihove tražbine i naložio tuženiku da plati tužiteljici iznos razlike obračunate glavnice i kamata od 6.688,03 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 15. listopada 2020. do isplate po propisanoj stopi.

13.1. Međutim, pogrešno zaključuje kako tužiteljica ima pravo i na utvrđenje iznosa tražbine (točka I.) u visini 2.074,37 eura i na povrat razlike isplaćenih iznosa doprinosa u mirovinsko i invalidsko osiguranje II stup od 692,03 eura. Pogrešno tumači kako iz točke 15. presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1427/2021 od 7. ožujka 2023. proizlazi kako je osnovan i tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na sredstva isplaćena u vidu doprinosa MIO II. Naime, u točki 15. spomenute presude VSRH samo utvrđuje kako je drugostupanjski sud u toj pravnoj stvari ocijenio da je odbijanjem tužbenog zahtjeva u dijelu doprinosa za MIO prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer ocjenjuje da je taj iznos uplaćen na osobni račun tuženika, kao člana mirovinskog fonda, zbog čega da su sredstva na tom računu njegova osobna imovina, pa se za taj iznos povećala imovina tuženika, a kako nije bilo uvjeta za preinaku tužbe, taj je dio prvostupanjske presude drugostupanjski sud ukinuo. Svoj stav u vezi tog pitanja VSRH je u toj odluci izrazio u točkama 14. i 16. iz kojeg proizlazi kako je isti drugostupanjski sud pravilno odlučio odbivši dio tužbenog zahtjeva, vodeći računa o tome da je tužiteljica, kao poslodavac, na temelju ovršne isprave iznos doprinosa uplatila u državni proračun, odnosno proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a ne tuženiku, pa da stoga taj iznos ne čini imovinu tuženika. Ističe kako je takvo pravno shvaćanje u skladu i s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim na odjelnoj sjednici VSRH od 27. veljače 2023. prema kojem, ako je preinačena presuda na osnovi koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 3. ZOO-a, radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su oni iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave. Takav je stav VSRH izrazio i u odluci Rev-1308/2021 od 4. listopada 2022.

14. Prvostupanjski sud je osnovano otklonio prigovor tuženice utemeljen na pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Solomun protiv Hrvatske, a koje tuženik tumači na način da tužiteljica ne bi imala pravo povrata onog što je tuženik naplatio po pravomoćnoj presudi jer da bi to bilo protivno ustavnom i konvencijskom načelu zaštite prava na mirno uživanje vlasništva . Naime, navedeno shvaćanje ESLJP nije primjenjivo na predmetni slučaj, budući da se predmet Solomun protiv Hrvatske bitno razlikuje od predmetnog slučaja, kako činjenično, tako i pravno. 14.1. Protivno žalbi tuženika, njegovim obvezivanjem da vrati dio plaće koju je naplatio na temelju pravomoćne i ovršne sudske odluke koja je naknadno ukinuta, nije povrijeđeno njegovo ustavno i konvencijsko pravo mirnog uživanja vlasništva. Naime, u presudi u predmetu Solomun protiv Hrvatske, a u kojoj je utvrđena povreda konvencijskog načela mirnog uživanja vlasništva, ESLJP je svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjenični supstrat koji, u bitnome, proizlazi iz specifične procesnopravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog pravog lijeka – ranije postojećeg zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe članka 401. ZPP- a, što u ovome predmetu nije slučaj jer su prethodno donesene pravomoćne odluke u predmetnom slučaju ukinute u povodu dopuštene revizije, tj. pravnog lijeka kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku pa se u tom smislu ne može postaviti pitanje jednakosti strana u postupku kako je to bio slučaj u predmetu Solomun protiv Hrvatske.

14.2. Također, tuženik je zahtjev za prisilnu naplatu pokretanjem ovršnog postupka podnio u vrijeme kada je nedvojbeno znao da je tužiteljica podnijela reviziju, kao izvanredni pravni lijek, kao što je zasigurno imao saznanja i za to da se pred hrvatskim sudovima vodi velik broj činjenično i pravno potpuno identičnih parničnih postupaka u kojima su donesene pravomoćne odluke protiv kojih je RH izjavila revizije, a o kojima Vrhovni sud RH još nije bio donio odluke. Upravo s obzirom na navedeno, na strani tuženika nije moglo postojati niti legitimno očekivanje da će mu i ostati (sve) ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Spomenuto legitimno očekivanje bi postojalo tek kada bi, barem neka od izjavljenih, revizijama osporenih odluka iz navedenih istovrsnih predmeta, bila potvrđena od strane VSRH, a iz kojih odluka najvišeg tijela sudbene vlasti bi proizlazila jasno formirana sudska praksa glede spornog pitanja u navedenim parnicama – što se smatra prekovremenim radom djelatnih vojnih osoba ostvarenim tijekom rada u stražarskoj službi, odnosno na dežurstvu.

15. Zato je materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a djelomično pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev prihvaćen i izvršen prijeboj tražbina stranaka, kako je odlučeno u izreci prvostupanjske presude. Međutim, s obzirom na utvrđeno nepostojanje prava tužiteljice na traženi povrat iznosa plaćenog na ime doprinosa MIO II stup (iznos od 692,03 eura), presuda je u tom dijelu preinačena (utvrđeno postojanje manje tražbine tužitelja za taj iznos i manja obveze tuženika nakon izvršenog prebijanja (točka I. stavak I. i II. ove presude)).

16. Odluka o troškovima postupka također je donesena pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 2., 155. i 163. ZPP-a. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio omjere uspjeha stranaka u postupku, potom i konačan uspjeh tužiteljice od 18,62% pa je trošak pravilno odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 158/2023, dalje Tarifa). Pravilno je utvrdio samo potrebne radnje izvršene po tužiteljici i priznao ih po M. U vezi žalbenih navoda tuženika o isticanju zahtjeva u bruto ili neto iznosu, valja reći da s time u vezi nisu nastali posebni troškovi pa je prvostupanjski sud pravilno trošak odmjerio prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

17. Slijedom navedenog, djelomično je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda, sve prema odredbi članka 370. točka 3. ZPP-a, odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je, budući da je sa žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu (zahtjev nije ni određeno postavio), sve prema odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a, odnosno člankom 164. stavkom 2. ZPP-a.

U Puli 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić