REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-193/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja IN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne i javne rasprave dana 16. siječnja 2025.god.. održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja Josipa Pintarića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika CN, odvjetničkog vježbenika, dana 11. veljače 2025.god., objavio je, i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju AN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.602,32 EUR-a (tisućušestoidva eura i tridesetidva centa), zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

tekućim na iznos od:

– 8,16 EUR od 01.ožujka 2009.g. do isplate,

– 15,76 EUR od 01.travanj 2009.g. do isplate,

– 15,76 EUR od 01.svibanj.2009.g. do isplate,

– 13,77 EUR od 01.lipanj 2009.g. do isplate,

– 10,45 EUR od 01.srpanj 2009.g. do isplate,

– 12,44 EUR od 01.kolovoz 2009.g. do isplate,

– 11,12 EUR od 01.rujan 2009.g. do isplate,

– 11,12 EUR od 01.listopad 2009.g. do isplate,

– 9,79 EUR od 01.studeni 2009.g. do isplate,

– 11,12 EUR od 01.prosinac 2009.g. do isplate,

– 10,45 EUR od 01.siječanj 2010.g. do isplate,

– 15,76 EUR od 01.veljača 2010.g. do isplate,

– 17,75 EUR od 01.ožujak 2010.g. do isplate,

– 17,08 EUR od 01.travanj 2010.g. do isplate,

– 20,41 EUR od 01.svibanj 2010.g. do isplate,

– 25,45 EUR od 01.lipanj 2010.g. do isplate,

– 26,51 EUR od 01.srpanj 2010.g. do isplate,

– 34,34 EUR od 01.kolovoz 2010.g. do isplate,

– 29,17 EUR od 01.rujan 2010.g. do isplate,

– 40,58 EUR od 01.listopad 2010.g. do isplate,

– 36,47 EUR od 01.studeni 2010.g. do isplate,

– 38,19 EUR od 01.prosinac 2010.g. do isplate,

– 50,40 EUR od 01.siječanj 2011.g. do isplate,

– 53,32 EUR od 01.veljača 2011.g. do isplate,

– 44,55 EUR od 01.ožujak 2011.g. do isplate,

– 46,69 EUR od 01.travanj 2011.g. do isplate,

– 44,96 EUR od 01.svibanj 2011.g. do isplate,

– 54,25 EUR od 01.lipanj 2011.g. do isplate,

– 64,87 EUR od 01.srpanj 2011.g. do isplate,

– 811,63 EUR od 01.kolovoz 2011.g. do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.269,30 EUR-a (četiritisućedvjestošezdesetidevet eura i trideset centi ), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje :

1. Tužitelj HN (u daljnjem tekstu : tužitelj ) je dana 03. svibnja 2019.god. podnio tužbu protiv tuženika ovome suda, a koja je zaprimljena pod brojem P- 191/2019. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženika dana 02.04.2008. Ugovor o kreditu broj 218-50-4799750. Navodi da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju osobnog vozila u iznosu glavnice od 12509,42 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 48 mjeseci, a ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 7,00 % godišnje. Čl. 2. Ugovora propisano je da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a čl. 7. propisano je da će se povrat obveza iz predmetnog Ugovora obračunati u anuitetima po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća. Tužitelj je predmetni iznos kredita u cijelosti otplatio tuženiku. Navodi kako odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne, te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g. kojom je u odnosu na tuženika utvrđeno da je u periodu od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije u cijelosti potrošača informirao o svim parametrima bitnim za donošenje odluka utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. U toj presudi se također navodi da je tuženiku u periodu od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima pri tome koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije pojedinačno pregovarao sa potrošačem o svim parametrima bitnim za donošenje odluka, niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenom na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve to na štetu potrošača. Navodi kako se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa više puta mijenjala sukladno jednostranim odlukama tuženika na štetu tužitelja, te je tako tuženik jednostrano i višekratno za vrijeme trajanja ugovornog odnosa mijenjao visinu kamatne stope i to na način da je ista od početne 7% povišena na 7,75%,(1.3.2009.), zatim na 7,50 % (1.7.2011.) koja je stopa trajala do potpune otplate kredita. Smatra da su ugovorne odredbe po kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja a bez da su precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentnastopa za koju se veće promjena je ništetna iz razloga nepoštenosti. Također skreće pažnju na čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača koji određuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i nepoštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također se poziva i na Direktivu 93/13/EEZ od 5.4.1993. prema kojoj se odredba koju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije utjecao na njezin sadržaj smatra kao da nije individualno stipulirana. Također se poziva na presudu C-484/08 navodi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnom kreditu uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je dovelo do nepoštenosti a time posljedično i do ništetnosti. Nadalje se poziva na presudu VTSH RH Pž-7129/13 od 13.6.2014., također i na presudu VSRH Revt- 249/14 od 9.4.2015. a također i na odluku Ustavnog suda U-III-2521/2015 i dr. nadalje se poziva na presudu VTSH Pž- 6632/17 od 14.6.2018. Slijedom iznijetog smatra da su odredbe ugovora o promjeni kamatne stope iz čl. 2. i valutne klauzule iz čl. 1. i 7. nepoštene a time i ništetne, a slijedom čega postavlja tužbeni zahtjev radi isplate preplaćenih kamata i na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnom otplatnom planu u iznosu od 12.139,90 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se poziva na čl. 1111. st. 1. 2. i 3. ZOO-a i čl. 1115 ZOO-a. Također se poziva na presudu Rev-2245/17 VSRH te smatra da nije nastupila zastara tužbenog zahtjeva.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te smatra da se pravna zaštita u kolektivnom sporu pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, te smatra da se tek treba provesti dokazivanje, smatra da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i jasno uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također navodi da je tuženik tužitelju dao sve informacije na temelju kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, a također i da je predmetni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika. Smatra da je potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja. Također navodi da je tužitelju bilo jasno da se obveza vraćanja kredita veže uz tečaj CHF, i da je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Ujedno navodi da u tom trenu na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi utjecale na tečaj CHF prema kuni, te da konačni iznos obveze niti korisnik niti banka ne mogu unaprijed znati. Navodi da u konkretnom slučaju nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila uočljiva, jasna i razumljiva. Također se poziva na činjenicu da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika te da je ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika tužitelju, te da su metode i kriteriji promjene kamatne stope propisani općim aktima, čija je primjena ugovorena ugovorom, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom tih općih akata upoznat, te slijedom toga smatra da nije dopušteno ocjenjivati poštenost te ugovorne odredbe. Smatra da je do promjene kamatnih stopa došlo zbog objektivnih okolnosti na tržištu te da je ista mijenjana iz opravdanih razloga, a također i da nije postojala obveza tuženika da ugovara točne parametre i metode izračuna promjenjive kamatne stope. Također napominje da stranke nisu ugovorile ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Ujedno ističe i prigovor zastare.

3. Općinski sud u Čakovcu je rješenjem od 17. ožujka 2020.god. odbio tuženikov prigovor da ovaj sud nije mjesno nadležan. Po žalbi tuženika, Županijski sud u Splitu je pod brojem Gž-686/2020 od dana 07. svibnja 2020.god. potvrdio ovosudno rješenje. Stoga se postupak nastavio kod ovoga suda.

4. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 03. svibnja 2021.god. specificirao tužbu i tužbeni zahtjev a sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Jambrečić na način da potražuje 12.072,72 kuna ( HRK ) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Na ročištu dana 17. ožujka 2022.god. sud je konstatirao da je tužba povučena od iznosa od 12.072,72 kuna do iznosa od 12.139,90 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

5. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

6. Na ročištu dana 17. ožujka 2022.god. sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za uvid u podatke HNB na često postavljena pitanja potrošača te uvid u podatke HNB-a u prosječnim stopama u RH na kunske kredite s valutnom klauzulom i na kredite odobrene u euru od 1992. do 2014. i na kredite bez valutne klauzule od 1992. do 2014. godine, a također je odbio i personalne dokaze tuženika za ispitivanjem javnog bilježnika VN, te svjedokinje ŠN, obzirom da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno a što će biti obrazloženo u nastavku. Ujedno je tužitelj odustao od korištenja nalaza i mišljenja vještaka Matije Mikaca, a obzirom da se tuženik nije složio sa korištenjem tog nalaza pa je radi toga provedeno vještačenje u ovom predmetu, a radi čega se sud niti neće referirati na nalaz i mišljenje tog vještaka. Tuženik je ujedno odustao od predloženog financijskog vještačenja a također i od prijedloga za pribavom podataka 6-mjesečnog libora kao što je to specificirano zapisnikom od 3. rujna 2019.god..

7. Stoga je sud na ročištu održanom dana 17. ožujka 2022.god. proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosila na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo.

8. Općinski sud u Čakovcu je pod brojem P-191/2019-29 dana 17. ožujka 2022.god. donio Presudu kojom je u cijelosti usvojio specificirani tužbeni zahtjev tužitelja i naložio je tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 12.072,72 kune, u pojedinačnim mjesečnim iznosima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

9. Po žalbi tuženika na presudu Rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Gž- 551/2022 od dana 16. svibnja 2024.god. je žalba tuženika usvojena, te je II.stupanjski sud ovosudnu presudu broj P-191/2019 od dana 17. ožujka 2022.god. u cijelosti ukinuo i predmet vratio ovome sudu na ponovni postupak. U istome je navedena uputa da je potrebno odlučiti o dokaznom prijedlogu tuženika za saslušanje svjedoka ŠN i VN, javne bilježnice. Postupak je temeljem čl. 377. Zakona o parničnom postupku vraćen u fazu glavne rasprave.

10. S obzirom na ukidnu II-stupanjsku odluku spis je sukladno Sudskom poslovniku dobio novi broj spisa P-193/2024.

11. Po pozivu suda stranke su se u ovom ponovljenom postupku očitovale.

12. Tužitelj je u podnesku od 20. lipnja 2024.god. specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH i sukladno Zakonu o obveznim odnosima, te sada isti glasi kao u izreci. Podnesak je uručen tuženiku.

13. Tuženik je u ovom ponovljenom postupku u podnesku od 06. studenog 2024.god. odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša ŠN.

14. Po pozivu suda, stranke su se izjasnile da nije potrebno usmeno saslušanje vještaka, niti pak ponovno saslušanje tužitelja.

15. Sud je Rješenjem od dana 06. prosinca 2024.god., protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, odbio dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku kao svjedok sasluša VN, javni bilježnik iz [adresa]. Razlozi za donošenje takvoga Rješenja su navedeni u toj odluci, a sukladno recentnoj sudskoj praksi, te se sada ne ponavljaju.

16. Međutim, tuženik je na ročištu održanom dana 16. siječnja 2025.god. izjavio da odustaje i od saslušanja svjedokinje VN, javne bilježnice.

17. Na ročištu održanom dana 16. siječnja 2025.god. sud je utvrdio da temeljem čl. 315. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- koji se primjenjuje nakon ukidne odluke II-stupanjskog suda) zbog promjene suca glavna rasprava počinje iznova.

18. Stoga je sud, s obzirom da je tuženik odustao od saslušanja svjedoka ŠN, a u konačnici i od saslušanja svjedoka VN, na ročištu održanom dana 16. siječnja 2025.god., s obzirom da stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, izvršio uvid u dokumentaciju, pročitao je iskaz tužitelja, te je glavnu raspravu u ovom ponovljenom postupku zaključio.

19. U ovom ponovljenom postupku dokazivanja izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 17-20 spisa), ponudu za kupnju motornog vozila (list 21 i 22 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 23 i 24 spisa), nalaz vještaka Mikac Matije (list 25-30 spisa), otplatni plan (list 31-33 spisa), dopis (list 34 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 35 spisa), sudsku praksu (list 36 i 37 spisa), sudsku praksu (list 38-48 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima (list 54-57 spisa), pravilnik o obračunu kamata i naknada (list 57-92 spisa), odgovore na pitanja (list 93 spisa), mišljenja (list 100-111 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 116-121 spisa), poslovnice (list 122-125 spisa), sudsku praksu (list 128 i 129 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić zaprimljeno 11. travnja 2021. (list 155- 163 spisa), sudsku praksu (list 177-205 spisa), sudsku praksu (list 210-216 spisa), te je uz suglasnost stranaka pročitan iskaz tužitelja IN s raspravnog zapisnika od 17. ožujka 2022.god.

20. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kako je isti specificiran u podnesku od 20. lipnja 2024.god., koji se sada postavljen u valuti EUR, a koji je u prethodnom postupku, prije ukidne odluke iznosio u valuti HRK jednak iznos tj. 12.072,72 kune, u cijelosti osnovan, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

21. U čl. 2 st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

22. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

23. Između parničnih stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 218-50-4799750 od 02.04.2008., nije sporno da je tuženi plasirao tužitelju kredit od 12.509,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, što je ugovoreno člankom 1. ugovora, pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila od 7,00 % godišnje u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a što je ugovoreno čl. 2. ugovora, također je čl. 7. bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, dok anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Kredit je odobren za kupnju rabljenog vozila marke Peugeot, tip vozila 307, model XR 14.

24. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača /07 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

26. Odredbom članka 99. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

27. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23- dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

28. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

29. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužiteljici postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

30. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

31. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

32. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

33. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

34. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

35. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

36. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

37. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužiteljica ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

38. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

39. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

40. U tijeku postupka tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz koje proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i u odnosu na tuženika gdje je utvrđeno da je u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

41. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača,/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

42. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je pogrešno pozivanje tuženika da se presude donesene u kolektivnom sporu ne bi primjenjivale na ovaj slučaj, a također da se ne bi primjenjivala gore označena odredba ZZP/14.

43. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Revt- 249/2014. Također se poziva i na odluku Ustavnog suda, U-III-2521/15, U-III- 2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u kojoj Ustavni sud utvrđuje da je njegov zadatak ispitati "jesu li u pravomoćno okončanim parničnim postupcima, protiv kojih više nije moguće podnijeti, odnosno meritorno odlučivati temeljem izvanrednog pravnog lijeka, povrijeđena podnositelju zajamčena ustavna prava, posebno jednakosti svih pred zakonom i sudom".

44. Nadalje se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od 9.4.2015.g. iz koje slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

45. Poziva se i na presudu istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Rev- 2221/2018.

46. Nije sporno da tuženik kao banka može ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali mora takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita (ovdje tužitelju) poznati parametri izračuna obveze.

47. Nadalje iz presude Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. slijedi da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

48. Ponavlja se da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.

49. Nadalje, u svom iskazu tužitelj navodi da se prije uzimanja kredita kod tuženika raspitao kod više banka te su kod svih bili uglavnom slični uvjeti, dozvoljava da su kod tuženika bili nešto povoljniji uvjeti nego kod drugih banaka. Kredit je uzet radi kupovine automobila. Ugovor je sklopljen na obrascu banke i nije sa bankom pregovarao niti o jednoj odredbi ugovora. Nisu mu razjašnjeni parametri izračuna jedino mu je rečeno da zbog valutne klauzule rata može biti nešto viša ili nešto manja ali nitko nije rekao da će se to tako drastično povećati. Također mu je rečeno da se može promijeniti kamatna stopa ali nije mu pojašnjeno u kojim parametrima će se ona mijenjati. Nitko mu nije pojasnio rizik valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope. Nije primio nikakve pravilnike niti uvjete banke gdje bi to bilo pojašnjeno. Nije primao obavijesti o promjeni kamatne stope. U banci mu nisu nudili kredit u drugoj valuti i rečeno mu je da je ugovor u franku najpovoljniji. Navodi da zna osnovni pojam valutne klauzule u smislu da ako ugovara ugovor vezan uz neku valutu kolika ta valuta vrijedi mora toliko vratiti. Međutim nitko mu nije objašnjavao da će se rata toliko povećati i da će se tečaj toliko povećati. Plaćao je anuitete uplate, a pročitao je ugovor prije potpisivanja, nije imao nejasnoća i nije tražio pojašnjenja. Također navodi da koliko se sjeća nije primio promotivne uvjete i nije mu nuđen drugi kredit osim kredita u švicarskim francima.

50. Iz iznijetog se zaključuje da je tužitelj imao povjerenja u banku te nije morao očekivati drastično povećanje obveze kao što se i desilo.

51. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

52. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su odredbe čl. 1. 2. i 7. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, protivno navodima tuženika, nije potrebno u ovom postupku utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

53. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolek- tivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

54. S obzirom na sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.g., koja se odnosi na tuženika nije niti potrebno u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a također bi bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Iz tih razloga sud je odbio personalne dokaze tuženika te su pogrešni navodi tuženika da treba provesti dokazivanje.

55. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove, zastarni rok iznosi, 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj:

Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora" te ga dodatno potvrdio zaključkom od 31.1.2022.g. Naime, u konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, te je podnošenjem kolektive tužbe (kolektivne tužbe korisnika kredita vezanih za valutnu klauzulu uz valutu CHF s istim ugovornim odredbama), nastupio prekid zastare do donošenja presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odnosno pravomoćnosti prvostupanjske presude od 13. lipanj 2014. godine u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. „valutnoj klauzuli“, a tužba je podnesena u ovom parničnom predmetu 03. svibnja 2019.god. prije isteka općeg zastarnog roka od 5 godina.

56. Radi utvrđenja osnovanosti visine potraživanja sud je u tijeku postupka proveo vještačenje po vještakinji Nataliji Jambrečić a iz kojeg slijedi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih rata kredita osnovom predmetnog ugovora, a uzevši u obzir početnu ugovorenu kamatnu stopu te početni tečaj. Na temelju anuiteta koje je tužitelj isplatio tuženiku, nalazi razliku od 12.072,72 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama ukoliko se primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 7,00 % godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita 7.4.2008., 1 CHF=4,594345 kn, te ukoliko se primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 7,00 % godišnje (s time da se kamata mijenjala u nekoliko navrata i to 1.3.2009. na 7,75 %, 1.7.2011. na 7,50%, a što je razvidno iz knjigovodstvene kartice tuženika) time da je vještakinja detaljno izračunala prema dospijećima pojedinih iznosa nastale mjesečne razlike. Stoga su paušalni prigovori tuženika glede osporavanja visine tužbenog zahtjeva.

57. Imajući u vidu rečene presude na koje se tužitelj poziva u tužbi, to je i financijski vještak pravilno i po uputi suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer su se nedvojbeno i kamatna stopa prema odluci tuženika povećale, a jednako tako i tečaj CHF u odnosu na kunu, s time da je prijevremena konačna otplata kredita izvršena 26.7.2011.

58. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim, dok i tuženik nije imao prigovore na matematički izračun, slijedom čega su neosnovani navodi tuženika da tužitelj tretira konkretni ugovor kao da je sklopljen sa fiksnom kamatnom stopom, obzirom da zbog nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi a time i njihove ništetnosti izračun vještakinje je jedini ispravan i prihvatljiv time da je vještakinja vještačenjem obuhvatila sve promjene koje su se dešavale tijekom isplate kredita. Dakle, uzela je u račun i vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene a što je korigirala na početnu ugovorenu kamatnu stopu.

59. Neosnovni su navodi tuženika gdje navodi da se vještakinja trebala očitovati da li su promjene kamatne stope učinjene po tuženiku bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja tj. da li je radi toga došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača obzirom da nije do vještakinje da ona procjenjuje da li su promjene kamatne stope bile opravdane budući da je već sama činjenica jednostranog mijenjanja kamatne stope po tuženiku dovela do neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača tj. tužitelja a budući da tužitelj nije znao za parametre koji utječu na njezinu promjenu.

60. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja čl. 1. 2 i 7. Ugovora o kreditu ništetnim. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala na konkretni slučaj.

61. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Pogrešno je tumačenje tuženika da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli jasne, lako razumljive i lako uočljive te da su u konkretnom slučaju vođeni pojedinačni pregovori sa tužiteljem kao i da te odredbe nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tj. tužitelja, kao i da je tuženik tužitelju dao sve informacije na temelju kojih on može donijeti informiranu odluku, budući je drugačije utvrđeno u kolektivnom sporu a za koju odluku je ovaj sud vezan a kao što je već bilo pojašnjeno, a i sam tužitelj je u svom iskazu pojasnio da pojedinačnih pregovora niti o jednoj ugovornoj odredbi nije bilo, te mu nisu razjašnjeni parametri izračuna, kao niti parametri za promjenu promjenjive kamatne stope. Nije mu pojašnjen rizik valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope. Stoga su pogrešne interpretacije tuženika glede sudskih odluka na koje se poziva. Također nije od značaja što je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, obzirom da nije zadaća javnog bilježnika da tužitelju pojašnjava ugovorne odredbe u smislu elemenata koje mu treba pojasniti sam tuženik a koji parametri izračuna obveze te okolnosti koji utječu na promjenu kamatne stope moraju biti vidljivi u trenutku sklapanja ugovora a također biti vidljivi i iz samog ugovora. Također je pogrešno pozivanje tuženika u pogledu savjesnosti tužitelja budući da tužitelj nije bio niti u situaciji da bude nesavjestan. Formalno saznanje tužitelja o tome da treba obvezu vratiti u odnosu na tečaj CHF prema kuni te gramatičko razumijevanje promjenjive kamatne stope nije samo po sebi dovoljno da bi predmetni ugovor mogao biti okarakteriziran kao pošten, a obzirom da tužitelju nisu bili poznati svi parametri koji će utjecati na formiranje i ukupan iznos njegove obveze.

62. Također je pogrešno pozivanje tuženika da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a obzirom na to da je tuženik bankarska institucija koja ima više znanja i kompetencija za procjenu kretanja na tržištu od tužitelja kao potrošača. Uz to se napominje da je iz iskaza tužitelja razvidno da je kredit uzet radi kupovine automobila, dakle za osobne potrebe te je nedvojbeno da se radi o potrošačkom ugovoru. Nisu od značaja navodi tuženika da su tužitelju bili poznati kriteriji i metode promjene kamatne stope, budući da je potpisao ugovor o kreditu a ti kriteriji su sadržati u općim aktima tuženika čija je primjena ugovorena ugovorom o kreditu obzirom da je bila obveza tuženika da te parametre razjasni dok iz iskaza tužitelja slijedi da nikakve pravilnike niti uvjete banke nije primio, a gdje bi te okolnosti bile pojašnjene. Također su neosnovani navodi tuženika da je do promjene kamatne stope došlo zbog objektivnih okolnosti na tržištu, obzirom na to da su te okolnosti svakako mogle biti poznate tuženiku kao financijskom instituciji koja je nadmoćnija u odnosu na tužitelja kao potrošača. Iz tog razloga nije bilo potrebe uvida u podatke HNB na često postavljena pitanja potrošača a koji dokazni prijedlog je kao nepotreban odbijen. Nebitan je navod tuženika da nije postojala obveza tuženika da točno ugovara parametre i izračun promjenjive kamatne stope, obzirom da bi se predmetni ugovor mogao smatrati poštenim tužitelju su trebali biti poznati svi parametri i metode izračuna promjenjive kamatne stope, a što mu nije bilo poznato a što je sve dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama u konkretnom ugovornom odnosu na štetu tužitelja a što je utvrđeno u ovom sporu a također i u kolektivnom sporu.

63. U presudi INI i INIP protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

64. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 7,00 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

65. Odredbom članka 322. ZOO/05 je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

66. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a što je utvrđeno i u tijeku ovog postupka, a imajući u vidu da tuženik ne spori da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, dok iz iskaza tužitelja slijedi da je ugovor sklopljen na formaliziranom obrascu banke, zaključuje se da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

67. Odredbom čl. 55. st.1. ZZP-a/14određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 102. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07 – dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

68. Sud je saslušao i tužitelja čiji iskaz prihvaća kao okolnosan i cjelovit, te u njemu nisu utvrđene okolnosti koje bi ga dovodile u sumnju te se osnovano zaključuje da je u takvoj situaciji tužitelj imao slabiji položaj u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio tuženik kao poslovni subjekt, a sve bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Tužitelj nije u konkretnoj situaciji mogao imati dovoljno stručnog znanja naspram tuženika u konkretnom ugovornom odnosu a da bi mogao donijeti adekvatnu odluku u svom interesu glede svih parametara ugovora o kreditu. Stoga se tužitelj ispravno poziva na presude Europskog suda C- 484/08 a također i na presudu Županijskog suda u Splitu broj Gžo-199/14 od 21.8.2014. Slijedom iznijetog, tužitelj nije mogao donijeti odluku o sklapanju ugovora na bazi parametara i informacija koje nije niti dobio od tuženika.

69. Dakle, sukladno specificiranom tužbenom zahtjevu, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 1.602,32 EUR (što je ranije bilo 12.072,72 kuna), koja preplata proizlazi iz promjene kamatnih stopa i iz promjene tečaja CHF- HRK, stoga je donesena odluka kao pod I. izreke presude.

70. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 01. ožujka 2009.god. do zaključno 01. kolovoza 2011.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelj plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

71. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

72. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora ( isplata), a odlučuje se o ukupnom trošku postupka tj. i postupka pod brojem P-191/2019 i ovog ponovljenog postupka broj P-193/2024.

73. Sud tužitelju priznaje trošak u skladu s sada važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), koja se primjenjuje sukladno Tbr. 48. i Tbr. 52. iste tj. 2,00 EUR/bod. Dakle, na cjelokupni ovaj postupak se sada primjenjuje ta Tarifa s obzirom da sud tek ovom odlukom odlučuje o cjelokupnim troškovima ovog postupka ( i P-191/2019 i ovoga P- 193/2024).

74. Tako se tužitelju priznaje trošak i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 08.052019.god. u iznosu od 50,00 EUR ( tbr.8/4 ), zastupanje na ročištu 03.092019. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 28.11.2020.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 19.02.2021. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 02.03.2021.god. u iznosu od 200,00 EUR ( tbr.8/1 ), sastav podneska od 04.03.2021.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/4 ), sastav podneska od 03.05.2021. god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1 ), zatim za sastav podneska od 19.10.2021. god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1 ), za sastav podneska od 11.02.2022.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1 ), zastupanje na ročištu 17.03.2022. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1) i zastupanje na ročištu za objavu presude 27.04.2022.god.u iznosu od 100,00 EUR (tbr.9/1), sve uvećano za pripadajući PDV, te u ovom ponovljenom postupku za sastav podneska od 16.05.2022.god. u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr.8/4 ), za zastupanje na ročištu 20.06.2024.god. u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr. 9/1 ), sastav podneska od 29.10.2024. god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1 ), zatim za sastav podneska od 29.11.2024. god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1 ), sastav podneska od 26.12. 2024. god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1 ), zastupanje na ročištu 16.01.2025. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1) i za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR ( tbr. 9/3 ), dakle sveukupno s osnova troškova zastupanja priznaje joj se iznos od 3.150,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV koji ukupno iznosi na taj iznos 787,50 EUR, odnosno sveukupno mu se priznaje iznos od 3.937,50 EUR. 75. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 1.500,00 kuna, što je sada 199,08 EUR. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 500,00 kuna, što je sada 66,36 EUR i na presudu broj P-191/2019 koja je plaćena u iznosu od 500,00 kuna, što je sada 66,36 EUR ( prema VPS iz specificiranog tužbenog zahtjeva), koji iznos je odmjeren temeljem tada važećeg Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i tada važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21). Na ovu presudu u ponovljenom postupku tužiteljica ne mora platiti sudsku pristojbu.

76. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 4.269,30 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. II. izreke.

77. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi su u izreci iskazani u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 ( HRK/EUR ).

78. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 11. veljače 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud u Sisku, sukladno čl. 5. st. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužiteljice Pintarić Josip, odvjetnik iz Čakovca

2. punomoćnici tuženika OD Glamuzina i Grošeta iz Zagreba