REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-972/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupaju punomoćnici ŠĆ, Melita Babić i Luka Antunović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić & Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 9. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 47776/06 od 28. srpnja 2006. sklopljenog između SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta] kao kreditora i KĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva", a koja glasi: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.".

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 iznos od 131,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.059,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 483,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. svibnja 2024. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je KĆ iz [adresa] kao korisnik kredita pravnim prednikom tuženika kao kreditorom 28. srpnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 47776/06 kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredit iznos od 53.413,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem deviznom tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja od 107 mjeseci. U članku 8. Ugovora o kreditu pod nazivom "Naknada za obradu zahtjeva" predviđena je naknada u iznosu od 1% od iznosa dobivenog kredita, a najviše do 1.000,00 kn koju korisnik kredita plaća jednokratno neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita. S tim u vezi, korisniku kredita je 3. kolovoza 2006. naplaćena naknada u iznosu od 131,72 EUR (992,45 kn) sukladno navedenoj odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu.

1.1. Tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu koji je sklopljen između korisnika kredita i prednika tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane prednika tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. U odnosu na odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu ističe da o istoj prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti je ista predočena korisniku kredita uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve s obzirom da je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Tužitelj navodi da je ovakvim postupanjem prednika tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita pa time plaćanje predmetne naknade iz čl. 8. Ugovora o kreditu u iznosu od 131,72 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnik kredita kao potrošača budući da je prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu troškova kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički ugovoreni iznos kredita umanjen za iznos od 131,72 EUR.

1.2. Dalje navodi da je korisnik kredita, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koji sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već se radi o kupnji nekretnine, kako proizlazi iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu. Smatra da je sporna ugovorna odredba, u smislu čl. 81. ZZP, budući da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena i da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP ništetna te je tuženik, na temelju odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) dužan vratiti što je primio po osnovi ništetne odredbe.

1.3. Tužitelj navodi da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine kojim je ustupitelj (korisnik kredita) ustupio primatelju (tužitelju) svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, o čemu je tuženik obaviješten pisanim putem.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 20. lipnja 2024. i tijekom postupka ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u bitnom navodeći da se samo korisnik kredita kao potrošač može pozivati na pravna utvrđenja iz parnice radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je bila pokrenuta od strane Udruge Potrošač, a ne i tužitelj kao trgovačko društvo.

2.1. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare.

2.2. Što se tiče sporne odredbe Ugovora o kreditu navodi da ista propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno ista je izražena u točno naznačenom postotku od iznosa kredita, što tu odredbu čini lako uočljivom i razumljivom. Ističe kako je očito da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, da su stranke ugovorile primjenu Tarife i da je korisnik kredita u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Navodi da tužitelj niti jednim dokazom nije potkrijepio tvrdnju da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jednako kao niti da se radilo o formuliranom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj korisnik kredita nije imao utjecaj.

2.4. Zaključno, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Ujedno je saslušan kao svjedok korisnik kredita KĆ (list 138.-139. spisa), dok je odbijen kao nesvrsishodan prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva budući da je ovu činjenicu moguće utvrditi na temelju materijalnih dokaza u spisu.

4. Ocjenom provedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 47776/06 od 28. srpnja 2006. koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu iznosa od 131,72 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

6. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja KĆ kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor 28. srpnaj 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 47776/06 (list 18.-24. spisa) za iznos kredita od 53.413,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita, sa namjenom kupnje stana (čl. 3. Ugovora).

7. Između stranaka su sporni aktivna legitimacija tužitelja, ništetnost sporne ugovorne odredbe, odnosno je li ista korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nadalje je sporno pitanje zastare utužene tražbine i pitanje tijeka zateznih kamata. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 47776/06 (list 18.-24. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita KĆ i prednika tuženika kao kreditora za iznos kredita od 53.413,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema deviznom tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita, sa namjenom kupnje stana (čl. 2. i čl. 3. Ugovora). U članku 8. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva u visini od 1% od iznosa odobrenog kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prije korištenja kredita neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.

9. Uvidom u dopis tuženika od 5. ožujka 2024. (list 13. spisa) i izvadak br. 10370-A55 za razdoblje od 1. ožujka 2006.do 4. kolovoza 2006. (list 15. -16. spisa), utvrđeno je da je tuženik potvrdio da je 3. kolovoza 2006. korisniku kredita naplaćena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 992,45 kn (u dopisu je, očiglednom omaškom, odnosno pogreškom prilikom preračunavanja iznosa kn u valutu EUR prema fiksnom tečaju 1 EUR=7,53450 kn naveden iznos od 215,23 EUR, umjesto ispravno iznos od 131,72 EUR).

10. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 7. lipnja 2023. (list 28.-32. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita KĆ, kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 47776/06 od 28. srpnja 2006. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja primitkom Obavijesti od 7. lipnja 2023. (list 26.-27. spisa).

11. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, valja navesti slijedeće.

11.1. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

11.2. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

11.3. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

12. Korisnik kredita ima status potrošača, što je sud utvrdio na temelju izvedenih dokaza, a koja činjenica među strankama niti nije bila sporna. Naime, iz sadržaja Ugovora o kreditu od 28. srpnja 2006. proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da je njegova namjena kupnja stana, dok je i iz iskaza korisnika kredita, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, vidljivo da se radilo o kreditu koji je podignut radi rješavanja stambenog pitanja. Dakle, sredstva dobivena kreditom nisu korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita.

13. Iz iskaza saslušanog svjedoka proizlazi da u vezi sporne odredbe o naknadi nije bilo nikakvih pojedinačnih pregovora niti posebnih pojašnjenja. Iz navedenog proizlazi da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi ove naknade, jednako kao i da mu djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Iz navedenog stoga proizlazi da korisniku kredita odredba čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

14.1. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

14.2. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Na tuženiku je teret dokazivanja da je njegov prednik sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li predniku tuženika bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

15.1. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

15.2. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, proizlazi da prednik tuženika nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita te da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

16. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

16.1. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja prednik tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita). Pored navedenog, prednik tuženika je korisniku kredita obračunavao kamatu prema čl. 10. Ugovora o kreditu na cjelokupan iznos kredita od 53.413,68 CHF, iako mu je stvarno isplatio taj iznos umanjen za 1%, odnosno za iznos naplaćene naknade za obradu kredita.

17. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna je sukladno čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP.

17.1. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

17.2. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.3. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 342,62 EUR, čija visina među strankama nije sporna.

18. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

18.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

19. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19.1. Ocjena je ovog suda da je prednik tuženika morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu i odobrenje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Stoga je tuženik kamate na dosuđeni iznos dužan platiti od 4. kolovoza 2006. Da je predmetna naplata korisniku kredita naplaćena 3. kolovoza 2006. proizlazi iz izvatka tuženika od 5. travnja 2024. (list 15. -16. spisa).

20. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

21. Obzirom na sve navedeno, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

22.1. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje (131,72 EUR od podnošenja tužbe do 3. srpnja 2024. prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi – čl. 40. st. 2. ZPP, odnosno 1.458,95 EUR od 4. srpnja 2024. do zaključenja glavne rasprave, tj. prema vrijednosti od 1.1.327,22 EUR za točku I. tužbenog zahtjeva – čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama, "Narodne novine" broj 118/18., 51/23. i 131,72 EUR za točku II. tužbenog zahtjeva – čl. 35. st. 1. ZPP).

22.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.), sastava podneska od 4. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu zahtjeva u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 36. Tarife i zastupanja na ročištima 20. studenog 2024. i 9. siječnja 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife te na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% te za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 6,64 EUR i za presudu u iznosu od 53,09 EUR ukupno iznosi 1.059,73 EUR.

22.3. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava tužbe prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naveo tek 4. srpnja 2024. budući da je za odlučivanje o troškovima mjerodavna vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje. Stoga su za sastav tužbe tužitelju priznati troškovi prema vrijednosti predmeta spora koja je naznačena u tužbi, a preko tog iznosa je zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim.

22.4. Također tužitelju nisu priznati troškovi sudske pristojbe za tužbu preko iznosa od 6,64 EUR koji je platio prilikom podnošenja tužbe do zatraženog iznosa od 53,09 EUR (za iznos od 46,45 EUR) budući da mu navedeni troškovi nisu nastali (čl. 151. st. 1. ZPP).

22.5. Nadalje mu nisu priznati troškovi sastava podneska od 15. studenog 2024. budući da navedeni podnesak, prema ocjeni suda, nije bio potreban za vođenje spora. Naime, tim je podneskom tužitelj ispravio u tužbenom zahtjevu pogrešno naznačen OIB tužitelja. Međutim, OIB tužitelja ispravno je naznačen u tužbi te okolnost da je isti omaškom u samom petitu pogrešno naveden ne predstavlja procesnu zapreku za odlučivanje jer time nije doveden u pitanje identitet tužitelja.

23. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO.

24. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkama III. i IV. izreke.

U Zagrebu 11. veljače 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.