Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5770/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marinko Brajko, odvjetnik u Đakovu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2136/2022-24 od 29. listopada 2024., na sjednici vijeća 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2136/2022-24 od 29. listopada 2024.

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2136/2022-24 od 29. listopada 2024., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 262,42 eura.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je presuđeno:

I/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.314,09 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1,99 EUR od 1. veljače 2008.,

- na iznos od 5,12 EUR od 1. ožujka 2008.,

- na iznos od 9,57 EUR od 1. travnja 2008.,

- na iznos od 4,49 EUR od 1. svibnja 2008.,

- na iznos od 3,10 EUR od 1. lipnja 2008.,

- na iznos od 3,05 EUR od 1. srpnja 2008.,

- na iznos od 1,29 EUR od 1. kolovoza 2008.,

- na iznos od 0,35 EUR od 1. rujna 2008.,

- na iznos od 1,53 EUR od 1. listopada 2008.,

- na iznos od 26,64 EUR od 1. studenog 2008.,

- na iznos od 8,60 EUR od 1. siječnja 2009.,

- na iznos od 8,56 EUR od 1. siječnja 2009.,

- na iznos od 23,99 EUR od 1. veljače 2009.,

- na iznos od 28,01 EUR od 1. ožujka 2009.,

- na iznos od 26,15 EUR od 1. travnja 2009.,

- na iznos od 24,13 EUR od 1. svibnja 2009.,

- na iznos od 24,54 EUR od 1. svibnja 2009.,

- na iznos od 20,23 EUR od 1. lipnja 2009.,

- na iznos od 17,06 EUR od 1. srpnja 2009.,

- na iznos od 17,91 EUR od 1. kolovoza 2009.,

- na iznos od 19,58 EUR od 1. rujna 2009.,

- na iznos od 19,43 EUR od 1. listopada 2009.,

- na iznos od 17,74 EUR od 1. studenog 2009.,

- na iznos od 20,91 EUR od 1. prosinca 2009.,

- na iznos od 23,46 EUR od 1. siječnja 2010.,

- na iznos od 27,07 EUR od 1. veljače 2010.,

- na iznos od 26,24 EUR od 1. ožujka 2010.,

- na iznos od 31,15 EUR od 1. travnja 2010.,

- na iznos od 30,22 EUR od 1. svibnja 2010.,

- na iznos od 32,03 EUR od 1. lipnja 2010.,

- na iznos od 47,74 EUR od 1. srpnja 2010.,

- na iznos od 44,51 EUR od 1. kolovoza 2010.,

- na iznos od 51,51 EUR od 1. listopada 2010.,

- na iznos od 45,89 EUR od 1. studenog 2010.,

- na iznos od 50,75 EUR od 1. prosinca 2010.,

- na iznos od 67,54 EUR od 1. siječnja 2011.,

- na iznos od 59,11 EUR od 1. veljače 2011.,

- na iznos od 61,36 EUR od 1. veljače 2011.,

- na iznos od 65,02 EUR od 1. ožujka 2011.,

- na iznos od 60,37 EUR od 1. travnja 2011.,

- na iznos od 61,20 EUR od 1. svibnja 2011.,

- na iznos od 80,96 EUR od 1. lipnja 2011.,

- na iznos od 82,88 EUR od 1. srpnja 2011.,

- na iznos od 99,02 EUR od 1. kolovoza 2011.,

- na iznos od 90,57 EUR od 1. rujna 2011.,

- na iznos od 81,32 EUR od 1. listopada 2011.,

- na iznos od 79,52 EUR od 1. studenog 2011.,

- na iznos od 78,81 EUR od 1. prosinca 2011.,

- na iznos od 83,18 EUR od 1. siječnja 2012.,

- na iznos od 86,98 EUR od 1. veljače 2012.,

- na iznos od 87,49 EUR od 1. ožujka 2012.,

- na iznos od 84,86 EUR od 1. travnja 2012.,

- na iznos od 86,63 EUR od 1. svibnja 2012.,

- na iznos od 87,85 EUR od 1. lipnja 2012.,

- na iznos od 85,81 EUR od 1. srpnja 2012.,

- na iznos od 86,34 EUR od 1. kolovoza 2012.,

- na iznos od 84,81 EUR od 1. rujna 2012.,

- na iznos od 81,50 EUR od 1. listopada 2012.,

- na iznos od 85,03 EUR od 1. studenog 2012.,

- na iznos od 86,73 EUR od 1. prosinca 2012.,

- na iznos od 85,54 EUR od 1. siječnja 2013.,

- na iznos od 78,87 EUR od 1. veljače 2013.,

- na iznos od 84,53 EUR od 1. ožujka 2013.,

- na iznos od 85,03 EUR od 1. travnja 2013.,

- na iznos od 82,81 EUR od 1. svibnja 2013.,

- na iznos od 75,91 EUR od 1. lipnja 2013.,

- na iznos od 75,73 EUR od 1. srpnja 2013.,

- na iznos od 77,43 EUR od 1. kolovoza 2013.,

- na iznos od 80,14 EUR od 1. rujna 2013.,

- na iznos od 83,91 EUR od 1. listopada 2013.,

- na iznos od 81,97 EUR od 1. studenog 2013.,

- na iznos od 83,34 EUR od 1. prosinca 2013.,

- na iznos od 84,90 EUR od 1. siječnja 2014.,

- na iznos od 85,87 EUR od 1. veljače 2014.,

- na iznos od 87,92 EUR od 1. ožujka 2014.,

- na iznos od 87,25 EUR od 1. travnja 2014.,

- na iznos od 84,98 EUR od 1. svibnja 2014.,

- na iznos od 84,25 EUR od 1. lipnja 2014.,

- na iznos od 84,28 EUR od 1. srpnja 2014.,

za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.487,24 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.“

2. Protiv pobijane odluke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), pobijajući istu u cijelosti. Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev te traži trošak sastava žalbe.

3. Protiv pobijane odluke žali se tužitelj zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a, pobijajući odluku o troškovima postupka pod točkom II izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za trošak u iznosu od 262,42 eura. Predlaže preinačiti pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima te traži trošak sastava žalbe.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 19. lipnja 2007. koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Isto tako, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. ZPP-a jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz istih može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje je dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

9. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika, valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je u čl. 81. st. 1., propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10. Tuženik žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, s time da u žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a iste se svode na ocjenu dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

11. Tako je tijekom postupka utvrđeno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu, broj 198-50-4195715 od 19. lipnja 2007. prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.324,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita u svrhu kupnje vozila,

- da je u čl. 6. Ugovora o kreditu predviđena namjena kredita – kupnja vozila,

- da je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, a prema otplatnom planu,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka (listovi 63-71 spisa) proizlazi da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate tečaj CHF oscilirao u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom realizacije kredita te su posljedično nastale i razlike u obvezi tužitelja prilikom otplate kredita u odnosu na iznos koji bi platio po nepromjenjivom ugovorenom tečaju te da ukupan iznos preplata iznosi 4.317,91 EUR, a da ukupan iznos preplata kada se prebiju pozitivni i negativni iznosi ukupno iznosi 4.314,09 EUR,

- da nakon provedenog financijskog vještačenja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 15. siječnja 2024. tužitelj potražuje isplatu ukupnog iznosa od 4.314,09 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se kod tuženika raspitao o mogućnosti podizanja kredita te da su bili na raspolaganju krediti u eurima i CHF, ali se odlučio na podizanje kredita u CHF jer su ga kod tuženika na to poticali, a i prema njegovom mišljenju je CHF bio tada stabilna valuta za razliku od eura čiji se tečaj mijenjao te da, kad je kod tuženika došao po ugovor isti je već bio sastavljen.

12. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da se tužitelj pozvao na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4.7.2013., u smislu čl. 502.c ZPP-a te se na pravni odnos stranaka vezano za predmetni Ugovor o kreditu primjenjuje pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite te je istim vezan sud jer je tuženik iz ovoga predmeta obuhvaćen kao tuženik u navedenim postupcima, a kako to proizlazi iz navedenih presuda. Dakle, iz navedenih presuda proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) utvrđena već u citiranim presudama, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao u izreci pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući, suprotno stavu tuženika, da je u ovome postupku vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.

13. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je utvrđena obveza tuženika da tužitelju vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od njega primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužitelju morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

14. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

15. Svojstvo potrošača nije bilo sporno tijekom postupka, a isto proizlazi iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu jer je ugovor sklopljen između fizičke osobe kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a radi kupnje vozila te iz Ugovora ne proizlazi da bi Ugovor bio sklopljen između trgovca, odnosno da bi se ugovor sklopio u svrhu namijenjenu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti korisnika kredita. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je kazao da je Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje motornog vozila za osobne potrebe pa se stoga radi o potrošaču u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP-a, pri čemu valja reći da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev.18/2018 od 26. svibnja 2020.). Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP-a, na koji se te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

16. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP-a). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je u čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

17. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na konkretan Ugovor o kreditu.

18. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

19. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

20. Prema tome, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

21. Nadalje, valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

22. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

23. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

24. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, stranka kojeg je bio i ovdje tuženik, utvrđeno je da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta. Slijedom toga, s obzirom na to da je nepoštenost, a time i ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu, pri tome ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu (tako i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020.).

25. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne i da tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike s osnove valutne klauzule tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev kao u izreci pobijane odluke.

26. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na valutnu klauzulu kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 1. travnja 2021. slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.

27. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 1115. ZOO-a.

28. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, kako je već navedeno.

29. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove glede valutne klauzule na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju dosuđeni iznos s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, kao u izreci pobijane odluke.

30. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja odlučio o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu pod točkom II izreke jer je u tom dijelu odluka o troškovima postupka zakonita, kako po osnovi (čl. 155. ZPP-a) tako i po visini (čl. 154. ZPP-a), a pri tom ovaj sud ističe da tuženik navedenom samo paušalno prigovora.

31. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

32. Kako žalba tuženika nije osnovana, ne priznaje se trošak sastava žalbe te je, primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom III izreke.

33. Nadalje, neosnovano tužitelj osporava odluku o troškovima postupka u dijelu pod točkom II izreke u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 262,42 eura, a koji se odnosi na naknadu troškova putovanja punomoćnika na ročište 26. rujna 2024. od [adresa] do sjedišta prvostupanjskog suda u Zagrebu.

34. Tijekom postupka nije bilo sporno, a niti je sporno u žalbenom postupku, da tužitelj ima prebivalište u mjestu [adresa] (isto je imao i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu), a njegov punomoćnik sjedište u [adresa]. Također, nije sporno niti da je nadležnost suda u sjedištu Kreditora, dakle u Zagrebu, ugovorena člankom 11. Ugovora u kreditu, iako je ugovor sklopljen u Vinkovcima te da se radi o odredbi unaprijed formuliranog ugovora od strane ovdje tuženika. Posljedično tome, temeljem zakonske presumpcije iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ima se smatrati da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale i obzirom na to, tužitelj nije imao mogućnosti utjecati na sadržaj odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu.

35. Odredbom čl. 19. l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje: ZPK) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19. l ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača. Osim toga, sukladno Zaključku sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima Građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. posl. broj Su IV-308/2020, prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti.

36. Unatoč navedenom, tužitelj tužbu nije podnio pred sudom gdje je njegovo prebivalište, pa se navedeni trošak punomoćnika ne smatra opravdanim.

38. Slijedom navedenog, žalba tuženika se odbija kao neosnovana te je na temelju čl. 380. st. 2. ZPP- odlučeno kao pod točkom II izreke.

39. S obzirom na to da žalba tužitelja nije osnovana, primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a, u vezi s 154. st. 1. ZPP-a, odbija se zahtjev za naknadom troškova sastava žalbe kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom IV izreke.

U Zagrebu 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić