Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2337/2018-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Tomašiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Marčan & partneri d.o.o., Rijeka, Marije Krucifikse Kozulić 2, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Draženu Delaču, odvjetniku u Zagrebu, Palmotićeva 58, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 5466/2015-30 od 19. siječnja 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5466/2015-30 od 19. siječnja 2018. u pobijanom dijelu pod točkom 1. i 3. izreke i u pobijanom dijelu pod točkom točke 2. izreke u dijelu u kojem je tužitelju naloženo da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 20.625,00 kuna te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Uvažava se žalba tužitelja, ukida se rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5466/2015-30 od 19. siječnja 2018. u pobijanom dijelu pod točkom 2. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

III. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 14.500,41 CHF, kao i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 5.000,00 CHF po prodajnom tečaju tuženika, sve sa pripadajućim zateznim kamatama (točka 1. izreke presude). Tužitelju je naloženo i da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 20.625,00 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 10.625,00 kuna odbijen ako neosnovan (točka 2. izreke presude). Zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 42.720,00 kuna odbijen je kao neosnovan (točka 3. izreke presude).

2. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je povučen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 6. toč. 2. i 3. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 27. studenoga 2006. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke i da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio 30. lipnja 2007., 31. kolovoza 2007., 29. veljače 2008., 30. studenoga 2008., 30. studenoga 2010. i 30. rujna 2011. (točka 1. izreke rješenja). Također, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kuna (točka 2. izreke rješenja).

3. Protiv odbijajućeg dijela presude i protiv točke 2. izreke rješenja žalbu je podnio tužitelj iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/2, te predlaže presudu i rješenje u pobijanom dijelu preinačiti, odnosno podredno, iste u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika.

6. U postupku nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 306- 668/2006 od 27. studenog 2006. kojim je tuženik tužitelju odobrio namjenski stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 127.600,00 CHF uz rok otplate od 30 godina. Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena kamatna stopa od 3,88 % koja je promjenjiva i koja se određuje odlukom kreditora (tuženika). Na kraju, nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 30. ožujka 2016. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 306-668/2006 od 27. studenog 2006. (dalje u tekstu presude: Sporazum o konverziji) kojim je provedena konverzija tužiteljičinog kredita u kredit denominiran u EUR.

7. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja na temelju pravnog shvaćanja da je nakon provedbe konverzije i sklapanja Sporazuma o konverziji, ugovorni odnos tužitelja i tuženika u bitnim elementima izmijenjen jer su izmijenjeni valuta obveze i iznos preostale neotplaćene obveze kredita, kako u pogledu glavnice, tako i zateznih kamata. S obzirom na navedeno, sud prvog stupnja zaključuje da je nakon konverzije za stranke obvezujući Sporazum o konverziji, pa kako tužitelj nije osporavao da bi izračun konverzije bio suprotan odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) sud prvog stupnja je smatrao da više nema pretpostavki za pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 79/09 – dalje: ZZP/07) i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05,41/08, 149/09, 61/11, 78/15), te je tužbeni zahtjev tužitelja odbio.

8. Međutim, prava shvaćanja suda prvog stupnja su pogrešna. Prije svega potrebno je navesti da tužitelj u postupku tvrdi da su odredbe ugovora o kreditu kojeg je sklopio sa tuženikom, a kojima je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Ugovor o kreditu je sklopljen 27. studenog 2006. pa su za ocjenu osnovanosti ili neosnovanosti tužiteljeva tužbenog zahtjeva mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03), a ne odredbe ZZP/07 koji je stupio na snagu dana 7. kolovoza 2007. dakle, nakon sklapanja ugovora o kreditu i koji za rješenje ovog konkretnog spora nije mjerodavan.

9. U konkretnom slučaju, u postupku je prije svega sporno pravno pitanje da li tužitelj nakon konverzije kredita i sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo isticati nepoštenost i ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te da li osnovan restitucijski zahtjev za povratom iznosa koji su plaćeni na osnovi nepoštene odredbe o jednostranom mijenjanju kamatne stope. Navedeni predmet spora potrebno je stoga prije svega razmotriti primjenom odredbi ZZP/03.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primijenjuju odredbe zakona o obveznopravnim odnosima što je u ovom konkretnom slučaju Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

13. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14. Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO, jasno dakle, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

15. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude navodi da su sklapanjem Sporazuma o konverziji prestale obveze ugovornih stranaka iz osnovnog ugovora o kreditu iz čega proizlazi da sud prvog stupnja očito smatra, iako to jasno u presudi ne navodi, da se tužiteljev zahtjev za isplatom se temelji na ugovornom odnosu. Međutim, takvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja je pogrešno. Naime tužiteljev zahtjev ima pravnu osnovu u nepoštenosti ugovornih odredbi i, posljedično tome, ništetnosti tih ugovornih odredbi. Kako je ranije navedeno, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03, pravna posljedica ništetnosti je nastanak obveze restitucije tj. vraćanja onog što je na temelju ništetne odredbe primljeno. Obveza restitucije dakle, nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

16. U tom smislu potrebno je navesti da odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), kao i odredbe ZPK/15 na koje ukazuje sud prvog stupnja reguliraju drugačiji obvezni odnos od onog koji je u ovom postupku sporan tj. reguliraju ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu i nakon toga sklapanjem sporazuma o konverziji. Tužitelj međutim, kako je ranije navedeno, tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se pravno osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, pa je stoga pogrešno pravno shvaćanje suda prvog stupnja prema kojem je tužitelj sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Osim toga, odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

17. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

18. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

19. Pritom je u svezi dosega ZPK/15 potrebno i istaknuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK/15 jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

20. Sud prvog stupnja u pobijanoj presudi navodi i da se tužitelj suglasio s izračunom konverzije i utvrđenom visinom pretplate koja se treba koristiti za namirenje budućih anuiteta. Međutim, predmet spora nije nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi sporazuma o konverziji, već nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga okolnost što se tužitelj suglasio s izračunom konverzije i visinom preplate ne znači i da je izgubio kao potrošač isticati da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te da je njegov restitucijski zahtjev neosnovan.

21. Što se tiče iznosa preplata koji će se nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta (čl. 2. Sporazuma o konverziji) potrebno je navesti da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

22. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica bilo kakve restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedna valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

23. Zaključno dakle, sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovanog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubio pravo na potpunu restituciju. Sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđivao da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika nepoštene, te posljedično tome, ništetne, što predstavlja prethodno pitanje u postupku o kojem ovisi odluka o tužiteljevom novčanom zahtjevu. Stoga je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

24. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje iznos od 5.000,00 CHF kojeg tužitelj potražuje "temeljem povećanja kamatne stope koju je tuženik izvršio u vrijeme kada je O na CHF bio niži nego u vrijeme zaključenja ugovora", sud prvog stupnja treba u vidu da potrošaču, u slučaju ništetnosti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom kreditora potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev- 308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-871/2022 od 13. rujna 2022., Rev-610/2022 od 29. kolovoza 2023., Rev-540/2022 od 21. ožujka 2023. i dr.). Dakle, ako bi se utvrdilo da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu ništetne u odnosu na promjenjivost kamatne stope tada nema osnove početno ugovorena kamatna stope supstituira primjenom nekog drugog parametra, što sud prvog stupnja mora imati u vidu u nastavku postupka, pa tako i prilikom odlučivanja o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

25. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 370. ZPP i čl. 380. toč. 3. ZPP, prvostupanjsku presudu i rješenje ukinuti u pobijanim dijelovima i u tim dijelovima vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

26. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u presudi i rješenju u dijelovima u kojima istu pobija tužitelj.

27. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

28. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će imajući u vidu pravna shvaćanja izražena u ovom rješenju ponovno ocijeniti sve dokaze koji su izvedeni tijekom postupka te će primjenom odredbi ZZP/03 utvrditi da li osnovni ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe o promjenjivosti kamatne stope. U tom smislu sud će ocijeniti da li se u sporu primjenjuju odluke koje su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih pravnih interesa i prava a koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012.

29. U slučaju ako bi sud prvog stupnja utvrdio da osnovni ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe o promjenjivosti kamatne stope tada će utvrditi da li je provedenom konverzijom ostvarena potpuna restitucija tj. da li je uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije bilo. Pritom će posebice imati u vidu da se iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije ne može kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, već da u tom slučaju tužitelj ima pravo na razliku koja se utvrđuje financijskim vještačenjem.

30. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 11. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj