Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5048/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Davidu Turkalju odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 530569666535 zastupan po punomoćniku Mateji Vidaković odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5427/2023-9 od 02. srpnja 2024., u sjednici vijeća dana 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5427/2023-9 od 02. srpnja 2024. u dijelu pod toč. I izreke.

r i j e š i o  j e

I Uvažava se žalba tuženika kao djelomično osnovana, te se djelomično preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5427/2023-9 od 02. srpnja 2024. u dijelu pod toč. II izreke i odbija zahtjev tužitelja za isplatu troškova postupka za iznos od 75,51 eur sa pripadajućom zateznom kamatom kao neosnovan.

II Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana, te se potvrđuje odluka o trošku sadržana u toč. II izreke Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5427/2023-9 od 02. srpnja 2024. za iznos od 1.125,00 eur sa zateznom kamatom.

III Odbija se zahtjev tuženika za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o namjenskom kreditu 069-50-3716390, koji je zaključen između tužiteljice i tuženika 9. listopada 2006. godine, a solemniziran po javnom bilježniku Branku Ranogajecu u Zagrebu, Zajčeva 44,11. listopada 2006. godine, u predmetu pod Poslovni broj OU-195/06-1 kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 1. koja glasi: «Kunska protuvrijednost 110,930.00 CHF (stodesettisućadevetstotrideset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja», zatim dio odredbe čl. 2. koja glasi « Redovna kamata: 3.95% (tri zarez devedesetpet posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15.00% (petnaest posto) godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima. » zatim dio odredbe čl. 7. koja glasi: « Kredit se otplaćuje u 72 (sedamdesetdva) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji Kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita. » dok se pod II nalaže tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici LA iz [adresa],, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 10.455,36 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a konačno i trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.200,51 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02. srpnja 2024. godine pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

5. I ovaj sud prihvaća utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja navodima žalbe nisu dovedena u pitanje, a napose to da tužitelj potražuje isplatu iznosa temeljem ništave valutne klauzule u CHF dok ne potražuje isplatu temeljem ništetne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je pod 4. izreke, pored ostaloga, da je banka u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženika banke kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika-banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

6. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, tuženik kako banka u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se djelomično odbija žalba tuženika-banke kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

7. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja kako sudove u pojedinačnim predmetima po tužbama potrošača obvezuju presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije razumljiva jer predmetni Ugovor o kreditu ne daje nikakve parametre ili precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.

8. Takva odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, a tome u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s nekim objektivnim okolnostima ili parametrima. Sud je nadalje utvrdio kako ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6 st. 1 Direktive određuje da: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno predmetno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača, na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe. Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C-618/10, Banco Espanol de Credito v. Joaquin Calderon Camino od 14.06.2012. godine, točka 73. utvrđeno je da se članak 6 (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njen sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu sa pravnom stečevinom EU. Prema stavu ovoga suda u konkretnom slučaju radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem navedene ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Slijedom svega naprijed navedenog ovaj sud smatra da je odredba čl. 2 Ugovora u dijelu u kojem se utvrđuje da je korisnik kredita obvezan platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke ništetna i to vezano uz upravo onaj dio odredbe koji se odnosi na primjenu valutne klauzule u CHF te da je stoga, a zbog primjene tog ništetnog dijela navedenog članka ugovora između stranaka došlo do stjecanja bez osnove u korist tuženika i to u visini razlike koja je nastala naplatom većeg iznosa uslijed razlike u tečaju za CHF od strane banke na teret tužitelja. Zatim sud smatra da je su ništene i pojedine odredbe čl. 1 i 7 predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak.

9. I ovaj sud stoga u svemu prihvaća iznesena utvrđenja suda prvog stupnja vezana uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja pa je temeljem ništetnog dijela odredbe čl. 1,2 i 7 predmetnog Ugovora o kreditu došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja te stoga smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji predstavlja razliku između iznosa koji je tužitelj trebao platiti temeljem tečaja u vrijem isplate kredita te povećanog iznosa koji je nastao uslijed promjene tečaja valute u valutnoj klauzuli – CHF na način da je tečajem došlo do značajnog povećanja vrijednosti valute CHF.

10. I u pogledu tijeka kamata, sud pravilno utvrđuje kako se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, odnosno od nesporno utvrđenog tijeka po strankama, sve u smislu čl. 1111. i 1115. ZOO. Konačno, sud pravilno primjenjuje i čl. 225. ZOO prema kojemu tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare te je tužba u ovom predmetu podnesena dana 07. lipnja 2023. dok podnošenjem kolektivne tužbe dolazi do prekida zastare u pojedinačnim predmetima koje fizičke i pravne osobe radi naknade štete proistekle iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava pa tako i prema presudi Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/17 i VSRH Rev-2245/17 jer su odlučujuća pravna shvaćanja zauzeta u presudi Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. tako da zastarni rok od pet godina vezano uz valutnu klauzulu počinje ponovo teći od pravomoćnosti te odluke te je prigovor zastare neosnovan.

11. U pogledu pak odluke o trošku, valja reći kako je ista u najvećem dijelu pravilna i zakonita temeljem čl. 154. i 155. ZPP jer je trošak dosuđen za radnje koje su bile potrebne za vođenje parnice u skladu sa uspjehom tužitelja u sporu, a ročište za objavu bilo je istodobno i ročište za uručenje odluke, pa je trošak koji je dosuđen s ovog osnova opravdan. No, temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP a u vezi sa čl. 155. ZPP u pravu je tuženik kada tvrdi da je tužitelj neosnovano platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 75,51 eur te mu je ovaj trošak neosnovano dosuđen jer je tužitelj bio oslobođen od plaćanja pristojbe temeljem čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) a pristojba nije plaćena po pozivu suda nego prije podnošenja tužbe.

12. U preostalom je dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odnosno čl. 380. toč. 2. ZPP, valjalo podnesenu žalbu protiv presude odbiti i njima pobijanu presudu odnosno odluku o trošku sadržanu u toč. II izreke iste potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke, a kako je tuženik uspio sa žalbom samo sa neznatnim dijelom, to je temeljem čl. 166. st. 1. ZPP odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka povodom iste.

U Zagrebu 11. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat