Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3149/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Fankić, kao predsjednice vijeća, te Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Buviniću, odvjetniku u Umagu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćnici Aniti Krizmanić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Maćešić i Partneri d.o.o. iz Rijeke, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-886/2022-21 od 24. veljače 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-886/2022-21 od 24. veljače 2023.

II Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo odlučeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie posl. br. Ovr-379/2020-2 od 06. listopada 2020., pljenidbom novčanih sredstava ovršenika po svim njegovim računima i oročenim novčanim sredstvima u bankama do novčanog iznosa za koji je određena ovrha te prijenosom zaplijenjene tražbine u korist računa ovrhovoditelja do potpunog namirenja ovrhovoditelja, ne dopuštena.

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak ovoga postupka u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 547,25

eura

/

4.123,26

kn

(slovima:

petstočetrdesetsedameuraidvadesetpetcenta/četritisućestodvadesettrikuneidv adesetšestlipa) u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje a tužitelju dosude troškovi žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu, traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužitelj je zaključkom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama - Buie posl. br.Ovr-379/2020-17 od 23. ožujka 2021. kao ovršenik upućen da pokrene parnicu protiv ovdje tuženika kao ovrhovoditelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51401652-5103092820 dana 07. kolovoza 2006. za iznos od 44.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te su stranke potpisale i sporazum o reguliranju međusobnih odnosa br. 5114175728 dana 10. veljače 2016. iz kojeg da proizlazi da se radi o dodatku osnovnog ugovora o kreditu. Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula, za koje odredbe tužitelj tvrdi da su nepoštene tj. ništetne, a što je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., dok je u dijelu koji se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Navodi da predmetni ugovor o kreditu je raskinut jednostranom izjavom tuženika od 29. kolovoza 2013., te da kao takav ne proizvodi više pravne učinke te da stranke nisu mogle zaključiti dodatak (sporazum) takvom ugovoru.

6. Iz tih razloga tužitelj je podnio i tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu i sporazumom, koji postupak se vodi kod prvostupanjskog suda pod posl. br. P-725/2020.

7. Tužitelj u tužbi ističe da predmetni ugovor o kreditu, kao privatna isprava koja je otkazana jednostranom odlukom tuženika, nema svojstvo ovršne isprave, zatim da je njegova obveza iz takve isprave bila izražena u CHF valuti, dok je tuženik kao ovrhovoditelj pokušao prisilno stegnuti tražbinu koja je izražena u valutama euro i kuna, te da je nastupila zastara tuženikove tražbine.

8. U ovome postupku nije sporno da je tuženik kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika, temeljem ovršne isprave – Ugovora o kreditu br. 5103092820 od 07. kolovoza 2006., temeljem kojeg je doneseno rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-379/2020-2 od 06. listopada 2020. kojim je određena ovrha na novčanim sredstvima ovršenika. Protiv tog rješenja o ovrsi tužitelj kao ovršenik je podnio žalbu (105-107), temeljem koje je donesen zaključak posl. br. Ovr-379/2020- 17 od 23. ožujka 2021. u kojem je tužitelj kao ovršenik upućen da u roku od 15 dana od dana dostave tog zaključka pokrene parnicu protiv tuženika kao ovrhovoditelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a iz obrazloženja zaključka proizlazi da je isto odlučeno zbog žalbenog razloga da je nastupila zastara tražbine.

9. Prvostupanjski je sud zato osnovano utvrđivao samo osnovanost tog žalbenog razloga, odnosno razloga za podnošenje tužbe, iako se u izreci zaključka ne navodi zbog kojeg je razloga tužitelj upućen na pokretanje parnice.

10. Prema čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 – u nastavku OZ) tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu.

11. Iz žalbe tužitelja kao ovršenika izjavljene protiv predmetnog rješenja o ovrsi (105- 107) proizlazi da je tužitelj kao ovršenik istaknuo prigovor zastare potraživanja ovrhovoditelja na okolnost otkazivanja ugovora, povremenosti tražbine, okolnosti zaključivanja dodatka ugovora koji je otkazan, te na okolnost što se zahtijeva prisilno ustegnuće tražbine u valuti euro dok je tražbina iz osnovnog ugovora bila u valuti CHF, da ovrhovoditelj nema ovršnu ispravu jer je solemnizirani ugovor – ovršna isprava jednostrano otkazana od strane ovrhovoditelja.

12. U odnosu na žalbene navode da se u zaključku ne navodi iz kojeg razloga određenog odredbom čl. 50. st. 1. t. 7., 9., 10. i 11. OZ je tužitelj upućen na parnicu valja reći da to proizlazi iz obrazloženja tog zaključka, te da žalbeni navodi iz žalbe od 2. studenoga 2020. na koje se ovdje tužitelj kao ovršenik pozvao, predstavljaju razloge iz čl. 50. st. 1. t. 1. i 2. OZ, zbog kojeg se ovršenika, na temelju čl. 52. st. 1. OZ, nije niti moglo uputiti u parnicu, dok se o ništetnosti odredaba ugovora već vodi parnica pokrenuta prije predmetne.

13. Ovršenik naime prvenstveno ističe da isprava na temelju koje je određena ovrha nije ovršna isprava jer je jednostrano otkazana od strane ovrhovoditelja, te da se nije moglo zaključiti dodatak (sporazum) takvom ugovoru, kao i da izjava nije stekla svojstvo ovršnosti jer nije potvrđena od strane javnog bilježnika, kao i da je sud trebao ispitati jesu li odredbe sadržane u tom ugovoru nepoštene. O ništetnosti odredaba ugovora se, kako je već navedeno, između stranaka vodi spor koji nije pravomoćno završen, a koji je pokrenut prije predmetnog (2020. godine) te se radi istih razloga, ne može voditi i predmetna parnica jer je isto obuhvaćeno zabranom litispendencije.

14. Nadalje, navodi tužbe da je obveza bila izražena u valuti CHF, dok tuženik pokušava prisilno ustegnuti tražbinu u valuti Eur i kuna, nisu oni iz čl. 50. st. 1. t. 7., 9., 10. i 11. na temelju kojih bi sud, kada se istaknu u žalbi protiv rješenja o ovrsi, mogao tužitelja kao ovršenika uputiti u parnicu na temelju čl. 52. st. 1. OZ.

15. Uvidom u e- spis posl. br. Ovr-379/2020 prvostupanjski sud je utvrdio da je zbog drugih žalbenih razloga iz žalbe koju je ovdje tužitelj kao ovršenik izjavio protiv predmetnog rješenja o ovrsi, spis dostavljen Županijskom sudu u Bjelovaru koji je donio rješenje posl. br. Gž Ovr-427/2021-3 od 13. siječnja 2022. kojim je žalba ovršenika VV ovdje tužitelja prihvaćena kao osnovana te je ukinuto rješenje o ovrsi ovoga suda posl. br. Ovr-379/2020-2 od 06. listopada 2020. i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

16. U ponovljenom postupku koji sada ima novi poslovni broj Ovr-71/2022 sud je donio rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-71/2022-31 dana 31. siječnja 2023., a do zaključenja glavne rasprave, u ovom predmetu, protiv tog rješenja o ovrsi nije podnesena žalba.

17. Iz sadržaja zaključka kojim se ovršenika upućuje na pokretanje parnice proizlazi da se radi o razlozima iz čl. 50. st. 1. t. 11. OZ.

17.1. Iz činjeničnog historijata tužbe ne proizlazi, da bi se tužitelj pozivao na razloge iz čl. 50. st. 1. t. 7., i 9. OZ, dok se o razlogu iz t. 10., tj. da je ispunjenje tražbine odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme nakon ovjeravanja javnobilježničke isprave, vodi parnica pod brojem P-725/2020. u kojoj se odlučuje o tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ovršne isprave, pa o tome ne može raspravljati sud u ovom postupku.

18. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud zaključuje, da odredba čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21

– dalje: ZOO) propisuje da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.

18.1. Odredba čl. 241 ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

18.2. Odredba čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. St. 3. istog članka propisuje da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijevoja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. St. 5. istog članka propisuje da isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja.

19. Budući da je tuženik dana 25. rujna 2020. prijedlog za ovrhu podnio temeljem ovršne isprave – Ugovora o kreditu od 07. kolovoza 2006. koji je solemniziran po javnom bilježniku 07. kolovoza 2006., a potvrda ovršnosti izdana je dana 21. listopada 2013. kojom je utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu postao ovršan 30. kolovoza 2013. (56) prvostupanjski sud zaključuje da je od potvrde ovršnosti proteklo više od 10 godina (iako je tužba u ovom postupku podnesena 27.4.2021.), ali da, budući da je tuženik kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu protiv HV (kao sudužnika i založnog dužnika iz predmetnog ugovora o kreditu) dana 27. prosinca 2013., temeljem kojeg prijedloga je Općinski sud u Bujama – Buie donio rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-916/13-2 dana 19. veljače 2014., a ta ovrha je obustavljena je rješenjem posl. br. Ovr-674/2017-58 dana 23. veljače 2018., zastara počinje ponovno teći tako da tražbina radi čije naplate je određena ovrha, rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-379/2020-2 od 06. listopada 2020. nije zastarjela.

20. Prema čl. 51. ZOO ako zastara ne teče ili je prekinuta prema jednom dužniku, ona teče za ostale solidarne dužnike i može se navršiti, ali dužnik prema kojem obveza nije zastarjela i koji ju je morao ispuniti ima pravo zahtijevati od ostalih dužnika prema kojima je obveza zastarjela da mu naknade svaki svoj dio duga.

21. U konkretnom slučaju naime ovrha nikad nije vođena protiv ovdje tužitelja kao ovršenika, nego protiv HV koja u Ugovoru o kreditu označena kao „sudužnik i založni dužnik“, odnosno, budući da ZOO ne pozna termin „sudužnik“ ista je prema zakonu bila solidarni dužnik jer se tuženik, prema ugovoru, mogao naplatiti na svim njezinim računima kao i računima tužitelja, te na nekretnini koje je ista vlasnik (a na kojoj je ovrha ostala bezuspješna te je postupak obustavljen).

22. Vođenjem postupka prema jednom solidarnom dužniku, koji je obustavljen iz razloga za koje se ne može smatrati da su nastali krivnjom tuženika kao ovrhovoditelja, ostvaren je prekid zastare prema tom dužniku, ali ne i prema tužitelju.

23. Iz utvrđena prvostupanjskog suda međutim proizlazi, da je Ugovor o kreditu od 7. kolovoza 2006. solemniziran po javnom bilježniku 7. kolovoza 2006., a potvrda ovršnosti izdana je dana 21. listopada 2013. te je istom utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu postao ovršan 30. kolovoza 2013. (pa je zaključak prvostupanjskog suda iz presude od 24. veljače 2023. da je od tada proteklo više od 10 godina, proturječan i nerazumljiv).

23.1. Rok zastare počeo je dakle teći 30. kolovoza 2013., jer je tada tuženik stekao pravo na naplatu tražbine iz ovršne isprave, pa u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu protiv tužitelja, 25. rujna 2020., nije protekao rok od 10 godina iz čl. 233. st. 1. ZOO. Ovo zato jer je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je odredbom čl. 214. st. 2. ZOO propisano je da zastara nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

24. Radi toga je pravilan zaključak da tražbina tuženika u trenutku pokretanja ovrhe protiv tužitelja nije bila zastarjela (iako ne iz razloga na koje se pozvao prvostupanjski sud).

25. Budući da u trenutku pokretanja ovršnog postupka protiv tužitelja tražbina iz ovršne isprave nije bila u zastari, nije ostvaren razlog nedopuštenosti ovrhe radi kojeg je tužitelj upućen u parnicu, a iz razloga kako je prethodno navedeno.

26. Na temelju čl. 368. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić