Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4259/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Kuzmanović, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog ureda Poldan, Gatara, Vižintin, Komorski, Primorac, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1349/2019-39 od 3. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1349/2019-39 od 3. travnja 2023. u pobijanoj točki I, II, III, IV i VI izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

I Utvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u članku 2. Ugovora o kreditu broj 112-50-3901254 solemniziran u Puli kod javnog bilježnika Mirna Pliško pod poslovnim brojem OU-108/07-2 dana 31. siječnja 2007., između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa stoga iste odredbe, kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka (CHF) sadržane u člancima 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 112-50-3901254 solemniziran u Puli kod javnog bilježnika Mirna Pliško pod poslovnim brojem OU- 108/07-2 dana 31. siječnja 2007., između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu švicarskog franka (CHF) pa stoga iste odredbe, kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju CP, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.815,07 EUR / 28.744,62 kuna1 zajedno sa zateznim kamatama koje:

- na iznos od 0,71 EUR / 5,37 kuna teku od 30.11.2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,95 EUR / 22,23 kuna teku od 31.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,32 EUR / 32,53 kuna teku od 29.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,27 EUR / 62,29 kuna teku od 31.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,40 EUR / 40,71 kuna teku od 30.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,26 EUR / 9,53 kuna teku od 31.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,20 EUR / 61,75 kuna teku od 30.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,71 EUR / 12,91 kuna teku od 31.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,20 EUR / 61,75 kuna teku od 31.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,37 EUR / 2,79 kuna teku od 30.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,20 EUR / 61,75 kuna teku od 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 22,37 EUR / 168,52 kuna teku od 30.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 10,06 EUR / 75,76 kuna teku od 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,95 EUR / 165,36 kuna teku od 31.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 27,07 EUR / 203,95 kuna teku od 28.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 27,96 EUR / 210,69 kuna teku od 31.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 28,50 EUR / 214,72 kuna teku od 30.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23,33 EUR / 175,80 kuna teku od 31.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,47 EUR / 169,28 kuna teku od 30.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23,34 EUR / 175,85 kuna teku od 31.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,66 EUR / 95,36 kuna teku od 31.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,85 EUR / 262,59 kuna teku od 30.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 21,91 EUR / 165,10 kuna teku od 31.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,66 EUR / 95,36 kuna teku od 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,66 EUR / 95,36 kuna teku od 31.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 25,24 EUR / 190,18 kuna teku od 31.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,66 EUR / 95,36 kuna teku od 28.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,62 EUR / 343,74 kuna teku od 31.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,54 EUR / 388,30 kuna teku od 30.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,66 EUR / 95,36 kuna teku od 31.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 33,43 EUR / 251,89 kuna teku od 30.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,66 EUR / 95,36 kuna teku od 31.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 71,86 EUR / 541,44 kuna teku od 31.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 41,85 EUR / 315,29 kuna teku od 30.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 56,41 EUR / 424,99 kuna teku od 31.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,42 EUR / 387,44 kuna teku od 30.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,88 EUR / 345,71 kuna teku od 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 59,88 EUR / 451,16 kuna teku od 31.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,92 EUR / 526,78 kuna teku od 28.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 158,74 EUR / 1.196,04 kuna teku od 31.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 59,29 EUR / 446,74 kuna teku od 30.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 12,66 EUR / 95,36 kuna teku od 31.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 12,66 EUR / 95,36 kuna teku od 30.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 75,47 EUR / 568,60 kuna teku od 31.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 77,84 EUR / 586,49 kuna teku od 31.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 12,03 EUR / 90,62 kuna teku od 30.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 97,67 EUR / 735,90 kuna teku od 31.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 160,76 EUR / 1.211,22 kuna teku od 30.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 139,29 EUR / 1.049,45 kuna teku od 31.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,54 EUR / 576,70 kuna teku od 31.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 10,32 EUR / 77,73 kuna teku od 29.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 81,22 EUR / 611,95 kuna teku od 31.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 10,32 EUR / 77,73 kuna teku od 30.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 150,94 EUR / 1.137,29 kuna teku od 31.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 10,32 EUR / 77,73 kuna teku od 30.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 151,89 EUR / 1.144,45 kuna teku od 31.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 10,32 EUR / 77,73 kuna teku od 31.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 80,19 EUR / 604,19 kuna teku od 30.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 10,32 EUR / 77,73 kuna teku od 31.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 10,32 EUR / 77,73 kuna teku od 30.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 80,66 EUR / 607,75 kuna teku od 31.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 79,08 EUR / 595,85 kuna teku od 31.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 145,79 EUR / 1.098,48 kuna teku od 28.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 150,30 EUR / 1.132,46 kuna teku od 31.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 10,32 EUR / 77,73 kuna teku od 30.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 74,11 EUR / 558,41 kuna teku od 31.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 10,32 EUR / 77,73 kuna teku od 30.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 147,33 EUR / 1.110,09 kuna teku od 31.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 10,32 EUR / 77,73 kuna teku od 31.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 139,58 EUR / 1.051,64 kuna teku od 30.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 71,47 EUR / 538,47 kuna teku od 31.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 10,32 EUR / 77,73 kuna teku od 30.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 137,47 EUR / 1.035,75 kuna teku od 31.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 10,32 EUR / 77,73 kuna teku od 31.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 422,39 EUR / 3.182,53 kuna teku od 28.02.2014. pa do isplate, prema kamatnoj stopi određenoj na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. primjenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno primjenom uvećanja eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te počev od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju CP, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.376,33 EUR / 17.904,45 kuna u roku 15 (petnaest) dana, zajedno sa zateznim kamatama od 3. travnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.“

2. Protiv točke I, II, III, IV i VI navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one iz čl. 354. st. 2 t. 11. ZPP, na koju se ukazuje u žalbi tuženika. Presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, a činjenica, da se tuženik ne slaže s pravnim stavovima prvostupanjskog suda, ne čini presudu nezakonitom niti zaključke prvostupanjskog suda proturječnima.

6. U predmetnom postupku tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa po kreditu koji je sklopio sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivim kamatnim stopama.

7. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, dana 31. siječnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 112-50- 3901254, na iznos od 20.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta, na rok otplate od 84 mjeseca za kupnju motornog vozila, te je ugovorena kamatna stopa koja je na dan sklapanja kredita iznosila 5,20% godišnje a koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i da je kredit otplaćen.

8. Prvostupanjski sud se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je odlučeno o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9. U odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

9.1. Navedena je presuda potvrđena u tom dijelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

10. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 1. i 7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

11. Pri tome prvostupanjski sud osnovano ističe da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

12. Ovdje tuženik bio je u tom predmetu također tuženik te je istom presudom, i u odnosu na tuženika, utvrđeno da je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući s njima ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90 tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., koja povreda traje i nadalje.

13. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

14. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP.

15. Tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite, pa se ne može osnovano pozivati na to da sud ne bi utvrdio činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedinog potrošača, odnosno ugovor o kreditu. Odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

16. Nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valute s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud pravilno zaključuje da za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.

17. Sud je ocijenio prigovor tuženika, koji ponavlja i u žalbi, da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (onih iz čl. 81. i 82. ZZP/03 i čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

17.1. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.

18. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za konačno 2,55 postotnih poena (7,75 % u odnosu na početnih 5,20 %) ili za više od 67%, te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer isto ne eliminira utvrđeno neravnotežu na štetu tužitelja. Pri tome nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

19. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čime su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

20. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

21. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da tužitelju nisu ništa objašnjavali o kamati već da su mu samo rekli kolika će biti kamata, kao i da mu nisu ništa objašnjavali o tome što se može dogoditi sa tečajem CHF, a iz kojeg je utvrđeno da tužitelj prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su mu objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja.

21.1. Budući da tužitelju nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg ugovorne odredbe uz primjenu valutne klauzule u CHF uz primjenu promjenjive kamatne stope, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja kredita uz primjenu takvih odredaba ugovora, navedenim je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO)., te se radi o ništetnoj odredbi u smislu čl. 322. st. 1. ZOO. 22. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, te je sud utvrdio da razlika po osnovi preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunata razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema Ugovoru i početnom planu, za utuženo razdoblje od veljače 2007. do veljače 2014. iznosi 6.057,87 kuna (Tabela br. 2 Nalaza i mišljenja vještaka – list 88 do 89 spisa), a da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 23.221,98 kuna (Tabela br. 3 Nalaza i mišljenja vještaka – list 90 do 91 spisa), dok je uslijed smanjenja nestalo 535,23 kuna razlike. Dopunom nalaza i mišljenja vještak je u istoj tablici prikazao razlike po anuitetima po osnovi promjena tečaja i kamata koja ukupno iznosi 28.744,62 kuna (Tablica – list 114 do 115 spisa).

23. Prvostupanjski sud pravilno je postupio, kada nije uzeo u obzir manje plaćene iznose po kreditu (tzv. negativne razlike koje je sudski vještak u nalazu i mišljenju iskazao sukladno prijedlogu tuženika na pripremnom ročištu) te izvršio umanjenje potraživanja na ime negativnih razlika jer tuženik u postupku nije postavio nikakav određen zahtjev, niti protutužbeni niti prigovor radi prijeboja, niti bi to bilo u skladu sa odredbom čl. 323.st. 1. i 2. ZOO.

23.1. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

24. Predmet ovoga spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. – 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće (pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja), to prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike.

25. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

26. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

27. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

28. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, pa tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to izraženo u brojnim odlukama do sada u pravno identičnim predmetima.

29. Nadalje, neosnovani su žalbeni prigovori da tužitelj ne bi imao pravni interes za vođenje ovog postupka, jer se radi o zabrani manjeg značaja i ugovoru koji je u cijelosti ispunjen, pa da ne bi mogao isticati ništetnost u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. 30. U predmetnom postupku podnesena je tužba radi isplate preplaćenih iznosa, pa se, budući da se radi o kondemnatornom zahtjevu, za koji utvrđenje ništetnosti predstavlja samo deklaratorni preambul (o zahtjevu za isplatu sud bi bio dužan odlučiti i bez tog dijela zahtjeva, ali bi o ništetnosti bio dužan odlučiti kao o prethodnom pitanju u smislu čl. 12. ZPP) ne može ispitivati postojanje pravnog interesa za podnošenje takve tužbe.

31. Nadalje, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je neosnovan i tuženikov prigovor zastare. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod poslovni broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni broj P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna donošenjem odluke poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 13. lipnja 2014. do utuženja 12. lipnja 2019., nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

32. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

33. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, a tuženik istom samo paušalno prigovara, ne navodeći koji bi troškovi bili nepotrebni u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

34. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić