Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5325/2024-2

U  I M E R E P U B L I K E  H RVA T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Jurici Tomiću, odvjetniku u Splitu, Bihaćka 2A/I, protiv tuženika RTL Hrvatska d.o.o., Krapinska 45, Zagreb, OIB: 07330149920, zastupanog po punomoćniku Leonu Zrniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kasalo&Raić u Splitu, Hrvatske mornarice 1/3, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-459/2023-8 od 29. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-459/2023-8 od 29. kolovoza 2024. u točkama I i II izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženom da tužiteljici na ime naknade štete isplati iznos od 1.990,84 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke) te joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.369,85 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka III izreke).

2. Protiv presude suda prvog stupnja sadržajno u točkama I i II izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/09., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) uz prijedlog da sud drugog stupnja presudu u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda odnosno, podredno ukine uz naknadu troška parničnog postupka u povodu žalbe.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog povrede tužiteljičinog prava osobnosti iz čl. 19. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u u daljnjem tekstu: ZOO-a), koju štetu je, po navodima tužiteljice, ista pretrpjela zbog objavljivanja članka UU nadnaslova: "I nitko im ne može ništa", naslova: "Splitska udruga izigrala roditelje djece s poteškoćama u razvoju: Ni predsjednica ni tajnica koje provode terapiju nemaju licencu za rad?" na [web adresa], sve u smislu čl. 21. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/04, 84/11 I 81/13 u daljnjem tekstu ZM), a u svezi s čl. 1100. ZOO.

5. Među strankama tijekom postupka nije bila sporna činjenica da je naprijed navedeni članak objavljen na Internet portalu tuženika i da je autor tog članka novinarka UU.

6. Pošavši od utvrđenja:

- da su u spornom članku objavljene informacije u odnosu na tužiteljicu na način da je navedeno da tužiteljica nema „licencu za rad“, da tužiteljica nema „priznatu licencu za rad u Hrvatskoj“, da je tužiteljica „zapravo odgojiteljica i senzorno integracijska pedagoginja“, da „terapije djece s posebnim potrebama rade tete u vrtiću, a ne stručne osobe koje su njima potrebne“, da je svjedokinja AU svoje dijete dvije godine vodila „kod defektologa koji to nije“ te da su ta svjedokinja i njena kćer prevarene, da djeca mogu biti žrtve s posljedicama „sutra od nestručnog rada“ te da tužiteljica ima samo „potvrdnicu koja se kvalificira kao diploma“,

- da tuženik prije objave spornog članka nije kontaktirao tužiteljicu radi provjere navoda svjedokinje AU niti je izvršio bilo kakve druge provjere (slanjem upita nadležnim tijelima, ministarstvima, agencijama i slično) već je članak objavio u cijelosti prihvaćajući ono što je tuženiku iznijela svjedokinja AU,

- da je tužiteljica bila zaposlena u [naziv]udruga za djecu s teškoćama u razvoju koja udruga je osnovana u cilju promicanja, razvitka i unapređenja rada s djecom s teškoćama u razvoju a ne u cilju liječenja djece,

- da navedena udruga nije obavljala poslove edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti sukladno čl. 3. Zakona o edukacijsko- rehabilitacijskoj djelatnosti

(„Narodne novine“ broj 124/11 i 16/19),

- da je tužiteljica u navedenoj udruzi bila zaposlena kao defektolog,

- da je tužiteljica stekla inozemnu visokoškolsku kvalifikaciju Magistra defektologije i da joj ta kvalifikacija ( smjer opća defektologija) priznata za potrebe zapošljavanja u Republici Hrvatskoj ( rješenjem Agencije za znanost i visoko obrazovanje od 13. svibnja 2014.),

- da je tužiteljica 3. prosinca 2016. položila stručni ispit za rehabilitatora pred Ispitnim povjerenstvom Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku,

- da je rješenjem Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku od 27. ožujka 2018. utvrđeno da je usvojen zahtjev tužiteljice za priznavanjem inozemne stručne kvalifikacije za reguliranu profesiju u području socijalne skrbi-edukacijski rehabilitator

- da je u kaznenom postupku optužno vijeće prvostupanjskog suda odbacilo optužnicu Općinskog državnog odvjetništva u Splitu protiv tužiteljice zbog kaznenog dijela nadriliječništva, zaključivši da tužiteljica nije davala nikakve usluge koje bi se odnosile na liječenje ili pružanje druge medicinske pomoći, koje bi se mogle podvesti pod zakonski opis kaznenog djela nadriliječništva sud prvog stupnja utvrdio je da naprijed navedene informacije objavljene u navedenom članku(da tužiteljica nije defektolog, da je ista odgojiteljica i senzorno integracijska pedagoginja i da tužiteljica nije stručna osoba) nisu istinite te da prenošenje takvih tvrdnji i dovođenje tužiteljice u svezu s ovakvim tvrdnjama, bez provjere njihove točnosti i istinitosti predstavlja objektivno podobnima da naruše ugled, čast i dostojanstvo tužiteljice posljedično čemu je sud prvog stupnja utvrdio da, sukladno odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o medijima ( Narodne novine broj 59/04, 84/11, 81/13, 114/22, u daljnjem tekstu ZM), tuženik odgovara za štetu koja je tužiteljica pretrpjela objavljivanjem spornog članka, s time da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi koji bi tuženika oslobađali od odgovornosti za štetu navedenih u čl. 21. st. 4. ZM.

7. Nadalje, utvrdivši da, s obzirom da težina povrede prava osobnosti i okolnosti slučaja, sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a opravdavaju dosuđivanje pravične naknade u iznosu od 1.990,84 eura sud prvog stupnja zaključio je da je osnovan zahtjev tužiteljice za isplatu neimovinske štete te posljedično tome naložio tuženom da u tom iznosu istu naknadi tužiteljici.

8. Suprotno žalbenim razlozima tuženika, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda imaju jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom istih. Nisu pobijanim odlukama, ni postupkom koji im je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

9. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženi navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP-a).

10. Pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da su navedene tvrdnje objektivno podobne da naruše ugled, čast i dostojanstvo svake osobe te da je tužiteljici objavom gore opisanih informacija od strane tuženika povrijeđeno pravo osobnosti, i to pravo na ugled, čast i dostojanstvo, sukladno odredbi čl. 19. st. 2. ZOO za koju postoji odgovornost nakladnika, tuženika, sukladno odredbi čl. 22. st. 1. ZM. Također pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdivši da u okolnostima konkretnog slučaja a imajući u vidu da se radi o mediju koji se objavljuje i na internetu, odnosno društvenim mrežama i jednostavnim pretraživanjem je dostupan neograničenom broju ljudi, zbog čega je sporni članak mogao biti dostupan širem krugu ljudi, odnosno javnosti utvrđena povreda prava osobnosti tužiteljice je takvog intenziteta da opravdava dosuđenje pravične novčane naknade.

11. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi, a kojem sud prvog stupnja nije imao razloga ne povjerovati da je objavljivanje spornog članka kod nje dovelo do povrede ugleda i časti koja je bila izuzetno teška kako za nju, tako i za njenu obitelj, da je izazvala izraženu negativnu reakciju okoline prema njoj i njezinoj obitelji (prijekor, prijezir, poniženje), da je u svojoj sredini uživala manji ugled i čast nego što je uživala ranije a s obzirom da je i prosječni čitatelj jasno mogao znati na koga se informacija odnosi (jer je jasno objavljeno ime i prezime tužiteljice) i tako zauzeti negativan stav prema tužiteljici tako da je se prezire jer je prikazana kao osoba koja čini nemoralna djela i to na štetu djece.

12. Žalbom tuženik ustraje kod tvrdnji da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženika za naknadu štete tužiteljici propisane odredbama ZM jer da su informacije da tužiteljice nema "licencu za rad" odnosno "priznatu licencu za rad u Hrvatskoj“, da je tužiteljica „zapravo odgojiteljica i senzorno integracijska pedagoginja“ istinite.

13. Odredbom čl. 21. st. 4. ZM propisano je da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacijom kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupao u dobroj vjeri.

14. Za svoje utvrđenje da su informacije da tužiteljica nema „licencu za rad“, da tužiteljica nema „priznatu licencu za rad u Hrvatskoj“, da je tužiteljica „zapravo odgojiteljica i senzorno integracijska pedagoginja“, da „terapije djece s posebnim potrebama rade tete u vrtiću, a ne stručne osobe koje su njima potrebne“, nisu istinite sud prvog stupnja dao je logične i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja koji žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju. Opširni navodi iz žalbe tuženika u bitnom se iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza prema kojoj su objavljene informacije bile istinite. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8 ZPP-a) a osobito kada zanemaruje činjenice da je tužiteljica stekla inozemnu visokoškolsku kvalifikaciju magistra defektologije, koja kvalifikacija (smjer opća defektologija) joj je priznata za potrebe zapošljavanja u Republici Hrvatskoj (rješenjem Agencije za znanost i visoko obrazovanje od 13. svibnja 2014.) te utvrđenu činjenicu da tužiteljica u predmetnoj udruzi nije obavljala poslove edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti već je bila zaposlena kao defektolog kako se i predstavljala (kao defektolog). Nadalje kada zanemaruje da je tužiteljica 3. prosinca 2016. položila i stručni ispit za rehabilitatora pred Ispitnim povjerenstvom Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku te da je rješenjem Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku od 27. ožujka 2018. utvrđeno da je usvojen zahtjev tužiteljice za priznavanjem inozemne stručne kvalifikacije za reguliranu profesiju u području socijalne skrbi-edukacijski rehabilitator.

15. Isto tako pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i da tuženi tijekom postupka nije dokazao da je autorica teksta poduzela sve potrebne mjere za provjeru točnosti objavljenih informacija (ista je sama izjavila da prije objave teksta tužiteljicu nije kontaktirala, da je prihvatila ono što joj je iznijela svjedokinja AU bez da je zatražila bilo kakvu provjeru navedenih informacija npr. upitom nadležnim tijelima) odnosno da bi postupala u dobroj vjeri te čitateljima upravo sugerira o tužiteljici da se radi o nestručnoj osobi koja se lažno predstavlja i koja svojim postupcima ugrožava sigurnost maloljetne djece.

16. Navedene informacije koje aludiraju i prikazuju tužiteljicu kao osobu bez potrebnog stupnja obrazovanja odnosno bez obrazovanja uopće i bez potrebnih kompetencija za rad u predmetnoj udruzi a imajući posebno u vidu djelatnost kojom se udruga bavila što posljedično dovodi u pitanje i sigurnost malodobne djece, koje sugeriraju da je tužiteljica u određenoj vezi s osobom protiv koje je podignuta optužnica zbog određenih kaznenih djela iako ni ta povezanost (ili udrugom [naziv]) nije utvrđena u ovom pravnoj stvari osim činjenice da je tužiteljica jedno vrijeme bila zaposlena kod te osobe i kasnije je taj radni odnos okončan otkazom, suprotno mišljenju žalitelja predstavljaju informacije koje su podobne da povrijede ugled, čast i dostojanstvo tužiteljice što u smislu odredbe čl. 19. st. 2. ZOO-a i predstavlja povredu prava osobnosti budući je objavljivanjem navedene informacije tuženik u javnosti stvorio dojam o tužiteljici kao osobi koja je nekompetentna, koja se lažno predstavlja, koja nestručno radi na štetu malodobne djece i dovodi ih time u opasnost.

17. S obzirom da navedene informacije ne predstavljaju informaciju koja se temelji na istinitim činjenicama ili barem na činjenicama za koje je autorica imala osnovani razlog povjerovati da su točne i ujedno poduzeli sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti (prije objave teksta autorica teksta tužiteljicu nije kontaktirala, ista je prihvatila sve ono što joj je iznijela svjedokinja AU bez da je zatražila bilo kakvu provjeru navedenih informacija npr. upitom nadležnim tijelima) i po stavu ovog suda drugog stupnja, sukladno odredbi čl. 22 st. 1. ZM, tuženik odgovara za štetu koja je tužiteljica pretrpjela objavljivanjem te informacije u predmetnom članku, s time da u konkretnom slučaju u tom dijelu ne postoje razlozi koji bi tuženika oslobađali od odgovornosti za štetu navedenih u čl. 21. st. 4. toč. 3. ZM.

18. Kako je kao posljedice objave predmetnog članka tužiteljica trpjela duševne bolove zbog povrede njenog dostojanstva, ugleda i časti uzimajući u obzir da je tuženik u spornom članku objavio puno ime i prezime tužiteljice, da je relativno velik broj čitatelja došao do informacije da je tužiteljica osoba koja obavlja poslove bez adekvatnog obrazovanja i to na štetu maloljetne djece te da se lažno predstavlja i da težina povrede prava osobnosti i okolnosti slučaja sukladno odredbi čl 1100. st. 1. i 2. ZOO-a opravdavaju dosuđivanje pravične naknade pravilno je sud prvog stupnja prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatu neimovinske štete i to u iznosu od 1.990,84 eura jer taj iznos predstavlja primjerenu, realnu i pravičnu novčanu naknada za povredu prava osobnosti tužitelja na tjelesno i duševno zdravlje (čl. 19. st. 2 . u vezi čl. 1046. ZOO).

19. Posljedično svemu navedenom neodlučna su razmatranja žalbe tuženika, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi ZM I ZOO, na pravilno utvrđeno činjenično stanje.

20. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st.1 ZPP-a) tako i po visini (čl. 155 st. 1 ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14 i 138/23 dalje: Tarifa).

21. Posljedično svemu navedenom valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš