REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-800/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednika vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv odluke o troškovima postupka, sadržane u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1010/2021-2 od 26. svibnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-1013/18 od 31. ožujka 2021., u sjednici održanoj 11. veljače 2025.,
r i j e š i o j e:
Odbija se revizija tuženice podnesena protiv odluke o troškovima postupka sadržane u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1010/2021-2 od 26. svibnja 2021.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 886,53 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je pobliže određeno u izreci, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.625,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2021. do isplate.
2. Drugostupanjskom presudom, u točki I. izreke, odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-1013/18 od 31. ožujka 2021. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici bruto iznos od 886,53 kn sa pripadajućim kamatama tekućim od dospijeća do isplate, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu, te pod točkom II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.625,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, te je u točki II. izreke odbijen, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 3790/2021-2 od 10. svibnja 2023. dopuštena je revizija tuženici protiv odluke o troškovima postupka sadržane u presudi Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž R-1010/2021 od 26. svibnja 2021., zbog pravnog pitanja:
''Predstavlja li smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe odnosno pripada li tuženiku u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku''
4. Protiv odluke o troškovima postupka tuženica je podnijela reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), predlažući da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu odluku, a podredno da pobijanu odluku ukine i vrati predmet na ponovno postupanje. Potražuje trošak revizije.
5. U odgovoru na reviziju tužiteljica se istoj protivi, te smatra da će joj, ukoliko se prihvati revizija tuženice biti povrijeđeno njezino pravo na mirno uživanje vlasništva.
6. Revizija nije osnovana.
7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora pred nižestupanjskim sudovima je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za prekovremeni rad.
8.1. Međutim, u revizijskom postupku, a radi čega je revizija dopuštena, sporna je ocjena suda o neosnovanosti zahtjeva tuženice za isplatu naknade parničnog troška s obzirom na smanjenje dijela tužbenog zahtjeva.
9. U konkretnom slučaju tužiteljica je podnijela stupnjevitu tužbu, te je nakon što je tuženica dostavila traženu dokumentaciju i nakon što je provedeno financijsko vještačenje, podneskom od 20. ožujka 2020. postavila tužbeni zahtjev na iznos od 4.567,12 kn, dok je podneskom od 5. ožujka 2021. smanjila tužbeni zahtjev na iznos od 886,53 kn, a tuženica je postavila zahtjev za naknadu troškova postupka u smislu odredbi čl. 157. i 156. st. 1. ZPP-a.
10. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima postupka temeljio na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Utvrđujući da je tužiteljica prema nalazu i mišljenju vještaka uredila tužbeni zahtjev koji je u cijelosti prihvaćen, ocijenio je da je tuženica u cijelosti izgubila parnicu pa je, u smislu odredbi čl. 154. st.1 ZPP-a, obvezana tužiteljici naknaditi zatražene troškove izazvane vođenjem postupka, u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: Tarifa), te priloženom popisu troška i to: jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV iznos od 125,00 kn i za troškove vještačenja iznos od 2.000,00 kn, ukupno iznos od 2.625,00 kn. Na dosuđeni iznos, tužiteljici su priznate i zakonske zatezne kamate počev od 31.ožujka 2021., kao dana presuđenja, pa do isplate.
11. Drugostupanjski sud je ocijenio da je sud prvog stupnja pri odlučivanju koje će troškove tužiteljici naknaditi jasno naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora čl. 155. st. 1. ZPP-a, sve sukladno važećoj Tarifi i sukladno uspjehu u sporu (čl. 154. st. 1. ZPP).
12. 1. Vezano za pitanje naknade troškova postupka u odluci ovoga suda poslovni broj Rev 402/2004 od 21. rujna 2005. zauzeto je shvaćanje prema kojem smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe, no budući da je riječ o djelomičnom povlačenju tužbe koje nema za posljedicu okončanje postupka pred prvostupanjskim sudom, već se procesne aktivnosti stranaka nastavljaju tako da u trenutku smanjenja tužbenog zahtjeva ukupni troškovi i konačni uspjeh stranaka u sporu još nisu poznati, o naknadi parničnih troškova koji se odnose na smanjeni dio tužbenog zahtjeva sud treba odlučiti u odluci o glavnoj stvari, a naknadu tih troškova tuženik može ostvarivati zajedno sa naknadom ostalih troškova obračunatih prema smanjenom tužbenom zahtjevu. Takvo shvaćanje izneseno je i u odlukama broj Revx-949/13 od 21. siječnja 2014., s tim da je u odluci broj Rev 2603/2011 od 19. veljače 2013., uz navedeno shvaćanje izneseno i shvaćanje po kojem ''u konkretnom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku, jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev od 15.140,00 kn ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi u iznosu od 42.000,00 kn.''.
12. 2. Izneseno shvaćanje potvrđeno je i novijim odlukama ovoga suda i to npr. u rješenju poslovni broj Rev 516/2022-2 od 24. siječnja 2023. koje shvaćanje glasi:
''…do djelomičnog povlačenja tužbe došlo samo kada je tužiteljica snizila tužbeni zahtjev sa 4.720,09 kn na 3.939,85 kn, a za to povlačenje tužbe tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška jer je i nakon tog smanjenja tužbenog zahtjeva riječ o primjeni istog tarifnog broja iz Tbr. 7. podst. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rada odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14,118/14 i 107/15).''
13. 1. Tuženica se u podnesenoj reviziji pozvala na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Revr-1426/10-2 od 02. veljače 2011. u kojoj se navodi:
''drugostupanjski sud nije uzeo u obzir da je tužitelj povukao tužbu za onaj dio za koji je smanjen tužbeni zahtjev i da se tuženiku kod obračuna troškova parničnog postupka u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za koji je tužba povučena treba trošak obračunati u skladu s odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a''. Nadalje, je revizijski sud u toj odluci naveo da ''kod ovakvog djelomičnog povlačenja tužbe sud nije dužan postupiti u smislu čl. 164. st. 7. ZPP-a budući je riječ o djelomičnom povlačenju koje nema za posljedicu okončanje postupka pred prvostupanjskim sudom, već se procesne aktivnosti nastavljaju tako da u trenutku smanjenja tužbenog zahtjeva ukupni troškovi i konačni uspjeh u sporu još nisu poznati, a o naknadi parničnih troškova koji se odnose na smanjeni dio tužbenog zahtjeva sud treba odlučiti u odluci o pravnoj stvari, kod čega će tuženik naknadu troškova u odnosu na povlačenje tužbe ostvarivati zajedno sa naknadom troškova obračunatih obzirom na konačno postavljen tužbeni zahtjev i razmjerno uspjehu u parnici''. Navedeno stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-x-940/11-4 od 07. prosinca 2011.
13. 2. U odluci broj: Rev-x-949/13-2 od 21. siječnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi:
''kod nesporne činjenice da je tužiteljica podneskom od....smanjila svoj tužbeni zahtjev sa...na.., a što sadržajno jest u odnosu na taj dio zahtjeva njegovo povlačenje u smislu odredbe čl. 158. ZPP-a, onda, a polazeći od te odredbe se ima smatrati da u tom dijelu tužiteljica nije uspjela u sporu, o čemu pak treba voditi računa kod obračuna parničnih troškova strankama'', odnosno ''....da smanjenje tužbenog zahtjeva ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe što nalaže primjenu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a.'' Takvo stajalište izraženo je i u odluci broj: Rev-573/10 od 03. studenoga 2010. u kojoj se navodi ''smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja u tom dijelu povlačenje tužbe pa se u tom dijelu tuženiku trebaju priznati troškovi postupka u smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a'', te u odluci broj: Rev - x - 108/2010 od 10. ožujka 2010. u kojoj se navodi ''u dijelu gdje su tužitelji snizili tužbeni zahtjev zapravo se radi o povlačenju tužbe pa bi tužitelj sukladno čl. 158. st. 1. ZPP-a bio dužan u tom dijelu naknaditi trošak parničnog postupka tuženiku''.
14. Odluka broj Rev 36/2022-3 od 15. prosinca 2022., na koju ukazuje tužiteljica, u odgovoru na reviziju, nije primjenjiva na ovaj slučaj, iako je i u tom slučaju smanjen tužbeni zahtjev, što se, prema iznesenom shvaćanju, može smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe, jer nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 158. ZPP-a jer tuženica nije navela za koje radnje i u kojem točno iznosu potražuje naknadu parničnog troška zbog djelomičnog povlačenja tužbe.
15. Slijedom navedenog, razmatrajući naprijed iznesena shvaćanja ovoga suda, ovaj sud ostaje pri shvaćanju (s kojim shvaćanjem je podudarno i shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci) da smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, što je ujedno i odgovor na prvi dio postavljenog pitanja.
16. Prema shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 26. travnja 2021. Broj: Su-IV- 16/2021-8 smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP.
17. Stoga o zahtjevu tuženice za naknadu troškova postupka u situaciji smanjenja tužbenog zahtjeva treba na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP-a o naknadi troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe.
18. Prema odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Ali, ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, troškove postupka tužan je tužitelju naknaditi tuženik. Dakle, tužitelj, osim iznimno, nema pravo na naknadu troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe, odnosno, kod djelomičnog povlačenja tužbe, za iznos smanjenog zahtjeva.
19. Budući da u ovoj pravnoj stvari do smanjenja tužbenog zahtjeva nije došlo nakon djelomičnog udovoljenja zahtjevu tužitelja, nema mjesta primjeni iznimke iz čl. 158. st. 1. ZPP-a, tužitelj za radnje poduzete prije smanjenja zahtjeva nema pravo na naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzete radnje, već upravo prema vrijednosti predmeta spora smanjenog zahtjeva (tako i u Rev 216/2021-2 od 25. svibnja 2021.).
20. Međutim, nakon novele Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 70/19), koja se u pogledu troškova postupka primjenjuje na sve postupke u tijeku, u čl. 154. st. 2. ZPP-a propisano je da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.
21. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Prema toj odredbi troškove parničnog postupka snosi onaj tko izgubi parnicu, pa se samo načelno (samo po sebi) ne može smatrati protivnim čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ukoliko je država stranka, a suprotna strana izgubi parnicu da država kao stranka ne bi imala pravo na troškove postupka u takvoj situaciji, jer se ne može smatrati da država ima neograničene resurse, te i ona ima pravo uživati zaštitu od neutemeljenih parnica. U skladu s shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava pod državom podrazumijeva i jedinice lokalne uprave i samouprave.
22. Europski sud za ljudska prava (dalje u tekstu ESLJP), je u brojnim odlukama zauzeo shvaćanje vezano uz troškove postupka u kojima se kao stranka pojavljuje RH. Stav je ESLJP-a da nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje prava na pristup sudu, zajamčenog čl. 6. st. 1. EKLJP-a (Klauz protiv Hrvatske, toč. 77.; Čolić protiv Hrvatske, toč. 45.) i znatno smanjenje dosuđenog iznosa naknade štete, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo vlasništva podnositelja zahtjeva (Čolić protiv Hrvatske, toč. 68.). U takvom slučaju potrebno je ispitati je li ograničenje ili miješanje predviđeno zakonom, težilo legitimnom cilju i bilo razmjerno. Iz odluka ESLJP-a ne proizlazi da je radi ocjene je li miješanje u pravo vlasništva podnositelja stranci koja je izgubila spor, pretjerani i nerazmjeran teret, potrebno uz navedeno dokazivati i da se radi o osobi slabog imovnog stanja.
23. Nižestupanjski sudovi su odluku o trošku utemeljili u čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a i odredbama Tarife. Obvezivanje stranke na naknadu troškova postupka prema načelu ''gubitnik plaća'', prema ovome sudu, ima zakonsku osnovu u čl. 154. st. 1. i st. 2. ZPP-a, a načelo ''gubitnik plaća'' ima legitimni cilj, odvratiti potencijalne stranke od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenja pretjeranih tužbenih zahtjeva pred sudovima (Čolić protiv Hrvatske, toč. 43.; V i P, toč. 96.). Odredba čl. 155. ZPP-a ima za cilj pravednost u dosuđivanju troškova, jer se dosuđuju samo oni troškovi koji su bili potrebni i nužni u vođenju parnici te također sud je obvezan to učinit brižljivo vodeći se načelom ekonomičnosti i efikasnosti.
24. Prema odredbi čl. 156. st. 1. ZPP-a stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio, a prema odredbi čl.157. ZPP-a, ako tuženik nije dao povod za tužbu i ako je u odgovoru na tužbu odnosno na pripremnom ročištu, a ako se ne održava pripremno ročište – onda na glavnoj raspravi, prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, priznao tužbeni zahtjev, tužitelj će nadoknaditi tuženiku parnične troškove.
25. Prema odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a, u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. U slučajevima iz stavka 2. i 3. ovoga članka tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba.(st. 4. čl. 186.b ZPP-a).
26. U konkretnoj situaciji tužiteljica je podnijela stupnjevitu tužbu iz citirane odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a, te je nakon što je tuženica dostavila traženu dokumentaciju i nakon što je provedeno financijsko vještačenje, podneskom od 20. ožujka 2020. postavila tužbeni zahtjev na iznos od 4.567,12 kn, dok je nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka, podneskom od 5. ožujka 2021. dodatno smanjila tužbeni zahtjev na iznos od 886,53 kn, a tuženica je postavila zahtjev za naknadu troškova postupka u smislu odredbi čl. 157. i 156. st. 1. ZPP-a.
27. Prema shvaćanju ovoga suda u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu čl. 156. st. 1. ZPP-a jer se ne radi o troškovima stranci koje je tužiteljica uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio, a niti odredbu čl.157. ZPP-a, jer je upravo tuženica dala povoda za tužbu, s obzirom da je u ovoj pravnoj stvari prethodno obraćanje tužiteljice tuženici prije pokretanja parničnog postupka (čl. 186.a ZPP-a) što je bila procesna pretpostavka za podnošenje tužbe, a kako tuženica nije tužiteljici priznala ni osnovu ni visinu predmetne tražbine, niti u tom pred parničnom postupku, a niti tijekom ovog parničnog postupka, tužiteljica je bila prisiljena na ovaj postupak, u kojem je u konačnici i uspjela u cijelosti prema postavljenom konačnom tužbenom zahtjevu, a koji nije ni mogla precizno postaviti prije nego je provedeno financijsko vještačenje, odnosno njegova dopuna.
28. Stoga je pogrešno shvaćanje tuženice, pozivom na odredbe čl. 156. st. 1. i čl. 157. ZPP-a te čl. 158. st. 1. ZPP-a, da joj u konkretnoj situaciji pripada pravo na trošak za smanjeni (povučeni) dio tužbenog zahtjeva, jer kako je naprijed navedeno, tužiteljica je imala legitimni cilj, pokrenuti ovaj postupak radi naplate osnovane tražbine koju ima prema tuženici, a tuženica je mogla, s obzirom da je ona imala sve podatke i dokumentaciju vezano za zahtjev tužiteljice i s obzirom na postojeću sudsku praksu i prije, a i tijekom ovog postupka, u cilju odvraćanja tužiteljice kao potencijalne stranke od podnošenja zaista osnovane tužbe i iznošenja, ne pretjeranog, nego realnog tužbenog zahtjeva temeljenog na nalazu i mišljenu vještaka, a potom i dopuni toga nalaza i mišljenja, pred sud. Stoga ovaj sud smatra da ponašanje tuženice u takvim okolnostima njoj ne daje pravo na naknadu troškova postupka za smanjeni tužbeni zahtjev koji je posljedica provedenog vještačenja, a ne posljedica prekomjernog i obijesno nerealno postavljenog zahtjeva tužiteljice. Takvo shvaćanje je po ovome sudu i u skladu s praksom ESLJP-a (Čolić protiv Hrvatske, toč. 43.; V i P, toč. 96.) jer citirane odredbe ZPP-a imaju za cilj pravednost u dosuđivanju troškova, i jer se dosuđuju samo oni troškovi koji su bili potrebni i nužni u vođenju parnice i u visini koja opravdava takve troškove, a sud je u tom smislu obvezan te troškove utvrditi i ocijeniti brižljivo vodeći se načelom ekonomičnosti i efikasnosti. Time je ujedno odgovoreno i na preostali dio naznačenog pitanja.
29. Kako razlozi revizije ne utječu na donošenje drugačije odluke na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odbijena je revizija tuženice kao neosnovana.
Zagreb, 11. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Marina Paulić
