Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-187/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Unima d.d. Zagreb, Kačićeva 19, OIB: 90846528087, zastupanog po punomoćniku Borisu Anišiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Leopoldina Špicer, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. iz Slavonskog Broda, radi regresa, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pr- 1724/2021-7 od 20. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pr-1724/2021-7 od 20. prosinca 2022. pod točkom I. izreke i točkom III. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka preko iznosa od 895,88 eura i sudi:

I.1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Unima d.d. Zagreb, Kačićeva 19 za isplatu iznosa od 1.634,28 eura sa zateznim kamatama tekućim od 16. rujna 2015. do isplate kao neosnovan.

I.2. Nalaže se tužitelju Unima d.d. Zagreb, Kačićeva 19 da tuženiku ZJ iz [adresa] naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 311,07 eura u roku 15 dana.

II. Odbija se žalba tužitelja Unima d.d. Zagreb, Kačićeva 19 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pr- 1724/2021-7 od 20. prosinca 2022. pod točkom II. izreke i pod točkom III. izreke u dijelu kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 895,88 eura.

III. Odbija se zahtjev tužitelja Unima d.d. Zagreb, Kačićeva 19 za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

IV. Nalaže se tužitelju Unima d.d. Zagreb, Kačićeva 19 da tuženiku ZJ iz [adresa] naknadi trošak žalbe u iznosu od 311,07 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 1.634,28 eura sa zateznim kamatama tekućim od 16. rujna 2015. do isplate (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja da isplatu iznosa od 8.624,20 eura sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice za period od 15. rujna 2015. do 15. rujna 2015. (točka II. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 895,88 eura (točka III. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama II. i III. izreke žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev i da tužitelju prizna trošak nastao vođenjem ovog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Prvostupanjsku presudu, pod točkom I. izreke i u dijelu pod točkom III. izreke kojim zahtjev za naknadu troškova postupka nije prihvaćen preko iznosa od 895,88, žalbom pobija tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan i da mu shodno tome prizna daljnji trošak parničnog postupka te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

5. Predmet ovog postupka regresni je zahtjev tužitelja kao poslodavca prema tuženiku kao radniku zbog štete koju tužitelj trpi plaćanjem naknade štete HZZO-u, vezano uz štetni događaj od 29. siječnja 2004., u kojem je tuženik stradao na radu.

6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu sud je pošao od slijedećih činjenica:

- da je tuženik, kao radnik tužitelja, 29. siječnja 2004. pretrpio ozljedu na radu pri izvođenju radnog zadatka bušenja rupe borerom na šasiji vatrogasnog vozila, tijekom kojeg radnog zadatka je došlo do pucanja borera, komadić kojeg je odletio tuženiku u oko i trajno mu oštetio vid,

- da tuženik pri izvođenju ovog radnog zadatka nije imao zaštitne naočale, koje je uredno zadužio, a nije ih stavio zbog žurbe i kraja radnog vremena,

- da su radnici redovno upozoravani i educirani na obvezu korištenja zaštite opreme i u ovom smislu kontrolirani od strane hrvatskog i njemačkog poslodavca te da je tužitelj, do predmetnog događaj, uvijek koristio zaštitnu opremu,

- da tuženik iskazuje da nije prošao obuku za rad na siguran način za obavljanje poslova i radnih zadataka prema ugovoru o radu, a da posao koji je izvršavao 29. siječnja 2004. pripada u njegove radne zadatke,

- da je tuženiku Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje 8. travnja 2004. ovu ozljedu priznao kao ozljedu na radu i da je rješenjem tog tijela broj 499776 od 30. lipnja 2006. tuženiku priznato pravo na invalidsku mirovinu, počevši od 6. veljače 2006., zbog ozljede na radu na temelju koje je nastala profesionalna nesposobnost za rad,

- da je na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4491/2011 tužitelju naloženo isplatiti Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos od 23.902,83 kune (sada 3.172,45 eura) sa zakonskom zateznom kamatom od 13. prosinca 2009., a da ukupan iznos obveze po toj presudi na dan plaćanja 15. rujna 2015. iznosi 41.045,05 kuna (sada 5.447,61 euro),

- da tužitelj i nadalje vrši uplate Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje po pozivu i da je do podnošenja ove tužbe platio iznos od 154.595,18 kn (sada 20.518,31 euro),

7. Na temelju tih činjenica i pozivom na čl. 109. st. 1. i čl. 107. st. 1. Zakona o radu (Nar. nov. broj 38/95., 54/95., 64/95., 17/01., 82/01., 114/03., 142/03., 30/04. – pročišćeni tekst 137/0.4, dalje: ZR), čl. 15. Zakona o zaštiti na radu (Nar. no. broj 59/96., 94/96., 114/03. i 100/04., dalje: ZZR), čl. 154. st. 1. i st. 2. te čl. 173. do 177. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99., dalje: ZOO) i čl. 162. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18. i 115/18., dalje: ZMO), sud prvoga stupnja tužbeni zahtjev cijeni djelomično osnovanim.

7.1. Sud obrazlaže da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi podijeljena odgovornost stranaka za štetu koja je nastala tuženiku kao radniku. Obrazlaže da je tužitelj kao poslodavac odgovoran za nastanak štetnog događaja od opasne stvari, koju je u radu koristio radnik koji nije osposobljen za rad na siguran i ispravan način jer da je tužitelj osposobio tuženika za siguran rad da se ozljeda mogla izbjeći. No, istovremeno obrazlaže, da je ozljedi doprinio i sam tuženik jer nije primijenio pažnju koja se zahtjeva od prosječno pažljivog radnika i nije za izvršavanje radnog zadatka stavio zaštitne naočale koje su mogle spriječiti ili umanjiti posljedice pucanja borera na bušilici, iako je zaštitne naočale zadužio i bio upozoren od poslodavca o obvezi uporabe istih. U skladu s tim cijeni doprinos stranaka 70% na strani poslodavca i 30% na strani tuženika, prema kojem smatra da tuženik treba isplatiti tužitelju dio utuženog iznosa i to samo dio onog iznosa koji je plaćen po ranije spomenutoj pravomoćnoj sudskoj odluci.

7.2. Odnosno, sud smatra da nema regresne obveze tuženika platiti tužitelju iznose koje je platilo dobrovoljno po pozivu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje jer da takva obveza nije određena pravomoćnom sudskom odlukom kao ovršnom ispravom.

7.3. Zaključno sud, pozivom na čl. 139. ZR-a, obrazlaže da je tužitelj isplatu po pravomoćnoj presudi izvršio 15. rujna 2015., a da je tužba podnio 4. lipnja 2018. pa da nije osnovan prigovor zastare.

8. Osnovano navodima žalbe tuženik osporava zakonitost prvostupanjske odluke u dijelu pod točkom I. izreke.

9. Nije, naime, sporno da je tuženik u vrijeme nastanka štetnog događaja bio zaposlenik tužitelja i da je doživio ozljedu na radu. Isto tako nije sporno da je u upravnom postupka ta ozljeda pravomoćno priznata kao ozljeda na radu zbog koje je nastala profesionalna nesposobnost za rad i zbog toga je tuženiku priznata invalidska mirovina koju HZMO tuženiku i isplaćuje. Također nije sporno da je u skladu čl. 162. ZMO-a navedeno tijelo od poslodavca zatražilo isplatu iznosa koji su na ime invalidske mirovine isplaćeni tuženiku i da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-712/10 od 2. ožujka 2011., koja je preinačena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4491/11- 3 od 19. lipnja 2015. ovdje tužitelj obvezan platiti HZMO-u sada 3.172,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 13. prosinca 2009., što je ukupno na dan plaćanja 15. rujna 2015. iznosilo sada 5.447,61 euro.

10. Međutim, plaćanjem tog iznosa nije nastala regresna obveza tuženika prema tužitelju.

10.1. Šteta je tuženiku doista nastala plaćanjem navedenog iznosa, dakle 19. lipnja 2015. pa se shodno tome na ovaj slučaj ne primjenjuju odredbe ZR-a na koje se sud poziva već odredbe toga Zakona iz Nar. nov. broj. 93/14. (dalje: ZR/14). Međutim, ta činjenica za sobom ne povlači regresnu odgovornost tuženika.

10.2. Naime, odredom sadržanom u čl. 109. tog Zakona, na koju se sud prvog stupnja poziva, ali ju ne primjenjuje pravilno, propisano je da je radnik koji na radu ili u vezi s radom, namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu trećoj osobi, a štetu je naknadio poslodavac, dužan poslodavcu naknaditi iznos naknade isplaćene trećoj osobi.

10.3. Kako u predmetnom slučaju tuženik nije namjerno ili zbog krajnje nepažnje štetu uzrokovao trećoj osobi, već sebi, niti je poslodavac trećoj osobi stoga isplatio utuženi iznos to iz ovog razloga nije bilo mjesta prihvaćanju tužbenog zahtjeva u dijelu o kojem je odlučeno pod točkom I. izreke.

11. Točno je pri tome da je čl. 162. st. 2. ZMO-a propisano da HZMO ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe i da je istom odredbom propisano da ako je tu štetu uzrokovao radnik na radu ili u vezi s radom, da odgovaraju poslodavac i radnik solidarno. Međutim ta odredba ne propisuje pravo poslodavca na regres od radnika, već samo regulira pitanje od koga HZMO može zahtijevati štetu, a svakako ta odredba ne derogira specijalnu odredbu iz čl. 109. ZR-a koja regulira pitanje prava poslodavca regres od radnika.

12. Osim toga protivno je zdravom razumu i pravičnosti da s jedne strane postoji pravomoćno priznato pravo radnika na invalidsku mirovinu koja mu se isplaćuje, a da mu se s druge strane, isto to pravo, izvrnutim tumačenjem odredbi materijalnog prava kako to čini tužitelj, zapravo anulira, kroz obvezu regresa prema poslodavcu i to primjenom odredbe koja uopće ne regulira pitanje prava regresa između poslodavca i radnika (čl. 162. st. 2. ZMO-a).

13. Naime, ovaj sud slaže s tumačenjem koje je o čl. 162. st. 2. ZMO-a dalo Ministarstva rada i mirovinskog sustava, [broj], [broj] od 10. travnja 2019. (sud ga citira pod točkom 12. obrazloženja pobijane odluke), iz kojeg proizlazi da se propisana solidarna odgovornost poslodavca i njegovog radnika za naknadu štete Zavodu koja nastane radi isplate mirovinskih primanja zbog nastale invalidnosti ili smrti drugog radnika, odnosi na slučaju kada je invalidnosti ili smrt radnika uzrokovao drugi radnik na radu ili u vezi s radom, dakle ne i na slučaj kad radnik ozlijedi sam sebe i kada mu se zbog tako nastale ozljede na radu prizna invalidska mirovina. Svako suprotno shvaćanje te, nedovoljno jasne odredbe, za posljedicu bi imalo pravno nelogičnu i neprihvatljivu situaciju na način da isto tijelo istovremeno radniku priznaje, kao u ovom slučaju, pravo na invalidsku mirovinu, a da ju s druge strane, kao štetu, može potraživati solidarno od istog tog radnika i poslodavca.

13.1. Slijedom toga, kako se solidarnost koja je propisana čl. 162. st. 2. ZMO-a ne odnosi na radnika koji je sam sebe prilikom rada ozlijedio i kojem je HZMO priznao invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, to plaćanjem naknade štete od strane tužitelja HZMO-u bilo po pravomoćnoj presudi, bilo dobrovoljno, ne stvara obvezu za tuženika kao radnika niti u smislu čl. 52. ZOO-a.

14. Kako je iz istih ovih razloga neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu o kojem je odlučeno točkom II. izreke prvostupanjske presude, to ovaj sud nije smatrao potrebnim odgovarati na navode te žalbe tužitelja izvan prethodno navedenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

15. Zbog navedenog je po žalbi tužitelja odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a, a o žalbi tuženika kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude na temelju čl. 373. točka 3. toga Zakona.

16. S obzirom na konačni uspjeh stranaka preinačena je i odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. izreke pobijane presude i to na način da je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan na temelju čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je trošak, u smislu tih odredbi, kao i čl. 155. st. 1. i čl. 365. st. 2. ZPP-a te odredbi priznat tuženiku.

16.1. Stranke nisu obrazloženo navele za koje radnje priznate tuženiku kao potreban trošak smatraju da je sud nepravilno odredio iznos naknade (list 13 obrazloženja, odlomak 6.) pa stoga tako određene iznose ovaj sud prihvaća (čl. 365. st. 2. ZPP-a). Piri tome, određujući visinu naknade u smislu primjene vrijednosti boda ovaj sud polazi od vrijednost boda od 1,99 euro, kako je zatražena troškovnikom (Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, nar. nov. broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15,. 37/22., 126/22., dalje: Tarifa), a ne prema vrijednosti boda prema Tarifi iz Nar. nov. broj 138/23. koja je na snazi, jer bi time tuženiku priznao veći trošak od traženog. Slijedom toga, imajući na umu da je tuženik uspio u cijelosti, tuženiku pripada ukupan trošak naveden pod točkom 13. obrazloženja, točka 6. prvostupanjske odluke ili 1.659,04 eura.

17. Zbog toga je o troškovima postupka odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke na temelju čl. 380. točke 2. i 3. ZPP-a.

18. Tužitelju trošak žalbe nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a), dok bi tuženik u skladu s tom odredbom i Tbr. 10/1. Tarife, imajući na umu vrijednost predmeta ožaljenog dijela, imao pravo na naknadu troška žalbe u iznosu od 312,50 eura (250,00 eura uvećano za PDV). Međutim, kako tuženik traži iznos od 311,07 eura to mu je priznat ovaj manji, zatraženi iznos.

U Zagrebu 11. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević