Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3988/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Radoslavu Šunjiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv 1. tuženika ĐOG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženika HO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Branimiru Čoliću, odvjetniku iz Rijeke, radi utvrđenja i brisanja, odlučujući o žalbi tuženih protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, poslovni broj P-791/2021 od 20. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba 1. tuženika ĐOG iz [adresa] i 2. tuženika HO iz [adresa], kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, poslovni broj P-791/2021 od 20. travnja 2023. u dijelu pod točkama I. do IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se žalba 1. tuženika ĐOG iz [adresa] i 2. tuženika HO iz [adresa] podesna protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, poslovni broj P-791/2021 od 20. travnja 2023. kao nedopuštena.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tuženika ĐOG iz [adresa] i 2. tuženika HO iz [adresa] za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba u dijelu kojim tužiteljica zahtjeva utvrditi da je stvarna vlasnica nekretnine opisane kao zk.čest.br. 3146/1, pašnjak površine 124 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] Lošinj.

2. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da Ugovor o darovanju nekretnine od 4. lipnja 2014. zaključen između tuženih ne proizvodi pravne učinke u odnosu na tužiteljicu te da tim ugovorom 1. tuženik ĐOG nije stekao valjani pravni naslov za uknjižbu prava vlasništva na nekretnini i to zk.čestbr.3146/1 pašnjak površine 124 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] Lošinj (točka I. izreke), naloženo je brisanje uknjižbe prava vlasništva 1. tuženika s te nekretnine (točka II. izreke), naloženo je brisanje zabilježbi upisanih u "B" listu zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] Lošinj pobliže opisanih u izreci prvostupanjske presude (točka III. izreke), naloženo je tuženicima da tužiteljici solidarno naknade troškove parničnog u iznosu od 775,84 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate (točka IV. izreke) i odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 225,74 eura (točka V. izreke).

3. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama I. do IV. izreke i protiv prvostupanjskog rješenja žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku odluku na način da tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti ili da ukine prvostupanjsku odluku u cijelosti i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

4. Odgovorom na žalbu tužiteljica osporava osnovanost žalbe tuženika i predlaže da drugostupanjski sud potvrdi pobijanu presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Sud prvog stupnja odbacio je tužbu tužiteljice u dijelu kojim zahtjeva utvrditi da je stvarna vlasnica predmetne nekretnine pozivom na čl. 187. ZPP-a. Obrazlaže da je uvidom u presudu Županijskog suda u Rijeci Gž-722/2019-3 od 3. ožujka 2021. utvrđeno da je tom presudom tužiteljica pravomoćno utvrđena vlasnicom predmetne nekretnine te da zbog toga tužiteljica u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka (5. svibnja 2021.) više nije imala pravni interes zahtijevati utvrđenje istog prva .

7. Kako su time tuženici u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva uspjeli to isti nemaju pravni interes taj dio prvostupanjske odluke pobijati žalbom.

8. Zbog toga je o žalbi protiv prvostupanjskog rješenja odlučeno kao u izreci rješenja ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 358. st. 1. i 3. ZPP-a.

9. Pri tome, u ovom dijelu, nije osnovano isticanje povrede prava u smislu čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99., pročišćeni tekst 8/99., ispravak 14/02. i 13/03. - dalje: Konvencija) jer je predmet u dovoljnoj mjeri, glede svih bitnih prigovora tuženika, raspravljen kada je odlučivano o osnovanosti preostalog dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice, a niti navodi žalbe u tom smislu, u ovom dijelu, ne utječu odluku o nedopuštenosti žalbe protiv prvostupanjskog rješenja.

10. Nadalje, u žalbenoj fazi postupka nije sporno da je ovaj parnični postupak rezultat upozorenja zemljišnoknjižnog suda, danog na temelju odredbe sadržane u čl. 115. Zakona o zemljišnim knjigama (Nar. nov. broj; 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/20., 55/13., 60/13., 108/17., dalje: ZZK, istovjetno sada važećem čl. 130. ZZK, Nar. nov broj 63/19., 128/22., 155/23., 127/24., dalje: ZZK/19).

10.1. Tom odredbom je propisano da ako je zemljišnoknjižnom sudu stiglo istodobno više prijedloga koji se odnose na isto zemljišnoknjižno tijelo koji se međusobno isključuju, a svi ispunjavaju pretpostavke za upis, da će ih zemljišnoknjižni sud sve dopustiti i provesti te ujedno upozoriti podnositelje da u parnici riješe kome pripada pravo (st. 1.) te da će nakon što bude utvrđeno kojemu od podnositelja prijedloga iz stavka 1. ovoga članka pripada pravo koje je predmet upisa, da će na njegov prijedlog izbrisat ostale upise kao i sve upise provedene na njima (st. 2.).

10.2. U vezi s tim, kako sud prvog stupnja pravilno utvrđuje, iz zemljišno knjižnog izvoda u spisu proizlazi da su tužiteljica i 1. tuženik, istovremeno (26. ožujka 2018.) predali prijedloge da ih se upiše kao vlasnike (tužiteljica nesporno na temelju pravomoćne presude kojom je utvrđena vlasnicom, a tuženik na temelju ugovora o darovanju), da je zemljišnoknjižni sud dopustio uknjižbu svakog od njih u 1/1 dijela i da im je taj sud izrekao i upisao upozorenje u smislu iz čl. 115. st. 1. ZZK (sada čl. 130. ZZK/19).

11. U takvoj situaciji kada su stranke silom zakona upozorene da neovisno od osnova po kojima su upisane, u parnici dokazuju kome zapravo pripada upisano pravo vlasništva, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tako upisano pravo, u konkretnom slučaju pripada tužiteljici.

12. Naime, u žalbenoj fazi postupka nije sporno:

- da je tužiteljica svoje vlasništvo upisala na temelju presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3801/2015 od 7. veljače 2018. (koja je kasnije ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-x- 688/2018 od 5. ožujka 2019., ali je u konačnici uspjeh tužiteljice u tom postupku, donošenjem presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-722/2019-3 od 3. ožujka 2021., ostao neizmijenjen - obrazloženje predmetne presude i obrazloženje presude od 3. ožujka 2021.),

- da je u tom postupku kao stranka, na strani tuženika, sudjelovao ovdje 2. tuženik,

- da je ovdje 2. tuženik, unatoč znanju za navedeni postupak i donesenu pravomoćnu presudu darovao predmetnu nekretninu 1. tuženiku (svome sinu), ugovorom o darovanju koji je sklopljen 4. lipnja 2014., ali

- da je ovjera tog ugovora (potrebna za perfektnost ugovora i uknjižbu prava vlasništva na ime 1. tuženika) napravljena 15. ožujka 2018., nakon zaprimanja prethodno navedene pravomoćne presude,

- da su tužiteljica i tuženik isti dan predali zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini (tužiteljica po osnovi pravomoćne sudske odluke, a 1. tuženik po osnovi pravnog posla darovanja),

- slijedom čega je na temelju njihovih prijedloga, jer su pretpostavke za dozvolu uknjižbe bile ispunjene po oba prijedloga, zemljišno knjižni sud odredio uknjižbu prava vlasništva u korist tužiteljice i u korist 1. tuženika, svakoga u 1/1 dijela, uz prethodno spomenuto upozorenje, da u parničnom postupku dokažu kome zapravo pripada upisano pravo vlasništva.

13. Na temelju tih činjenica sud pravilno utvrđuje da je postupanje tuženih bilo nemoralno/ nesavjseno i stoga pravilno, prihvaćanjem zahtjeva o kojem je odlučeno pod točkom I. izreke, pruža zaštitu tužiteljici.

13.1. I po shvaćanju ovog suda, istovjetnom shvaćanju suda prvog stupnja, 1. tuženik je kao stranka postupka, u kojem je tužiteljica uspjela dokazati da je predmetna nekretnina njezino vlasništvo, bio upoznat s tom činjenicom, a unatoč tome je ovjerio ugovor o darovanju i to nakon što je primio pravomoćnu presudu temeljem koje vlasništvo predmetne nekretnine pripada tužiteljici, što navodima žalbe niti ne osporava. Uz to tuženici nisu ponudili ni jedan uvjerljivi navod i dokaz, koji bi isključio utvrđenje suda prvog stupnja da ova činjenica nije mogla ostati nepoznata njegovom sinu, ovdje 2. tuženiku i ujedno daroprimcu, niti u tom smislu išta navode u žalbi. Nadalje, na nemoralnost postupanja tuženih ukazuje i činjenica da je ugovor o darovanju sklopljen 4. lipnja 2014., a da je ovjera napravljena tek 15. ožujka 2018., u kojem trenutku je bila na snazi pravomoćna presuda Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3801/2015 od 7. veljače 2018. i to odmah nakon što je 1. tuženik primio tu presudu (koju činjenicu žalbom tuženici niti ne osporavaju), čime su se ispunile pretpostavke da se na temelju tog, formalno gledano valjanog ugovora, izvrši upis prava vlasništva na 1. tuženika, unatoč znanju tuženih za postojanje prethodno spomenute presude.

14. Kraj takvih utvrđenja vezanih uz postupanje tuženih, koji navodima žalbe nisu dovedeni u sumnju, ovaj sud, kao i sud prvog stupnja, imajući na umu sadržaj čl. 115. ZZK (sada čl. 130. ZZK/19), smatra da nije bilo razloga da se donese drugačija odluka od one kakva je donesena pod točkom I. izreke prvostupanjske presude.

15. Prihvaćanjem takvog zahtjeva suštinski je odlučeno da pravomoćna presuda donesena u korist tužiteljice ima jaču pravnu snagu od ugovora o darovanju sklopljenog između tuženih i to zbog nemoralnosti/ nesavjesnosti i stvarne namjere zbog koje je takav ugovor sklopljen, a neovisno od formalne valjanost ugovora o darovanju u smislu podobnosti za upis prava vlasništva na temelju tog pravnog posla. Odnosno, u utvrđenim okolnostima pravomoćna presuda predstavlja jači vlasnički osnov od ugovora o darovanju pa je stoga pravilno utvrđeno da taj ugovor ne proizvodi pravni učinak prema tužiteljici i da, podrazumijeva se u odnosu nju, 1. tuženik nema valjani pravni naslov za uknjižbu prava vlasništva na nekretnini (u smislu čl. 115. ZZK/ 130 ZZK/19 raspravljanje je ograničeno samo na odnos između osoba koje su upisane kao vlasnici iste nekretnine).

16. Kako je time tužiteljica dokazala postojanje prava da u zemljišnim knjigama ostane samo njezin upis vlasništva, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava iz čl. 130 ZZK/19 (ranije čl. 115. ZZK) pravilno prihvatio i zahtjev na brisanje uknjižbe prava vlasništva 1. tuženika te upisanih zabilježbi koje su navedene u izreci prvostupanjske odluke.

17. Pri tome okolnost da 1. tuženik nije bio stranka postupka u kojem je donesena pravomoćna presuda u korist tužiteljice, na temelju koje je i upisana kao vlasnica, nije činjenica koja bi bila odlučna za odluku u ovom sporu, niti su navodi žalbe u tom smislu osnovani.

18. Točno je da se, u smislu granica subjektivne pravomoćnosti, može govoriti da se pravomoćna sudska odluka na temelju koje je tužiteljica upisana kao vlasnica ne odnosi na 1. tuženika, već samo na 2. tuženika koji je bio stranka tog postupka na strani tuženika. Međutim, u konkretnom slučaju činjenica je da je donesena pravomoćna presuda na temelju koje je tužiteljica upisana kao vlasnica predmetne nekretnine, kao i da tuženik nije taj koji je ustao tužbom protiv tužiteljice, s određenim tužbenim zahtjevom te je činjenica da se stoga ne raspravlja o osnovanosti njegova tužbenog zahtjeva koji se temelji na tvrdnji da nije vezan pravomoćnom presudom i da postoje okolnosti zbog kojih se u odnosu na njega tužiteljicu ne može smatrati vlasnicom, unatoč pravomoćnoj presudi.

18.1. U predmetnom slučaju raspravljanje je ograničeno na dokazivanje (ne)istinitosti činjeničnih navoda na kojima se temelji tužbeni zahtjev tužiteljice, a činjenično tužiteljica svoj tužbeni zahtjev opravdava navodeći:

- da je namjera 2. tuženika bila da darovanjem predmetne nekretnine 1. tuženiku (svome sinu), onemogući tužiteljicu u stjecanju prava vlasništva, iako je, nakon donošenja spomenute pravomoćne presudu u korist tužiteljice, bio svjestan da nekretnina nije njegova, kao i

- da ugovor između tuženih nije sklopljen u dobroj vjeri jer da su tuženici bili svjesni postojanja pravomoćne presude u korist tužiteljice.

18.2. Stoga su tuženici (jer nisu postavili neki protutužbeni zahtjev) osnovanost tako postavljenog tužbenog zahtjeva mogli osporavati samo kroz navođenje činjenica i predlaganje dokaza iz kojih bi proizlazilo da prilikom sklapanja/ ovjere ugovora o darovanju nisu postupali na način kako to tvrdi tužiteljica. No, navodi žalbe da tužiteljica nije vlasnica u odnosu na 1. tuženika jer njega pravomoćna presuda ne veže i to jer da predmetna nekretnina nije nužna za korištenje nekretnine u vlasništvu tužiteljice (zgrade) svakako nisu navodi kojima se u sumnju dovode činjenice na kojima tužiteljica temelji tužbeni zahtjev. Tim navodima zapravo se pobija zakonitost prvostupanjske odluke iz koje proizlazi vlasništvo tužiteljica, odnosno osporavaju se činjenična utvrđenja na kojima je utemeljena ta odluka (između ostalih da se radi o zemljištu nužnom za korištenje zgrade – obrazloženje te odluke), koji način pobijanja pravomoćne odluke, kroz ovaj parnični postupak, nije dopušten. Stoga sud nije učinio nikakav propust kada u tom dijelu nije utvrđivao činjenica niti davao neke razloge.

18.3. Slijedom toga tuženici, ni u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno prvostupanjskom presudom, nisu onemogućeni u raspravljanju, niti im je povrijeđeno pravo na pristup sudu (čl. 6. Konvencije), a niti su počinjena povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a ili povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. toga Zakona.

18.4. Tuženici propuštaju razumjeti da se u sporu kakav je predmetni ne raspravlja o pitanju prava na vlasništvo nekretnine, jer nije sporno da obje stranke imaju osnov za stjecanje tog prava i da su, svaka po svom osnovu stoga i upisane kao vlasnici u 1/1 dijela. U postupku ove vrste, pokrenute u smislu čl. 115. ZZK (sada čl. 130 ZZK/19), raspravljanje se ograničava na utvrđivanje koji od upisanih vlasnika zapravo ima jače pravo (jači osnov) da ostane upisan kao jedini vlasnik i zašto, a u konkretnom slučaju jači osnov predstavlja pravomoćna sudska presuda i to zbog nemoralnosti/ nesavjesnosti tuženih, o čemu je prethodno bilo riječi. Zbog toga je pravilno utvrđeno da u odnosu na tužiteljicu predmetni ugovor o darovanju ne proizvodi pravne učinke i u tom smislu (u odnosu na nju) nije valjani osnov na temelju kojeg bi 1. tuženik trebao ostati upisan kao vlasnik, a na štetu tužiteljice.

19. Zbog navedenog je, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a) odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

20. Odluka o troškovima postupka potvrđena je na temelju čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 380. točka 2. ZPP-a.

21. Trošak žalbe tuženicima nije prizna jer sa žalbom nisu uspjeli (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 11. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević