Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-1035/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej i člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Nikola Klaić i Mladen Klaić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Klaić & Klaić u Kutini, protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstva obrane, Zagreb, Sarajevska 7, OIB: 66486182714, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-858/2016-51 od 15. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-858/2016-51 od 15. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje odluka o trošku pod točkom II izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 2.890,07 eura do zatraženog iznosa od 3.665,07 eura (za iznos od 775,00 eura)..

II Uvažava se žalba tužitelja kao djelomično osnovana i preinačuje odluka o trošku pod točkom II izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 2.765,07 eura do iznosa od 2.890,07 eura (za iznos od 125,00 eura), i rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 8,71 euro, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke odlučeno da je tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 3.725,92 eura/ 28.072,90 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, počevši od 16. listopada 2011. pa do isplate.

Pod točkom II. izreke je odlučeno da je tuženik dužan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.765,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi sukladno odredbi članka 29. ZOO-a počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, sve to u roku 15 dana.

U točki III. izreke je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu isplate zatezne kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenim iznosima iz točke I. ove presude.

2. Protiv navedene presude pod točkama I. i II. izreke žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev ili u istom dijelu ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Protiv prvostupanjske presude pod točkom II izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.765,07 eura žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. ZPP-a te predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i dosuditi tužitelju parnični trošak u daljnjem iznosu od 900,00 eura, a podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

4. Kako tužitelj u žalbi napada samo odluku o trošku, to se u skladu s čl. 167. st. 1. ZPP-a smatra da je podnio žalbu na rješenje.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tužitelja je djelomično osnovana

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja, zaposlenog kod tuženika, za isplatu naknade plaće za prekovremeni rad te isplatu dodataka na rad noću, subotama i nedjeljama za razdoblje od 7. kolovoza 2011 do 31. svibnja 2014. te razlika naknade za godišnji odmor od 7. kolovoza 2011. do 31. kolovoza 2016.

U odnosu na žalbu tuženika

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a i u svezi s odredbama čl. 117. st. 1.-3. ZID ZPP/19, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama ili su isti nejasni.

10. Tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije naveo zbog čega smatra da službene evidencije poslodavca nisu točne.

11. Opisani žalbeni navod je djelomično točan jer je sud prvog stupnja pod točkom 32. obrazloženja naveo da po iskazima tužitelja i svjedoka je razvidno da je tužitelj na terenu rado u vremenu dužem od redovnog radnog vremena, „ali se u službenim evidencijama evidentno nije precizno upisivalo stvarno vrijeme rada tužitelja na terenu u njegov stvarni rad u svim obavljenim poslovima“, kao i da „treba reći da se u svim istovrsnim predmetima vođenim kod ovog suda, koji je apropo nadležan za sve vojne djelatnike [obrt] u Republici Hrvatskoj, gotovo bez izuzetka utvrđivalo da u službenim evidencijama tuženika nije upisivano stvarno vrijeme rada djelatnika u statusu kao tužitelj koji su obavljali rad na terenu, što se u ovom slučaju može dakle utvrditi i po iskazima svjedoka i tužitelja. Proizlazi da su takve evidencije bile ili znale biti tek djelomično vjerodostojne, te se po iskazima svjedoka i tužitelja kao vojnih djelatnika i u svim drugim predmetima redovito utvrđivalo da su vojni djelatnici napose na terenu obavljali poslove i zadaće u vremenu dužem od redovnog radnog vremena. To je zapravo razumljivo i logično, kada se ima u vidu da vojni djelatnici odlaze izvan mjesta redovnog rada i mjesta prebivališta odnosno boravišta, na izdvojena mjesta službe radi obavljanja specifičnih poslova i zadaća, te na takvim mjestima ostaju kroz određeno duže vrijeme a najčešće jedan, dva ili tri odnosno ponekad četiri tjedna, s ili bez mogućnosti odlaska kući“.

12. Citirani dijelovi obrazloženja predstavljaju razloge zbog kojih sud prvog stupnja smatra da službene evidencije tuženika nisu točne, ali ti razlozi nisu ni valjani niti adekvatni za utvrđenje odlučnih činjenica je li evidencija koju je vodio tuženik vjerodostojna ili nije. Naime, krajnje paušalni navodi o tome što je u nekim drugim predmetima iste vrste otprilike utvrđeno, i to čak bez navođenja o kojem se točno predmetu radi i bez pozivanja na konkretnu sudsku odluku, te navodi o tome što je po mišljenju prvostupanjskog suda razumljivo i logično, ne mogu se smatrati valjanim utvrđenjem odlučne činjenice je li evidencija u odnosu na tužitelja u ovom sporu, vođena na pravilan način ili nije.

13. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je odlučio navedenu povredu otkloniti te donijeti odluku kao pod točkom I izreke ove presude.

14. Iz podataka u spisu je vidljivo da je tuženik dostavio dvije međusobno različite Dnevne evidencije radnog vremena za travanj 2012., gdje je na obrascu na listu 101 spisa upisano da je tužitelj u tom mjesecu radio na terenu (Tr) u razdoblju od 1. do 5. travnja 2012. u radnom vremenu od 8,00 do 16,00 sati, a na obrascu na listu 102 spisa je upisano da je radio 1. i 2. travnja 2012. (nedjelja i ponedjeljak) od 8,00 do 20,00 sati, u utorak 3. travnja 2012. od 6,00 do 24,00 sati, u srijedu 4. travnja 2012. od 6,00 do 20,00 sati te u četvrtak 5. veljače 2012. od 8,00 do 16,00 sati; za listopad 2012. je na prvom obrascu Dnevne evidencije radnog vremena (list 108 spisa) navedeno da je tužitelj radio na terenu (Tr) od 22. do 28. listopada 2012. u vremenu od 8,00 do 16,00 sati, dok je na obrascu na listu 109 spisa navedeno da je 22. listopada 2012. radio od 8,00 do 19,00 sati, 23. listopada 2012. od 7,00 do 17,00 sati, 24. listopada 2012. od 7,00 sati do 18,00 sati, 25. listopada 2012. od 7,00 do 19,00 sati i 26. listopada od 7,00 do 18 sati, a na Dnevnoj evidenciji radnog vremena za lipanj 2013. je na jednom obrascu (list 117 spisa) navedeno da je tužitelj u dane 3., 4. i 5. lipnja 2013. radio na terenu (TR) od 8,00 do 16,00 sati, a na drugom obrascu (list 118 spisa) da je tužitelj radio 3. lipnja 2013. od 8,00 do 1,00 sati, 4. lipnja 2013. od 7,00 do 1,00 sati te 5. lipnja 2013 od 7,00 do 16,00 sati.

15. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 7. lipnja 2023. je vidljivo da je treća varijanta, koju je prvostupanjski sud prihvatio u konkretnom slučaju, sačinjena na način da vještak za dane provedene na terenu za koje je u dostavljenoj dokumentaciji naznačeno da je tužitelj radio 8 sati u redovnom radnom vremenu, odnosno one terene za koje nisu dostavljene evidencije o prekovremenom radu na terenu niti nalozi za prekovremeni rad, obračunao po prijedlogu tužitelja, odnosno u skladu s iskazom tužitelja te svjedoka ČĐ i JĐ (list 305-307 spisa). Za dane koje je tužitelj proveo na terenu u tjednu i subotom, sudski vještak je obračunao radno vrijeme od 7,00 do 22,00 sata, nedjeljom od 7,00 do 20,00 sati, a prekovremeni rad za koji je su u spis dostavljena odobrenja za korištenje slobodnih dana i za koje je na poleđini Dnevnih evidencija naznačeno po osnovi kojeg prekovremenog rada su korišteni, vještak je umanjio temeljem dostavljenih odobrenja i podataka na poleđini Dnevnih evidencija. Slobodne dane za prekovremeni rad na terenu za koji nisu dostavljena odobrenja za korištenje slobodnih dana, vještak je obračunao po prijedlogu tužitelja, i to na način da je za pet dana provedenih na terenu vještak obračunao jedan slobodni radni dan, a za svaki dan terena odrađen vikendom ili blagdanom obračunao je po jedan slobodni radni dan. Slobodne dane za koje je umanjen prekovremeni rad temeljem odobrenja i podataka na poleđini Dnevnih evidencija, vještak je izuzeo od ukupnog broja slobodnih dana obračunatih u nalazu.

16. Dakle, vještak je obračunao slobodne dane za koje postoji evidencija od strane tuženika i slobodne dane za koje je tužitelj iskazao na koji način ih je dobivao i koristio. Stoga su nejasni i neprihvatljivi žalbeni navodi da se tuženik protivio da se varijanta vještačenja izvrši na način da nisu uračunati slobodni dani, ističući da je iz evidencija vidljivo da je tužitelj koristio slobodne dane te da tužitelj nije ni osporavao da je koristio slobodne dane, a upravo je sve to uzeto u obzir prilikom financijskog vještačenja.

17. Iz naprijed navedenog proizlazi da tuženik zaista nije vodio Dnevne evidencije rada tužitelja za utuženo razdoblje na valjan i vjerodostojan način, dok su svjedoci koji imaju neposrednih saznanja o načinu rada na terenu te su radili zajedno s tužiteljem, iskazivali suglasno i prilično detaljno, zbog čega je sud prvog stupnja pravilno prihvatio njihove iskaze i proveo financijsko vještačenje u skladu s iskazima tužitelja i saslušanih svjedoka.

18. U odnosu na isplatu naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora prvostupanjski sud je naveo:

- da sukladno odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/2014) radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad),

- da je nakon 8. svibnja 2014. u primjeni Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjih odmora djelatne vojne osobe ("Narodne novine", br, 54/14), kojim je u članku 4. propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radio u redovnom radnom vremenu i da se redovnim radnim vremenom smatra radno vrijeme određeno u skladu s odlukom kojom se određuje raspored radnog vremena (članak 4. stavak 3.), a u postupku je utvrđeno da je tuženik i za redovnog radnog vremena isplaćivao tužitelju dodatak za posebne uvjete vojne službe, slijedom čega je i navedeno primanje valjalo uzeti u obzir prilikom obračuna naknade plaće za godišnji odmor.

19. Ovdje treba dodati da je prilikom isplate naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za dio utuženog razdoblja od 7. kolovoza 2011. do 7. svibnja 2014. trebalo primijeniti odredbu čl. 2. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", br. 68/11), kojom je, iza čl. 4. st. 2. Pravilnika, dodan stavak 3. prema kojem djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku čija je narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom ili blagdanom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Sudski vještak je u prihvaćenoj varijanti nalaza i mišljenja obračunao naknadu za godišnji odmor u skladu s citiranom odredbom Pravilnika, a na taj dio nalaza niti jedna stranka nije imala prigovora, a tuženik u odnosu na dosuđenu razliku naknade za godišnji odmor nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod.

20. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

21. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka II izreke presude).

U odnosu na žalbu tužitelja

22. Neosnovano tužitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučivao o visini naknade troška za pristup njegovog punomoćnika na ročište održano dana 6. srpnja 2017. (list 16 spisa) te na ročište održano dana 13. prosinca 2022 (list 303-304 spisa). Iz sadržaja spisa je vidljivo da se na tim ročištima nisu provodili dokazi te je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se raspravljalo samo o procesnim pitanjima (Tbr. 9. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" br. 138/2023 – dalje: Tarifa) te priznao 50% nagrade iz Tbr. 9. t. 1. Tarife.

23. Nadalje, tužitelj navodi da je tužitelju trebao biti priznat trošak podnesaka od 26. studenoga 2020. i 10. prosinca 2021. u punom iznosu, no i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda se radi o ostalim podnescima iz Tbr. 8. t. 4. Tarife.

24. Na žalbeni navod tužitelja da prvostupanjski sud nije odlučio o njegovom zahtjevu za naknadu troška sastava podneska od 22. svibnja 2021., treba odgovoriti da je sud prvog stupnja u obrazloženju presude priznao trošak sastava podneska od 22. ožujka 2021., dok tužitelj naknadu troška podneska s tim datumom nije tražio niti podnesak s tim datumom u spisu uopće postoji, tako da je sud zapravo odlučio o trošku podneska od 22. svibnja 2021.

25. Ispitujući pravilnost primjene materijalnog prava u okviru žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, u skladu s ovlaštenjem iz odredbe čl. 365 .st. 2. ZPP-a, a s obzirom na činjenicu da je postupak pokrenut prije 1. rujna 2019. (primjena čl. 117. st. 1. ZID ZPP-a - "Narodne novine", br. 70/19), ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je sud prvog stupnja, prilikom odlučivanja o visini naknade troška za sastava podneska od 22. svibnja 2021. (pogrešno napisano 22. ožujka 2021.) pogrešno primijenio odredbe Tbr. 8. t. 1. i 3. Tarife.

Naime, kada sud utvrdi da se radi o obrazloženom podnesku, tada treba priznati trošak tog podneska u punom iznosu i to do maksimalno četiri obrazložena podneska. Trošak svakog daljnjeg obrazloženog podneska, ako je bio potreban za vođenje postupka u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a, treba biti priznat u visini od 50% punog iznosa iz Tbr. 8. t. 1. Tarife, a najviše do 100 bodova, a kako je to propisno odredbom Tbr. 8. t. 3. Tarife.

Međutim, u situaciji kada je prvostupanjski sud priznao tužitelju trošak zahtjeva za mirno rješenje spora, sastava tužbe te sastava dva podneska od 7. srpnja 2017. i 27. rujna 2023., dakle nije priznao trošak za najviše četiri obrazložena podneska u smislu odredbe Tbr. 8. t. 1. Tarife, tada je sud ako je smatrao da podnesak od 22. svibnja 2021. predstavlja obrazloženi podnesak, pravilnom primjenom odredaba Tbr. 8. t. 1. i 3. Tarife za sastav tog podneska trebao tužitelju priznati trošak u punom iznosu od 200,00 eura, jer taj podnesak nije premašio maksimalan broj od četiri obrazložena podnesaka da bi moglo doći do primjene Tbr.

8. t. 3. Tarife prema kojoj se trošak u visini 50% priznaje za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Stoga je za sastav podneska od 22. svibnja 2021. tužitelju trebao biti priznat trošak od 200,00 eura + PDV, a kako je tužitelju za taj podnesak dosuđen iznos od 125,00 eura s uključenim PDV-om, to je ovom odlukom trebalo naložiti tuženiku isplatu daljnjeg iznosa parničnih troškova od 125,00 eura.

26. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke rješenja, a na osnovi odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a kao u točki II izreke rješenja.

27. S obzirom da je tužitelj osporavao odluku o trošku postupka u visini od 900,00 eura, a ovom odlukom je prihvaćen njegov zahtjev za daljnju naknadu troškova od 125,00 eura, to je sa žalbom uspio u omjeru od 14%, u tom omjeru od ukupnog zatraženog troška 62,21 euro (49,77 eura + PDV 12,44 eura) mu pripada naknada trošak sastava žalbe na rješenje (Tbr 10. t. 4. Tarife), to jest 8,71 euro te je odlučeno kao u točki III izreke rješenja.

U Zagrebu 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac