REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: 15 Gž-897/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao izvjestitelja i člana vijeća, te Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BTO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici iz Varaždina, Braće Radić 6, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54, kao punomoćnicima, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-636/2019-46 od 11. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Addiko Bank d.d. djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Varaždinu od 11. srpnja 2024., poslovni broj: P-636/2019-46:

1. potvrđuje u odnosu na glavni zahtjev (točka I. i II. izreke);

2. preinačuje rješenje o troškovima postupka (točka III. izreke), tako da se nalaže tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici BTO naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.473,94 eura umjesto iznosa od 7.282,43 eura.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su dijelovi odredbe čl. 4. i 6. Ugovora o kreditu br. 136-126/2006 od 10.05.2006., koji je 12.05.2006. solemniziran kod Javne bilježnice Jagode Vajdić Sevšek pod br. OU-563/2006-1, sklopljenog između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. kao kreditora i BTO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze, a nakon 1.3.2007., promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj Kreditora za švicarski franak važeći na dan plaćanja anuiteta o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., 10000 Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju BTO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 19.953,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja od 10.12.2004. pa do 31.12.2007. teče po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008. pa do 30.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. pa do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to: na iznos od 15,39 € s kamatom od 30.4.2007. do plaćanja;

na iznos od 16,34 € s kamatom od 31.5.2007. do plaćanja;

na iznos od 16,34 € s kamatom od 30.6.2007. do plaćanja;

na iznos od 10,32 € s kamatom od 31.7.2007. do plaćanja;

na iznos od 17,81 € s kamatom od 3.9.2007. do plaćanja;

na iznos od 36,51 € s kamatom od 1.10.2007. do plaćanja;

na iznos od 34,91 € s kamatom od 2.11.2007. do plaćanja;

na iznos od 42,11 € s kamatom od 30.11.2007. do plaćanja;

na iznos od 39,37 € s kamatom od 31.12.2007. do plaćanja;

na iznos od 47,11 € s kamatom od 31.1.2008. do plaćanja;

na iznos od 54,21 € s kamatom od 29.2.2008. do plaćanja;

na iznos od 124,36 € s kamatom od 31.3.2008. do plaćanja;

na iznos od 109,16 € s kamatom od 30.4.2008. do plaćanja;

na iznos od 104,73 € s kamatom od 31.5.2008. do plaćanja;

na iznos od 110,54 € s kamatom od 30.6.2008. do plaćanja;

na iznos od 99,77 € s kamatom od 31.7.2008. do plaćanja;

na iznos od 100,30 € s kamatom od 1.9.2008. do plaćanja;

na iznos od 106,69 € s kamatom od 30.9.2008. do plaćanja;

na iznos od 147,08 € s kamatom od 5.11.2008. do plaćanja;

na iznos od 123,53 € s kamatom od 28.11.2008. do plaćanja;

na iznos od 177,78 € s kamatom od 31.12.2008. do plaćanja;

na iznos od 184,25 € s kamatom od 31.1.2009. do plaćanja;

na iznos od 191,64 € s kamatom od 27.2.2009. do plaćanja;

na iznos od 175,01 € s kamatom od 30.3.2009. do plaćanja;

na iznos od 180,69 € s kamatom od 29.4.2009. do plaćanja;

na iznos od 165,95 € s kamatom od 30.5.2009. do plaćanja;

na iznos od 159,27 € s kamatom od 30.6.2009. do plaćanja;

na iznos od 164,33 € s kamatom od 30.7.2009. do plaćanja;

na iznos od 166,46 € s kamatom od 31.8.2009. do plaćanja;

na iznos od 164,33 € s kamatom od 1.10.2009. do plaćanja;

na iznos od 161,22 € s kamatom od 1.11.2009. do plaćanja;

na iznos od 166,46 € s kamatom od 1.12.2009. do plaćanja;

na iznos od 178,93 € s kamatom od 4.1.2010. do plaćanja;

na iznos od 187,89 € s kamatom od 1.2.2010. do plaćanja;

na iznos od 185,52 € s kamatom od 18.3.2010. do plaćanja;

na iznos od 202,68 € s kamatom od 2.4.2010. do plaćanja;

na iznos od 210,23 € s kamatom od 3.5.2010. do plaćanja;

na iznos od 202,08 € s kamatom od 31.5.2010. do plaćanja;

na iznos od 247,00 € s kamatom od 30.6.2010. do plaćanja;

na iznos od 237,75 € s kamatom od 2.8.2010. do plaćanja;

na iznos od 271,16 € s kamatom od 3.9.2010. do plaćanja;

na iznos od 249,79 € s kamatom od 12.10.2010. do plaćanja;

na iznos od 259,68 € s kamatom od 17.11.2010. do plaćanja;

na iznos od 283,00 € s kamatom od 13.12.2010. do plaćanja;

na iznos od 288,33 € s kamatom od 5.1.2011. do plaćanja;

na iznos od 270,35 € s kamatom od 7.2.2011. do plaćanja;

na iznos od 266,39 € s kamatom od 7.3.2011. do plaćanja;

na iznos od 261,11 € s kamatom od 4.4.2011. do plaćanja;

na iznos od 273,15 € s kamatom od 5.5.2011. do plaćanja;

na iznos od 321,37 € s kamatom od 6.6.2011. do plaćanja;

na iznos od 308,28 € s kamatom od 3.7.2011. do plaćanja;

na iznos od 463,15 € s kamatom od 11.8.2011. do plaćanja;

na iznos od 410,24 € s kamatom od 6.9.2011. do plaćanja;

na iznos od 327,97 € s kamatom od 4.10.2011. do plaćanja;

na iznos od 286,41 € s kamatom od 2.11.2011. do plaćanja;

na iznos od 277,14 € s kamatom od 5.12.2011. do plaćanja;

na iznos od 292,51 € s kamatom od 3.1.2012. do plaćanja;

na iznos od 305,17 € s kamatom od 6.2.2012. do plaćanja;

na iznos od 303,07 € s kamatom od 6.3.2012. do plaćanja;

na iznos od 299,05 € s kamatom od 2.4.2012. do plaćanja;

na iznos od 301,00 € s kamatom od 2.5.2012. do plaćanja;

na iznos od 307,34 € s kamatom od 4.6.2012. do plaćanja;

na iznos od 299,23 € s kamatom od 5.7.2012. do plaćanja;

na iznos od 301,06 € s kamatom od 1.8.2012. do plaćanja;

na iznos od 295,73 € s kamatom od 5.9.2012. do plaćanja;

na iznos od 286,97 € s kamatom od 4.10.2012. do plaćanja;

na iznos od 297,75 € s kamatom od 6.11.2012. do plaćanja;

na iznos od 300,12 € s kamatom od 4.12.2012. do plaćanja;

na iznos od 299,67 € s kamatom od 3.1.2013. do plaćanja;

na iznos od 286,71 € s kamatom od 4.2.2013. do plaćanja;

na iznos od 292,46 € s kamatom od 5.3.2013. do plaćanja;

na iznos od 301,46 € s kamatom od 18.4.2013. do plaćanja;

na iznos od 294,98 € s kamatom od 6.5.2013. do plaćanja;

na iznos od 280,03 € s kamatom od 5.6.2013. do plaćanja;

na iznos od 275,69 € s kamatom od 4.7.2013. do plaćanja;

na iznos od 276,50 € s kamatom od 5.8.2013. do plaćanja;

na iznos od 286,49 € s kamatom od 4.9.2013. do plaćanja;

na iznos od 296,12 € s kamatom od 9.10.2013. do plaćanja;

na iznos od 291,62 € s kamatom od 13.11.2013. do plaćanja;

na iznos od 296,84 € s kamatom od 5.12.2013. do plaćanja;

na iznos od 293,22 € s kamatom od 3.1.2014. do plaćanja;

na iznos od 152,14 € s kamatom od 7.2.2014. do plaćanja;

na iznos od 154,21 € s kamatom od 6.3.2014. do plaćanja;

na iznos od 151,09 € s kamatom od 7.4.2014. do plaćanja;

na iznos od 150,37 € s kamatom od 7.5.2014. do plaćanja;

na iznos od 146,27 € s kamatom od 5.6.2014. do plaćanja;

na iznos od 150,26 € s kamatom od 3.7.2014. do plaćanja;

na iznos od 153,65 € s kamatom od 5.8.2014. do plaćanja;

na iznos od 158,29 € s kamatom od 7.9.2014. do plaćanja;

na iznos od 158,31 € s kamatom od 6.10.2014. do plaćanja;

na iznos od 162,86 € s kamatom od 6.11.2014. do plaćanja;

na iznos od 164,16 € s kamatom od 5.12.2014. do plaćanja;

na iznos od 165,22 € s kamatom od 9.1.2015. do plaćanja;

na iznos od 165,90 € s kamatom od 9.2.2015. do plaćanja;

na iznos od 164,93 € s kamatom od 9.3.2015. do plaćanja;

na iznos od 164,93 € s kamatom od 15.4.2015. do plaćanja;

na iznos od 166,55 € s kamatom od 10.5.2015. do plaćanja;

na iznos od 166,02 € s kamatom od 7.6.2015. do plaćanja;

na iznos od 14,11 € s kamatom od 8.7.2015. do plaćanja;

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.282,43 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Rješenjem prvostupanjskog suda konstatirano je da je povučen tužbeni zahtjev preko iznosa od 19.953,62 eura.

3. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži troškove žalbenog postupka u iznosu od 834,34 eura.

3.1. Tuženik u žalbi prvenstveno ističe da su tužiteljica i tuženik 22. ožujka 2016. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 136-126/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK), te da su tim Aneksom sporne odredbe Ugovora izmijenjene s retroaktivnim učinkom, a sukladno članku 19.b ZID ZPK, i to na način da se tužiteljica izjednačila sa položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te da su prvostupanjskom presudom diskriminirani potrošači koji su u navedenom razdoblju sklapali ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Osim navedenog tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije primijenio pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno u oglednom postupku Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., a prema kojem stavu bi tužiteljica imala pravo na isplatu samo u slučaju da konverzija nije provedena sukladno odredbama ZID ZPK-a, te da je sklapanjem Aneksa (Sporazuma o konverziji) nastala nova pravna osnova pa da zbog toga u ovom predmetu ne može biti govora o tome da je tuženik nešto stekao od tužiteljice bez valjane pravne osnove, kao što to pogrešno smatra prvostupanjski sud, kao i da je zanemario i odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., prema kojoj odluci Vrhovni sud RH smatra da postoji pravni interes za donošenjem revizijske odluke u tzv. predmetu Franak samo zato što nisu svi potrošači proveli konverziju na temelju Zakona o konverziji, a da iz toga proizlazi da pravni interes ne bi postojao da su svi potrošači sklopili aneks o konverziji, koji je nesporno sklopila tužiteljica, kao i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev jer da tuženik u ovom predmetu nešto stekao ništa od tužiteljice, a da za to ne postoji valjana pravna osnova, te se u prilog svojih tvrdnji poziva na odluke županijskih sudova koji su odbijali tužbene zahtjeve tužitelja čiji su krediti bili predmetnom CHF konverzije.

3.2. Tuženik, nadalje, u žalbi ističe da je prvostupanjski sud cijeneći iskaz tužiteljice izveo pogrešan zaključak o njezinom razumijevanju i dostupnosti informacija o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz razloga što je tužiteljica na ročištu održanom 5. prosinca 2023. izjavila da je upoznata s pojmom valutna klauzula i da joj je jasno značenje tog pojma, a nesporno je da je po struci diplomirana pravnica pa da je teško zamislivo da ne zna temeljne pojmove Ugovora o kreditu, kao i da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 154. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama obzirom da je isti sud spornu odredbu utvrdio ništetnom, a da nije proveo tzv. transparentnosti i tzv. test poštenosti iz Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), s tim da napominje i da je ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu izričito dopušteno člankom 22. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO). Također smatra da niti u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bili ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 81. i 84. ZZP-a pa da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom prije svega iz razloga što tuženik nije mijenjao kamatne stope bez primjene adekvatnih kriterija koji su bili u skladu s tada važećim zakonskim propisima.

3.3. Tuženik, nadalje, žalbenim navodima osporava i zaključak prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara potraživanja obzirom da tužiteljica nije bio stranka kolektivnog spora u tzv. predmetu Franak pa da u ovom slučaju nije moglo doći do prekida zastare, a kako je od sklapanja Ugovora o kreditu proteklo više od pet godina da je tužiteljevo potraživanje u zastari u smislu odredbe 225. ZOO-a, dok u odnosu na dosuđene zatezne kamate smatra da iste mogu početi teći tek od dana podnošenja tužbe, a ne od dana stjecanja, obzirom da je tuženik prilikom svojeg poslovanja poštovao sve aktualne zakonske propise i pouzdao se u Hrvatsku narodnu banku, koja kao regulator u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije dovodila u pitanje tuženikovo postupanje, pa da je nedvojbeno da je pošteni stjecatelj. Tuženik zaključno osporava i odluku o troškovima postupka prije svega iz razloga što tužiteljica nije u cijelosti uspjela u parnici pa da je sud trebao uzeti u obzir i tuženikov uspjeh, kao i zbog toga što je tužiteljica tijekom postupka smanjila prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, te da i u tom dijelu nije uspjela u sporu, zatim iz razloga što smatra da su tužiteljici pogrešno dosuđeni troškovi za sve poduzete radnje prema vrijednosti boda u iznosu od 2,00 eura iako je navedena vrijednost boda stupila na snagu tek 5. studenog 2022., a posebno osporava i dio odluke kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude, kao i trošak sudske pristojbe na presudu imajući u vidu da je odredbom članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući pobijana presuda sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se može ispitati. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, te zahtjev za isplatom iznosa od 19.953,62 eura sa pripadajućim zateznim kamatama s osnova navedenih ništetnih odredbi.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno je, a koja utvrđenja prema žalbenim navodima tuženika nisu sporna, da je između tužiteljice i Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d. kao prednika tuženika sklopljen Ugovor o kreditu broj 136-126/2006 dana 12. svibnja 2006. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina pod brojem OU-563/2006, a kojim ugovorom je banka stavila tužiteljici na raspolaganje iznos od 167.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je člankom 3. ugovorena redovna kamatna stopa od 3,88% godišnje, a da je člankom 6. ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke kao kreditora, te da je člankom 4. ugovorena valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu švicarski franak, time da je tužiteljica bila u obvezi otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF koji važi na dan plaćanja kredita. Nadalje nije sporno da je tuženik u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu o kojoj promjeni je obavještavao tužiteljicu, te da je rizik promjene vrijednosti valute CHF u cijelosti snosila tužiteljica koja je anuitete otplaćivala u hrvatskim kunama, kao i da su stranke dana 22. ožujka 2016. sklopile Aneks Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sukladno odredbama ZID ZPK, s tim da je prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita iznosio 92.625,69 eura uz manjak od 600,22 eura.

9. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran na način da je naknadno zaključen Aneks Ugovoru o kreditu, da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne i da li tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa na temelju stjecanja bez osnove, te od kada tužiteljica ima pravo na zatezne kamate i da li je nastupila zastara potraživanja.

10. Prvostupanjski sud je prije svega pravilno zaključio da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog postupka zbog sklapanja Aneksa Ugovora kojim je provedena konverzija kredita, budući da prema pravnom stajalištu iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. tužitelj, kao korisnik kredita, ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju bez obzira na to što je sklopljen dodatak Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

11. Prvostupanjski sud je, također, nakon što je proveo i ocijenio sve predložene dokaze, pravilno zaključio da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora o kreditu, budući je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interes potrošača, a kako se o predmetnim odredbama nije pregovaralo, da su nametnute ugovorne odredbe tužiteljicu stavile u neravnopravni položaj. Naime, cijeneći iskaz tužiteljice, pravilno je utvrđeno da joj je djelatnica banke BT (sada IT) predočila da je predmetni kredit trenutno najpovoljniji na tržištu, te da nije mogla utjecati ni na koju ugovornu odredbu već je dobila unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu kojeg je mogla potpisati ili ne, kao i da prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije bilo razgovora o visini kamatne stope, a niti o valuti u smislu rasta tečaja valute i rizicima koje bi ona zbog toga snosila.

12. Imajući u vidu da iz provedenog dokaznog postupka, a osobito iz iskaza tužiteljice, proizlazi da prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi prednik tuženika dao tužiteljici odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba, a da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od tuženika i da tužiteljica nije mogla utjecati na njegov sadržaj, kao i da je iz priloženog Ugovora o kreditu vidljivo da se radi o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u kojoj je sav rizik razlika na ime ugovorene valutne klauzule prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, te da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je određena u visini od 3,88 %, a da pri tome nisu navedeni kriteriji na temelju kojih će se ta kamatna stopa nadalje mijenjati, a da je tuženik predložio saslušanje svjedokinje IT, ali da je od njezinog saslušanja tijekom postupka odustao, i to podneskom od 15. ožujka 2024. (list 936), dakle da je odustao od prijedloga da se saslušanjem zaposlenice banke dokaže suprotno iako je teret dokaza bio na njemu, te vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) u vezi sa člankom 4. ZOO-a, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a. Stoga je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. izreke potvrditi.

13. Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je na temelju članka 326. stavka ZOO-a pravilno zaključio da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Nadalje, iako Aneks Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, to ne znači da je tužiteljica kao korisnik kredita izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužiteljica nije u cijelosti obeštećena, odnosno da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

14. U postupku je, nadalje, utvrđeno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima.

15. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještakinje za ekonomiju, financije i računovodstvo ITO iz [adresa], a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrdio da je tužiteljica do konverzije, odnosno do 30. rujna 2015., preplatila iznos od 19.953,62 eura (150.340,58 kn) s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO-a tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužiteljica ovlaštena tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja anuiteta jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

17. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao i prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 6. lipnja 2019., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

18. Imajući u vidu sve izneseno, te da je tužiteljica tužbenim zahtjevom zatražila, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, isplatu iznosa od 19.953,62 eura s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i da u konverziji nije utvrđena preplata nego manjak u iznosu od 600,22 eura, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, imajući pri tome u vidu da u slučaju ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica ima pravo na razliku preplaćenog iznosa prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, zbog čega je valjalo žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki II. izreke potvrditi.

19. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima postupka pravilno donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a budući je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, s tim da i iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 proizlazi da se odredba članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, te da je pravilno obračunao troškove parničnog postupka prema vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje budući je odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi donio 11. srpnja 2024., a odredbom Tbr. 52. stavkom 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u odredbi Tbr. 54. Tarife označena vrijednost boda u visini od 2,00 eura. Nadalje je pravilno priznat tužiteljici trošak zastupanja na ročištu na kojem je objavljena presuda u zatraženom iznosu od 125,00 eura s PDV-om, budući tužiteljici pripada trošak za zastupanje na navedenom ročištu, i to ne samo primjenom Tbr.9. toč.3. Tarife, nego i činjenicom da sud prema odredbi članka 335. ZPP-a stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje neće dostavljati presudu prema odredbi ZPP-a o dostavi pismena, a ukoliko stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, bez obzira na urednu obavijest o ročištu, smatrat će se da je dostava obavljena upravo onog dana kada je održano ročište, dok će se stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude.

19.1. Međutim, pravilno tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno tužiteljici kao osnovan priznao trošak sudske pristojbe na presudu, i to u iznosu od 245,99 eura iako iz spisa proizlazi da je tužiteljica platila navedenu pristojbu, budući je tužiteljica sukladno članku 11. stavku 1. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) oslobođena plaćanja sudske pristojbe. Osim navedenog prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici priznao trošak sastava podneska od 29. kolovoza 2023. temeljem Tbr.8. toč.1. Tarife obzirom da je tužiteljica tim podneskom postavila tužbeni zahtjev u eurima, a što nije bila u obvezi sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22), te isti nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a, kao i troškove zastupanja na ročištima održanim 17. studenog 2020., 12. rujna 2023. i 5. ožujka 2024. temeljem Tbr.9. toč.1. Tarife budući se na tim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari i nisu se izvodili dokazi nego se raspravljalo samo o procesnim pitanjima tako da tužiteljici za zastupanje na tim ročištima pripada nagrada temeljem Tbr.9. toč.2. Tarife u iznosima od po 50 bodova, zbog čega je valjalo odluku o troškovima postupka (točka III. izreke) preinačiti i obvezati tuženika da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od u iznosu od 5.473,94 eura umjesto iznosa od 7.282,43 eura.

20. Ovaj sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe temeljem članka 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a jer je s istom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na dio troškova postupka.

21. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. i članka 380. točke 3. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi, 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević