REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-88/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica iz Pule, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj Gž-864/2024-2 od 2. srpnja 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-966/2023-54 od 23. travnja 2024., u sjednici održanoj 11. veljače 2025.

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbija se u odnosu na postavljena pitanja.

II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj Gž-864/2024-2 od 2. srpnja 2024., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu, temeljem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju preplaćene iznose s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženica je postavila više pravnih pitanja za koja navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, a ona glase:

„1. Je li ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope u ugovoru o kreditu između kreditne institucije i potrošača sama po sebi ništetna u slučaju ako je ugovorna odredba o načinu promjene takve kamatne stope ništetna?

2. Treba li odredbu članka 81. stavka 1. ZZP/03 tumačiti na način da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo automatski nepoštena ako ista nije jasna, lako razumljiva i uočljiva ili je u tom slučaju sud dužan, primjenom kriterija koji su utvrđeni praksom Suda Europske unije, utvrđivati da li takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja?

3. Podrazumijeva li ništetnost ugovornih odredaba zbog utvrđenja njihove nepoštenosti u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača sama po sebi ujedno i nepoštenost stjecatelja u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a u odnosu na ugovornu stranu koja je sastavila ugovor čije su pojedine odredbe utvrđene kao nepoštene ili se nepoštenost u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a ne podrazumijeva i mora se utvrđivati u svakom pojedinom slučaju?

4. U individualnim parnicama koje pokrenu potrošači protiv trgovca radi povrata stečenog bez osnove na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o tzv. jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tzv. valutnoj klauzuli u švicarskim francima, treba li prilikom izračuna iznosa stečenog bez osnove (restitucijski zahtjev) koji je trgovac stekao od potrošača zbog nepoštene ugovorne odredbe o tzv. valutnoj klauzuli u švicarskim francima primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu koji je bio denominiran u švicarskim francima, a koji je nakon utvrđenja nepoštenom ugovorne odredbe o tzv. valutnoj klauzuli pretvoren u ugovor o kreditu u kunama, ili kamatnu stopu koju su trgovci redovno naplaćivali za kredite u hrvatskim kunama?

5. Koji zastarni rok valja primijeniti na restitucijske zahtjeve koji se temelje na primjeni pravila o stjecanju bez osnove iz Zakona o obveznim odnosima, u slučaju da sud utvrdi ništetnost pojedine odredbe ugovora o kreditu?"

3. Kao razlog važnosti navedenim pitanjima navodi odluku Europskog suda u predmetu Mohamed Aziz, u kojoj je objašnjeno što se podrazumijeva postupanje u skladu s uvjetom dobre vjere, te presudu od 23. prosinca 2009, Komisija v Irska, C- 455/08, t. 39; presudu od 13. siječnja 2004., Kühne & Heitz, C-453/00, t. 21; presudu od 12. veljače 2008., B, C 2/06, t. 35 , te odluke Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2563/2018. i poslovni broj P-1798/2019., te odluke VSRH, broj Rev x 183/2011-2 od 16. listopada 2013., Rev 2245/17-2, te shvaćanje revizijskog suda doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. i tzv. „Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF“ od 1. ožujka 2022.

4. Tuženik podnosi i prijedlog sukladno odredbi čl. 385. a. st. 2. ZPP-a, navodeći da su mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se tuženik na te povrede već pozivao u nižestupanjskom postupku, konkretno ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje i to u pogledu prava na obrazloženu sudsku odluku, pravo na zaštitu od arbitrarnosti te u pogledu načela odnosno prava na jednakost oružja.

5. Tužitelj nije podnio odgovor na prijedlog.

6. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) vijeće revizijskog suda je ocijenilo da pravna pitanja naznačena u prijedlogu nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

7. Prvo pitanje nije važno jer za to pitanje nije iznesen odgovarajući razlog njegove važnosti jer se glede tog pitanja tuženica pozvala na odluku ESLJP-a u predmetu Mohamed Aziz, u kojoj je objašnjeno što se podrazumijeva postupanje u skladu s uvjetom dobre vjere i u kojoj nije odgovoreno na to pitanje, a niti ostale odluke na koje se tuženica pozvala ne daju odgovor na to pitanje. Osim toga drugostupanjski sud je, u svezi navedene problematike u cijelosti postupio u skladu s čvrstom i jedinstvenom sudskom praksom, pri čemu je valjano i dostatno obrazložio djelomičnu ništetnost odredbe o visini stope ugovornih kamata.

8. Drugo, treće i četvrto pitanje polaze od pogrešne pretpostavke da sudovi nisu utvrđivali stupanj pažnje s kojim je potrošač postupao, ali i poštenje tuženice koja tužitelja nije u potpunosti informirala o kamatnoj stopi i valutnoj obvezi, a drugostupanjski sud je o tome dao dostatno obrazloženje, a uz to glede savjesnosti tuženice, kao i glede kamatne stope, drugostupanjski sud je dostatno pojasnio svoje shvaćanje, koje, prema utvrđenjima ovoga suda, ne odstupa od ustaljene i čvrste prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako ovaj sud i u odlukama Revd 318/2024 od 6. ožujka 2024., Revd 224/2024-2 od 1. veljače 2024., Revd 5/2024 od 11. siječnja 2024. i dr.).

9. Nadalje, pobijana odluka je u skladu s pravnim shvaćanjem ovog revizijskog suda iz odluke poslovni broj Rev 308/2022-2 od 19. travnja 2022. u kojoj odluci je izraženo pravno shvaćanje da ne postoji zakonom propisana referentna kamatna stopa, kao niti jedan jedinstveni parametar uz koji bi se vezala promjenjiva kamatna stopa, a koji bi se po sili zakona primjenjivao u situaciji kada je ugovorna odredba proglašena ništetnom, pa se samim time dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim ne može supstituirati primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi sud određivao u okolnostima svakog pojedinog slučaja te na tako utvrđenu stopu obračunavao potencijalnu razliku.

10. Konačno, peto postavljeno pitanje koje se odnosi na zastarni rok nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj sudske prakse zato što je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem je upravo izrijekom navedeno i pojašnjeno da pravna shvaćanja izražena u presudi broj Rev-2245/2017- 2 od 20. ožujka 2018. i na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a na što tuženica upravo ukazuje u prijedlogu, nisu proturječna, već se naprotiv, međusobno podupiru i dopunjavaju. Što se, pak, tiče presude broj Rev x 183/2011-2 od 16. listopada 2013. na koju ukazuje tuženica kao razlog važnosti, odgovoriti je da se ta presuda ne odnosi na zaštitu potrošača pa utoliko ne predstavlja odgovarajući razlog važnosti za postavljeno pitanje.

11. Slijedom izloženog, a budući da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. riješiti kao u izreci.

12. U odnosu na te tvrdnje tuženice navodi se da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na koje ukazuje revidentica, a koje se tiču prava na pošteno suđenje koje se u biti svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

13. S tim u vezi, valja istaći da odredba čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava i ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim ukoliko je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, o čemu nije riječ u konkretnom slučaju, jer su presude nižestupanjskih sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.

14. Slijedom izloženog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije po postavljenim pravnim pitanjima, pa je u tom dijelu na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 389.a st. 1. ZPP-a, riješeno kao izreci.

15. U opisanim okolnostima kada tuženica nije dokazala da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njezin je prijedlog i u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 11. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić