Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-786/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužiteljice SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vladan Zečević, odvjetnik u Rijeci, protiv 1. tuženika Kronospan CRO d.o.o. Bjelovar, Slavonska cesta 17, OIB: 67324838490, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Konforta, odvjetnik u Zagrebu, te 2. tuženika Uniqa osiguranje d.d. Zagreb, Planinska ulica 13 A, OIB: 75665455333, kojeg zastupa punomoćnik dr.sc. Marko Rašica, odvjetnik u Odvjetničkog društva Rašica & Partneri d.o.o. Zagreb, Đorđićeva 24, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-69/2023-17 od 21. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-69/2023-17 od 21. lipnja 2024. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke odbijen se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, koji glasi:

"1. Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno isplate 3.320,00 EUR na ime neimovinske štete (povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje) s pripadajućom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od 5. lipnja 2023. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno isplate 531,00 EUR na ime imovinske štete (tuđe pomoći i njege) s pripadajućom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od 5. lipnja 2023. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

3. Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno isplate 265,45 EUR na ime imovinske štete (troškova puta i liječenja) s pripadajućom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od 5. lipnja 2023. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

4. Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno isplate 133,00 EUR na ime imovinske štete (pojačane prehrane) s pripadajućom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od 5. lipnja 2023. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

5. Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno nadoknade prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 Eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

Pod točkom II. izreke je naloženo tužiteljici isplatiti 1. tuženiku Kronospan CRO d.o.o. iznos od 1.000,00 eura, u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška.

Pod točkom III. izreke je naloženo tužiteljici isplatiti 2. tuženiku Uniqa osiguranje d.d. iznos od 1.312,50 eura, u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška.

2. Protiv navedene presude u cijelosti pravovremeno se žali se tužiteljica zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno i odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalbe tužiteljice je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade štete koju je pretrpjela na svom radnom mjestu dana 9. ožujka 2020. zbog ozljede na radu za koju tvrdi da ju je zadobila kada se silazeći iz svog radnog prostora poskliznula na stepenicama i zadobila ozljedu desne noge.

6. U tijeku prvostupanjskog postupka je sud utvrdio sljedeće:

- da je među strankama nesporno da je tužiteljica pretrpjela ozljedu na radu, pod kraj radnog dana i to u svom radnom prostoru, kod svog poslodavca Kronospan CRO d.o.o. u [adresa], dana 9. ožujka 2020., kada se pokušala spustiti s podesta niz stepenice, te da se prilikom silaska niz stepenice poskliznula i pala, kojom prilikom se ozlijedila,

- da je također nesporno da je 2. tuženik Uniqa osiguranje d.d. u vrijeme štetnog događaja bio osiguravatelj 1. tuženika Kronospan CRO d.o.o., temeljem police osiguranja imovine broj [broj police osiguranja] od 24. listopada 2019., a kojom policom osiguranja je bilo pokriveno i osiguranje odgovornosti prema djelatnicima 1. tuženika,

- da je tužiteljica na dan štetnog događaja bila kod 1. tuženika Kronospan CRO d.o.o. dugogodišnji i iskusni radnik (a ne nekakav neiskusni radnik – početnik), zaposlena sukladno ugovoru o radu od 1. kolovoza 2016., na radnom mjestu "Rukovoditelj završne obrade", gdje joj je na tom radnom mjestu u opisu poslova, između ostalog, bilo i "provođenje i pridržavanje mjera ZNR i ZOP-a",

- da je u prijavi ozljede na radu od 16. ožujka 2020., pod točkom 36. „Poremećaji u radnom procesu“ naznačeno da je jedini poremećaj u radnom procesu bio „Nezgodno oslanjanje na stajnu nogu“,

- da je tužiteljica bila osposobljena za rad na siguran način,

- da u ovom slučaju nije bilo neposrednih očevidaca štetnog događaja,

- da je tužiteljica u tužbi tvrdila da se ozlijedila pri hodu kod svog radnog prostora, prilikom silaska s podesta, kada se poskliznula i pala te teško ozlijedila,

- da je tužiteljica u svojoj pisanoj izjavi o ozljedi na radu (list 137 spisa), isključivo istakla da se dana 9. ožujka 2020. u 14:53 sata, prilikom normalnog radnog procesa i izvršavanja radnih zadataka "izlazeći sa podesta na kojem se nalaze tri stepenice poskliznula", te da se pri tome teško ozlijedila, odnosno da joj se prilikom pada podvila desna noga,

- da je tužiteljica u svom iskazu na ročištu održanom dana 5. lipnja 2024. navela kako misli da je upravo prilikom "stajanja na ovu prvu stepenicu koja je vidljiva na fotografijama koje mi je sudac pokazao u sudnici i koje se nalaze u spisu na listovima 32-35 poskliznula na način da mi je lijeva noga koliko se sjećam proklizala tom stepenicom, a što je dovelo do destabilizacije mog cijelog tijela i nisam uspjela uopće da se spustim niz te tri stepenice, već sam pala i završila na tlu".

7. Nadalje, sud prvog stupnja u obrazloženju presude navodi da iz iskaza tužiteljice, kao jedine osobe koja je sudjelovala u kritičnom štetnom događaju koji se zbio bez neposrednih očevidaca, proizlazi da tužiteljica nije ni tvrdila da bi stepenica na koju se poskliznula ili na kojoj je izgubila kontrolu hoda bila skliska od ulja ili neke druge tekućine; da je ona izričito istakla da se tim stepenicama kretala više puta kritičnog dana i da kao ovlaštenik poslodavca za provođenje mjera zaštite na radu, nije bilo što uočila na tim stepenicama zbog čega bi ih trebalo isključiti iz upotrebe, a također je navela da prilikom pokušaja da prođe preko prve stepenice nije vidjela na tim stepenicama „bilo kakvo ulje u tom kritičnom trenutku ili nešto slično kada sam zgazila na prvu stepenicu s podesta".

8. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio kako nikakav opravdan razlog kritičnog dana uopće nije postojao da bi 1. tuženik Kronospan CRO d.o.o. isključio iz uporabe navedene stepenice ili podest iznad njih, a osim toga na takav razlog ne upućuje niti jedan dokaz koji se nalazi u spisu, tim više što upravo na suprotno upućuje direktni iskaz tužiteljice (koju je 1. tuženik, uostalom imenovao ovlaštenikom poslodavca za provođenje mjera zaštite na radu) i njezin odgovor na pitanje punomoćnika tuženika, kada je dotična navela da se kritičnog dana u više navrata kretala spornim stepenicama i podestom i da "nije bilo što uočila na tim stepenicama zbog čega bi ih trebalo isključiti iz upotrebe", odnosno "nisam vidjela na tim stepenicama bilo kakvo ulje u tom kritičnom trenutku ili nešto slično kada sam zgazila na prvu stepenicu s podesta". Također prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica bila pažljiva tijekom istoga dana kada je u više navrata, prije štetnog događaja, silazila s podesta niz te iste stepenice ili se uz njih penjala na podest, ali to nije učinila u kritičnom trenutku kada se pokušala stepenicama spustiti niz podest, pa se svakako radilo o očitoj krajnjoj nepažnji tužiteljice.

9. Odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 – dalje: ZZR) je propisano da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, dok je u st. 2. istoga članka propisano da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu.

10. Odredba čl. 111. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23 – dalje: ZR) propisuje ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud ocjenjuje da do štetnog događaja nije došlo uslijed više sile ili namjerom tužiteljice, ali da je krajnjom nepažnjom tužiteljice došlo do njezinog spoticanja ili pada sa stepenica s kojima se namjeravala spustiti sa podesta, na tlo, a da ujedno na taj pad tužiteljice 1. tuženik kao poslodavac nije mogao utjecati te da nije mogao niti izbjeći posljedice tog pada, unatoč provedenim mjerama zaštite na radu. Takvu ocjenu obrazlaže time što je tužiteljica nosila u kritičnom trenutku posebne radne cipele koje joj je poslodavac osigurao u smislu zaštitnih sredstava za rad, a koje cipele posjeduju i zaštitnu gumu na potplatu cipele i čeličnu kapicu na vrhu cipele, te je tužiteljica bila osposobljena za rad na siguran način, a kao radnik zaposlen na radnom mjestu "rukovoditelja završne obrade", prema opisu posla svog radnog mjesta, bila je dužna za provođenje i pridržavanje svih mjera ZZR, time da je na nju punih pet godina prije štetnog događaja sukladno Odluci svog poslodavca od 20. svibnja 2015. godine, bilo preneseno ovlaštenje u vezi provođenja zaštite na radu, kao na posebnog ovlaštenika u okviru njezinog djelokruga rada, pa opisani pad sa stepenica nije moguće drugačije tretirati njego li kao krajnju nepažnju tužiteljice. Sud prvog stupnja smatra da je tuženik tijekom ove parnice dokazao tu krajnju nepažnju tužiteljice.

12. Prvostupanjski sud zaključuje kako 1. tuženik, kao poslodavac tužiteljice, nije mogao u kritičnom trenutku, utjecati da tužiteljica ne padne sa kritičnih stepenica na tlo, te da nije zbog toga mogao niti izbjeći posljedice pada tužiteljice, unatoč provedenim mjerama zaštite na radu, zbog čega ni 1. tuženik Kronospan CRO d.o.o. niti 2. tuženik Uniqa osiguranje d.d. nisu odgovorni za štetu koju je pretrpjela tužiteljica te se oba tuženika zbog toga moralo osloboditi od odgovornosti za naknadu štete tužiteljici, s obzirom da je isključivo tužiteljica bila odgovorna za nastanak štetnog događaja, ali i za posljedice samog štetnog događaja u kojem je pretrpjela ozljede.

13. Prema odredbi čl. 41. st. 1. ZZR-a poslodavac je obvezan osigurati da su mjesta rada koja se koriste u svakom trenutku sigurna, održavana, prilagođena za rad i u ispravnom stanju, u skladu s pravilima zaštite na radu.

14. Osnovano tužiteljica ističe da prvostupanjski sud nije mogao utvrditi da 1. tuženik Kronospan CRO d.o.o. nije odgovoran za štetu nastalu tužiteljici, a da prethodno nije utvrdio je li je 1. tuženik kao poslodavac proveo na propisan način zaštitu na radu, a što je primarna obveza poslodavca u skladu s odredbom čl. 41. st. 1. ZZR-a. Pritom tužiteljica smatra da je 1. tuženik Kronospan CRO d.o.o. postavljanjem zaštitne lajsne od proklizavanja te postavljanjem rukohvata na predmetnim stepenicama mogao utjecati na otklanjanje štetnih posljedica koje bi izazvao trošni, izlizani i manjkavi podest. U pravu je tužiteljica kada navodi da je prvostupanjski sud trebao provesti očevid na licu mjesta i vještačenje po vještaku zaštite na radu, a koje dokazne prijedlog je taj sud neosnovano odbio.

15. Iz naprijed navedenog je vidljivo da je činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari ostalo nepotpuno utvrđeno te je na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a valjalo ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

16. U ponovnom suđenju će sud prvog stupnja provesti očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka zaštite na radu, a koji u svom nalazu i mišljenju treba navesti je li 1. tuženik Kronospan CRO d.o.o. osigurao da su stepenice kojima se tužiteljica služila za dolazak u svoje radne prostorije, sigurne, održavane, prilagođene za rad i u ispravnom stanju te jesu li na tim stepenicama trebali biti rukohvati i protuklizne zaštite, a nakon toga donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku.

U Zagrebu 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac