Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-781/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Penić Lukač, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Jasmin Jusufhodžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PPK-Bjelovar d.d., sa sjedištem u Bjelovaru, Đurđevačka cesta 138, OIB: 37828020359, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Gregurić, odvjetnik u Bjelovaru, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-571/2023-30 od 19. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-571/2023-30 od 19. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

"I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos naknade štete od 2.500,00 eura sa zateznim kamatama, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim od 12.4.2023. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka od 1.100,00 eura, sa zateznim kamatama, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim od 19.6.2024. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete od 500,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama."

2. Protiv dijela navedene presude pod točkom I. i II. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

3. Žalba je neosnovana.

4. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za koje postoji realna podloga u sadržaju spisa pa se kao takva može ispitati. Pored toga, suprotno sadržajno istaknutim žalbenim navodima, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude.

5. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7. U odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na ocjenu dokaza s tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio iskaz tužiteljice vezano za štetni događaj od 20. kolovoza 2022. i štetni događaj koji se dogodio u rujnu mjesecu 2022. te uzročno posljedičnu svezu glede medicinske dokumentacije tužiteljice, valja reći da su isti u cijelosti neosnovani jer je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge glede ocjene njenog iskaza i svih provedenih dokaza, dok se prigovori žalitelja u bitnome svode na preocjenjivanje istih i davanje vlastite i to pogrešne ocjene izvedenih dokaza, na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud, pa stoga nije ostvarena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP na koju ukazuje tuženik sadržajem žalbe.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje, koju je pretrpjela zbog štetnog događaja pljačke na radnom mjestu 20. kolovoza 2022.

9. Među strankama nije prijeporno da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja bila zaposlenica tuženika te da se 20. kolovoza 2022. dogodila pljačka u dućanu u kojem je radila kojom prilikom je pljačkaš ozlijedio njenu kolegicu prodavačicu, na način da joj je nožem porezao ruku, a istome je ona nazočila, odnosno bila očevidac.

10. Između stranaka je prijeporna odgovornost tuženika, uzročna veza te osnov i visina tužbenog zahtjeva.

11. U prvostupanjskom postupku sud je pravilno utvrdio da je tužiteljica osobno nazočila pljački dućana u kojem je radila i da je tom prilikom napadač, pljačkaš ozlijedio njenu kolegicu CH na način da ju je porezao po ruci nožem. Sud je prihvatio iskaz nepristranog svjedoka CH koja je vrlo životno iskazala da ju je pljačkaš dok je sa tužiteljicom bila u dućanu 20. kolovoza 2022. napao nožem tzv. "kamom", porezao po desnoj nadlaktici i da je "odmah krenula krv", da je nakon odlaska napadača došla policija a da je ona zbrinuta u bolnici i da se od toga dana do dana davanja iskaza na ročištu 15. svibnja 2024. nalazi na bolovanju zbog psihijatrijskih problema. Dalje je iskazala da je "primijetila da je tužiteljica taj događaj još jače i stresnije doživjela od nje" i da se "jako uplašila", da je tužiteljica "plakala i vrištala, bila je uznemirena i sva smetena, nije bila u stanju ni pozvati hitnu pomoć, tresla se od straha, a posvuda je bila krv od rane koja je njoj bila nanesena".

12. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev usvojio kao u točki I. izreke pobijane presude, jer je provedenim postupkom, nakon ocjene provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP utvrdio da je do štetnog događaja došlo na način kako to opisuje tužiteljica u tužbi, da je doživjela povredu prava na tjelesno i duševno zdravlje, konkretno strah na radu prilikom razbojništva, kao djelatnica tuženika za vrijeme redovnog rada na svom radnom mjestu prodavačice. Ovaj viši sud prihvaća obrazloženje suda prvog stupnja kada je naveo da tužiteljica nije bila samo očevidac "jer sama činjenica da je bila očevidac ne znači da nije doživjela prijetnju i nasilje te da joj nije povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje zbog činjenice da nije i ona bila fizički napadnuta kao njezina kolegica." Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da je iz provedenih dokaza "utvrđeno da je navedeni događaj na tužiteljicu djelovao jako uznemirujuće, da je pretrpjela jaki strah i uznemirila se te joj je došlo do pogoršanja psihičkog stanja kada je nakon mjesec, dva gledala snimku drugog napada."

12.1. Prvostupanjski sud je pravilno, suprotno žalbenim navodima, zaključio da je "tuženik kao poslodavac u cijelosti odgovoran tužiteljici kao radniku za nastanak štetnog događaja i nastalu štetu čija odgovornost je objektivne prirode, te da tužiteljica svojim radnjama ničim nije doprinijela nastanku štetnog događaja, a tuženikov prigovor suodgovornosti tužiteljice bez ikakvih argumenata sud je ocijenio paušalnim i usmjerenim isključivo izbjegavanju odgovornosti. Naime, tuženikova se odgovornost može isključiti ili umanjiti jedino ako dokaže da je tužiteljica svojim radnjama namjerno ili zbog krajnje nepažnje skrivila nesreću, a to u ovom postupku, kraj ovako utvrđenog činjeničnog stanja, tuženik ničime nije uspio dokazati."

12.2. Stoga, za štetu proizašlu iz ovog štetnog događaja odgovoran je tuženik kao poslodavac, pri čemu ne postoje okolnosti koje bi isključile odnosno umanjile odgovornost tuženika te je poslodavac dužan naknaditi štetu koju radnik pretrpi na radu i u svezi s radom po općim propisima obveznog prava sukladno odredbi čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu (”Narodne novine” broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 – dalje: ZZR) i čl. 111. st. 1. Zakona o radu (”Narodne novine”, broj 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR).

12.3. Odredbom čl. 25. st. 1. ZZR-a, propisano je da se za ozljedu na radu i profesionalnu bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječu od rada, i poslodavac za njih odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Odredbom čl. 111. st. 1. ZR-a propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

12.4. Poslodavac koji odgovara prema kriteriju uzročnosti (objektivna ili kauzalna odgovornost) može se te odgovornosti osloboditi pod pretpostavkom iz odredbe čl. 25. st. 2. ZZR-a i podredno pod pretpostavkama iz odredbe čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. –nastavno: ZOO). Dakle, samo iznimno u točno određenim slučajevima, dopušteno je oslobađanje poslodavca od objektivne odgovornosti.

12.5. Iz sadržaja odredbe čl. 25. st. 2. ZZR-a proizlazi kako se poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti u tri slučaja i to: a) ako je šteta nastala zbog više sile, b) ako je riječ o namjeri ili krajnjoj nepažnji radnika i c) ako je šteta nastala namjerom ili nepažnjom treće osobe, na što poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

12.6. Sukladno navedenom valja reći da objektivna odgovornost za štetu u sebi sadrži i određeni stupanj rizika za odgovornu osobu – poslodavca koje mu zakonodavac nalaže da u granicama objektivno mogućeg predvidi, otkloni ili izbjegne sve moguće okolnosti koje mogu dovesti do njegove potencijalne odgovornosti po načelu uzročnosti, a koje odgovornosti se može osloboditi samo ako dokaže da do štete nije došlo zbog njegovog propusta u organizaciji ili tehnologiji posla, odnosno ako između ostalog dokaže (kako je tijekom ovoga postupka tuženik tvrdio) da je do štete došlo namjernim postupanjem treće osobe na što on nije mogao utjecati.

12.7. Zbog iznesene koncepcije objektivne odgovornosti za naknadu štete ovaj sud ne prihvaća pojednostavljeno tuženikovo pojašnjenje da je poduzeo sve mjere zaštite.

13. Žalitelju valja odgovoriti da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da se okolnost oružane pljačke (ovdje tzv. hladno oružje – nož tzv. "kama") u dućanu, prodavaonici tuženika u kojoj se nalaze razni robni proizvodi i posluje gotovim novcem ne može podvesti pod izvanredne i nepredvidive okolnosti na koje poslodavac nije mogao utjecati, jer je nastanak oružane pljačke predvidiv za prodavaonicu u kojoj se nalaze razni robni proizvodi i posluje gotovim novcem i navedeno je poslodavac trebao uzeti u obzir u okviru rizika svog poslovanja, iako ovom zgodom pljačkaš nije orobio novac već robu koja se nalazila u dućanu.

13.1. Naime, ne može se smatrati da oružana pljačka predstavlja višu silu, odnosno nepredvidiv i izvanredan događaj, jer je to upravo predvidiv događaj za svakog poslodavca koji posluje gotovim novcem i robom. Tuženik nije poduzeo ništa radi zaštite svojih radnika i imovine od pljačke. Pače, gotovo identična pljačka dogodila se nakon dva mjeseca. Tužiteljica je, kako je to navela u svom usmenom očitovanju medicinski vještak psihijatrijske struke, nakon štetnog događaja od 20. kolovoza 2022. imala strahove "međutim se s njima uspjela nositi koristeći se mehanizmom obrane koji se zove potiskivanje, a nakon retraumatizacije došlo je do iscrpljivanja njenih adaptacijskih kapaciteta pa su ti strahovi po svom intenzitetu i trajanju bili takvi da je potražila pomoć psihijatra". Dakle, kako dućan tuženika zbog prirode poslovanja predstavlja rizik iz kojeg može proizaći šteta za radnike, a događaji pljački u danim okolnostima, imajući na umu učestalost takvih djela, ne može se smatrati nepredvidljivom okolnošću.

14. U odnosu na tuženikov prigovor da nije odgovoran tužiteljici za štetu, jer smatra da je šteta (ukoliko je do iste došlo) nastala djelovanjem treće osobe, valja reći da je takav prigovor neosnovan. Naime, priroda posla prodavača je takova, da je pored ostaloga u obvezi i spriječiti krađu robe, radi čega postoji mogućnost nasilničkog ponašanja kradljivaca robe prema prodavaču i takvo ponašanje kradljivca robe ne može se smatrati radnjom treće osobe, već je to profesionalni rizik u obavljanju rada prodavača i ako se dogodi za njega odgovara poslodavac, neovisno što tužiteljica predmetne zgode nije osobno fizički napadnuta, već je doživjela strah koji se očitovao na način da je tužiteljica "plakala i vrištala, bila je uznemirena i sva smetena, nije bila u stanju ni pozvati hitnu pomoć, tresla se od straha, a posvuda je bila krv od rane koja je njoj bila nanesena".

15. Šteta, dakle, nije nastala niti krivnjom tužiteljice, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, jer je provedenim postupkom utvrđeno da je postupala na uobičajen način i u trenutku dok je obavljala redovan rad svog radnog mjesta prodavačice, te u postupanju tužiteljice nije bilo propusta u uobičajenoj metodi rada. Pače, tužiteljica je slijedila upute poslodavca i nije reagirala na čin pljačke.

16. Slijedom navedenog, ocjenjujući odgovornost za štetu sud prvog stupnja pravilno je utvrdio postojanje odgovornosti tuženika u cijelosti, jer nastanak štete nije skrivila tužiteljica a ne postoje niti drugi razlozi koji bi u smislu odredbe čl. 1067. ZOO tuženika oslobodili odgovornosti, pa u konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac odgovara za štetu tužiteljici za štetu prouzročenu povredom na radu.

17. Glede žalbenih navoda kojima žalitelj osporava uzročno posljedičnu vezu, valja odgovoriti da uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu jest veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Od više mogućih uzroka koji mogu biti u bližoj ili daljnjoj vezi s nastalom štetom uzima se u obzir onaj koji je pravno relevantan, jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice. Isključuju se svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali nisu tipični za nastanak takve štete, kako je ovdje slučaj.

17.1. Također, žalitelju valja odgovoriti da upravo u slučajevima kad postoji određena dvojbenost o kauzalitetu budući da katkad kauzalitet je vrlo teško i gotovo nemoguće utvrditi odluka o uzročnoj vezi tada se može utemeljiti jedino na dovoljno visokom stupnju vjerojatnosti njezinog postojanja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 876/2006-2 od 10. siječnja 2007.).

17.2. Iz izvedenog dokaza medicinskim vještačenjem, kako iz pisanog nalaza i mišljenja liječnika vještaka psihijatrijske struke, tako i iz usmenog očitovanja vještaka, sud prvoga stupnja utvrdio je da je u ovom slučaju dokazano postojanje uzročno- posljedične veze između štete na strani tužiteljice (koja nedvojbeno postoji) i propuštanja tuženika glede organizacije rada u odnosu ne predmetni štetni događaj i kasniji događaj, koji su, u konkretnom slučaju, u odnosu na tužiteljicu u direktnoj svezi.

17.3. Prvostupanjski sud je pravilno prihvatio utvrđenja iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka psihijatrijske struke koje je sačinjeno jasno, objektivno, logično i stručno, a vještak je dodatnim pisanim očitovanjem, kao i usmenim navodima na ročištu otklonio sve nejasnoće glede nalaza i mišljenja. K tome nalaz i mišljenje vještaka je jasan, potpun i bez proturječnosti, a ujedno je vještak u svom usmenom očitovanju na primjedbe otklonila sve prigovore, a koji nalaz i mišljenje je omogućio prvostupanjskom sudu utvrđenje je li postoji uzročno posljedična veza nepostupanja tuženika glede predmetne pljačke i štete koju tužiteljica trpi, a time i osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje.

17.4. Tek je za istaknuti da nakon usmenog očitovanja vještaka, tuženik nije imao daljnjih dokaznih prijedloga.

17.5. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužiteljica dokazala da je upravo štetni događaj od 20. kolovoza 2022. bio u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi oružane pljačke i zdravstvenih posljedica kod tužiteljice.

18. Činjenična utvrđenja i odluka suda prvoga stupnja žalbenim navodima tuženika nisu bilo čime dovedeni u sumnju, pa ih prihvaća i ovaj sud. Naime, žalbeni se navodi u bitnome svode na vlastitu ocjenu izvedenih dokaza i to na način koji samo žalitelju odgovora, pa kao takvi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

19. U odnosu na žalbeni navod da "tužiteljici nije niti priznata ozljeda na radu", valja reći da se radi o novoj činjenici koja se u žalbi ne može iznositi sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a.

20. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja liječnika vještaka psihijatrijske struke utvrdio da je tužiteljica u štetnom događaju pretrpjela strah, koji je vještak jasno opisala.

21. Na temelju ovakvog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio, a primjenom čl. 1100. st. 1. ZOO da je tužiteljici u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti i to na tjelesno i duševno zdravlje a koje opravdava dosuđenje pravične novčane naknade u iznosu od 2.500,00 eura.

22. Sud prvog stupnja je dosudivši naknadu za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti pravilno primijenio materijalno pravo iz gore citirane odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, jer obzirom na sve okolnosti o kojima sud vodi računa u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO, imajući na umu okolnosti pretrpljenog straha, kao i svrsi pravične novčane naknade, dosuđena naknada predstavlja pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu.

23. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a. Također, pri odlučivanju koje će troškove tužiteljici naknaditi jasno je razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), uz naknadu nužnog troška medicinskog vještačenja. Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

24. Zbog svega izloženog žalba tuženika je odbijena kao neosnovana pa je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda potvrđena.

U Zagrebu 11. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Penić Lukač