REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-372/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kbr. 11, zastupan po punomoćnici Ramoni Karakaš- Kovačević, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 14. siječnja 2025., u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Ramone Karakaš-Kovačević, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 41-50-3506606 od 2. 6. 2006. sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d. d., Petrinjska 59, Zagreb, OIB: 53056966535 kao kreditora i tužitelja ČN iz [adresa], kbr. 11, OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 23.056,58 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća ( članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva , u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama tuženika ( čl. 2. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d. d., Petrinjska 59, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju ČN iz [adresa], kbr. 11, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.554,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog anuiteta po kamatnoj stopi koja je do 31.prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

- 8,96 EUR od 31. listopada 2008. godine do isplate

- 11,79 EUR od 31. prosinca 2008. godine do isplate

- 14,14 EUR od 31. siječnja 2009. godine do isplate

- 15,12 EUR od 28. veljače 2009. godine do isplate

- 12,42 EUR od 31. ožujka 2009. godine do isplate

- 12,94 EUR od 30. travnja 2009. godine do isplate

- 8,81 EUR od 31. svibnja 2009. godine do isplate

- 5,77 EUR od 30. lipnja 2009. godine do isplate

- 6,58 EUR od 31. srpnja 2009. godine do isplate

-8,18 EUR od 31. kolovoza 2009. godine do isplate

- 8,04 EUR od 30. rujna 2009. godine do isplate

- 6,42 EUR od 31. listopada 2009. godine do isplate

-9,46 EUR od 30. studenog 2009. godine do isplate

- 11,90 EUR od 31. prosinca 2009. godine do isplate

- 15,37 EUR od 31. siječnja 2010. godine do isplate

- 14,57EUR od 28. veljače 2010. godine do isplate

- 19,28 EUR od 31. ožujka 2010. godine do isplate

- 18,39 EUR od 30. travnja 2010. godine do isplate

- 20,13 EUR od 31. svibnja 2010. godine do isplate

- 35,19 EUR od 30. lipnja 2010. godine do isplate

- 32,09 EUR od 31. srpnja 2010. godine do isplate

- 41,57 EUR od 31. kolovoza 2010. godine do isplate

- 38,29 EUR od 30. rujna 2010. godine do isplate

- 33,03 EUR od 31. listopada 2010. godine do isplate

- 44,14 EUR od 30. studenog 2010. godine do isplate

- 58,27 EUR od 31. prosinca 2010. godine do isplate

- 48,26 EUR od 31. siječnja 2011. godine do isplate

- 51,78 EUR od 28. veljače 2011. godine do isplate

- 47,31 EUR od 31. ožujka 2011. godine do isplate

- 48,11 EUR od 30. travnja 2011. godine do isplate

- 67,06 EUR od 31. svibnja 2011. godine do isplate

- 68,91 EUR od 30. lipnja 2011. godine do isplate

- 84,74 EUR od 31. srpnja 2011. godine do isplate

- 76,60 EUR od 31. kolovoza 2011. godine do isplate

- 67,70 EUR od 30. rujna 2011. godine do isplate

- 66,75 EUR od 31. listopada 2011. godine do isplate

- 66,06 EUR od 30. studenog 2011. godine do isplate

- 70,31 EUR od 31. prosinca 2011. godine do isplate

- 74,01 EUR od 31. siječnja 2012. godine do isplate

- 74,51 EUR od 29. veljače 2012. godine do isplate

- 71,95 EUR od 31. ožujka 2012. godine do isplate

- 73,67 EUR od 30. travnja 2012. godine do isplate

- 74,86 EUR od 31. svibnja 2012. godine do isplate

- 72,87 EUR od 30. lipnja 2012. godine do isplate

- 73,39 EUR od 31. srpnja 2012.godine do isplate

- 71,90 EUR od 31. kolovoz 2012. godine do isplate

- 68,67 EUR od 30. rujna 2012. godine do isplate

- 72,11 EUR od 31. listopada2012. godine do isplate

- 73,76 EUR od 30. studeni 2012. godine do isplate

- 72,60 EUR od 31. prosinac 2012. godine do isplate

- 66,12 EUR od 31. siječanj 2013. godine do isplate

- 71,63 EUR od 28. veljača 2013. godine do isplate

- 72,11 EUR od 31. ožujka 2013. godine do isplate

- 69,95 EUR od 30. travnja 2013. godine do isplate

- 63,24 EUR od 31. svibnja 2013. godine do isplate

- 62,84 EUR od 30. lipnja 2013. godine do isplate

u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom pod 2. tužbenog zahtjeva kao neosnovanim, koji glasi:

" 2. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d. d., Petrinjska 59, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju ČN iz [adresa], kbr. 11, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 381,41 EUR/2.873,55 kn ( promjenjiva kamata) sa zakonskim zateznim kamatama koje po stopi od 15% godišnje teku u razdoblju od 31. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. 12. 2022.po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, a od 01.01. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom i to na iznose kako slijedi:

- 4,29 EUR/32,29 KN od 30. studeni 2007. do isplate

- 4,23 EUR/31,86 KN od 31.prosinac 2007. do isplate

- 4,26 EUR/32,08 KN od 31. siječnja 2008. godine do isplate

- 4,26 EUR/32,08 KN od 29. veljače 2008. godine do isplate

- 4,28 EUR/32,24 KN od 31. ožujka 2008. godine do isplate

- 4,14 EUR/31,18 KN od 30. travnja 2008. godine do isplate

- 6,71 EUR/ 50,55 KN od 31. svibnja 2008. godine do isplate

- 6,71 EUR/50,59 KN od 30. lipnja 2008. godine do isplate

- 6,52 EUR/49,15 KN od 31. srpnja 2008. godine do isplate

- 6,45 EUR/48,62 KN od 31. kolovoza 2008. godine do isplate

- 6,45 EUR/ 48,56 KN od 30. rujna 2008. godine do isplate

- 6,89 EUR/51,89 KN od 31. listopada 2008. godine do isplate

- 6,46 EUR/48,67 KN od 30. studenog 2008. godine do isplate

- 6,81 EUR/51,32 KN od 31. prosinca 2008. godine do isplate

- 6,78 EUR/51,08 KN od 31. siječnja 2009. godine do isplate

- 6,72 EUR/50,65 KN od 28. veljače 2009. godine do isplate

- 10,78 EUR/81,20 KN od 31. ožujka 2009. godine do isplate

- 10,65 EUR/80,25 KN od 30. travnja 2009. godine do isplate

- 10,31 EUR/77,66 KN od 31. svibnja 2009. godine do isplate

- 10,02 EUR/75,48 KN od 30. lipnja 2009. godine do isplate

- 9,90 EUR/74,62 KN od 31. srpnja 2009. godine do isplate

- 9,82 EUR/73,96 KN od 31. kolovoza 2009. godine do isplate

- 9,66 EUR/72,75 KN od 30. rujna 2009. godine do isplate

- 9,43 EUR/71,02 KN od 31. listopada 2009. godine do isplate

- 9,40 EUR/70,80 KN od 30. studenog 2009. godine do isplate

- 9,33 EUR/70,30 KN od 31. prosinca 2009. godine do isplate

- 9,31 EUR/70,15 KN od 31. siječnja 2010. godine do isplate

- 9,11 EUR/68,61 KN od 28. veljače 2010. godine do isplate

- 9,12 EUR/68,72 KN od 31. ožujka 2010. godine do isplate

- 8,90 EUR/67,09 KN od 30. travnja 2010. godine do isplate

- 8,79 EUR/66,23 KN od 31. svibnja 2010. godine do isplate

- 9,16 EUR/69,02 KN od 30. lipnja 2010. godine do isplate

- 8,85 EUR/66,71 KN od 31. srpnja 2010. godine do isplate

- 8,99 EUR/67,75 KN od 31. kolovoza 2010. godine do isplate

- 8,66 EUR/65,28 KN od 30. rujna 2010. godine do isplate

- 8,28 EUR/62,40 KN od 31. listopada 2010. godine do isplate

- 8,44 EUR/63,61 KN od 30. studenog 2010. godine do isplate

- 8,68 EUR/65,41 KN od 31. prosinca 2010. godine do isplate

- 8,13 EUR/61,27 KN od 31. siječnja 2011. godine do isplate

- 8,00 EUR/60,30 KN od 28. veljače 2011. godine do isplate

- 7,64 EUR/57,57 KN od 31. ožujka 2011. godine do isplate

- 7,43 EUR/55,98 KN od 30. travnja 2011. godine do isplate

- 7,72 EUR/58,17 KN od 31. svibnja 2011. godine do isplate

- 7,52 EUR/56,65 KN od 30. lipnja 2011. godine do isplate

- 6,26 EUR/47,15 KN od 31. srpnja 2011. godine do isplate

- 5,86 EUR/44,14 KN od 31. kolovoza 2011. godine do isplate

- 5,47 EUR/41,18 KN od 30. rujna 2011. godine do isplate

- 1,72 EUR/12,97 KN od 31. listopada 2011. godine do isplate

- 1,64 EUR/12,39 KN od 30. studenog 2011. godine do isplate

- 1,59 EUR/11,96 KN od 31. prosinca 2011. godine do isplate

- 1,53 EUR/11,55 KN od 31. siječnja 2012. godine do isplate

- 1,46 EUR/11,00 KN od 29. veljače 2012. godine do isplate

- 1,36 EUR/10,28 KN od 31. ožujka 2012. godine do isplate

- 1,29 EUR/9,72 KN od 30. travnja 2012. godine do isplate

- 1,22 EUR/9,19 KN od 31. svibnja 2012. godine do isplate

- 1.13 EUR/8,50 kn od 30. lipnja 2012. godine do isplate

-1,05 EUR/7,89 KN od 31. srpnja 2012.godine do isplate

-0,96 EUR/7,23 KN od 31. kolovoz 2012. godine do isplate

- 0,87 EUR/6,53 KN od 30. rujna 2012. godine do isplate

-0,80 EUR/5,99 KN od 31. listopada2012. godine do isplate

-0,72 EUR/5,39 KN od 30. studeni 2012. godine do isplate

-0,62 EUR/4,68 KN od 31. prosinac 2012. godine do isplate

-0,53 EUR/3,97 KN od 31. siječanj 2013. godine do isplate

-0,45 EUR/3,42 KN od 28. veljača 2013. godine do isplate

-0,36 EUR/2,68 KN od 31. ožujka 2013. godine do isplate

-0,27 EUR/2,04 KN od 30. travnja 2013. godine do isplate

-0,18 EUR/1,33 KN od 31. svibnja 2013. godine do isplate

-0,08 EUR/0,60 KN od 30. lipnja 2013. godine do isplate

u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.101,21 eura, zajedno sa zateznom kamatom po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

II. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev za iznos od 63,02 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je 2. 6. 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 041- 50-3506606 temeljem kojeg mu je tuženik kao kreditor odobrio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 23.056,58 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate kredita od 84 mjeseca i početno ugovorenim mjesečnim anuitetom kunske protuvrijednosti od 342,38 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

1.2. Navodi da je temeljem članka 2. ugovora bio u obvezi platiti i redovnu kamatu, ugovorenu kao godišnju i promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,5% godišnje.

1.3. Tužitelj je kredit otplatio 30. 6. 2013.

1.4. Ističe da o kamati s ugovorenom promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom i o valutnoj klauzuli, ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Nadalje, da je tuženik za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo a kako su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, zbog promjene tečaja CHF došlo je i do promjene visine anuiteta koji je na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta iznosio 1.129,87 kn, a 2013. je bio i 2.130,63 kn.

1.5. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9.travnja 2015. u kojoj se u točki 4. izreke utvrđuje se da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.5. Nadalje poziva se i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.6. Tužitelj smatra da je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

1.7. Poziva se i na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona, te na odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača, odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača kojima je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.8. Tužitelj zadržava pravo nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, specificirati tužbeni zahtjev, sukladno članku 186.b. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku.

1.9. Vezano uz mjesnu nadležnost, osporava primjenu članka 16. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, za koju smatra da je temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

1.10. Predlaže donošenje presude kojom bi se utvrdilo ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i obvezano tuženika na povrati iznosa od 22.597,74 kuna / 2.999,24 eura skupa sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate.

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu navodeći da su ugovorne, ovdje parnične strane, odredbom čl.12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika.

2.1. U svezi navoda tužbe ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/2013, od 13.6.2014. kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017, od 14.6.2018. u cijelosti promašeno. Smatra da su navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koja zaštita se pruža na općenitoj razini. Predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne a obveza je svakog potrošača, pa tako i tužiteljice u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno.

2.2. Tuženik nastavno ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tvrdi da je tužitelj potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Dodatno ističe i da je sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u tom trenutku bilo poznato. Navodi da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope.

2.3. Ističe i prigovor zastare pozivom na odredbu članka 214. st.3. ZOO-a.

2.7. Zaključno osporava sve činjenice i navode tužbe i tužbenog zahtjeva, dopuštenost i urednost tužbe, aktivnu legitimaciju tužitelja i pasivnu legitimaciju tuženika.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom je 2.6.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 041-50-3506606 temeljem kojeg mu je tuženik kao kreditor odobrio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 23.056,58 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate kredita od 84 mjeseca i promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,50% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

5. Sporno je da li je Općinski sud u Slavonskom Brodu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu od 2.6.2006. broj 041-50-3506606 (str. 10 do 15 spisa), uvid u otplatne planove (str. 16 do 27 spisa), uvid u prijepis knjigovodstvene kartice (str. 28-38 spisa), uvid u rekapitulaciju više/manje plaćenog zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF (str. 39-42 spisa), u ponudu TRCZ od 26.5.2006. (str. 54 spisa), u zadužnicu (str. 55-56 spisa), u zahtjev za kredit (str. 57 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka (str. 126-143 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Tolić iz [adresa] i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

7. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio specificirani tužbeni zahtjev.

8. Osim toga, nije proveden dokaz saslušanjem osobnog bankara Ivana Olujića i javnog bilježnika Ignaca Vugera koje je tuženik predložio u odgovoru na tužbu, kasnije na glavnoj raspravi 14. siječnja 2025. odustao od predloženih dokaza.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

10. Vezano uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti prije svega valja navesti da je nesporno između stranaka kako je sjedište tuženika u Zagrebu pa bi sud u Zagrebu bio općemjesno nadležan i bez ugovorne odredbe čl. 12. predmetnog Ugovora, sve sukladno čl. 48. stav. 1. ZPP-a. Međutim, odredba čl. 12. Ugovora sklopljenog između parničnih stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila ni predmetom pregovora niti je tužitelj mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi tužitelj, čije je prebivalište u [adresa], u svrhu zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu kao sudom sjedišta tuženika, bio izvrgnut dodatnim troškovima putovanja i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Prema odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZŠP) i čl. 50. st. 1. istog zakona radi se o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužitelja u Zagreb i natrag. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj se stoga, legitimno opredijelio za nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu, zbog čega je i odlučeno kao u izreci rješenja.

11. Slijedom navedenog, tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda odbijen je kao neosnovan, kako je to odlučeno pod I. izreke rješenja.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 041-50-3506606 od 2. lipnja 2006. utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor za kupovinu rabljenog vozila (čl. 6.) u iznosu od 23.056,58 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 2.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 4.).

13. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je s tuženikom realizirao kredit 2006. s namjenom za kupnju rabljenog vozila u Tehnički remontni centar Zagreb od kojih je vezano uz kredit bio upućen otići kod tuženika jer je prodavatelj imao poslovnu suradnju s tom bankom. Istakao je da svoj privatni račun nije imao u toj banci, a da je prethodno išao se raspitati u Erste bank vezano uz uvjete kreditiranja. Nadalje, iskazao je da mu je kredit u CHF bio ponuđen kao jedini tada, odnosno najpovoljniji i da nije bilo nikakvog razgovora o kreditima vezanim uz bilo koju drugu valutu. Tužitelj nije znao ništa o kreditima jer prethodno nije realizirao niti jedan drugi ugovor i siguran je da se cjelokupni prodajni razgovor svodio samo na prikupljanje dokumentacije potrebne za realizaciju kredita, od koje je dio prikupila auto kuća, a dio je sam donio. Istakao je da je cjelokupni postupak od traženja kredita do njegove realizacije trajao do tjedan dana i da o samoj valuti Cl-IF ništa nije znao niti ga je itko iz banke bilo šta upozorio ili mu dao dodatna pojašnjenja vezano uz ugovor kakav je sklopio. Nije osporavao da je ugovor pročitao i da mu je sve tada odgovaralo, odnosno da mu je odgovarao iznos kredita, rok otplate i visina rate. Kredit je u cijelosti otplatio uplatama sa svog računa na račun kreditne partije. Istakao je da je vozilo kupio za svoje osobne potrebe i u to vrijeme nije imao na sebi nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu. Ponovio je da ga nitko nije uputio na bilo kakav rizik vezan uz ugovaranje kredita u CHF i promjenjivu kamatnu stopu a ugovor o kreditu mu je bio ponuđen i on u njemu ništa nije mogao mijenjati. Iskazao je da za kupovinu vozila nije koristio nikakvu olakšicu i da je u početku kreditom bio jako zadovoljan i imao je tada maksimalnu ratu u odnosu na svoju plaću, a već nakon tri mjeseca ista je počela rasti i s početnih 1.500,00 kn na 2.000,00 kn. Nije shvaćao što znači valutna klauzula i vezivanje iznosa kredita uz valutu CHF, tako da nije ni obraćao pozornost na ugovornu odredbu kojom se iznos kredita veže uz tečaj CHF, a nitko ga na to nije niti upozorio. U vrijeme realizacije kredita prije 19 godina ništa sporno nije bilo, niti je u istom vidio bilo kakve opasnosti.

14. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF ponuđen kao jedini, odnosno prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njegov je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, prijepisu knjigovodstvene kartice, iz koje je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.

15. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirao s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje osobe bankara od kojeg dokaza je odustao. Zahtjev za kredit (str. 57 spisa) koji je tuženik dostavio ne mogu biti dokazom o informiranju tužitelja na valjani način jer u istom tužitelj samo iskazuje svoju volju sklopiti ugovor s tuženikom i vezano uz to navodi svoje podatke za ocjenu kreditne sposobnosti.

17. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit od strane tuženika ponuđen kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

18. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

19. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju ekonomist (srednja stručna sprema) i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati, a prethodno nije nikada bio u ugovornom odnosu kao korisnik kredita niti je o tome imao financijskih znaja.

20. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača. Sud je stava da je takova odredba nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

22. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženik, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

24. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 6,50% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva da bi isključivala ocjenu poštenosti.

25. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

26. Odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj kao potrošač nije dobio mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 6,50% porasla do 7,75% (str. 130-132 spisa). Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužitelja kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

28. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Tolić iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platilo iznos od 2.554,81 euro a uslijed promjene kamatne stope iznos od 381,41 euro, ukupno 2.936,22 eura. .

29. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 24. siječnja 2023. postavio tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora vezanim iz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te specificirao tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijeli u skladu s nalazom na način da je postavio traženje po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.554,81 eura i uslijed promjenjive kamatne stope iznos od 381,41 eura.

30. Tuženik se na glavnoj raspravi od 14. siječnja 2025. protivio djelomičnom povlačenju tužbe i cijelosti ostao kod svih drugih navoda vezanih uz neosnovanost postavljenog traženja.

31. Nesporno je da je tužitelj djelomično povukao prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u visini od 2.999,24 eura, ili za iznos od 63,02 eura što je sud konstatirao, uvažavajući činjenicu da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev uslijedio nakon provedenog vještačenja i čemu se tuženik nije protivio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod II. izreke rješenja.

32. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

33. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

34. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

35. U provedenom postupku dokazano je da je tuženik temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi primio novčane iznose od tužitelja u visini kako je to obračunato nalazom i mišljenjem vještaka.

36. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud cijenio djelomično osnovanim.

37. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

38. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa stečenog bez osnove na ime promjenjive kamatne stope, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 13. lipnja 2014. godine donesena pravomoćna presuda Pž-7129/13, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

39. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

40. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

41. Kako je tužba podnesena 25. lipnja 2021. to je do podnošenja tužbe protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za kamatnu stopu računa počev od 13. lipnja 2014. i nije protekao rok koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.

42. Slijedom, postavljeni tužbeni zahtjev je djelomično osnovan do iznosa od 2.554,81 eura koliko iznose preplaćeni iznosi po osnovu valutne klauzule i kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka.

43. Radi navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i odlučio kao pod II. izreke presude.

44. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva u iznosu od 381,41 eura postavljenom po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zahtjev je neosnovan i sud je odlučio kao pod III. izreke presude.

45. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate upravo kako je i postavio tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude pod točkom II.

46. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev uspio sa 100% zahtjeva u deklaratornom dijelu i sa 87% kondemnatornog dijela zahtjeva (2.936,22/381,51) ili ukupno (100+87/2) sa 93,5% zahtjeva, što predstavlja neznatan uspjeh protivne strane i zbog čega ovaj sud tužitelju dodjeljuje pravo na cjelokupan iznos nužnih i potrebnih troškova.

47. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 2.101,21 eura skupa s troškovima pristojbi i naknade za vještačenje. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (2.554,81 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 16.9.2021. i 14.1.2025., za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 12.8.2021., 5.10.2021. i 24.1.2023., za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.300,00 eura skupa s pridodanim PDV-om ukupno 1.625,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 38,22 eura kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 437,99 eura. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 2.101,21 eura.

48. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

49. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

Slavonski Brod, 11. veljače 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja.

Dna:

1. Odvj. Ramona Karakaš-Kovačević, Slavonski Brod,

2. OD Kallay i partneri, Zagreb.