REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-995/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Franulović Ažman, odvjetnica u Rijeci, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1385/2022-2 od 19. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1600/2019-21 od 7. veljače 2022., u sjednici održanoj 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama zaključenog dana 08. veljače 2005.g. između tužitelja, ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], čija je ranija adresa bila [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika, Addiko Bank d.d. Zagreb, sa sjedištem u Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, čiji je raniji naziv bio HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao Banke, solemniziranog (potvrđenog) dana 12.02.2005.g. po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke pod posl. brojem ovjere OU-385/2005, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,25% godišnje.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, sa sjedištem u Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos u visini od 16.660,80 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja kamata teče na svaki pojedini mjesečni iznos, od dospijeća do isplate kako slijedi: (…)",

dalje su u nastavku te točke izreke određene zatezne kamate na pojedinačne iznose te glavnice te je dalje, u sljedećoj točki izreke, izrečeno:

"3. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama zaključenog dana 08. veljače 2005.g. između tužitelja, ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], čija je ranija adresa bila [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika, Addiko Bank d.d. Zagreb, sa sjedištem u Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, čiji je raniji naziv bio HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao Banke, solemniziranog (potvrđenog) dana 12.02.2005. g. po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke pod posl. brojem ovjere OU-385/2005, kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) odnosno kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF) te kojima je ugovorena otplata (vraćanje) kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak (CHF).

4. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, sa sjedištem u Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos u visini od 99.897,75 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja kamata teče na svaki pojedini mjesečni iznos, od dospijeća do isplate kako slijedi: (…)",

dalje su u nastavku te točke izreke određene zatezne kamate na pojedinačne iznose te glavnice te je dalje, u sljedećoj točki izreke, izrečeno:

"V Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 23.806,00 kn u roku od 15 dana dok je neosnovan preostali dio zahtjeva za naknadom parničnog troška.".

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda i odlučeno o trošku povodom žalbe.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-86/2023-2 od 26. travnja 2023. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećeg pravnog pitanja:

"Može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, u dijelu ugovornih odredbi koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu (sve detaljnije navedeno pod toč. 1. ovoga obrazloženja), a slijedom toga i isplata stečenog bez osnove, na temelju tih, ništetnih odredbi, a činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova (svedena na bitno za odlučivanje u ovom stadiju postupka) su:

− da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tužene Hypo Alpe Adria bank d.d. kao banka-kreditor 8. veljače 2005. sklopili Ugovor o kreditu s sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj 306- 84/2005, kojim je prednik tužene tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 125.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan dospijeća kredita s kamatnom stopom od 5,25% godišnje koja je bila promjenjiva;

− da će se visina kamatne stope tijekom otplate utvrđivati temeljem odluka banke;

− da je ugovoren rok otplate od 10 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF.

8. Nižestupanjski su se sudovi pozvali na utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. – dalje: Kolektivni spor) u pogledu ništetnosti spornih ugovornih odredbi, izrazili pravno shvaćanje o vezanosti suda u ovoj, individualnoj parnici za utvrđenja iz tog Kolektivnog spora, sukladno čl. 502.c ZPP, pa su na taj način utvrdile ništetnost spornih konkretnih ugovornih odredbi.

9. Sud je u pobijanoj odluci izrazio pravno shvaćanje o nepotrebnosti izvođenja dokaznih prijedloga koji se ukazuju spornim u revizijom postavljenom pravnom pitanju, uz sljedeće odlučujuće obrazloženje:

"22. Prvostupanjski sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP odlučio koje će dokaze izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je u potpunosti pravilno ocijenio da bi u konkretnom slučaju bilo suvišno i nesvrhovito saslušavati djelatnika banke. Naime, tuženik je predložio saslušanje djelatnika banke na okolnost da su tužitelju objašnjeni prava i obveze pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Međutim, tuženik nije tvrdio da je ponudio tužitelju da prije sklapanja ugovora pojedinačno pregovaraju o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Kako je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor, pripremljen unaprijed od strane tuženika te u njemu nisu jasno i transparentno sadržane opće informacije i parametri bitni za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa, niti tuženik u činjeničnim navodima iznesenim tijekom postupka tvrdi da je prije sklapanja ugovora pružio tužitelju obavijesti o spornim ugovornim odredbama za koje je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su bile nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika banke na predložene okolnosti nije potrebno niti bi bilo od utjecaja na ishod postupka u cjelini.".

10. Analizirajući razloge (drugostupanjskog suda) neizvođenja dokaza saslušanjem svjedoka, za primijetiti je da je utvrđenje suda u pobijanoj odluci (a ovaj, revizijski sud svoje pravno shvaćanje izražava uz takva utvrđenja suda, koja, uostalom, revizijskim pitanjem ni nisu problematizirana) da tužena niti nije činjenično tvrdila da bi prije sklapanja ugovora pružila tužitelju obavijesti o spornim ugovornim odredbama za koje je u Kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su bile nerazumljive, niti je tvrdila da bi ponudila tužitelju da prije sklapanja ugovora pojedinačno pregovaraju o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Proizlazi da je ove (od tužene zapravo neosporene) činjenice sud u pobijanoj odluci smatrao odlučujućim činjenicama za donošenje zaključka o eventualnom odmaku od primjene utvrđenja iz Kolektivnog spora na individualni (ovdje konkretni) slučaj, a da je činjenice koje je tužena iznijela (pa slijedom čega je predložila dokaze za njihovo utvrđenje) taj sud ocijenio neutjecajnim u prethodnom smislu.

11. Dakle, sud u pobijanoj odluci nije izrazio pravno shvaćanje o apsolutnoj vezanosti za utvrđenja iz Kolektivnog spora u individualnom sporu niti je izrazio pravno shvaćanje da se u individualnom sporu ne može dokazati činjenično stanje drugačije od onoga u Kolektivnom sporu niti je izrazio pravno shvaćanje da ne bi trebalo izvesti dokaze radi utvrđenja bitnih ("ključnih" se navodi u pitanju) činjenica koje bi utjecale na odluku o (ne)primjeni činjeničnopravnih utvrđenja iz Kolektivnog spora (što se implicira revizijom postavljenim pitanjem) – nego je pravno shvaćanje utemeljio na ocjeni da činjenice koje je tijekom prvostupanjskog postupka iznijela tužena ne ukazuju na postojanje bitne činjenične nepodudarnosti između činjeničnog stanja utvrđenog u Kolektivnom sporu i onoga u ovome, individualnom sporu, čime da tužena nije niti iznijela činjenično stanje koje bi ukazivalo na drugačiju pravnu situaciju od one iz Kolektivnog spora.

12. Za naglasiti da je revizijski sud u ovom, konkretnom slučaju, ne može preispitivati pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci o tome predstavljaju li neiznesene činjenice odlučujuće činjenice za neprimjenu utvrđenja iz Kolektivnog spora, jer se to ne propituje revizijom postavljenim pravnim pitanjem (v. čl. 391. st. 3. ZPP u pogledu granica preispitivanja odluke povodom revizije).

13. Odredbe ZPP određuju u:

− čl. 7. st. 1.: "Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.";

− čl. 220. st. 1.: "Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke".

14. S obzirom na to da, prema pravom shvaćanju suda u pobijanoj odluci, odlučne činjenice nisu iznesene, pa da tako ni predloženi sporni personalni dokazi nisu predloženi radi dokazivanja (dakle, neiznesenih) bitnih činjenica, nego su predloženi radi dokazivanja činjenica nebitnih u ovome sporu – ovaj sud ocjenjuje da revizijom postavljeno pravno pitanje nema utjecaja na odluku u sporu i da odgovor na to pravno pitanje ne može dovesti do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

15. Zbog toga ovaj sud reviziju ocjenjuje neosnovanom, pa je, na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug