REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-149/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ČF zbog kaznenog djela iz članka 347. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998. - ispravak, 50/2000. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/2000., 51/2001., 111/2003., 190/2003. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/2004., 84/2005. - ispravak, 71/2006., 110/2007. i 152/2008.

- dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 16. prosinca 2022. broj K-Us-8/2015. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2024. broj I Kž-Us-89/2023-7, u sjednici Vijeća održanoj 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ČF za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 16. prosinca 2022. broj K-Us-8/2015. i presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2024. broj I Kž- Us-89/2023-7 proglašen je krivim ČF zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti, primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97. te osuđen na kaznu zatvora tri godine.

2. Osuđeni ČF je po branitelju, odvjetniku Ivi Farčiću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude navodeći da zahtjev podnosi zbog „povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavku 1. točki 1., 5., 9. i 10., odnosno u članku 468. stavku 2. ovog Zakona, ili zbog sudjelovanja u odlučivanju u drugom, odnosno trećem stupnju suca ili suca porotnika koji se morao izuzeti (članak 32. stavak 1.), ili zbog toga što je okrivljeniku, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da na raspravi upotrebljava svoj jezik (članak 8.), povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi ili zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu“. U zahtjevu navodi

„ …. da u ovom predmetu opstoje zakonski razlozi za poduzimanje i usvanje izvanrednog pravnog lijeka zahtjeva za zaštitu zakonitosti. iz članka 509. – 513. ZKP- a.“. Stoga je predloženo: „[D]a Vrhovni sud RH usvoji zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude i preinači presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj10 K-Us-8/2015 od dana 16. prosinca 2022. godine i presudu Visokog kaznenog suda u Republike Hrvatske broj Kž-Us-89/2023. od 20. ožujka 2024. godine, podredno da iste presude ukine i predmet vrati na ponovni postupak.“.

3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024., dalje: ZKP) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju (poleđina listova 1776. i 1780. spisa).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđeni ČF u uvodnom dijelu zahtjeva navodi sadržaj zakonskih odredaba iz članka 517. stavka 1. točaka 2. i 3. ZKP-a. Međutim, kada obrazlaže povrede zbog kojih podnosi ovaj zahtjev, navodi razloge za povredu iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-a i povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP-a. Ostale se povrede u zahtjevu ne obrazlažu. Naime, osuđenik smatra da je zbog činjenice što mu je suđeno u odsutnosti došlo do teške povrede prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Također tvrdi da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije odgovorio na njegove navode u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude.

6. Osuđenik nije u pravu.

7. Premda je pobijana pravomoćna presuda doista donesena u odsutnosti osuđenika, on je u početku postupka aktivno sudjelovao u sudskim radnjama. Dakle, bio je upoznat s činjenicom da je protiv njega u tijeku ovaj kazneni postupak te je na adresi u [adresa] uredno primao pozive i dolazio na rasprave. U tijeku 2018. osuđenik je prestao dolaziti na rasprave te je nakon određenog istražnog zatvora, raspisane međunarodne tjeralice te zatraženog izručenja, pravomoćnim rješenjem kojeg čine rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 14. rujna 2022. broj Kv I-Us-133/2021. (K-Us-8/2015.) i rješenje Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 9. studenoga 2022. broj I Kž-Us-124/2022-4 odlučeno da će se osuđeniku suditi u odsutnosti. Budući da je osuđeniku bilo omogućeno da sudjeluje u postupku, to nema govora o povredi prava na pravično suđenje zajamčeno odredbama članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/2000. – pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. – pročišćeni tekst, 55/2001. – ispravak, 76/2010., 85/2010. – pročišćeni tekst i 5/2014. - dalje: Ustav) i odredbama članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. – pročišćeni tekst, 8/1999. – ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017. - dalje: Konvencija). Ovo posebno kada se ima na umu da osuđenik može zatražiti obnovu kaznenog postupka u kojem je osuđen u odsutnosti.

7.1. Tvrdnjama u zahtjevu da u tijeku postupka nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 402. stavka 3. ZKP-a, osuđenik ustvari pobija činjenična utvrđenja iz pravomoćnog rješenja kojim je određeno da će mu se suditi u odsutnosti. Međutim, prema odredbama članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-a, ovaj se izvanredni pravni lijek ne može podnijeti niti protiv pravomoćnog rješenja niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Nadalje, suprotno tvrdnjama osuđenog ČF, pobijanom pravomoćnom presudom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog neobrazložene presude niti je u žalbenom postupku drugostupanjski sud počinio neku postupovnu povredu koja bi mogla utjecati na presudu.

8.1. Naime, odgovarajući na navode iz osuđenikove žalbe koji su većim dijelom sada ponovljeni u zahtjevu, drugostupanjski je sud razumno i dostatno odgovorio na sve odlučne prigovore istaknute u žalbi. Također je, u povodu te žalbi, a i po službenoj dužnosti, razmatrao bitne postupovne povrede te povrede kaznenog zakona počinjene na štetu osuđenika. Pritom je prihvatio argumentaciju prvostupanjskog suda koju je dostatno raščlanio. Stoga nisu prihvatljive tvrdnje iz zahtjeva da „ … II stupanjska presuda nije … dala nikakav odgovor na … žalbene navode …“. Obrazloženje prvostupanjskog suda sveobuhvatno je raščlanilo sve sporne činjenice, argumentirajući svoja utvrđenja vrlo jasnim, detaljnim i razumnim razlozima koji zato nisu samovoljni. Tako je jasno i logično argumentima u odlomcima 13.7-13.11. iznesena ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka ŠF i ĆF na koje se sada upire u zahtjevu. Pritom su uočene i razlike u iskazima tih svjedoka te su i u odnosu na te razlike izneseni razumni razlozi. Ti su iskazi povezani i s iskazima drugih svjedoka (NF, odlomci 14. -14.2; TF, odlomci 15.-15.7.) kao i s postupkom zaključenja i realizacije kredita (odlomci 27- 27.5.). Te razloge u cijelosti je prihvatio drugostupanjski sud pa nema govora o neobrazloženoj odluci.

8.2. Treba napomenuti da je, kod ocjene povrede prava na pravično suđenje, sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. Konvencije ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

8.3. Ujedno, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Prema tome, treba biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, o tome ovdje nije riječ. Naime, drugostupanjski sud je dao razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz raščlambe proizlazi da nisu samovoljni. Stoga su prigovori u zahtjevu osuđenika o povredi prava na pravično suđenje zbog neobrazložene drugostupanjske presude u cijelosti neosnovani. Neslaganje osuđenika s navedenim razlozima te pozivanje na odredbu članka 3. stavka 3. ZKP-a u stvari predstavlja ponovno preispitivanje činjeničnih utvrđenja iz pravomoćne presude, a takvo preispitivanje po zakonu nije predmet odlučivanja u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka.

9. Prema tome, neovisno o pozivanju drugostupanjskog suda na argumentaciju izloženu u prvostupanjskoj presudi, ne može se govoriti o samovoljnoj odluci drugostupanjskog suda, posebno ne u mjeri koja bi kompromitirala pravičnost postupka u cjelini. Prihvaćanje sveobuhvatnih zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači automatski da drugostupanjski sud ignorira navode žalbe, nego pokazuje da se žalbom, u stvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drukčija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u postupku zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, ali o tome ovdje nije riječ. Pravomoćna presuda se temelji na personalnim i materijalnim dokazima čija je vjerodostojnost pravilno cijenjena i koji su dovedeni u međusobnu vezu te su slijedom toga i zaključci o dokazanosti navoda optužbe pravilno izvedeni i valjano obrazloženi.

9.1. Naime, kada žalbeni sud odbija žalbu, tada načelno može jednostavno potvrditi razloge za odluku nižeg suda (v. odluku i rješenje Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-6870/2021., od 18. travnja 2023. te predmete ESLJP-a García Ruiz protiv Španjolske [Vv], br. 30544/96., § 29., presuda od 21. siječnja 1999.; Harisch protiv Njemačke, br. 50053/16., § 35., presuda od 11. travnja 2019.; te Mazahir Jafarov protiv Azerbajdžana, br. 39331/09, § 45., presuda od 2. travnja 2020.). U nekim situacijama razlozi mogu proizlaziti i iz okolnosti predmeta (v. predmete ESLJP-a Harisch protiv Njemačke, navedeno, § 35.; te Sawoniuk protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 63716/00, odluka od 29. svibnja 2001.). Dakle, ako drugostupanjski sud prihvaća argumentaciju prvostupanjskog suda, onda ne mora nužno davati svoju ili drukčiju pravnu argumentaciju od one koju je dao prvostupanjski sud. To što osuđenik nije zadovoljan takvim obrazloženjem drugostupanjskog suda nije odlučno s aspekta povrede prava na pravično suđenje kao i povrede dužnosti iz članka 487. stavka 1. ZKP-a koja bi bila od utjecaja na presudu.

9.2. Pravo na obrazloženu sudsku odluku, u smislu povrede prava na pravično suđenje, se ne može tumačiti tako da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku, već to ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja (tako i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 3077/2018., od 19. svibnja 2020., te broj U-III-2886/2018., od 11. rujna 2019.). Samovoljnom se presudom, prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske, može smatrati ona odluka „... koja utječe na pravičnost konkretnog postupka, a pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nedvojbena pogreška (manifest error)... “ (v. odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 4951/2014 od 10. ožujka 2020. u kojoj se taj sud poziva i na predmete ESLJP-a Khamidov protiv Rusije, br. 72118/01, § 170., presuda od 15. studenoga 2007.; i Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [Vv], br. 22251/08, § 62., presuda od 5. veljače 2015.).

9. S obzirom na to da u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu osuđenog ČF za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zahtjev je odbijen kao neosnovan te je na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 11. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Damir Kos