Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-24/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Niki Grospić Ivasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Dijani Britvić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika [obrt] iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Eciji Kuljiš–Bajić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ecija Kuljiš–Bajić & Meri Blaslov–Pavasović u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1173/2016 od 17. srpnja 2019., dana 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika [obrt] kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 1173/2016 od 17. srpnja 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te pod točkom III. izreke u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju VU trošak parničnog postupka u iznosu od 2.109,38 kn/279,96 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1173/2016 od 17. srpnja 2019. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je naloženo tuženiku [obrt] naknaditi tužitelju VU trošak parničnog postupka u iznosu preko 2.109,38 kn/279,96 EUR–a do 3.046,87 kn/404,39 EUR–a (za iznos od 937,50 kn/124,43 EUR–a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja VU za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 937,50 kn/124,43 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika [obrt] za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja VU za naknadu troška nastalog povodom odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno sljedeće:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime dodatka na plaću na temelju posebnih uvjeta rada u razdoblju od 1. siječnja 2014. pa do 31. prosinca 2025. bruto iznos od 2.184,54 kn (289,94 EUR–a[1] ), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu (točka II. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.046,87 kn (404,39 EUR–a), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude (17. srpnja 2019.) pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude, pod točkom I. i III. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/2023 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev u tome dijelu odbije i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 590,63 kn (78,39 EUR–a).

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika u cijelosti, predlažući da se žalba istog odbije kao neosnovana te prvostupanjska presuda u dijelu u kojem ju tuženik pobija potvrdi, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom odgovora na žalbu u iznosu od 312,50 kn (41,48 EUR–a).

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime razlike plaće koja je nastala zbog neplaćenog dodatka na osnovnu plaću s osnove posebnih uvjeta rada u lipnju, srpnju, kolovozu i prosincu 2014. isplati ukupan bruto iznos od 2.184,54 kn (289,94 EUR–a), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.375,00 kn (580,66 EUR–a), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tuženik upire.

7. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

8. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka utvrdio u bitnom sljedeće:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu [naziv] stroja na istraživačkom brodu [naziv], a koji je bio u vlasništvu tuženika,

- da je tužitelj u utuženom razdoblju boravio na istraživačkom brodu [naziv], i to konkretno u lipnju 2014. od 9.–14. i od 20.–30., u srpnju 2014. od 15.–24., u kolovozu 2014. od 6.–13. te u prosincu 2014. od 1.–6.,

- da je odredbom iz čl. 17. st. 1. Kolektivnog ugovora za [obrt] (u daljnjem tekstu: KU), koji je potpisan 15. studenoga 2010., ugovoreno da zaposlenici [obrt], osim članova posade, za boravka na istraživačkom brodu imaju pravo na dodatak na osnovnu plaću s osnove posebnih uvjeta rada u onom mjesecu kada su na brodu, i to: u visini 15% bruto plaće, ako su na brodu 8 ili više dana, u visini 12% bruto plaće, ako su na brodu 5 do 7 dana, u visini 10% bruto plaće, ako su na brodu 3 do 5 dana te u visini 7% bruto plaće, ako su na brodu do 3 dana,

- da je odredbom iz čl. 17. st. 2. KU–a ugovoreno da pravo na dodatak ima i posada istraživačkih brodova, i to u visini od 10% bruto plaće,

- da je odredbom iz čl. 2. st. 1. KU–a ugovoreno da se KU zaključuje na tri godine, a da je odredbom iz čl. 2. st. 2. KU–a ugovoreno da se KU obnavlja na daljnji rok od dvije godine, ako do isteka roka na koji je zaključen niti jedna od ugovornih strana pisano ne obavijesti drugu stranu da ne želi njegovu obnovu,

- da do 15. studenog 2013., dakle do isteka roka na koji je KU zaključen, nijedna od ugovornih strana KU–a nije pisano obavijestila drugu stranu da ne želi njegovu obnovu,

- da tuženik u utuženom razdoblju nije isplatio tužitelju dodatak na osnovnu plaću s osnove posebnih uvjeta rada,

- da je tužitelj, imajući u vidu da je u utuženom razdoblju primao bruto plaću u iznosu od 5.461,35 kn (724,85 EUR–a), obračunao dodatak na osnovnu plaću s osnove posebnih uvjeta rada od 10% bruto plaće za svaki mjesec kada je boravio na istraživačkom brodu, i to u iznosu od 546,13 kn (72,48 EUR–a), slijedom čega svojim tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika na ime razlike plaće isplatu bruto iznosa od 2.184,54 kn (289,94 EUR–a),

- da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije osporio tužiteljev obračun razlike plaće.

9.1. Nadalje, u dijelu utuženog razdoblja od 1. lipnja 2014. pa do 6. kolovoza 2014. bio je na snazi Zakon o radu (''Narodne novine'' broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – u daljnjem tekstu: ZR/09), a u preostalom dijelu utuženog razdoblja od 7. kolovoza 2014. pa do 31. prosinca 2014. bio je na snazi Zakon o radu (''Narodne novine'' broj 93/14 – u daljnjem tekstu: ZR/14).

9.2. Odredbom iz čl. 82. st. 1. ZR/09 propisano je da poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenoga kolektivnim ugovorom, a odredbom iz čl. 90. st. 1. ZR/14 propisano je da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu.

9.3. Odredbom iz čl. 261. st. 1. ZR/09, kao i odredbom iz čl. 198. st. 1. ZR/14, propisano je da se kolektivni ugovor može sklopiti na određeno ili na neodređeno vrijeme, a odredbom iz čl. 261. st. 2. ZR/09, kao i odredbom iz čl. 198. st. 2. ZR/14, propisano je da se kolektivni ugovor sklopljen na određeno vrijeme ne smije sklopiti za razdoblje duže od pet godina.

9.4. Odredbom iz čl. 199. st. 1. ZR/14 propisano je da se nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje primjenjuju kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu do sklapanja novog kolektivnog ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor, odnosno tri mjeseca od isteka otkaznog roka, a odredbom iz čl. 199. st. 2. ZR/14 propisano je da se, iznimno od čl. 199. st. 1. ZR/14, kolektivnim ugovorom može ugovoriti i duže razdoblje produžene primjene pravnih pravila sadržanih u kolektivnom ugovoru.

10. Uzimajući u obzir da je KU sklopljen 15. studenoga 2010. i da je odredbom iz čl. 2. st. 1. KU–a ugovoreno da se isti zaključuje na tri godine, s time da je odredbom iz čl. 2. st. 2. KU–a ugovoreno da se KU obnavlja na daljnji rok od dvije godine, ako do isteka roka na koji je zaključen niti jedna od ugovornih strana pisano ne obavijesti drugu stranu da ne želi njegovu obnovu, a što do 15. studenoga 2013. nijedna od ugovornih strana KU–a nije učinila, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je KU obnovljen na daljnji rok od dvije godine, dakle do 15. studenoga 2015. te da je nakon toga KU bio u primjeni sve do 15. veljače 2016. u smislu odredbe iz čl. 199. st. 1. ZR/14.

11. Pri tome valja dodati da strankama kolektivnog pregovaranja nije zabranjeno sporazumjeti se o nastavku primjene kolektivnog ugovora na prešutan način (ako jedna stranka do određenoga roka ne obavijesti drugu da ne želi daljnju obnovu kolektivnog ugovora), poštujući pritom zakonsku odredbu o najdužem vremenu sklapanja kolektivnog ugovora na određeno vrijeme (ukupno 5 godina).

12. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je dalje zaključio da je tužitelj u utuženom razdoblju imao pravo na dodatak na osnovnu plaću s osnove posebnih uvjeta rada od 10% bruto plaće za svaki mjesec kada je boravio na istraživačkom brodu te kada je pod točkom I. izreke prvostupanjske presude, u smislu navedenih odredaba KU–a, ZR/09 i ZR/14, naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće koja je nastala zbog neplaćenog dodatka bruto iznos od 2.184,54 kn (289,94 EUR–a), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate koje tužitelju sukladno odredbama iz čl. 84. st. 3. ZR/09, čl. 92. st. 3. ZR/14 i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO) također pripadaju.

13. Stoga su neosnovani daljnji žalbeni navodi tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

14.1. Konkretno, u ovom predmetu, suprotno mišljenju tuženika, nije bilo mjesta primjeni Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje (''Narodne novine'' broj 82/12 i 88/12 – u daljnjem tekstu: ZKSTTRKP), budući da ZKSTTRKP ne predstavlja lex specialis (posebni zakon) u ovom predmetu, u kojem se ne raspravlja o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje, već o pravima po osnovi radnopravnog odnosa tužitelja kod tuženika.

14.2. U odnosu na žalbene navode tuženika da pravo tužitelja na posebni dodatak na plaću zbog posebnih uvjeta rada nije regulirano granskim kolektivnim ugovorom u smislu odredbe iz čl. 55. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike (''Narodne novine'' broj 141/12, 141/12, 150/13, 153/13 i 24/17), valja reći da to nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje isplatu dodatka na osnovnu plaću s osnove posebnih uvjeta rada od 10% bruto plaće za svaki mjesec kada je boravio na istraživačkom brodu, budući da mu to pravo pripada sukladno odredbi iz čl. 17. st. 2. KU–a.

14.3. Konačno, u odnosu na žalbene navode tuženika da je sporno ima li tužitelj pravo na dodatak s osnove posebnih uvjeta rada za cijeli mjesec, odnosno i za one dane u kojima nije radio u posebnim uvjetima rada, valja odgovoriti da iz odredbe iz čl. 17. st. 2. KU–a proizlazi da tužitelju, kao upravitelju stroja i, samim time, članu posade na istraživačkom brodu Hidra (u vlasništvu tuženika), konkretan dodatak pripada neovisno o broju dana u kojima je radio u posebnim uvjetima rada.

15. Međutim, djelomično su osnovani preostali žalbeni navodi tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja za naknadu troška parničnog postupka pod točkom II. izreke prvostupanjske presude.

16. Naime, uzimajući pri tome u obzir da vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 2.184,54 kn (289,94 EUR–a), tužitelj ima pravo na naknadu troška sastava tužbe od 30. prosinca 2016. u iznosu od 250,00 kn, troška pristupa na ročišta od 14. veljače 2017., 10. travnja 2017., 29. studenog 2017., 15. veljače 2018., 11. travnja 2018., 13. veljače 2019. i 3. travnja 2019. na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima u iznosu od po 125,00 kn, troška pristupa na ročišta od 23. svibnja 2017. i 29. svibnja 2019. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od po 250,00 kn te troška pristupa na ročište od 18. lipnja 2018. koje je odgođeno prije početka raspravljanja u iznosu od 62,50 kn, dakle pravo na naknadu troška parničnog postupka nastalog zastupanjem po odvjetniku u iznosu od 1.687,50 kn, uvećanom za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 421,88 kn, što zbrojeno iznosi 2.109,38 kn, sve sukladno odredbama iz Tbr. 7. t. 1., Tbr. 9. t. 1., 2. i 5., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16 i 106/18), u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

17.1. No, tužitelj u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška sastava podneska od 6. travnja 2017. u dosuđenom iznosu od 312,50 kn, budući da je podnesak predan na ročištu od 10. travnja 2017., na kojem je tužitelj mogu iznijeti sve navode sadržane u konkretnom podnesku, tako da zatraženi trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

17.2. Tužitelj u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a također nema pravo na naknadu troška sastava podneska od 28. studenog 2017. u dosuđenom iznosu od 312,50 kn, budući da je podnesak predan na ročištu od 29. studenog 2017., na kojem je tužitelj mogu iznijeti sve navode sadržane u konkretnom podnesku, tako da zatraženi trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

17.3. Tužitelj u smislu odredbe iz čl. 151. st. 1. ZPP–a nema pravo niti na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude od 17. srpnja 2019. u dosuđenom iznosu od 312,50 kn jer punomoćnica tužitelja na isto nije pristupila pa tužitelju zatraženi trošak nije mogao ni nastati.

18. Prema tome, tužitelj ima pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu u konačnom iznosu od 2.109,38 kn (279,96 EUR–a), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 17. srpnja 2019., kada je prvostupanjska presuda donesene pa do isplate, a koje tužitelju sukladno odredbama iz čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) i čl. 29. st. 2. ZOO–a također pripadaju, dok mu to pravo u preostalom dijelu dosuđenog iznosa od 937,50 kn (124,43 EUR–a), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos, ne pripada.

19. Na kraju valja reći i da ovaj drugostupanjski sud nije razmatrao preostale žalbene navode tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, utemeljio na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

20. Naime, u ovom je predmetu, u smislu odredbe iz čl. 458. st. 1. ZPP–a, riječ o sporu male vrijednosti pa se prvostupanjska presuda sukladno odredbi iz čl. 467. st. 1. ZPP–a ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP–a) te pogrešne primjene materijalnog prava.

21. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke, a primjenom odredbe iz čl. 373. t. 3. ZPP–a kao pod točkom II. izreke ove odluke.

22. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer je s istom samo djelomično uspio u pogledu odluke o trošku parničnog postupka, kao sporednom potraživanju tužitelja, dok u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke ove odluke.

23. Tužitelj nema pravo na naknadu troška nastalog povodom odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka, tako da je primjenom odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom IV. izreke ove odluke.

U Zagrebu 11. veljače 2025.

Sudac:

Nika Grospić Ivasović