REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1032/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Saviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv I. tuženika BI iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Grgiću, odvjetniku iz Zagreba i II. tuženice NI iz [adresa], zastupane po punomoćniku Tomislavu Beloši, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Beloša & Jukić iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o reviziji II- tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4545/2022-2 od 7. veljače 2023., kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8735/21-33 od 5. rujna 2022., u sjednici održanoj 11. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija II-tuženice se odbija.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o zajmu sa sporazumom o zasnivanju založnog prava od 3. studenog 2008. zaključen između NI iz [adresa], kao zajmodavca, i BI iz [adresa], kao zajmoprimca, ovjeren kod javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, Mrazovićeva 6/1, broj ovjere OV-18627/08, ništetan i da se naloži tuženicima da solidarno naknade parnični trošak tužitelju, u roku od 15 dana, a u točki III. izreke naloženo je tužitelju da nadoknadi II-tuženici NI troškove parničnog postupka u iznosu od 164.687,50 kn/21.857,78 eur, u roku od 15 dana.

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8735/21-33 od 5. rujna 2022. i sudi:

I.a Utvrđuje se da je ugovor o zajmu sa sporazumom o zasnivanju založnog prava od 3. studenog 2008. zaključen između NI iz [adresa], kao zajmodavca i BI iz [adresa], kao zajmoprimca, ovjeren kod javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, Mrazovićeva 6/1, broj ovjere OV-18627/08, ništetan.

I.b Nalaže se 1. tuženiku BI iz [adresa]. tuženici NI iz [adresa] da tužitelju KI iz [adresa], naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 13.769,99 eur1 (103.750,00 kn) u roku 15 dana.

I.c Odbija se zahtjev 2. tuženice NI iz [adresa] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 164.687,50 kn (21.857,78 eur) kao neosnovan.

II. Nalaže se 1. tuženiku BI iz [adresa]. tuženici NI iz [adresa] da tužitelju KI iz [adresa], naknade trošak žalbe u iznosu od 2.488,55 eur (18.750,00 kn) u roku 15 dana."

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-3482/2023-2 od 7. studenog 2023.dopustio II. tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

''Je li zakonski ispravno, s obzirom na sudsku praksu, i je li sud mogao preinačiti prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ako je stava da se radi o prividnom ugovoru, a postoji sudska praksa da prividni ugovori nisu ništetni već nepostojeći, te se tužbenim zahtjevom traži samo utvrđenje ništetnosti, ne i da ugovor nema pravnog učinka ili da je nepostojeći?''

4. Postupajući po navedenom dopuštenju II. tuženica je protiv navedene presude podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22, i 114/22 - dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i potvrdi prvostupanjsku presudu i dosuditi joj troškove revizijskog postupka, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a).

8. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovora o zajmu sa sporazumom o osnivanju založnog prava sklopljenog između I. i II. tuženika 3. studenoga 2008.

9. Naznačenim pravnim pitanjem revidentica sadržajno ukazuje na postojanje revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 322 i čl. 325.Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21., 114/22, 156/22 - dalje: ZOO-a).

10. Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke više pravnih odnosa svele na jedan novi pravni posao, odnosno jer da su postojeće ugovorne obveze konvertirale u novi pravni posao temeljem kojeg se I. tuženik BI obvezao svoj dug prema Herc Toursu d.o.o. vratiti II. tuženici NI, koja ima potraživanje prema navedenoj pravnoj osobi, pri čemu je II-tuženica postupala s povjerenjem u zemljišne knjige jer u zemljišnim knjigama nije postojao prijedlog za uknjižbu tužitelja, niti zabilježba odbijenog prijedloga za uknjižbom prava vlasništva. U skladu s navedenim je pozivom na odredbe čl. 322. i 325. ZOO-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja

11. 1. Drugostupanjski sud je imajući u vidu utvrđenja:

- da je Autoprijevoz Lika d.o.o u vlasništvu I. tuženika, čiji je on i direktor, bilo u poslovnom odnosu s poduzećem Herc Tours d.o.o., čiji je vlasnik i direktor otac 2. tuženice JI, na temelju Ugovora o najmu autobusa od 7. ožujka 2008.,

- da je radi osiguranja naplate potraživanja po tom ugovoru poduzeće I. tuženika izdalo bjanko zadužnicu, a da je izjavom na zadužnici I. tuženik osobno, kao jamac platac, dao suglasnost za naplatu potraživanja iz zadužnice i po svim njegovim računima,

- da je istovremeno II. tuženica prema poduzeću svoga oca imala potraživanje koje joj to poduzeće nije bilo u mogućnosti vratiti,

- da je radi razrješenja tih međusobnih vjerovničko dužničkih odnosa održan sastanak na kojem su bili nazočni tuženici, otac II. tuženice JI i kćer I. tuženika LI, u odvjetničkom uredu Beloša, nakon čega da je potpisan predmetni ugovor,

- te da iz rezultata dokazivanja pri tome proizlazi da je II. tuženica, kao zajmoprimac sama iskazala da novac u visini zajma nije isplatila I. tuženiku kao zajmoprimcu, već svome ocu, JI kao obrtna sredstva za nabavu i servis autobusa, zaključio, (kao i prvostupanjski sud) da je predmetni ugovor je prividni ugovor i da isti prikriva drugi, višestrani, mješoviti pravni posao, sklopljen na spomenutom sastanku usmeno, između I. tuženika kao fizičke osobe i ujedno kao osobe ovlaštene za zastupanje poduzeća Autoprijevoz Lika d.o.o., 2. tuženice i poduzeća Herc Tours d.o.o., zastupanog po direktoru JI, koji pravni posao u sebi ima elemente ugovora o ispunjenju (čl. 103. ZOO) i ugovora o ustupu tražbine (cesiji, čl. 80. ZOO) i koji ispunjavaju uvjete valjanosti, a kojim pravnim poslom je tražbina koji poduzeće Herc Tours d.o.o. ima prema poduzeću Autoprijevoz Lika d.o.o. iz Ugovora o najmu autobusa od 7. ožujka 2008., prenesena na II. tuženicu kao fizičku osobu s ranijeg vjerovnika Herc Tours d.o.o., dok se ugovorom o ispunjenju I. tuženik kao fizička osoba obvezao ispuniti obvezu poduzeće Autoprijevoz Lika d.o.o. koje to poduzeće ima prema poduzeću Herc Tours d.o.o., sada prema tuženici, kao trećoj osobi na koju je tražbina prenesena, pri čemu nitko od tuženika ili svjedoka nije tvrdio da iznos duga ne odgovara visini iznosa navedenog kao iznos zajma,

10. 2. Na temelju navedenog taj sud je ocijenio da u tim okolnostima predmetni, sporni, ugovor o zajmu i sporazum o zasnivanju založnog prava ne proizvode pravni učinak između stranaka, kako to propisuje čl. 285. st. 1. ZOO-a, nego da između tuženika i ostalih (naprijed navedenih) pravnih osoba koje su bile sudionici pravnog posla vrijedi mješoviti pravni posao (čl. 285. st. 2. i čl. 325. ZOO), u odnosu na potraživanje iz kojeg, prikrivenog pravnog posla nije sklopljen pisani sporazum o zasnivanju založnog prava.

11. 1. Prema daljnjem shvaćanju drugostupanjskog suda pitanje ništetnosti predmetnog prividnog pravnog posla prema trećim osobama, a to je ovdje tužitelj, jer se odredbe na koju se sud poziva (čl. 325. ZOO) i na koju sadržajno obrazloženjem upućuje (čl. 285. st. 1. i 2. ZOO), odnose na pitanje važenja prividnog, odnosno konvertiranog pravnog posla samo na stranke tih pravnih poslova, ali ne i na treće osobe. Stoga imajući u vidu sve činjenične okolnosti konkretnog slučaja, taj sud, suprotno shvaćanju suda prvoga stupnja, smatra da je sporni ugovor o zajmu sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na nekretnini suprotan moralu društva i zakonu, kao i načelima koja vežu sudionike obveznog odnosa, a sadržana su u čl. 4. i 6. ZOO-a, zbog čega je ništetan u smislu čl. 322. toga Zakona.

11. 2. Stoga su tuženici, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, "sklopili pravni posao zajma bez prave volje da taj posao zaista i nastane, dakle uz znanje da iznos zajma nikada stvarno nije isplaćen, a vezano uz taj posao su, za iznos koji nikada I. tuženiku kao zajmoprimcu nije isplaćen, zasnovali sporazumno založno pravo na nekretnini koju je, još 1994., kupio tužitelj. Takvo postupanje protivi se moralu društva jer se svjesno stvara prividnost nekog pravnog odnosa, a što neposredno utječe na prava trećih (ovdje tužitelja kao kupca zalogom opterećene nekretnine), uz što se postupa i protivno čl. 301. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96., 68/98., 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP) jer se sporazumom o zasnivanju založnog prava nekretninu opterećuje zalogom u iznosu zajma koji nikada nije niti će biti isplaćen. Uz to se na temelju pravnog posla koji je prikriven ugovorom o zajmu (cesija i ispunjenje, točka 10. obrazloženja) i koji je valjan, založno pravo ne bi ni moglo steći jer u odnosu na prikriveni pravni posao koji vrijedi između stranaka tog pravnog posla sporazum o zasnivanju založnog prava nije ni sklopljen, a sve i da tome nije tako, nije dokazana valjanost istog u smislu zahtjeva postojanja pisane forme (čl. 307. st. 6. ZVDSP u vezi s čl. 290. st. 2. ZOO)."

12. Zaključno drugostupanjski sud smatra da u opisanoj situaciji propust tužitelja da publicira ili pokuša publicirati svoje vlasništvo na nekretnini u zemljišnim knjigama ima manji značaj u odnosu na prethodno opisano nemoralno i nezakonito postupanje tuženika, "jer su tuženici (1.) unatoč svijesti da cilj sklapanja ugovora o zajmu ni volja nisu davanje i povrat zajma i (2.) unatoč znanju i svijesti da dobrovoljnim založnim pravom opterećuju nekretninu za iznos tražbine koja po ugovoru koji su sklopili nije nastala, svjesno pristali na sklapanje spornih pravnih poslova, pri čemu je 1. tuženik i znao da je nekretninu već ranije otuđio, a takvim su postupanjem povrijedili legitimna očekivanje tužitelja kao treće osobe i predmnijevanog vlasnika da stekne u vlasništvu nekretninu koju je kupio, kakvu ju je kupio, neopterećenu zalogom, zbog čega je, u ovom konkretnom slučaju, prvenstveno tužitelju trebalo osigurati pravičnu sudsku zaštitu. Suprotnim tumačenjem po stavu ovoga suda vrijeđalo bi se pravo na pošteno suđenje iz čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov., Međunarodni ugovor broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.), koje pravo je sadržano i u čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14)."

13. 1. Prema shvaćanju revidentice, iznesenom u reviziji, ako između ugovornih stranaka ugovora nije postignuta suglasnost volja za sklapanje ugovora u sadržaju koji bi se u ičemu ostvarivao (stranke nisu htjele i ne žele takav ugovor već „nešto drugo“, što tome ugovoru ne odgovara i time kod njega u odnosu na postignuti sadržaj nedostaje bilo kakva osnova ili cilj obvezivanja, takav ugovor, kao pravno neegzistirajući, nema učinaka među strankama, ne može biti „protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva“ pa slijedom toga niti ništav u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, koja posljedicu ništavosti vezuje uz te okolnosti, u kojem pravcu se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2357/15 od 2. veljače 2016. Rev-2757/2016-2 od 27. kolovoza 2019. Rev- 960/2018-2 od 15. veljače 2022. Navodi da je drugostupanjski sud zanemario recentnu sudsku praksu i da u konkretnom slučaju nije postojao svjesni nesklad između volje i očitovanja te su stranke, da su I. i II. tuženici znali i svjesno sklopili upravo ugovor o zajmu, a ne ugovor o ispunjenju, cesiji ili bilo koji drugi pravni posao i to na način da se I. tuženik obvezao da umjesto da dug vrati poduzeću HERC TOURS d.o.o., isti vrati II. tuženici, pa se radilo se o suglasnom dogovoru za sklapanjem ugovora i svjesnom očitovanju volje i rješenju njihovih odnosa.

13. 2. Pojasnila je da je ugovor o zajmu sa sporazmom o zasnivanju založnog prava sklopljen je onoga trenutka kada su se strane ugovora usuglasile o bitnim sastojcima ugovora i kada je volja za sklapanje ugovora učinjena slobodno i ozbiljno, što je i ovdje slučaj, a da je drugostupanjski sud propustio cijeniti činjenicu da se radilo o javnobilježničkom aktu i da je javni bilježnik u konkretnom slučaju utvrdio da su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje pravnog posla, da im je sadržaj istog pročitan i protumačen te da su ga stranke vlastoručno potpisale te da je na ugovoru otisnut pečat javnog bilježnika. Uz izneseno istaknula je da je, u točki 13. obrazloženja drugostupanjski sud naveo da nije bilo prave volje i da iznos nikada nije isplaćen I. tuženiku, te osporavajući tu činjenicu navodi da nije jasno na temelju čega to utvrdio, jer tužitelj to nije mogao znati, II. tužena isto nije navela, a i I. tuženiku takvo utvrđenje ide u prilog.

14. Izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je, prema ocjeni ovoga suda, imajući u vidu okolnosti ovoga slučaja, pravilno.

15. 1. Naime, odredba čl. 4. ZOO-a nalaže strankama da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, dok je u odredbi čl. 6. ZOOO-a zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato.

15. 2. Prema odredbi čl. 247. ZOO-a ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok je prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15. 3. Odredbom čl. 285. ZOO-a propisano da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost. Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

16. U odnosu na pitanje ništetnosti prividnog ugovora revizijski sud se već ranije izjasnio u brojnim odlukama, pa tako i u Rev-3586/18 od 21. siječnja 2020., Rev- 12/20 od 14. travnja 2021., Rev 2757/2016-2 od 27. kolovoza 2019. Rev 960/2018-2 od 15. veljače 2022. Rev-2357/15-3 od 2. veljače 2016. i dr. pri čemu je izraženo pravno shvaćanje da posljedica sklapanja prividnog ugovora iz smisla odredbe čl. 285. ZOO-a nije njegova ništavost, nego da među ugovornim stranama prividan ugovor nema učinaka, odnosno da se radi o nepostojećem pravnom poslu.

17. Nepostojeći ugovori su oni kojima nedostaje jedan ili više bitnih sastojaka za nastanak ugovora. Međutim, nepostojeći ugovor nije istoznačnica s ništetnim ugovorom jer se isti sadržajno razlikuju. Kod ništetnih ugovora su bile formalno ispunjene predviđene pretpostavke za nastanak ugovora, ali se njihovi učinci anuliraju, budući da su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Kod nepostojećih ugovora nisu uopće ispunjene pretpostavke za njihov nastanak, tako da oni i ne postoje, jer nije postignuta suglasnost volja ugovornih strana za njihov nastanak.

18. Iznesena pravna shvaćanja u citiranim revizijskim odlukama donesena su u drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u o odnosu na predmetnu. Naime, u ovom predmetu je izneseno pravno shvaćanje o ništetnosti prividnog ugovora i pravnih posljedica takvog ugovora u odnosu na treću osobu (ovdje tužitelja), a ne u odnosu na stranke takvog prividnog ugovora. Stoga, ostajući pri ranijoj praksi revizijskog suda vezanoj za (ne)ništetnost i pravne učinke prividnog ugovora, odgovor na pitanje ništetnosti prividnog ugovora glasi:

Posljedica sklapanja prividnog ugovora iz smisla odredbe čl. 285. ZOO-a nije njegova ništavost, već to da između ugovornih stranaka prividan ugovor nema učinaka, odnosno da se radi o nepostojećem pravnom poslu.

19. Međutim, odgovarajući na pitanje: "je li zakonski ispravno, s obzirom na sudsku praksu, i je li sud mogao preinačiti prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ako je stava da se radi o prividnom ugovoru, a postoji sudska praksa da prividni ugovori nisu ništetni već nepostojeći, te se tužbenim zahtjevom traži samo utvrđenje ništetnosti, ne i da ugovor nema pravnog učinka ili da je nepostojeći“, ovaj sud daje potvrdan odgovor ako se radi o pitanju ništetnosti i učinka prividnog pravnog posla prema trećim osobama, jer se odredbe čl. 325. i čl. 285. st. 1. i 2. ZOO-a odnose na pitanje važenja-pravnih učinaka prividnog, odnosno konvertiranog, pravnog posla samo na stranke tih pravnih poslova, ali ne i na treće savjesne osobe.

20. Stoga imajući u vidu sve naprijed navedene činjenične okolnosti ovog konkretnog slučaja, posebno da su tuženici sklopili pravni posao zajma bez prave volje da taj posao zaista i nastane, da iznos zajma stvarno nije isplaćen, a uz taj posao su, za iznos koji nikada I. tuženiku kao zajmoprimcu nije isplaćen, zasnovali sporazumno založno pravo na nekretnini koju je, još 1994., kupio tužitelj, takvo postupanje protivi se moralu društva jer se svjesno stvara prividnost postojanja nekog pravnog odnosa, a što neposredno utječe na prava savjesnih trećih osoba, (ovdje tužitelja kao kupca zalogom opterećene nekretnine), pogotovo što se na taj način postupa protivno čl. 4. i čl. 6. ZOO-a, ali i čl. 301. st. 1. ZVDSP-a, jer se sporazumom o zasnivanju založnog prava tuđu nekretninu opterećuje zalogom u iznosu zajma koji nikada nije niti će biti isplaćen. Uz to se na temelju pravnog posla koji je prikriven ugovorom o zajmu (cesija i ispunjenje, točka 10. obrazloženja) i koji je valjan, založno pravo ne bi ni moglo steći jer u odnosu na prikriveni pravni posao koji vrijedi između stranaka tog pravnog posla sporazum o zasnivanju založnog prava nije ni sklopljen, a sve i da tome nije tako, nije dokazana valjanost istog u smislu zahtjeva postojanja pisane forme (čl. 307. st. 6. ZVDSP-a u vezi s čl. 290. st. 2. ZOO-a), pri čemu u opisanoj situaciji propust tužitelja da publicira ili pokuša publicirati svoje vlasništvo na nekretnini u zemljišnim knjigama, i po ovom sudu, ima manji značaj u odnosu na opisano nemoralno i nezakonito postupanje tuženika. Zato je predmetni-sporni ugovor o zajmu sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na nekretnini tužitelja suprotan moralu društva i zakonu, kao i načelima koja vežu sudionike obveznog odnosa, a sadržana su u čl. 4. i 6. ZOO-a, zbog čega je u okolnostima ovog konkretnog slučaja ništetan prema tužitelju u smislu čl. 322. toga Zakona.

21. Revizijski navodi tuženice (izneseni u točkama 13. 1. i 13. 2. obrazloženja), da u konkretnom slučaju nije postojao svjesni nesklad između volje i očitovanja tuženika, da su I. i II. tuženici znali i svjesno sklopili upravo ugovor o zajmu, a ne ugovor o ispunjenju, cesiji ili bilo koji drugi pravni posao, da je ugovor o zajmu sa sporazumom o zasnivanju založnog prava sklopljen onoga trenutka kada su se strane ugovora usuglasile o bitnim sastojcima ugovora i kada je volja za sklapanje ugovora učinjena slobodno i ozbiljno, a da je drugostupanjski sud propustio cijeniti činjenicu da se radilo o javnobilježničkom aktu, da je javni bilježnik pročitao i protumačio ugovor, te da su ga stranke vlastoručno potpisale, kao i da je na ugovoru otisnut pečat javnog bilježnika, da je, u točki 13. obrazloženja drugostupanjski sud naveo da nije bilo prave volje i da iznos nikada nije isplaćen I. tuženiku, nisu od odlučnog značaja jer se radi o osporavanju činjenica utvrđenih po nižestupanjskim sudovima, a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja i ocjena dokaza, tim više kada u odnosu na to nije dopuštena revizija.

22. S obzirom na utvrđenja drugostupanjskog suda, te da shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća revizijski sud, na temelju svega naprijed navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a odbiti reviziju tuženice kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 11. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić