Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-686/2019-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Dinki Dobrović Legović, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 5. studenog 2024. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja Dinke Dobrović Legović, odvjetnice u Karlovcu, te zamjenice punomoćnika tuženika JK, odvjetničke vježbenice u ZOU Josip Janković i Mae Burazin iz Karlovca, po objavi 11. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju OK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos od 344,88 € / 2.598,49 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate na valutu EUR po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje kamate teku na svaki pojedini iznos, i to:

- na iznos od 39,02 kn/5,18 € od dana 31.08.07.god. pa do isplate,

- na iznos od 37,86 kn/5,02 € od dana 30.09.07.god. pa do isplate,

- na iznos od 37,33 kn/4,95 € od dana 31.10.07.god. pa do isplate,

- na iznos od 37,40 kn/4,96 € od dana 30.11.07.god. pa do isplate,

- na iznos od 36,60 kn/4,86 € od dana 31.12.07.god. pa do isplate,

- na iznos od 36,74 kn/4,88 € od dana 31.01.08. god. pa do isplate,

- na iznos od 71,24 kn/9,46 € od dana 29.02.08. god. pa do isplate,

- na iznos od 71,45 kn/9,48 € od dana 31.03.08. god. pa do isplate,

- na iznos od 68,51 kn/9,09 € od dana 30.04.08.god. pa do isplate,

- na iznos od 67,09 kn/8,90 € od dana 31.05.08. god. pa do isplate,

- na iznos od 66,73 kn/8,86 € od dana 30.06.08. god. pa do isplate,

- na iznos od 64,52 kn/8,56 € od dana 31.07.08. god. pa do isplate,

- na iznos od 63,57 kn/8,44 € od dana 31.08.08. god. pa do isplate,

- na iznos od 63,29 kn/8,40 € od dana 30.09.08. god. pa do isplate,

- na iznos od 67,97 kn/9,02 € od dana 31.10.08. god. pa do isplate,

- na iznos od 63,02 kn/8,37 € od dana 30.11.08. god. pa do isplate,

- na iznos od 65,97 kn/8,76 € od dana 31.12.08. god. pa do isplate,

- na iznos od 65,39 kn/8,68 € od dana 31.01.09.god. pa do isplate,

- na iznos od 64,41 kn/8,55 € od dana 28.02.09. god. pa do isplate,

- na iznos od 62,41 kn/8,28 € od dana 31.03.09. god. pa do isplate,

- na iznos od 61,31 kn/8,14 € od dana 30.04.09.god. pa do isplate,

- na iznos od 59,07 kn/7,84 € od dana 31.05.09. god. pa do isplate,

- na iznos od 57,03 kn/7,57 € od dana 30.06.09. god. pa do isplate,

- na iznos od 55,97 kn/7,43 € od dana 31.07.09. god. pa do isplate,

- na iznos od 55,18 kn/7,32 € od dana 31.08.09. god. pa do isplate,

- na iznos od 53,87 kn/7,15 € od dana 30.09.09.god. pa do isplate,

- na iznos od 52,20 kn/6,93 € od dana 31.10.09. god. pa do isplate,

- na iznos od 51,62 kn/6,85 € od dana 30.11.09. god. pa do isplate,

- na iznos od 50,90 kn/6,76 € od dana 31.12.09. god. pa do isplate,

- na iznos od 50,37 kn/6,69 € od dana 31.01.10. god. pa do isplate,

- na iznos od 48,81 kn/6,48 € od dana 28.02.10. god. pa do isplate,

- na iznos od 48,45 kn/6,43 € od dana 31.03.10. god. pa do isplate,

- na iznos od 46,80 kn/6,21 € od dana 30.04.10. god. pa do isplate,

- na iznos od 45,78 kn/6,08 € od dana 31.05.10. god. pa do isplate,

- na iznos od 47,21 kn/6,27 € od dana 30.06.10. god. pa do isplate,

- na iznos od 44,99 kn/5,97 € od dana 31.07.10. god. pa do isplate,

- na iznos od 44,97 kn/5,97 € od dana 31.08.10. god. pa do isplate,

- na iznos od 42,82 kn/5,68 € od dana 30.09.10. god. pa do isplate,

- na iznos od 40,20 kn/5,34 € od dana 31.10.10. god. pa do isplate,

- na iznos od 40,39 kn/5,36 € od dana 30.11.10. god. pa do isplate,

- na iznos od 40,79 kn/5,41 € od dana 31.12.10. god. pa do isplate,

- na iznos od 37,54 kn/4,98 € od dana 31.01.11. god. pa do isplate,

- na iznos od 36,25 kn/4,81 € od dana 28.02.11. god. pa do isplate,

- na iznos od 33,77 kn/4,48 € od dana 31.03.11. god. pa do isplate,

- na iznos od 32,04 kn/4,25 € od dana 30.04.11. god. pa do isplate,

- na iznos od 32,36 kn/4,29 € od dana 31.05.11.god. pa do isplate,

- na iznos od 30,53 kn/4,05 € od dana 30.06.11. god. pa do isplate,

- na iznos od 30,17 kn/4,00 € od dana 31.07.11. god. pa do isplate,

- na iznos od 27,21 kn/3,61 € od dana 31.08.11. god. pa do isplate,

- na iznos od 24,29 kn/3,22 € od dana 30.09.11. god. pa do isplate,

- na iznos od 22,11 kn/2,93 € od dana 31.10.11. god. pa do isplate,

- na iznos od 19,97 kn/2,65 € od dana 30.11.11. god. pa do isplate,

- na iznos od 18,08 kn/2,40 € od dana 31.12.11. god. pa do isplate,

- na iznos od 16,14 kn/2,14 € od dana 31.01.12. god. pa do isplate,

- na iznos od 13,90 kn/1,84 € od dana 29.02.12. god. pa do isplate,

- na iznos od 11,52 kn/1,53 € od dana 31.03.12. god. pa do isplate,

- na iznos od 9,26 kn/1,23 € od dana 30.04.12. god. pa do isplate,

- na iznos od 7,04 kn/0,93 € od dana 31.05.12. god. pa do isplate,

- na iznos od 4,68 kn/0,62 € od dana 30.06.12. god. pa do isplate,

- na iznos od 2,38 kn/0,32 € od dana 31.07.12. god. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju OK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka u iznosu od 579,35 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 12.07.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu za kupnju vozila broj: 9011666360, kojim se tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita, odobriti i staviti na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 12.242,13 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Člankom 3. Ugovora određen je rok korištenja kredita do 12.listopada 2006. i to dostavom doznake na račun prodavatelja na osnovi ponude trgovine Bočić d.o.o. [adresa]. U članku 7. id. ugovora ugovoren je rok otplate od 72 mjeseca, računajući od dana prijenosa kredita u otplatu odnosno da se kredit otplaćuje u 72 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Određeno je da je pored glavnice tužitelj dužan sukladno članku 4. id. Ugovora platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postupanja obveze po ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje, te se za vrijeme trajanja otplate više puta mijenjala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih rata. Također je člankom 5. ugovoreno da je tužitelj dužan, za razdoblje od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na iskorišteni iznos kredita plaćati interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope koja je iznosila 5,5%, a koja se obračunavala u Cl-IF i naplaćivala u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja kamate. Nadalje se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04.07.2013, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13.06.2014., pravomoćno utvrđeno da je drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništene i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postupanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora drugotužena privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluke id. drugotužene banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorih strana, sve na štetu potrošača. Time je kako dalje navodi tuženik Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, navedenom je odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Pri tom se kao dokaz ističe presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013.

1.1. Tužitelj se potom pobliže referira na odredbe o nepoštenosti t.j. ništetnosti vezano uz odredbe po člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima (nadalje ZOO), a prema kojima činidba mora biti moguća, dopuštena, određena ili odrediva jer je u protivnom ugovor ništav. Veže se i uz druge odredbe id. Zakona kao i Zakona o zaštiti potrošača, te ih obrazlaže u smislu potvrđivanja svojih navoda o ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope iz predmeta ovog postupka. Potome se poziva i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosno napose odluku posl. broj Rev -249/14-2 od 9.04.2015.god. te ističe posljedice ništavosti i potrebu da se uspostavi pravno i činjenično stanje kakvo bi postojalo da su odredbe pošteno ugovorene. Naime, kamata se vraća na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu jer su to jedini parametri koji su u ugovoru (određen) navedeni i bili poznati korisniku kredita prilikom sklapanja. Najzad ističe da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prema čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, u konkretnom slučaju stjecanja bez osnove, a koja šteta mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, te se kamata i tečaj vraćaju na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i prilikom sklapanja ugovora korisniku kredita bili poznati. S obzirom na naprijed navedeno tužitelj iznosi da je predmetni kredit s osnova valutne klauzule do sada preplaćen za ukupni iznos od 2.414,49 kuna i potražuje isti iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos s osnove promjenjive kamatne stope, zajedno s troškovima postupka uz zakonsku zateznu kamatu na troškove.

1.2. Nakon izrade Nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka precizira tužbeni zahtjev te u podnesku od 01.srpnja 2022. prema izračunu iz Nalaza i mišljenja vještaka potražuje isplatu ukupnog iznosa od 2.598,49 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos razlike plaće, uz troškove postupka i zakonsku zateznu kamatu na troškove postupka. Otom još u podnesku od 24.travnja 2023.godine uređuje potraživanje prema fiksnom tečaju konverzije, a obzirom na službenu valutu RH i od 1. siječnja 2023.godine.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor neurednosti tužbe, a time i nepodobnosti tužbe za raspravljanje, obzirom tužitelj nije istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora, a kojom se obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odluci banke o kreditiranju građana. Kako nema deklaratornog tužbenog zahtjeva nije iskazan ni interes a time nema procesnih pretpostavki za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu. Tuženik nadalje prigovara da je tužitelj pogrešno koncipirao svoju tužbu obzirom se presuda u tužbi Potrošač odnosi na stambene kredite, pa nije i ne može biti primjenjiva u ovom slučaju koji se odnosi na auto kredit koji je uz to u cijelosti isplaćen.

2.1. Nadalje, iz odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i 502. Zakona o parničnom postupku, kao temelja po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. No, budući se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete već o parnici radi utvrđenja stjecanja bez osnove, pozivanje na presudu VTS-a broj Pž-7129/13 je pravno irelevantno a postavljena tužba i tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovani i neuredni. Osim toga, iznosi da ugovorne odredbe nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Dakle, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično onome iz kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu preplaćenih kamata ako bi naravno sud utvrdio da je takva odredba ništetna.

2.2. Nadalje, između ostalog iznosi da sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO-a očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena, jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj, a tužitelj je uz to izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik iznosi da je po stupanju na snagu ZOKI tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog tuženik je od stupanja na snagu ZOKI-ja tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Slijedom toga ističe da je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja /trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“, ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o “proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima, što je notorno. Nadalje tuženik navodi da je svaka banka, slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje, dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. U slučaju LIBORA, ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 %, dok je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%, a svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika niti je promjenama kamatne stope tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ili kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja.

2.3. Tuženik stoga ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka, kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, a ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također navodi da nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-7129/13, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka i da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Zaključno, tuženik iznosi prigovor zastare i slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, uz dosudu naknade troška postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza, sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 9011666360 od 12.07. 2006. (list 7-8 spisa) s potvrdom o ovjeri na listu 9 spisa, u preslike Plana o otplati, Otplatnih tablica s prikazom efektivne kamatne stope, Pregledom uplata po predmetnom kreditu i Knjigovodstvenom karticom, sve priloženo uz tužbu na listu 10-24 i punomoći na listu 25 spisa, u podnesak tužitelja na listu 26 spisa s dokazom o uplati sudske pristojbe i na listu 65 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s presudom iz sudske prakse u privitku i podnesak tuženika od 25.05.2021., podnesak tužitelja od 13.10.2021., Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka D&S d.o.o. od 22.04.2022., podnesak tuženika od 13.06.2022., podnesak tužitelja od 01.07.2022. i 16.01.2023. kojim dostavlja Troškovnik, podnesak Privredne banke Zagreb od 07.03.2023. kojim izvješćuje da pozvani svjedok SK više nije djelatnik banke i podnesak tuženika od 13.03.2023. kojim odustaje od saslušanja navedenog svjedoka, podnesak tužitelja od 24.04.2023. kojim precizira tužbeni zahtjev u kunama i eur-ima, te iskaz tužitelja na završnom ročištu održanom 05.11.2024. godine.

4. Nakon provedenog postupka, imajući u vidu svaki pojedini dokaz ponaosob i ukupnost cjelokupno utvrđenog činjeničnog stanja, sud je sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 nadalje: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. To unatoč tvrdnjama i navodima tuženika kao u odgovoru na tužbu i daljnjim podnescima u kojima on prigovara neurednosti tužbe, obzirom dakle tužitelj nije istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev kojim bi tražio utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora, a što zapravo nije od odlučnog značaja imajući u vidu utvrđenja iz presude u tužbi Potrošač o kojima će međutim biti više riječi u nastavku obrazloženja. Tuženik također prigovara pogrešnom koncipiranju tužbe tužitelja na presudi povodom tužbe u predmetu Potrošač, koja po tuženiku nije i ne može biti primjenjiva u ovom slučaju koji se odnosi na auto kredit, koji je uz to u cijelosti isplaćen, a iznosi i sve ostale prigovore u odgovoru i dalje tijekom postupka protiveći se osnovanosti tužbe.

5. U postupku pak nije sporno da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu od 12. srpnja 2006. temeljem kojeg je tužitelj u vremenu od sklapanja pa do isplate kredita ispunjavao obveze na način da je plaćao rate sukladno naznačenim ugovornim odredbama koje se odnose na ugovornu kamatu. Nije sporno ni da je tužitelj u navedenom razdoblju platio veći iznos od onog sadržanog u preuzetoj obvezi otplaćivanja rata kredita na temelju kamatne stope ugovorene kamate koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, neosporno je da se za vrijeme otplate kredita u nekoliko navrata mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, što je dovodilo do povećanja mjesečnog anuiteta.

6. Vezano pak uz predmetno potraživanje koje je analogno isticano u mnogim istovrsnim ili sličnim predmetima pokrenutim kod ovog ili drugih sudova, stranke utuživale banke i tražile povrat preplaćenog iznosa po ugovoru o kreditu bilo zbog promjenjivosti kamatne stope ili promjene tečaja CHF odnosno s osnove valutne klauzule, pa se analogno i u ovom predmetu utvrđuje da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015., također

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je između ostalih banaka i ovdje tužena banka odnosno njen prednik povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, te njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

7. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima bila promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

8. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Također je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama, koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca, radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, a koju ništetnost je sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava, s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili sl., mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

12. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a kojim je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana isplata po tom ugovoru, te je i takvu ugovornu odredbu (uz onu vezanu uz promjenjivost kamatne stope) citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom i stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP-a tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. To tim više što se nakon iskaza tužitelja ne utvrđuje nešto drugo, nego da se i u ovom slučaju radi o ništetnoj odredbi, budući nisu određeni parametri po kojima bi se kamatna stopa mogla mijenjati, pa je dakle ista bila neodređena i neodrediva te kao takva ništetna te je banci omogućeno da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu. Sve to podredno dovodi do utvrđenja ne samo ništetnosti tog dijela ugovora, nego i krivnje tuženika, zbog čega je onda i opravdano prihvatiti potraživanje tužitelja da mu tuženik isplati ono što je primio po osnovi ništetne odredbe.

13. Prethodno je uostalom potvrdio tužitelj koji je s tim u vezi na završnom ročištu naveo da je htio kupiti vozilo i otišao u autokuću te našao odgovarajuće vozilo. No, nije imao gotovinu za isplatu pa je trebao podići kredit, a auto kuća mu je preporučila Privrednu banku kao banku u kojoj bi mogao podići kredit. Javio se na šalteru banke a tamo mu je, kako doslovno navodi, ponuđen već pripremljeni ugovor na čitanje, te je on u tom ugovoru „mogao obratiti pažnju jedino na iznos koji je upisan kao iznos kredita kojeg podiže te na visinu rate koju će otplaćivati, a ostale odredbe nije ni razumio te nije postavljano neka druga pitanja jer su mu oni rekli da je to najpovoljniji ugovor i kredit koji može dobiti kod njih tj. rekli su da oni tako i po tim uvjetima odobravaju kredit“. Navedeni dio iskaza tužitelja evidentno ukazuje da se radilo o tipskom ugovoru i da tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, a niti je posebno bio upozoren odnosno nije mu objašnjeno kada će se i na koji način te temeljem kojih parametara mijenjati kamata t.j. kamatna stopa. Tužitelj je štoviše, na upit da li mu je netko u banci objasnio da visina anuiteta ovisi o promjeni kamatne stope odgovorio da mu nitko nije skrenuo pažnju na tako nešto i pri tom dodao da je kredit podigao za osobno vozilo, a ne za kakvu poslovnu potrebu obzirom u vrijeme podizanja kredita nije imao nikakvu registriranu firmu. Uz to je na upit zamjenika pun. tuženika da li zna što je promjenjiva kamatna stopa odgovorio odrično da ne zna, te da se „držao one kamatne stope koja je bila upisana u ugovoru“. Također u banci i kod javnog bilježnika nije tražio dodatna pojašnjenja u svezi ugovornih odredbi “jer se držao onoga što je rečeno u banci da je to najpovoljniji kredit“, kako doslovno navodi. Dakle, nije bio upozoren na rizike niti je imao mogućnost pregovarati, jer mu je ponuđen „najpovoljniji kredit“, a takvo utvrđenje nije narušeno ni daljnjim odgovorima tužitelja o tome da je ugovor pročitao ali nije razumio sve odredbe u njemu niti je tražio „neka objašnjenja prilikom solmenizacije kod javnog bilježnika“, a niti je stavljao prigovor banci nakon što su se povećavale rate kredita „jer nije ni znao da ima tu mogućnost. Samo mu je djelatnica u firmi koja je obračunavala anuitete rekla da su povećane rate, a to se nije dogodilo samo njemu, nego i drugima koji su imali kredite u toj banci, pa je mislio da to „tako ide i da to tako mora biti“. Najzad se očitovao da do ovoga kredita nije podizao neki drugi kredit niti imao saznanja o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Dakle, i nakon ovakvog iskaza za zaključiti je da je tužitelj evidentno potpisao tipski ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, kod sklapanja kojeg mu nije pobliže obrazložen sadržaj ugovora a niti je upozoren na rizik koji se može dogoditi vezano uz povišenje kamatne stope jednostranom odlukom banke. Osim toga, opće je također poznato da se o odredbama akata kreditora a ovdje tužene banke, koje reguliraju materiju kreditiranja koja je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, te se evidentno nije moglo pojedinačno pregovarati ni o spornim odredbama istaknutim u predmetu ovog spora. Također iz iskaza tužitelja i provedenih dokaza u spisu proizlazi dakle da tužitelj nije s tuženikom pojedinačno pregovarao o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu je data od strane tuženika u formi ugovora, s time da je takav ugovor bio unaprijed sastavljen po tuženiku, pa se dakle radi o tipskom ugovoru koji se zasigurno i ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita. Takav tipski ugovor o kreditu sastavljen je od strane pravne službe tuženika i nije podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, a tužitelj je prihvatio i evidentno poštivao ugovorne odredbe. Pri tom ni okolnost da li je tužitelj pročitao sporne odredbe ugovora ne bi bile od značajnijeg utjecaja za prosuđivanje nepoštenosti samih odredbi, obzirom je sukladno naprijed navedenim propisima bitno za utvrditi je li o istim odredbama tužitelj mogao pregovarati i jesu li iste odredbe uzrokovale neravnotežu u pravnim odnosima stranaka. Osim toga, tužitelj je s tuženikom zaključio id. Ugovor o kreditu kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku, daje status prosječnog potrošača, a člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

15. Najzad se ne nalazi ni da bi istaknuti prigovor zastare od strane tuženika bio osnovan. Naime, tužitelj je podnio individualnu tužbu u ovom predmetu 12.lipnja 2019., te je u tužbi tj. specificiranom tužbenom zahtjevu potraživao isplatu preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule tj. tečajne razlike za utuženi period od prijenosa kredita u otplatu do otplate, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012., te je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

16. Odredbom čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima ili ZOO-a kraće, NN 35/05 i dr., propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

17. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

18. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavak 3. istoga članka određuje da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

19. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

20. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRH-a broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.- u kojoj je riječ o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu s čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

21. U citiranoj odluci VSRH-a zauzeto je slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

22. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012. utužena tražbina, imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo nije bila u zastari, a podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, te se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, pa bi zastara za individualne tužbe počela ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na tražbinu s osnova povrata preplaćene kamate, tj. 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

23. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 12.06.2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, te je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna odnosu na kamatu dana 14. lipnja 2018., to proizlazi da za podnošenje tužbe u ovom predmetu nije nastupila zastara pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

24. Slijedom prethodnog utvrđenja posljedično je valjalo udovoljiti tužbenom zahtjevu i donijeti odluku o isplati tužiteljevog potraživanja kao u točki I. izreke presude, jer je i provedenim vještačenje po financijsko knjigovodstvenom vještaku D & S d.o.o. za knjigovodstveno, računovodstveno i financijsko vještačenje iz [adresa], utvrđeno da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa platio t.j. preplatio ukupno 2.598,49 kn više nego što bi platio da se kamatna stopa nije mijenjala. Vještak je u nalazu dodatno iznio da razlika u visini anuiteta zbog povećanja kamatne stope u odnosu na anuitet po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi 5,50% iznosi 521,76 CHF, odnosno 2.770,17 kuna, te je skrenuo pozornost kako navodi, bez namjere da ulazi u pravni aspekt ovog spora, na činjenicu da je tužitelj zbog promjene kamatne stope više plaćao kredit u visini povećanog iznosa anuiteta, a ne u visini povećane kamate sadržane u tako utvrđenim anuitetima u odnosu na visinu kamate utvrđenu prema otplatnom planu.

25. Naime, vezano uz prijedlog iz podneska tuženika od 25.5.2021. (list 52

– 55 spis) da se utvrdi kolika bi bila kamatna stopa s obzirom na sve kriterije koji su utjecali na kretanje parametara a koji su utjecali ili mogli utjecati na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, istaknuo je da postoji cijeli niz parametara koji utječu na kamatnu stopu kao što su npr.: 3M CHF LIBOR, kamatne stope kreditnih institucija na kunske depozite s valutnom klauzulom na devizne depozite – aktivne kamatne stope (bilten HNB), prinosi na Trezorske zapise Ministarstva financija RH i obvezne pričuve banaka koji su utjecali na promjenu kamatne stope u period otplate, kao i procjena rizika naplate kredita (za svakog korisnika kredita). No, vještak je mišljenja da ovako postavljen zadatak u sebi implicira pitanje je li tuženik s obzirom na kretanja na tržištu novca/kapitala imao pravo tijekom utuženog razdoblja podizati/mijenjati kamatnu stopu kako je to činio i jesu li promjene kamatne stope korelirale s kretanjem svih navedenih mjerila, kao i u kojoj su mjeri korelirale. S tim u vezi vještak se smatra prozvanim dati odgovor jesu li promjene kamatnih stopa bile opravdane, a ako jesu u kojoj mjeri i koliko su pratile promjene ovdje navedenih parametara, pa odgovara: “Ukoliko se radi o navedenom, tada je riječ o širem, gospodarskom vještačenju - ekspertizi koje prelazi okvire knjigovodstveno financijskog vještačenja. Takva ekspertiza primjenjiva je generalno na sve kredite koji su denominirani u valuti CHF i nisu vezani samo za ovaj ili neki drugi konkretan kreditni odnos u CHF. Radi se o ekspertizi koja je obimom opsežna, koje izrada iziskuje dulje vrijeme i kod koje je trošak izrade značajno veći od predujma kojeg je položio tužitelj. U ovom trenutku ne možemo procijeniti stvarnu vrijednost takvog vještačenja. Pored navedenog tuženik, kao i ostale banke koje su tužene u postupcima koji se vode kod kredita denominiranih u švicarskim francima, takve ekspertize imaju pa ih mogu priložiti spisu i sud će moći ocjenjivati njihov poslovni potez glede promjene kamatne stope. Ukoliko se, pak, radi o tome da vještak utvrdi razliku između iznosa ukupno isplaćenih kamata po stopama koje su se mijenjale u svakom ugovoru o kreditu i vrijednosti kamata koje bi bile isplaćene prema nekom drugom parametru – kamatnoj stopi (izvan ugovorene), kao što je npr. prosječna kamatna stopa koju su druge banke, u utuženom razdoblju, odobravale na stambene kredita s valutnom klauzulom (prema podacima HNB), takvo je vještačenje moguće napraviti ukoliko sud odredi da se takvo vještačenje ima napraviti. U tom će slučaju sud i odrediti koja će kamatna stopa biti primijenjena na ovaj kreditni odnos, jer realno i objektivno za jednu stranu u postupku ne mora odgovarati percepciji o realnom i objektivnom za drugu stranu u sporu.“

26. Međutim, takve ekspertize nisu predložene u nastavku postupka, a niti je to bilo potrebno odnosno oportuno obzirom je vještak u nalazu dao meritorne odgovore, a tuženik je i dalje prigovarao zadatku i nalazu vještaka koji se tiče osporavanja postojanja osnove za dosudu predmetnog potraživanja, što je pravno pitanje. U svakom slučaju, a slijedom navedenog, nalaz vještaka prihvaćen je kao stručan i objektivan, te na temelju izračuna iz id. nalaza donesena je odluka kao u izreci ove presude nakon što je tužitelj prema istom precizirao tužbeni zahtjev. 27. Vezano uz dosudu glavnog potraživanja, početak tijeka zatezne kamate utvrđen je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka i dosuđena je kamata u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a i odredbom članka 29. st. 1. ZOO-a, time da je stopa zatezne kamate dosuđena sukladno članku 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate i sukladno odredbi članka 29. st. 2. ZOO-a. Naime, id. kamata se od 1. siječnja 2023. obračunava sukladno id. odredbi Zakona o obveznim odnosima, NN 114/22, te Uredbi 1256/22, po kojoj je polazna osnovica za obračun zatezne kamate kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja a koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećana za tri postotna poena, pa je ista pridodana u izreci presude.

28. Kako je tužitelj uspio u postupku, dosuđen mu je trošak parničnog postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Slijedom toga je temeljem Tbr. 7. - 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Odvjetničke tarife), Narodne novine RH br. 142/12, 103/14, 69/93, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23) tužitelju je kao opravdan priznat trošak u iznosu od po 50,00 eur-a za sastav tužbe i sastav podnesaka od 13.10.2021. i 01.07.2022., te za zastupanje na ročištu od 05.11. 2024. Za zastupanje na prvom ročištu od 21.10. 2021. i 17.01.2023. tužitelju je priznat 50%-ni iznos troška od po 25,00 eur, jer se radilo o ročištima na kojima se samo procesno raspravljalo, a isti iznos priznat je i za ročište objave odluke, dok mu je za podnesak od 24.04. 2023. priznata 25%-na naknada u iznosu od 12,50 eur. Ukupno je tužitelju za navedene radnje priznat trošak postupka u iznosu od 287,50 eur, a tom iznosu pridodan je još trošak za izradu vještva u iznosu od 2.000,00 kn/265,31 eur, te trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od po 100,00 kn/ 13,27 eur. Slijedom toga je tužitelju sveukupno dosuđen trošak postupka u iznosu od 579,35 eur sa zakonskom zateznom kamatom kako je određeno u točki II. izreke ove odluke.

U Karlovcu 11. veljače 2025.

Sudac:

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Dinki Dobrović Legović, odvjetnici iz Karlovca.

2. Tuženiku po pun. iz OD Leko i partneri iz Zagreba.